Božica Jelušić | Pismo

Jednu od svojih ranih pjesama, koja počinje sa "Događa se u jesenjoj noći", a završava "pismo bismo mu pisali, a njega nema", naš MIROSLAV KRLEŽA posvećuje upravo toj staroj, zaboravljenoj vještini epistolarnog saobraćanja među ljudima. Nekada je to zaista bilo normalno, spadalo je u uljudnost, fine manire, u želju za ostavljanjem traga, u zamjenu za živi tjelesni kontakt, onemogućavan okolnostima i drugim preprekama. Još od RILKEOVIH slavnih "PISAMA MLADOM PJESNIKU" proširio se i oblik "studiranja na daljinu", kad se tajne zanata vješto prenose kroz konverzaciju o svakodnevnom. Pokroviteljske i mentorske rečenice, pozlaćuju se kad postaju prijateljske, natopljene simpatijom i dobrim nakanama. Tada najviše vrijede. U trokutu RILKE-CVETAJEVA-PASTERNAK, ta je forma dosegla svoj cvjetni apogej, i njihova su pisma za obrazovana literata prvi semestar na ulazu u prostore književnosti. Obavezno pročitati.

Osobno, primila sam oko tisuću pisama a poslala dva puta toliko, no za vrijeme rata , kojega mrzim spominjati, sve sam ih uništila, tek 20-tak prepisala u teke, a izbor je meni samoj danas nevjerojatan: Z. G., R. G. , V. K., M. S., ILC, Z.B., T. B. su njihovi potpisnici. Samo smo R. G. i ja još na svijetu. Ali vrijeme u tim pismima svjedoči da sam postojala i druga ja, draža sebi, sposobnija za opstanak.- Posljednja sam uništila prije dvije godine, kad ih je mojim nemarom ostavljena u mapi na terasi dirao i razbacao kvazi prijatelj, s kojim danas ne govorim. Iskopala sam rupu u zemlji, zapalila i zatrpala u nazočnosti moje kćeri. Sve što sam željela da se o meni zna, rekla sam u svojim knjigama, ne štedeći se. Ostalo nije bilo namijenjeno tuđim očima.

Uglavnom, od desetinu knjiga epistolarne naravi, preferiram još KAFKINA "Pisma Mileni, " APOLLINAREOVA "Pisma za Lou", MILLEROVA erotomanska "Predraga moja Brenda i prepisku VIRGINIJE WOOLF i VITE SACKVILLE-WEST kojima se vraćam ( "Sve što me u idućem pismu budeš pitala, dobit će potvrdan odgovor! " Hehehehe). Njih u pristojnom dijelu znam napamet. Osim rukopisa, temperamenta, karaktera i raspoloženja, ti dokumenti srca otkrivaju mi kakvom se linijom razvijao njihov i moj duh, u čemu smo nalazili snagu i potporu za sudar sa zbiljom, do koje smo se kože bili skloni otvoriti, koju količinu nježnosti smo mogli i smjeli isporučiti. Najbolji su nadimci i tajna imena, kojima smo se nazivali, no to doista neću otkriti, a jedna mudra među njima, kad bi htjela blago naglasiti distancu, adresirala me uvodno "generacijo", što mi i danas izaziva osmijeh. (Ti, jedna. Misliš da te ne poznajem?).

Veoma žalim što se prava pisma više ne pišu i što primam elektroničke poruke, uglavnom. Neke sam od njih objavila u dodatku zbirke SABRANA BJELINA, lijepe su i pune darova velikog srca. Kemo (K. Mujičić) je nesmjenjivi prvak među njima, šaljem mu poljubac na drugu stranu oblaka! I tako...vrijeme prolazi, pisma preostaju. Kako ono veli isti Apollinaire: "Postoji jedno pismo, koje ne dolazi nikada". Ono vrijedi poput krunskog dragulja, i ponekad mi se čini da sam zbog njega još uvijek ovdje. Njegove prazne, bijele stranice, sašit će mi posljednju togu i krila za uspon iznad zemaljskog vrta smijeha i suza. Čekam spokojno. Anđeli će ih plamenim jezicima dopisati, čistom esencijom poezije, kojoj sam oduvijek težila.Bit će to moje novo rođenje, nadam se posljednje.

Flora Green

Fotografije: Arhiva

Božica Jelušić | Podne i i za njega

 

Postoji jedna CLAUDELOVA drama "RAZDIOBA PODNEVA", koju veoma cijenim i često iz nje ponešto citiram. Budući da je Claudel pisac kršćanske inspiracije, sjetim ga se , refleksno, kad zazvoni podne s crkvenog zvonika, no u psihološkom kontekstu to nije uvijek najugodnije. Naime. često me obuzima bezrazložna ljutnja na samu sebe: prošlo je pola dan, a nisam ostvarila ništa vidljivo, nisam zapisala, nacrtala, razgovarala, uglavila i ugovorila, nisam raskrčila, očistila, priredila, potvrdila, isplanirala, nisam otišla, nisam završila. Uzalud trening, od mladosti, da se sve započeto ima privesti kraju, da se pjesme slažu u cikluse, proza u poglavlja, djeca u strukturirano vrijeme, dragi ljudi u kvotu pažnje i održavanja živih odnosa, problemi u grupe RJEŠIVO / NERJEŠIVO, a suze da idu u lakrimarij, koji ćemo sa sobom ponijeti, kad se zaputimo prema Nebeskoj porti.

Sve je zapravo provizorij. Ništa od toga ne može se dosljedno održati, sve je u spirali, pužnici, u podrhtavanju tla pod nogama, u stresu i u ruletu, jer s druge strane naših planova i zamisli stoje drugi ljudi, koji se ne moraju nužno uklapati u shemu, pa se tako i ponašaju. Bezbrojna dopodneva odlaze uludo, rastepu se kao pljeva na vjetru, zaglave u našim meandrima, razbiju se o tuđu lijenost, tvrdoglavost, opstrukciju, nepouzdanost, nepoštovanje zadane riječi i dogovora, ignoriranje hijerarhije. Bezbrojna jutra započinju tjeskobom, sileći nas da ekvilibriramo na užetu strpljenja, ne bismo li barem dio koncepta, svoje zamisli o uspješnom danu, dohvatili i realizirali. Idući prema večeri, dan ocjenjujemo uspješnim, polovičnim ili naprosto izgubljenim.

Ono što je bitno, jesu ciljevi i dometi. Netko reče: "Nemoj puno očekivati od života, ako si mu malo ponudio", no ogroman broj jedinki postupa suprotno. Ponude malu mjericu strasti, talenta, malo soli za posna građanska jela, a žele velike domete, da budu zapaženi, važni, voljeni, izdvojeni, u manjinskoj kvoti uspješnih, u izabranom društvu nezaobilaznih i nezaboravljenih. Umjetnost je možda jedno od najpreciznijih takvih zrcala. Kad se malo oblizne otrov i eliksir slave, pa se posustane, mnogo nevolja može iz toga proizaći. "Zasvirati , pa za pas zadjenuti", to ljudi zapravo i ne razumiju što jest i što znači. Svi bi blistali u sjaju podneva i u naponu snage, čak i onda, kad nemaju na čemu gorjeti. Zaboravlja se, međutim, da je slava "trajanje u bljesku" i po definiciji ne može dugo trajati. Jedino rad može biti konstanta, uz održavanje duha na najvišem spoznatom i dohvaćenom potencijalu.

Kako veli Rilke? "I svijest o žrtvovanju, kao zublja, davat će našim postupcima smjer". Daleko iza podneva, posve spokojno sjedim u vrtu, djelomice uništenom od suše, ali još dostatno zelenom. Znam što sam žrtvovala i što, obzirom na svoja ljeta, nikada više neću oprihodovati ni priskrbiti. No, otpuštam lako, sve sam to već imala, svuda sam bila, mnoge smo i mnogo voljeli, naša "tintena duša" obasiže pristojnu površinu u akrima i kvadratnim metrima, što bismo više htjeli? Pomalo mi je i dosadno vidjeti (predvidjeti) na koju se stranu ljudi opredjeljuju u paradigmi IMATI ILI BITI? Znam ja što su oni nespremni žrtvovati, kao što razumijem i čemu teže, klanjajući se svojim bogovima, na čijim oltarima ne gore moje svijeće. Rumunjska poslovica veli da ne možeš imati i kolač i groš u isti mah, A ipak, znojna šaka steže groš, a pohlepne oči gutaju kolač iza stakla. Ne ide, ne ide.

