Ivana Seletković | Izgubljeni/a svije(s)t ili pitanje poraza mišljenja

“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)

Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava. 

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat. 

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?” 

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.  

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.

Zoran Hercigonja | Perspektiva knjiga – kako se knjiga prometnula u ciglu

***

Književnost je sadržajno prisutna svuda oko nas, kao i plodovi njezina stvaralaštva. Više nije neobično vidjeti knjige kako se prodaju na različitim mjestima, a ne samo ondje gdje im je nekoć bilo prirodno stanište – u knjižarama, uz stručne ljude koji godinama rade s knjigama, autorima i proizvodom njihova intimnog, misaonog svijeta. Navikli smo da se knjiga prodaje u knjižari; navikli smo da se s police omakne u naše ruke, misli i misaone procese. Uz stručnost i osjećaj za taj svežanj fikcije, ideja i svjetova, kupac ili kupac-čitatelj u svojoj dvojakoj ulozi preuzima knjigu doživljavajući svojevrsnu apoteozu i prije samoga čina čitanja, a potom i u njegovu punom žaru.

"Knjige s polica uglednih knjižara čovjeku su pružale određenu garanciju i sigurnost u kvalitetu sadržaja i ponuđene fikcije."

No s vremenom smo knjige premjestili u džepna izdanja, pa je mnoštvo fikcije i žar stihova završilo na usputnim kioscima, uz suvremene laži i tračeve serijskih publikacija koje opstaju upravo na izmišljanju i senzacionalizmu. Izvorno književno djelo, skinuto s promotivnih polica knjižare, pretvara se u usputan, gotovo površan čin čitanja, tek kako bi se prekratilo vrijeme čekanja. Knjige sljubljene sa staklom kioska, obješene o špagu ili konopac poput sajamske robe, trivijalizirali smo upravo tim činom pojednostavljivanja njihove promocije i transporta do ljudi. Ugrozili smo njihov identitet i ozbiljnost, a sadržajnu cjelovitost sveli na puko rezbarenje siromašnim mislima i površnim razumijevanjem. Kao da su knjige razvodnile vlastitu dubokoumnost čitajući se usput, u prolazu, iz džepa, uz cigaretu i masni burek u niskobudžetnoj menzi.

S vremenom su romani, zbirke poezije, eseji i putopisi vrijednih i cijenjenih autora, upravo zbog svoje prostorne dislociranosti, dovedeni u isti vrijednosni okvir s tračevima i crnom kronikom. Zapanjujuće je koliko se mijenja perspektiva s promjenom prebivališta knjige. Na peronima, autobusnim kolodvorima i čekaonicama uglavnom se čitaju tračevi i pomodni komentari, dok se kultura čitanja nije razvila u smjeru ozbiljnijeg štiva koje otvara vrata višim misaonim sferama. Premještanjem knjige nije se promijenio čitatelj, nego se promijenio odnos prema samoj knjizi.

Srcedrapajući je prizor kada se kvalitetan roman nađe u trgovini mješovite robe ili u svaštari, bačen u metalnu košaru zajedno s raznim kućanskim priborom. Ograđen visokom metalnom pregradom za koju zapinju gumbi košulja ili končaste niti rukava, roman ondje leži izmiješan i izgužvan poput nagnječene konfekcije donjeg rublja. Takav prizor dodatno ubrzava opadanje vrijednosti knjige u procesu cjelovitog vrednovanja književnog djela. Knjiga nije cigla, nije podmetač za lonce niti blokator za vrata da bi se gurala u košaru sa svim i svačim.

Takvim društvenim odnosom prema knjigama pretvaramo ih u sredstva pogodna tek za vanjsku uporabu. Knjigama je potrebno dostojanstvo i poštovanje jer su u njima akumulirani odjeci nečijeg stvaralačkog opusa, godine promišljanja, osjećanja i umjetničke discipline. Svodeći ih na razinu pomodnih časopisa ili običnih uporabnih predmeta, izvorna književna djela dodatno ponižavamo i obezvrjeđujemo. Prestali smo nositi jastučić za ruku jer se možemo nalaktiti na knjigu debljine pedesetak milimetara. Oduzmemo li knjizi njezinu književnu svrhu, pretvorili smo je u običan uporabni predmet, sredstvo koje služi isključivo ispunjavanju površnosti i mediokriteta.

Pogrešan položaj i pogrešan društveni tretman možda najviše obezvrjeđuju sadržaj knjige. Ovo moderno društvo, u svoj toj ubrzanosti i modelu življenja brzinom svjetlosti, prijeti da će sve te divne tvorevine svesti na obične cigle i podmetače. Nakon toga ostaje pitanje: hoće li se knjige jednoga dana prodavati na sajmišnim rasprodajama isključivo kao predmeti, kao prometala raznih odvratnih i navodno praktičnih ljudskih zamisli?