Uglavnom, prošlo je podne. Duboko u drugom poluvremenu, u svom trajnom međuvremenu, u pomalo bezbudućem vremenu, snalazim se kako znam i umijem, i orem svoju brazdu do kraja. Znam kome zvona zvone. Meni zvone.Podne i ono iza njega nose mi novi izazov.

Zoran Hercigonja | Zaboravljeni tkalci kutlure i književnosti

(PREŠUTNI ODNOS PROŠLOG I SADAŠNJEG)

***

Kažu da književnik umire drugi put onda kada budu zaboravljena njegova djela. To je ona konačna smrt, ona koja nastupa nakon biološke – smrt u sjećanju, u kulturi i u vremenu. Moderno doba donosi mnoštvo novih autora i novih naslova, novih svjetova oblikovanih književnim djelima i imaginacijom njihovih stvaratelja. Rađaju se novi književni glasovi koje čitateljska publika slijedi, čita i kojima vjeruje. U tim novim naslovima pronalaze se utjeha, perspektiva i zadovoljenje potreba zahtjevne publike novoga stoljeća.

Možda se čini kako književnici uvijek pišu za svoje vrijeme, za trenutak kojemu pripadaju ili za razdoblje koje je oblikovala određena ideologija, društveni poredak i tadašnje ljudsko poimanje svijeta. Novi autori i njihova djela doista oblikuju novi kanon, nudeći aktualnosti koje pobuđuju pozornost čitatelja, hrane njihova očekivanja i kratkotrajna oduševljenja. Mnogi naslovi obećavaju mnogo i gotovo proročanski bude osjećaj da se upravo u njima skriva odgovor na pitanja suvremenoga čovjeka.

No današnji čitateljski kanon prečesto zanemaruje mogućnosti i svjetove starijih, gotovo zaboravljenih djela koja su prethodila suvremenoj književnoj sceni. Svako vrijeme donosi svoje autore i svako razdoblje izdvaja one koje smatra najboljima i najutjecajnijima. Ali što je s nostalgijom? Što je s autorima koji su stvorili preduvjete upravo za ove današnje perspektive i mogućnosti? Trebamo li njihovu stvarnost prepustiti zaboravu ili je zatvoriti u prostor izoliranoga kanona koji više nitko ni ne spominje?

Sve te literarne pomrčine, promatrane iz perspektive današnje visoke književnosti, pripadaju jednom vremenu i jednoj vremenskoj linearnosti iz koje su niknuli mladi autori i njihove književne scene. Nema sadašnjosti bez prošlosti, koliko god to bilo neugodno slušati ili teško prihvatiti.

Prošlo vrijeme nikada nije doista prošlo. Ono nije nestalo u linearnom protjecanju vremena, kao što nisu nestali ni događaji, njihove misli, njihova djela ni njihove inlibracije – književna utjelovljenja ljudskih iskustava, emocija i eskapizama. Sve to ostaje utisnuto u sadašnjost i nastavlja djelovati kroz njezine nevidljive utjecaje.

To što mladi naraštaji više nisu navikli slušati glasove svojih arhetipskih autora ne znači da oni više ne postoje niti da ih treba trajno pospremiti na prašnjave police knjižnica. Moderno vrijeme olako poseže za frazom: „To je passé.“ Kao da je dovoljno proglasiti neko djelo zastarjelim pa da ono izgubi svoju vrijednost. Kao da stara književnost više nema što reći novome vremenu.

A zapravo nema staroga i novoga vremena. Postoji samo čovjek i njegov način razumijevanja svijeta. Tko želi razumjeti vlastitu kulturu i vlastito podrijetlo, mora posegnuti i za starim naslovima. Možda je svijet onima koji tek dolaze postao pretijesan i prebrz, možda im se čini da su drevni autori ostali daleko iza njih, ali nema stvaralačke scene bez arhetipa književnosti. Da bi se otvorila nova vrata, prethodna moraju postojati. Generacijski gledano, ne postoji nulta točka.

Možda su i same postavke modernizma danas nejasne kada govorimo o njegovu završetku, jer njegovi dugi prsti još uvijek posežu za našim vremenom, premda je ono odavno preraslo izvorno razumijevanje toga pokreta. Ipak, valja se prisjetiti da su i modernisti, koliko god bili skloni nihilizmu i rušenju dotadašnjih vrijednosti, svoje svjetove gradili na stupovima tradicije i arhetipa. Nitko ne stvara iz praznine.

Nijedna generacija, ma koliko nihilistički bila nastrojena, ne može stvarati a da prethodno nije bila zaražena i oplemenjena arhetipskim djelima davnih vremena. Zaboravljena su samo na površini. U njihovoj nutrini i dalje pulsira književni život iz kojega se hrane svi kasniji naraštaji. Nasljeđe autora gurnutih u drugi plan ne može izblijedjeti jer su upravo oni odredili duhovne koordinate našega jezika i kulture. Naučili su nas poštovati pisanu riječ, učili nas pismenosti duha i intenzitetu književnog iskustva. Oni mogu biti privremeno odloženi na police, ali nikada ne mogu biti izbrisani.

Zato postoji potreba za rehabilitacijom njihovih djela. Ne iz puke nostalgije, nego zato da osvježe svijet koji je zapeo između lamentirajuće poezije trenutka i poroznih tračeva suvremene proze. Zaboravljeni autori riznice su bogatstva jednoga vremena koje je prethodilo zametku modernoga književnog stvaralaštva.

Današnji kanon počiva na nevidljivoj prošlosti koju se sve rjeđe usuđujemo spomenuti, kao da bi priznavanje njezina utjecaja umanjilo stvaralački integritet suvremenih autora ili narušilo ukus moderne čitateljske publike. A istina je upravo suprotna. Nema sadašnjosti bez prošlosti, nema naslova bez prednaslova, nema književnosti bez njezinih temelja.

Suptilno ruho suvremenoga književnog šarenila satkano je na starim tkalačkim stanovima, u vremenima kada smo još vjerovali riječi kao utočištu i kada smo se grijali uz tihi šapat onih drevnih, nezaboravljenih tkalaca kulture i književnosti.

Ivan Pozzoni | Cave canon! / Čuvaj se kanona!

«Ove fosse generale la persuasione che il protezionismo è un male per il paese stesso che l’adotta e non solo per gli altri, e che, se mai, l’unico vantaggio che possa (non è detto che debba) derivarne è la diminuzione delle tariffe degli altri paesi; quando soprattutto si comprendesse che il danno delle tariffe protettive altrui sta solo nella conseguente diminuzione degli scambi, e che erigendo per conto nostro ulteriori barriere doganali corriamo il rischio di non ottenere che una ulteriore diminuzione di scambi da aggiungersi a quella già esistente: allora non dubito che molti andrebbero più guardinghi nell’esaltar l’uso di quest’arma a doppio taglio» [1904] [Gli americani non studiano, non studiano, non studiano]  

(„Kada bi opće uvjerenje bilo da je protekcionizam zlo za samu zemlju koja ga usvaja, a ne samo za druge, te da je, ako išta, jedina prednost koja iz njega može (što ne znači da mora) proizaći smanjenje tarifa drugih zemalja; kada bi se nadasve razumjelo da šteta tuđih zaštitnih tarifa leži isključivo u posljedičnom smanjenju razmjene, te da podizanjem dodatnih carinskih barijera s naše strane riskiramo da ne postignemo ništa osim daljnjeg smanjenja razmjene koje će se pribrojiti već postojećem: tada ne sumnjam da bi mnogi bili oprezniji u veličanju upotrebe ovog dvosjeklog mača“ [1904.] [Amerikanci ne uče, ne uče, ne uče])

Etimološko podrijetlo pojma „kanon“ nipošto nije sakralno. Κανών -όνος (izvedenica od kánna „trska“) jest reglo, mjerilo micenijskih obrtnika što ga pamti proto-„homerska“ epika. Religije su – poput izvjesne suvremene orfičke „poezije“, uspjele izvesti magiju: trans-formirati obrtništvo u pravo, mjerilo u pravilo. Euzebije Cezarejski zadržava se unutar književnosti sa svojim kanonskim tablicama. Rimsko pravo ne poznaje koncept „kanona“ (u Teodozijevu kodeksu canon označava ustav, odnosno sustav davanja u naravi iz provincija, to jest canon frumentarius ili, u ius civile, zakupninu). Crkva je, sa svojom Papinskom Državom, vrlo kasno počela suprotstavljati svoj „canon“ zakonima (νόμοι) civilnih vlasti: kanonsko pravo bilo je, i ostaje, pravo jedne strane nacionalne države, recipirano u Italiji putem ekleziastičkog prava. Religijska se književnost domogla koncepata „kanona“ i „tradicije“ međusobno ih ispreplićući; svjetovna je književnost oba naziva akvirirala od Dantea i nije ih ispuštala sve do XX. stoljeća, do dis-sakralizirajućeg kolapsa modernog u kasnomoderno (mnogi se elegičari u XXI. stoljeću još uvijek nisu očitovali o promjeni „paradigme“, već nastavljaju nepokolebljivo pisati poput Luzija).

Jurisprudencija je, dakle, nevina; prijestupnik koji je priznao krivnju (rea con-fessa) talijanska je književnost, koja iz kanonskog prava Papinske Države, s njezinim Papom Kraljem i njezinim kardinalima, mutira ova dva pojma, „kanon“ i „tradiciju“, te sav svoj instrumentarij/naoružanje. Beskonačne rasprave o „kanonu“ i „tradiciji“ nikada se nisu autohtono razvile u inozemstvu: Italija je, sa svojom Papinskom Državom, kanonična. Jedino rješenje jest ekspugnirati talijansku Papinsku Državu umjetnosti, koja ne postoji, a vjeruje da postoji. Ja sam krenuo, još od 2005. godine, s «[...] cesoie a tagliare il filo spinato del «canone» e della «Tradizione» [...]» („[...] škarama rezati bodljikavu žicu «kanona» i «Tradicije» [...]“).

Šteta što sam kao sapper, inženjerac-guštator, primijetio da se vojska iza mojih leđa, koja je trebala jurišati na neprijateljske rovove, posve raspustila: mnogi gledajući svoje probitke, većina kupljena i prodana od strane papalinaca, mnogi vaticinirajući iz kvartovskih biltena. Sapper, pod snajperskom vatrom i u samoubilačkoj misiji, zasitio se čekanja nepostojeće vojske bersaljera; otpuzao je natrag ispod španjolskih jahača, čudom se vratio u rov i odande lansira intervencionističke proglase i ručne bombe na papalinace i na bersaljere (koji mi se čine kao jedna te ista stvar, baš kao što se i dogodilo u povijesnoj stvarnosti). Nemam nikakvu namjeru žrtvovati se protiv Papinske vojske ili protiv vojske Savojaca: ovdje su Austrijanci gori od Bourbona, a Savojci bi mogli biti gori od papalinaca. Bacam ručnu bombu na neprijateljski rov i ručnu bombu na prijateljski rov. Za svaki slučaj. Što više štete napravim u Italiji, to bolje: to je kasnomodernistički intervencionizam.

Da iskoristim topos iz ekonomske sfere, rekao bih da «[...] nella borsa valori della poesia italiana novecentesca e post [...]» („[...] na burzi vrijednosnica talijanske poezije dvadesetog stoljeća i post [...]“), nakon sloma Lehmana, nije preostala nikakva vrijednost (čak ni moja: uostalom, anti-kanon je kanon anti-kanona, ad infinitum). Slušajući Austrijanca/Amerikanca, ja bih bombardirao Moskvu koristeći mule iz divizije Giulia kao bombe. Mislim da će Rusima, s Trumpom utvrđenim iza nove Monroeove doktrine, trebati ravno dvadeset minuta da nam odvale mulu.

Zoran Hercigonja | Književnost između dokolice i vrijednosti

***

Položaj kulture čitanja nije baš zadovoljavajući u odnosu na brojnost sadržaja, a uštogljene navike čitanja sve više poprimaju oblik društvenog obrasca. Nekako kako kultura i društveni običaji uobličavaju šablonističko djelovanje i poduzimanje određenih akcija u pojedino doba godine, tako i kultura čitanja potpada pod istu takvu „šablonu“.

Naime, često se čuju komentari: „Moram pripremiti neku literaturu za godišnji odmor.“ Ili: „Moram s nečim prikratiti dosadu na plaži.“

Vrlo česta formulacija za vrijeme društveno „uhodanih“ pravila ljetovanja. Ako je navika čitanja literature svedena isključivo na prikratu dosade, onda literatura definitivno ne može odražavati nijedan ozbiljniji oblik intelektualnih vrijednosti, već postaje sredstvo zabave i postignutog zadovoljstva radi same zabave. Takvom uobičajenom mantrom kvaliteta literarnog sadržaja spušta se prema najnižim i najskromnijim potrebama publike, čime se postupno mijenja i sama percepcija književnosti.

Jer stvaranje isključivo radi zabave, i to ne bilo kakve zabave, već one koja ne zahtijeva prevelike intelektualne napore i naprezanja, nužno vodi prema sadržajima koji se prilagođavaju upravo takvom očekivanju.

Ne zaboravimo da književnost odražava puno više od zabave, od toga da mi je na godišnjem i na plaži dosadno.

Svođenje literature na periodičko čitanje, samo za vrijeme godišnjeg odmora, a ne u kontinuitetu osobnih potreba, dokida afirmativnu komponentu čovjeka kao misaonog bića. Čitam samo za vrijeme odmora, za prikratu vremena i dosade, a ostatak godine apstiniram u ćeliji osobne malodušnosti i analfabetizma.

U takvom obrascu čitanje prestaje biti potreba i postaje sezonska navika. Ono više nije unutarnji poriv čovjeka prema spoznaji, nego povremena aktivnost kojom se popunjava praznina slobodnog vremena.

To hirovito pražnjenje pogrešnih pobuda čitanja samu kulturu zdravog čitanja, radi osobne afirmacije i mentalne higijene, odvodi u stranputice i pogrešne zaključke. Ako se očitovanje osobnih preferencija za čitanjem svodi na sezonsku berbu dosade, čime se onda opredmećuju prirodne potrebe za kontinuitetom spoznajnih i karakternih vrijednosti čitanja?

Čitanje nije sezonska potreba. Ono nije predmet koji se uzima onda kada ostane višak vremena, niti je književnost prostor za popunjavanje praznine između kupanja, sunčanja i odmora. Ako se književnosti pristupa samo onda kada čovjek nema što drugo raditi, onda se njezina vrijednost unaprijed određuje kao vrijednost dokolice.

A književnost nije dokolica.

Taj prostor izostanka svijesti o potrebi za izvansezonskim čitanjem ozbiljno narušava kulturološko i umjetničko određenje književnosti. Književnost koja otkriva, raspravlja, uči, ukazuje i nadahnjuje svedena je na opredmećenje svijesti o beskorisnosti književnosti kao umjetnosti, osim u vrijeme dosade, u točno određeno doba godine i pod točno određenim okolnostima.

Književnost obavijena takvim zaključcima i navikama biva isključena iz primarnih vrijednosti, svedena na predmet zabave radi zadovoljenja u trenucima dosade. A kada se jedna umjetnost počne doživljavati samo kroz njezinu sposobnost da zabavi, tada se polako gubi svijest o njezinoj sposobnosti da čovjeka mijenja.

„Ajmo nešto pročitati dok besposleni u dosadi ležimo na plaži.“

Takva poruka ne samo da umanjuje osobni interes za cjelogodišnjom potrebom čitanja, već narušava ozbiljnost i autoritet jedne od temeljnih umjetnosti jednog društva, koje počiva na kulturi i kulturološkim vrijednostima jedne nacije.

Pitanje je gdje su granice takvog postupnog sugeriranja da je književnost samo razbibriga u one dane dosade i dokolice, a ne u dane potrebe za osobnom afirmacijom i izgradnjom duha intelektualnih vrijednosti?

Jer ono što se dugo i uporno ponavlja kao navika, s vremenom postaje vrijednosni stav. Ono što se prihvati kao uobičajeno ponašanje, vrlo lako postaje društvena norma. Tako i književnost, ako je neprestano smještamo u prostor dokolice, počinje gubiti svoje stvarno mjesto u životu čovjeka.

Naravno, postupno ponavljanje iste mantre dovodi do postupne promjene u navikama i vrijednostima društvene zajednice.

A književnost; neka ti se duh pravih vrijednosti ne gasi!

Dušan Madjerčić | AdBlue za rakete

 

Svaki dizel vlasnik u Evropi zna tu rutinu, nivo AdBlue padne, kontrolna lampica zasvetli, i ako ga ne dosipate, motor vam jednog jutra prosto neće upaliti. Sistem je nemilosrdan - sankcioniše vas pre nego što stignete na posao, sve u ime smanjenja azotnih oksida iz vašeg malog porodičnog auta.

Pohvalno. Skoro pa duhovno, ova posvećenost čistijem vazduhu.

A onda upalite vesti. Interkontinentalna raketa, koju jedna velika sila ispaljuje da demonstrira silu drugoj velikoj sili, sagoreva, prema procenama, "stotinjak" tona goriva u nekoliko minuta - bez katalizatora, bez filtera, bez ijednog senzora koji bi je sprečio da upali motor ako prekorači emisionu normu. Avioni koji bombarduju gradove ne moraju da dosipaju ništa plavo u svoj rezervoar. Tenkovi, brodovi, čitave armade - niko od njih nije morao da plati ekološku taksu ili dokaže da ispunjava emisione norme.

Sjajimo sa ispoliranim novim Teslama. Spasavamo planetu, jedna Tesla po jedna Tesla (ironično ime, zar ne, baš za vozilo koje bi i sam Nikola odobrio - ili ne bi). Samo, neko mora da nam objasni - ko je iskopao litijum u toj bateriji, i koliko jalovišta je ostalo iza te ekspedicije? Fabrika koja pravi te baterije, da li i ona dosipa AdBlue u svoje dimnjake?

U Srbiji su građani, ne politika, zaustavili otvaranje rudnika litijuma. Ne zato što su protiv elektromobila. Zato što su shvatili matematiku - da nečija "zelena" budućnost često znači da nečija zemlja ostaje sterilna zauvek.

A negde, dok pišem ovo, na 40 stepeni u senci, neki general potpisuje nabavku još jedne rakete. Niko mu neće tražiti da pre lansiranja proveri nivo AdBlue.

Možda je svet samo veliki dizel motor sa pokvarenim senzorom. Upozorenje svetli odavno. Mi i dalje vozimo.

Zoran Hercigonja | Okovani Epimetej

***

Puno je tema i žanrova, mnoštvo fikcije i razmetljivih stilova pisanja. Današnje doba vrvi različitim spekulativnim oblicima književnosti i alternativnim fikcijama koje se predstavljaju kao svojevrsni dijaloški misticizam između čitatelja i pisca.

Fikciju i ozbiljne teme moguće je pronaći na svakom uglu i u gotovo svakom mediju. Gledano iz perspektive zadovoljnog čitatelja – ima se, može se. Sadržaja uvijek ima, premda je dio toga tek pusto naklapanje i recikliranje već izgovorenoga. Ipak, čitateljeva dinamika čitanja zadovoljena je obiljem tema, područja i prostora za apstraktno mišljenje. Čitatelj uvijek ima gdje skloniti glavu i zagnjuriti je u jastuke alternativnih istina. Ta uljuljkana spisateljska stvarnost i raskoš fikcije zadovoljavaju elementarne, ali nipošto ne i beznačajne potrebe publike za održavanjem vlastite mentalne higijene.

Unatoč zasićenosti trendom prepisivačke književnosti, koja sve više zauzima prostor originalnim djelima i sustavno potiskuje izvornu ideju, čitatelji su i dalje spremni konzumirati ono što im je već poznato, tradicionalno i gotovo genetski usađeno. Deficit čitateljske potrebe za novim idejama ne očituje se u neprekidnoj potrazi za drukčijim svjetovima, nego u beskonačnom prihvaćanju novih varijacija na iste stare teme. Sve ono što su naši arhetipski autori nekoć utemeljili na snažnoj i originalnoj zamisli danas se prečesto svodi na pokušaj drukčije izvedbe – promijenjenim tonom, drukčijom bojom ili novim sustavom znakova.

Nedostatak perspektive mnogih mladih autora krije se upravo u uvjerenju da se obrađivanjem već poznatih tema može najlakše osvojiti pozornost čitatelja. Zašto kročiti na posve neistraženo područje originalnih ideja kada varijacije na poznato često donose publiku, priznanja i slavu?

S druge strane, izostaje i glad za novim idejama. Uljuljkani u sigurnost poznatoga, bavimo se varijacijama umjesto istinskim iskoracima. Kao da više nemamo hrabrosti zakoračiti na neispitane putove književnosti. A ne može se vječno pisati o istome. Potreban je istup, rizik i spremnost na istraživanje novih područja problematike i tematike. Još uvijek nisu svi putevi utabani niti su sva neba otkrivena.

Prepisivačka književnost ili, blaže rečeno, književnost varijacija ne vodi čitateljevu osobnom prosperitetu niti razvoju kulture društva u cjelini. Ostati u zoni komfora koja literarnu fikciju pretvara u beskrajno ponavljajući obrazac znači ostati lizati utabane tragove vlastitih prethodnika. Gubitak individualnosti pisanja neumoljivo zatvara književnost u začarani krug vlastitih ponavljanja.

Doduše, književna povijest poznaje svoje evolucije i revolucije, buntovnike i reformatore. No i oni su često ostajali unutar granica istih arhetipskih tema. Ono što danas nazivamo novom temom nerijetko samo vuče korijen iz dubokih niša već jednom ispričanih priča, odjevenih u suvremenije ruho. Zagonetka pisanja postala je gotovo predvidiva. Čitatelj, čini se, uživa u poznatom habitusu književnosti jer unaprijed naslućuje što ga očekuje, zadovoljavajući vlastitu potrebu za sigurnošću i svojevrsnim književnim proroštvom.

Možda ovom vremenu prezasićenosti nije potreban nihilizam kao izlaz iz nastale situacije, ali mu je svakako potrebno odmicanje od ustaljenih obrazaca. Tek će udaljavanje od poznatoga omogućiti da književnost ponovno diše punim plućima i sačuva vitalnost svojih rodova.

Ova gotovo incestualna zatvorenost književnog stvaranja teško može donijeti išta dobro. Postoje još neotkriveni i neopjevani svjetovi, neispričane ljudske muke i neistraženi prostori iskustva u kojima se mogu rehabilitirati ostaci ruševne civilizacije i kulture, svijeta sve više omeđenog okvirima, algoritmima i predvidljivošću.

Zato velike nade još uvijek polažemo u istinske stvaratelje književnosti – u one koji će imati hrabrosti napustiti sigurnost utabanih putova i otvoriti vrata novim svjetovima. Književnost ne umire kada nestane tema; ona umire onda kada nestane odvažnosti da se tema vidi drukčije.

Od sada pa do neke nove, izazovne budućnosti.

Božica Jelušić | Ašokin poučak

AŠOKA VELIKI bio je treći vladar indijskog Maurijskog carstva (268.-232. pr. K. ) , poznat kao vladar većine Indijskog potkontinenta, obnovitelj budističkog učenja, socijalni reformator i mirotvorac. Nakon vlastitog obraćenja na budizam, prekinuo je ratove, unaprijedio prosvjetu, ženama dao pravo glasa, poticao vjerski život u lamaserijama, te dao iskopati tisuće javnih bunara po svome carstvu. VODA JE OPĆE DOBRO I ROĐENJEM STEČENO PRAVO SVAKOGA ČOVJEKA, glasili su edikti, uklesani na stijenama, i to je načelo provedeno u djelo.

Trebalo je proći dva tisućljeća i više, da se zaboravi Ašokin poučak, te da u zemlji koja se vodom ponosila kao energentom i nacionalnim dobrom, trovači dopuste da otrovi prodru do podzemnih žila i da vodu KUPUJEMO u dućanu, kao mlijeko, kruh i sol. Tvorcima toga užasa i sramote, valja HITNO oduzeti diplome, staviti ih na socijalnu pomoć i njihova imena uklesati u kamen, kao rečene Ašokine edikte, da se ne zaboravi. Civilizacijsko dno je dotaknuto.

KAMO I KAKO DALJE???

F. G.

Ilustracije: Ašokin stup (stupa) U Biharu, Reljef posvećen Ašoki Velikom

Zoran Gavrilović | Dnevnik o nečitanju: Monika Herceg, Ovdje počinje šuma

Da li nasilje ima mitološka bića koja ga pojedu?

Postoji gotovo neiscrpan popis mitoloških bića koja jedu ljude, djecu, duše, krv, vrijeme ili sjećanje. Zmajevi gutaju sela, vampiri sišu život, vukodlaci trgaju tijelo, Haron prevozi mrtve, Kerber čuva izlaz iz podzemlja. Mitologija je prepuna stvorenja koja se hrane čovjekom. Gotovo da nema bića koja se hrane nasiljem.

To je neobično.

Da postoji, svijet bi izgledao drukčije. Nakon svake tučnjave, svakog rata, svakog silovanja ili mučenja, iz zemlje bi izlazila nepoznata stvorenja i skupljala ostatke nasilja kao što mravi skupljaju mrvice kruha. Ne bi liječila rane. Ne bi vraćala mrtve. Ali pojela bi ono što ostaje nakon udarca. Mržnju. Osvetu. Želju da se isto ponovi.

Možda ih nema zato što nasilje nije otpad nego gorivo. Ono se hrani samo sobom. Svaki udarac proizvodi novi udarac. Svaka osveta traži novu osvetu. Čovjek je jedino biće koje je sposobno reciklirati vlastitu okrutnost i nazvati je pravdom, tradicijom ili nužnošću.

Zato su stare kulture izmišljale drugačije mehanizme. Žrtvene jarce, rituale pročišćenja, bogove osvete, bogove milosti. Sve su to bili pokušaji da se nasilje premjesti iz ljudskih ruku u neki drugi poredak. Nije slučajno što su mnogi obredi završavali vatrom, vodom ili krvlju. Ljudi su osjećali da nasilje ostavlja talog koji se ne može jednostavno zaboraviti.

Možda biće koje jede nasilje ne bi bilo veliko ni strašno. Ne bi imalo očnjake ni krila. Bilo bi gotovo nevidljivo. Kretalo bi se mjestima na kojima nitko ne želi ostati. Po dječjim sobama nakon vike roditelja. Po rovovima nakon granatiranja. Po zatvorskim ćelijama. Po bolnicama. Hranilo bi se onim što ljudi ne vide, ali osjećaju desetljećima.

Takvo biće ne bi bilo dobro. Ono ne bi spašavalo svijet. Ono bi samo održavalo ravnotežu. Kao gljive koje razgrađuju mrtvo drvo ili kukci koji čiste lešine. Priroda nema gađenja. Ona zna da raspad nije suprotnost životu nego njegov nastavak.

Možda je upravo to razlog što takvo biće ne postoji u mitovima. Kada bi postojalo, čovjek bi mogao povjerovati da će netko drugi počistiti posljedice njegova nasilja. Mitovi su okrutniji od toga. Oni uglavnom traže da teret ostane na čovjeku.

Pa ipak, pomisao na stvorenje koje jede nasilje ostaje privlačna. Ne zato što bi nas oslobodilo krivnje, nego zato što bismo napokon mogli zamisliti svijet u kojem se okrutnost ne gomila zauvijek. Svijet u kojem postoji prirodni predator mržnje, kao što postoji predator miševa ili skakavaca.

Možda ga još nismo izmislili. A možda ga susrećemo svaki put kada netko prekine lanac osvete. Tada ne nestaje samo jedan čin nasilja. Nestaje i hrana koju je nasilje pripremilo za svoje buduće oblike. U tom smislu, biće koje jede nasilje možda nije čudovište iz šume nego rijedak čovjek koji odbije uzvratiti istom mjerom.

Monika Herceg, Ovdje počinje šuma, knjiga je koja se ne čita. To je knjiga kojoj se vraća. Nedostatak odmaka me smeta. Ona me prima u svoje tijelo. Obuzima me nasilje koje ne mogu razumjeti. Ni ona ga ne može razumjeti. Ona je popišano dijete ispod stola. Stišće noge kao da će stol pobjeći s njom. Onda ulaze konji. Prilaze i svojim dahom, velikim vlažnim jezikom, umiruju dijete. Ali dijete je već razbijeno. Zakrpe su popustile. Stvarnost je prestvarna. Ni san je ne može učiniti cijelom. San samo nadopunjava stvarnost. Čak i plastični bazen na kraju postaje mitološko mjesto. Mama se pretvara u ribu. Sve je mokro.

Knjiga mi je teška za čitanje jer ne nalazim mjesto gdje bih se sklonio. Mislio sam da ću je pročitati u jednom dahu, ali ne mogu. Zapravo, ne znam hoću li je pročitati do kraja. U njoj će možda više pronaći čovjek kojem je obiteljsko nasilje akademska zamka za biranje strana. Ja sam odrastao u vrtlogu nasilja. Moji roditelji proizvodili su nasilje, moji bake i djedovi baštinili su nasilje, čitav svijet bio je nasilan, tukao se po ulicama i počinjao ratove pred mojim kućnim pragom. Previše je slično da bih osjećao razlike.

Prva priča o konjima izvlači iz mene djeda u hlačama. Sjedi u polumraku kuhinje i pije rakiju. Hlače su mu prevelike, košulja mu je prevelika. Njegova snaga je ispod odjeće. Ćelav je i znoji se. U kuhinji je veliki bijeli štednjak. To je oltar i ognjište. Gori ljeti i zimi. Na njemu se kuha bijela kava. Tu su drveni kredenci, zaštićeni u svojoj bjelini, s otvorima za disanje. Tu je i veliki stol za kojim igramo karte. Plastični stolnjak čuva plavo grožđe.

Onda dolazi baka. Ona je ta koju je djed čekao, ona o kojoj je razmišljao dok je pio rakiju. Djed viče: "Anice, gdje si?" Baka stoji ukopana na mjestu. Djed leti prema njoj. Njegova su stopala u zraku. Njegove ruke lete prema baki. Ja se čudim kako baka ima tako puno sijede kose ispod marame. Kosa leti zrakom. Mislim da će poslije udariti glavom o štednjak, ali ne znam je li se to tako dogodilo. Bio sam dijete i pobjegao sam. Djeca ne moraju biti hrabra. Da nisam pobjegao, kako bih ih sutra volio? Pio bijelu kavu s bakom, smijao se s djedom, igrao karte za stolom i kucao eksere u dasku dok on kaže: "Jebem mu sunac", kada se lupi po prstu.

Djeca ne mogu razumjeti nasilje. Ne znam zašto je tako. Ako je nasilje sastavni dio čovjekovog organizma zašto se djeca ne rađaju sa induktorima za nasilje. Čini mi se da mi ljudi dosta nepripremljeni dolazimo na ovaj svijet.

___________________________________________

knjiga je remek-djelo, podsjeća me na Panov labirint, ali ni njega nisam odgledao do kraja.

   

Ivana Seletković | Izgubljeni/a svije(s)t ili pitanje poraza mišljenja

“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)

Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava. 

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat. 

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?” 

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.  

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.

Zoran Hercigonja | Perspektiva knjiga – kako se knjiga prometnula u ciglu

***

Književnost je sadržajno prisutna svuda oko nas, kao i plodovi njezina stvaralaštva. Više nije neobično vidjeti knjige kako se prodaju na različitim mjestima, a ne samo ondje gdje im je nekoć bilo prirodno stanište – u knjižarama, uz stručne ljude koji godinama rade s knjigama, autorima i proizvodom njihova intimnog, misaonog svijeta. Navikli smo da se knjiga prodaje u knjižari; navikli smo da se s police omakne u naše ruke, misli i misaone procese. Uz stručnost i osjećaj za taj svežanj fikcije, ideja i svjetova, kupac ili kupac-čitatelj u svojoj dvojakoj ulozi preuzima knjigu doživljavajući svojevrsnu apoteozu i prije samoga čina čitanja, a potom i u njegovu punom žaru.

"Knjige s polica uglednih knjižara čovjeku su pružale određenu garanciju i sigurnost u kvalitetu sadržaja i ponuđene fikcije."

No s vremenom smo knjige premjestili u džepna izdanja, pa je mnoštvo fikcije i žar stihova završilo na usputnim kioscima, uz suvremene laži i tračeve serijskih publikacija koje opstaju upravo na izmišljanju i senzacionalizmu. Izvorno književno djelo, skinuto s promotivnih polica knjižare, pretvara se u usputan, gotovo površan čin čitanja, tek kako bi se prekratilo vrijeme čekanja. Knjige sljubljene sa staklom kioska, obješene o špagu ili konopac poput sajamske robe, trivijalizirali smo upravo tim činom pojednostavljivanja njihove promocije i transporta do ljudi. Ugrozili smo njihov identitet i ozbiljnost, a sadržajnu cjelovitost sveli na puko rezbarenje siromašnim mislima i površnim razumijevanjem. Kao da su knjige razvodnile vlastitu dubokoumnost čitajući se usput, u prolazu, iz džepa, uz cigaretu i masni burek u niskobudžetnoj menzi.

S vremenom su romani, zbirke poezije, eseji i putopisi vrijednih i cijenjenih autora, upravo zbog svoje prostorne dislociranosti, dovedeni u isti vrijednosni okvir s tračevima i crnom kronikom. Zapanjujuće je koliko se mijenja perspektiva s promjenom prebivališta knjige. Na peronima, autobusnim kolodvorima i čekaonicama uglavnom se čitaju tračevi i pomodni komentari, dok se kultura čitanja nije razvila u smjeru ozbiljnijeg štiva koje otvara vrata višim misaonim sferama. Premještanjem knjige nije se promijenio čitatelj, nego se promijenio odnos prema samoj knjizi.

Srcedrapajući je prizor kada se kvalitetan roman nađe u trgovini mješovite robe ili u svaštari, bačen u metalnu košaru zajedno s raznim kućanskim priborom. Ograđen visokom metalnom pregradom za koju zapinju gumbi košulja ili končaste niti rukava, roman ondje leži izmiješan i izgužvan poput nagnječene konfekcije donjeg rublja. Takav prizor dodatno ubrzava opadanje vrijednosti knjige u procesu cjelovitog vrednovanja književnog djela. Knjiga nije cigla, nije podmetač za lonce niti blokator za vrata da bi se gurala u košaru sa svim i svačim.

Takvim društvenim odnosom prema knjigama pretvaramo ih u sredstva pogodna tek za vanjsku uporabu. Knjigama je potrebno dostojanstvo i poštovanje jer su u njima akumulirani odjeci nečijeg stvaralačkog opusa, godine promišljanja, osjećanja i umjetničke discipline. Svodeći ih na razinu pomodnih časopisa ili običnih uporabnih predmeta, izvorna književna djela dodatno ponižavamo i obezvrjeđujemo. Prestali smo nositi jastučić za ruku jer se možemo nalaktiti na knjigu debljine pedesetak milimetara. Oduzmemo li knjizi njezinu književnu svrhu, pretvorili smo je u običan uporabni predmet, sredstvo koje služi isključivo ispunjavanju površnosti i mediokriteta.

Pogrešan položaj i pogrešan društveni tretman možda najviše obezvrjeđuju sadržaj knjige. Ovo moderno društvo, u svoj toj ubrzanosti i modelu življenja brzinom svjetlosti, prijeti da će sve te divne tvorevine svesti na obične cigle i podmetače. Nakon toga ostaje pitanje: hoće li se knjige jednoga dana prodavati na sajmišnim rasprodajama isključivo kao predmeti, kao prometala raznih odvratnih i navodno praktičnih ljudskih zamisli?

Svedemo li prodaju ovih divnih knjiga na čistu banalnost, nećemo izvršiti samo kulturnu štetu. Počinit ćemo svojevrsni duhovni genocid nad svim tim fikcijama, svjetovima, mislima i iskrenim pobudama autora koje su stoljećima gradile čovjekovu nutrinu, njegovu imaginaciju i sposobnost razumijevanja drugoga.

Zoran Hercigonja | Kad Prometej zašuti - umjetnost spektakla i udovoljavanja

Književnost postaje nekako bez daha, usiljena frazama i izrazima, prožvakanim nekoliko tisuća puta, prepisanim drugim pismom, kontekstom, slabošću misli i senzacionalističkim ushitom.

Stoljećima je književnost spašavala društvo i kulturu od izumiranja i istrebljenja vrijednosti. Zapravo književnost je oduvijek bila jaka pa i onda kada je ideologija zakazala; kultura je poduprta književnošću izgrađivala ljude. No danas nema ideala ni novih dostignuća za koja bi se moglo sa sigurnošću reći to je onaj dah budućnosti koji potkopava prošlost i razbija sadašnjost. Ideali su ustupili mjesto potrebi za vidljivošću, a stvaralačka hrabrost polako se povlači pred sigurnošću prolaznog odobravanja i tržišne prihvatljivosti. Riječ više ne traži istinu, nego pozornost; ne želi ostaviti trag u vremenu, nego izazvati trenutni odjek koji će se već sutra izgubiti u buci novih sadržaja. Općenito prisutna površnost, usmjerena na radnje, propale trenutke, gomilanja radnji, trenutaka, besciljnih stihova kroz sumorno pasivne promatračke projekte, ne otkriva neku novu dimenziju proroštva.

Sva su proroštva, čini se, dovršila svoje poslanje. Svi koji su trebali doći, kao da su već došli, izrekli svoju riječ i potom se istopili u bezimenoj gomili glasova koji više ne razlikuju istinu od odjeka. Ostala je tek jeka nekadašnje snage, raspršena među mnoštvom onih koji govore, a malo toga imaju reći. Možda proročki glas nije umuknuo zato što više nema istine, nego zato što je zatrpan bukom bezbrojnih riječi koje se međusobno poništavaju. U toj buci teško je razabrati riječ koja ne traži sljedbenike, nego smisao, riječ koja ne želi osvojiti vrijeme, nego ga nadživjeti. 

Naposljetku narav književnosti nije i ne mora biti proročka, ali jasno gubi svoju pravu bit pretvarajući biće i osobnost u plašt površnih tračeva bez značenja, sidrišta i jasne poruke. Kao da su one pokretačke sile opustjele, otkoštile se izazivajući u sebi razočaranje i pad. Sve te nabrekle i nabubrile žlijezde snaga sada se pasivno kližu ždrijelom zamagljenih potreba publike. 

Možda ima novih stvari i problema, ali nema precizne, ciljane jasnoće. Svatko piše o nečemu što bi se trebalo svidjeti publici očekujući pritom jeftin bis, aplauz i ovacije. Pisanje radi publike i zbog publike ne bi li se time zadovoljile izrazito niske i skromne potrebe, književnost ne čini umjetnošću nego medijem udovoljavanja dokonoj i pasivnoj publici.

Istraživački duh, propitkivajućii duh, riječi koje i otkrivaju smisao i radost tog smisla, dubina istine i poželjan učinak na kulturne zamahe čine književnost vitalnim organizmom gdje riječ odgaja i hrani ljude smislenom tematikom ulovljene istine. 

Današnja književnost predstavlja se kao liberalna i demokratična: piše se o svemu i svačemu i nema više zabranjenih tema. Takvim pristupom i fingiranom demokracijom književnog opusa dolazi se pred vrata nove diktature i totalitarizama. Totalitarno dosadna i opterećujuća, totalitarizam najnižih potreba i pobuda publike, književnost čini novu generaciju „prosvjetiteljstva“. Je li Prometej uzalud umor u vječitoj patnji prikovan na stijeni i nije li trebalo ipak razapeti Epimeteja? 

Književnost kao da je na putu neke nove dekadencije koja u uznapredovaloj  fazi juri prema zasićenju trivijalnim i odveć pasivno-zamarajućim čimbenicima. Književnost danas, osuđena je na službu pogrebnika kulture i umjetnosti. Književnost nije osiromašila riječima, nego vrijednostima koje bi te riječi trebale nositi i svjedočiti. Tekstova je sve više, a djela sve manje. Piše se mnogo, ali rijetko nastaje ono što prodire ispod površine vremena, otvara nova pitanja, uznemiruje savjest, mijenja čovjekov pogled na svijet i ostavlja trag koji nadživljava vlastiti trenutak. Kao da se stvaralačka snaga raspršila u bezbroj prolaznih dojmova, dok se istinska književna vrijednost polako povlači pred bukom trenutačne dopadljivosti. Ostaje obilje napisanoga, ali oskudica onoga što bi moglo postati uporištem kulture, hranom duha i svjedočanstvom istine.

Dokad ćemo u mraku tišine gledati umiranje diva i divote riječi od početka vremena?

Božica Jelušić | Društveni imaginarij

Rembrandt van Rijn  (1606–1669).:
učenjak u tamnoj odjeći 

Postoje ljudi koji imaginiraju da su zgodni. Oni to silno žele biti i veoma su zauzeti oko javne prezentacije svoje osobe. Umiju pozirati, poznaju svoj najbolji kut, brižljivo se namještaju i oblače, njegovani su, imaju stanovito samouvjereno držanje i proizvedu facijalnu ekspresiju koja će ljudima reći da su uspješni, ležerni, šarmantni i bez nerješivih problema u životu. Gotovo svi imaju malo "kompleksa Doriana Greya" i dugo žele ostati mladi i vitalni. Ako su dovoljno uporni, dva desetljeća bit će dovoljna da svoju prononsiranu "zgodnost" potvrde kao opće prihvaćenu društvenu činjenicu.

Postoje i oni, koji misle da su politični, prilagodljivi, jeguljasti, da imaju "nos" za dolazeći trend i vjetar, da mogu predstavljati interese stanovitih grupa, te da im je politika "zakonito područje". Ako su k tome lukavi (mnogi jesu) biraju stranu gdje je otpor najmanji, pa recimo , kao intelektualci i akademičari u nekom HSS-u ili u naglašeno "domoljubnoj" stranci prođu kao nož kroz maslac. Pri tom imaju problematičnu retoriku, neizgrađene stavove, zabrinjavajuću pojavu i manire, negrađanski pozadinski dio, katastrofalan ukus, sklonost mistificiranju, ali kad nauče imitirati, ponavljati frazeologiju u oficijelnim zgodama, biti bombastični i "narodski", održe se podosta dugo u jatačkom kolu. Nakon tri desetljeća i nekoliko uzastopnih mandata, silom prilika, pričešćuju se i firmaju kao "političari", potvrđujući svoj ispravni odabir. To, što ih je javnost prozrela i rekla svoje mišljenje, uopće se ne broji. Otpisano je kao "ljubomora" uz neku nacionalnu ili vjersku diskvalifikaciju, da bude uvjerljivije.

U trećoj su grupi oni, koji biraju umjetnost, da bi izašli iz sjene i postali vidljivi u javnom fokusu. Zadržimo se u užoj, spisateljskoj branši- Nekako nam se čini da je tu najmanje hemunga pri izlijetanju napolje. Naime, tipkanje po tastaturi, malo informatičke pismenosti i dobro "lovljenje" detalja, poput javnih promocija, nastupa, arbitriranja nad tekstom, lokalne medijske prisutnosti, često stvore u kandidata dojam da može preskočiti nekoliko prvih stuba , te početi od pete ili šeste, ne gnjaveći se detaljima oko zanata, pravopisa, gramatike, biranog vokabulara ili poznavanja nekoga od viđenijih prethodnika u tom području. Svi su bogomdani, svi pišu "sami od sebe", svima "nailazi inspiracija", a životi su im "pravi roman", koji samo čeka da bude napisan. Tu su reciklaže najčešće, samohvale idu nebu pod oblake, besplatne instrukcije iz teorije književnosti dolaze pritiskom na gumb, pa imaš pisca u susjedstvu, gradu ili regiji, prije no što si dočitao 300 stranica kakvog ozbiljnog teksta. Posao "izguravanja" na prvo mjesto (promotivan-kajk. je "naprv stoječi") često obavi njegova grupa pod istim literarnim kišobranom, te izdavač i dva-tri kritičara, koji o nezavisnosti mišljenja i prosudbe stoje u prvom razredu osnovne. Proizvodnja genija u inkubatoru kod nas je razvijen posao, premda nama vremešnima pomalo dosadnjikav. Toliko smo toga već vidjeli, maltene u svakom književnom naraštaju.

Tražim jednoga Rembrandta za ilustraciju, jednom Leidenskog školara, uporno ga ne nalazeći. A zapravo, htjela sam samo poantirati, nešto što je tangiranima u sve tri grupe možda mrvicu izvan dohvata. Naime, da postoje PRIRODNO zgodni ljudi, prirodno magnetični i prirodno daroviti, koji se oko ove cirkusijade oko društvenog imaginarija ne moraju truditi. I nije , međutim , problem što su rijetki, već je problem što se ne vole slikati, ne podnose ohlokraciju (vladavinu gomile), ne žele nikoga zastupati osim svoje slobode i svoga mišljenja, a što se pisanja tiče, toliko se trude da "postupno razviju ubrzanje", da ih neko sedmo ili osmo desetljeće zatekne u djelomičnom zadovoljstvu urađenim poslom.

Dakle, da je svijet nakrivo nasađen, kao toranj u Pisi, nije potrebno posebno dokazivati. To se vidi i iz aviona, cepelina ili iz svinjskoga mjehura obješena na ogradu, iz kojega neki "mali zeleni" promatra nas i naša uboga upinjanja da nadrastemo svoju mjeru.

20. srpnja 2026.

Flora Green

Ilustracija/ Internet: Rembrandt: Čovjek za pisaćim stolom

Zoran Hercigonja | Otac Kron - kako je roman progutao svijet književnosti

Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom.  Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“. 

To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije.  S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti. 

Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana.  Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.

Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste   „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja  romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog.  Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana. 

Ivan Pozzoni | Kolektiv NSEAE: Militantni pokret diverzije (hijacking) naspram institucionaliziranog umjetničkog poretka talijanske provenijencije

Fenomen kontradiskursivne diverzije (hijacking) Douglas B. Holt definira - unutar rigidnije modernističke matrice- kao «[...]turning expressions of the capitalist system and its media culture against itself[...]» (okretanje ekspresivnih oblika kapitalističkog sustava i njegove medijske kulture protiv njih samih) (Douglas B. Holt, Cultural Strategy Using Innovative Ideologies to Build Breakthrough Brands, Oxford University Press, 2010, 252). Imperativna je dužnost suvremenog djelovanja radikalizirati i, paradigmatski analogno eksplozivnoj napravi, usmjeriti seduktivni karakter modernizma prema vlastitoj autoreferencijalnoj imploziji i eksploziji. Prakseologija subverzivne diverzije, generirana unutar situacionističke lakrdije (blague situationniste) te transponirana preko punkerskih akcija u sferu ometanja kulture (culture jamming, popraćeno metodologijom gerilske komunikacije/guerrilla communication) s konca XX. stoljeća, pronalazi svoj baštinski kontinuitet u milenijalskim neoavangardama i njihovoj antikonzumerističkoj diverziji. Tardomodernizam (kasni modernizam) izvodi strateški pomak (slittamento): on operira na protustrateškoj strukturi konzumerističke rekuperacije (recuperation) [metodom teorije etiketiranja (labelling approach) disformnog] te, posredstvom bihevioralnog protunapada (behavioral change), a kroz demanovsko udvajanje umjetnika („dedoublement de Man”) i šklovskijansko očuđenje (остранение) lažnog (fake) čitatelja, dislocira fokus s pukog napada na brend prema cjelokupnom tehničkom idiomu estetskog marketinga, determinirajući afektivna stanja «shock, shame, fear, and anger» (šoka, srama, straha i gnjeva) (Erika Summers-Effler, The Micro Potential for Social Change: Emotion, Consciousness, and Social Movement Formation, u: Sociological Theory, 20/1, 2002, 41-60). Umjetnički bojkot i sabotaža instrumentalizirani su kroz retorzijske akcije s pravnim konsekvencama (retaliatory actions/legal consequences), ustrojene prema modelu anakronih pokreta Monochrom ili CrimethInc. Mark Dery situira genezu fenomena culture jamminga u srednjovjekovnu karnevalizaciju, koju je Mihail Bahtin, u svojoj analizi Rabelaisa, interpretirao kao institucionalno sankcioniranu subverziju društvene strukturacije. Slijedom navedenog, Pozzoni unutar vlastite prakse (praxia) aksijalnim konceptima smatra hijacking, dedoublement, остранение, karnevalizaciju te lučinijanski humorizam/ironiju (huorismo/ironie). Naspram toga, u sferi semantičkog skretanja (détournement), on marginalizira taktiku mema (koju magistralno aplicira Lucio Tosi) kao i strategiju distopizacije semantičkog trojanca unutar trijade: „Svaki je iskaz svrha samome sebi”, „Svaki iskaz ili poluiskaz proturječi sljedećem ili prethodnom iskazu” i „Svaki se iskaz ili poluiskaz nalazi u odnosu proturječne i kontraintuitivne inferencije ili u potpunom izostanku inferencije s ostalim iskazima” (Linguaglossa, Leone i Rago). Potonji metodološki smjer implicira rizik konstituiranja nove „eksperimentalne” tardomoderne estetičke ontologije, koja je radikalno disocirana od politologije i sociologije umjetnosti te od militantnog aktivizma pokreta KNSEAE.

Ivana Seletković | U svijetu savršenih lažaca

“Mora li uvijek tako biti

da ništa nije istinito?”

Bukowski (sva moja ljubav ide njoj (za A.M.)

Razmišljajući o Bukowskom shvaćam kako zapravo do sada sve ono što su o njemu pisali jest  istina, dijelom prenaglašena jer je riječ o piscu određene epohe, a ona pak, ima svoje zakonitosti pojedinačnog i univerzalnog, dijelom visoko standardizirana običnost pojedinca koji se nije libio pisati upravo obično ljudski. Običnom ne trebaju velikopoštovane riječi i izrazi, mada autor i u tome slučaju nerijetko iznenađuje izrazitom nježnošću.

 Surovost u koju smiještaju Bokowskog, prelamajući ju s gorkim djetinjstvom, jednako surovim, oporim u međuljudskim  djelovanjima, nije ništa drugo do život sam. No, o životu nevoljko pišemo na način kako je on to činio jer vjerujemo kako je uljepšavanje vjerodostojnije od istina/e. Kao kovrče koje lelujaju na vjetru pa rađajući senzualnost potiču umješnost velikih slikarskih majstora zbog čega ljepota djeluje ljepšom nego što jest (možda!), “raskalašen stil” Bukowskog je takav da leprša unutar tzv. stvarnog uređenog svijeta pravila vlastitim igrarijama koje su iskrenije od bajki smicalica.  

Kada Bukowski piše o ljubavi on čini rekonstrukciju čitavog niza iskustava jer zna kako ljubav nije samo trenutak i jedna osoba. Ljubav je više, puno više od toga. Plava ptica je - kako bi rekao, ona zbog koje plače od ljepote - dijete (sunce sunce/je moja mala curica (pjesma “za 18 mjeseci Marine Louise”), žena (“bez obzira s kim si/ljudi uvijek pitaju,/jesi li još uvijek s njom?”...(pjesma “da”) ili neke žene pa čak i striptizete (u pjesmi “ljubavna pjesma za striptizetu”), pojava, jakost, nježnost, sebičnost, prolaznost, povijest ponavljanja (...”što da mislim o povijesti/kad se suzi/u tri popodne u sjenu ispod lista?/i ako um bude sve izmučeniji/i ruža počne gristi/kao pas, /kažu/imamo ljubav...”...(pjesma moja prva ljubav u Ateni”), razočarenje, ironija, humor ( ...”pripremite čavle,/bičujte leđa svetaca,/omamite žabe i miševe za mačku duše,/spalite slike koje opčinjavaju,/popišajte se na zoru,/moja ljubav je/mrtva.” (pjesma “obavijest”)...pa čak i auto ili Olympia...

Osvježeni njegovim stihovima možemo reći da da je sjena koja se nad nju nadvila sjena lažne skromnosti koja se skriva zarad dodira, riječi, pogleda koji trebaju biti skriveni, tajni, naši nasuprot uglađenoj vanjštini.

Bukowski ogoljavajući slavi jezikom sve te tajne koje ne trebaju sablažnjavati nego  uhvatiti u mrežu višeznačnica.

Ako to nismo kadri shvatiti, naš je to problem.  Zar ne?

 Bukowski nije predvidiv, njegova ljubavna poezija ponekad jeca:

“Na pola puta do nigdje

u tornju što se

 Raspada

neka crvi zgrabe

veličanstvo

tama unutar

tmine

posljednja oklada

izgubljena

posežući

za

Tišinom

kostiju.”

(“ljubavna pjesma”)

 

Izazivajući nas na dvoboj s licemjernom vlastitošću, on zaziva pogled iznutra pokazujući kako riječi figuriraju uistinu ako ih se ne bojimo.

Ali, bojimo ih se često, zar ne?

Transfer značenja u našoj koži, izaziva bijeg jer se gnušamo onoga što uistinu jesmo.

Bestidni ponekad, lažni vrlo, u okružju u kojem jesmo, tražimo izgovore. Tražeći ih bjesomučno tražimo i zaklon u idolopoklonstvu. 

Idoli kojima se klanjamo nisu ništa drugo do krhotine neupitnih vrijednosti za koje smo zapravo i zaboravili da postoje.

Pišući o ljubavi, odioznom osjećaju slabosti ili o nadmoći tijela nad duhom, pa onda stagnacijom u duhovnom prostranstvu, Bukowski piše i o sebi i o drugima.

Bespotrebno filozofsko nadmudrivanje zato odlazi u nepovrat jednako kao dim cigarete u zrak, gubeći se, nestajući zajedno s neprimjetnim česticama prašine. Gubimo bitku s jednostavnošću jer smo složenošću narušili prirodan sklad.

Pjesnik Lukić rekao je: “Čitam Bukowskog. Imam osjećaj da piše bez truda. Toliko je spontan, prirodan, uvjerljiv.”

Tim riječima rekao je sve... 

Usprkos trudu, i to smo što Bukowski piše, naga tijela u pokretu, drski, ludi, od ljubavi i strasti, opsceni a da sve to ne govorimo glasno ali i nepredvidivi poput njega.

Ako Bukowski šokira i danas, to znači da smo i dalje u zabiti samozavaravanja. Možda nam baš zato njegov stil može izgledati kao osvježenje u hrpi stihova savršenih lažaca.