Svedemo li prodaju ovih divnih knjiga na čistu banalnost, nećemo izvršiti samo kulturnu štetu. Počinit ćemo svojevrsni duhovni genocid nad svim tim fikcijama, svjetovima, mislima i iskrenim pobudama autora koje su stoljećima gradile čovjekovu nutrinu, njegovu imaginaciju i sposobnost razumijevanja drugoga.

Zoran Hercigonja | Kad Prometej zašuti - umjetnost spektakla i udovoljavanja

Književnost postaje nekako bez daha, usiljena frazama i izrazima, prožvakanim nekoliko tisuća puta, prepisanim drugim pismom, kontekstom, slabošću misli i senzacionalističkim ushitom.

Stoljećima je književnost spašavala društvo i kulturu od izumiranja i istrebljenja vrijednosti. Zapravo književnost je oduvijek bila jaka pa i onda kada je ideologija zakazala; kultura je poduprta književnošću izgrađivala ljude. No danas nema ideala ni novih dostignuća za koja bi se moglo sa sigurnošću reći to je onaj dah budućnosti koji potkopava prošlost i razbija sadašnjost. Ideali su ustupili mjesto potrebi za vidljivošću, a stvaralačka hrabrost polako se povlači pred sigurnošću prolaznog odobravanja i tržišne prihvatljivosti. Riječ više ne traži istinu, nego pozornost; ne želi ostaviti trag u vremenu, nego izazvati trenutni odjek koji će se već sutra izgubiti u buci novih sadržaja. Općenito prisutna površnost, usmjerena na radnje, propale trenutke, gomilanja radnji, trenutaka, besciljnih stihova kroz sumorno pasivne promatračke projekte, ne otkriva neku novu dimenziju proroštva.

Sva su proroštva, čini se, dovršila svoje poslanje. Svi koji su trebali doći, kao da su već došli, izrekli svoju riječ i potom se istopili u bezimenoj gomili glasova koji više ne razlikuju istinu od odjeka. Ostala je tek jeka nekadašnje snage, raspršena među mnoštvom onih koji govore, a malo toga imaju reći. Možda proročki glas nije umuknuo zato što više nema istine, nego zato što je zatrpan bukom bezbrojnih riječi koje se međusobno poništavaju. U toj buci teško je razabrati riječ koja ne traži sljedbenike, nego smisao, riječ koja ne želi osvojiti vrijeme, nego ga nadživjeti. 

Naposljetku narav književnosti nije i ne mora biti proročka, ali jasno gubi svoju pravu bit pretvarajući biće i osobnost u plašt površnih tračeva bez značenja, sidrišta i jasne poruke. Kao da su one pokretačke sile opustjele, otkoštile se izazivajući u sebi razočaranje i pad. Sve te nabrekle i nabubrile žlijezde snaga sada se pasivno kližu ždrijelom zamagljenih potreba publike. 

Možda ima novih stvari i problema, ali nema precizne, ciljane jasnoće. Svatko piše o nečemu što bi se trebalo svidjeti publici očekujući pritom jeftin bis, aplauz i ovacije. Pisanje radi publike i zbog publike ne bi li se time zadovoljile izrazito niske i skromne potrebe, književnost ne čini umjetnošću nego medijem udovoljavanja dokonoj i pasivnoj publici.

Istraživački duh, propitkivajućii duh, riječi koje i otkrivaju smisao i radost tog smisla, dubina istine i poželjan učinak na kulturne zamahe čine književnost vitalnim organizmom gdje riječ odgaja i hrani ljude smislenom tematikom ulovljene istine. 

Današnja književnost predstavlja se kao liberalna i demokratična: piše se o svemu i svačemu i nema više zabranjenih tema. Takvim pristupom i fingiranom demokracijom književnog opusa dolazi se pred vrata nove diktature i totalitarizama. Totalitarno dosadna i opterećujuća, totalitarizam najnižih potreba i pobuda publike, književnost čini novu generaciju „prosvjetiteljstva“. Je li Prometej uzalud umor u vječitoj patnji prikovan na stijeni i nije li trebalo ipak razapeti Epimeteja? 

Književnost kao da je na putu neke nove dekadencije koja u uznapredovaloj  fazi juri prema zasićenju trivijalnim i odveć pasivno-zamarajućim čimbenicima. Književnost danas, osuđena je na službu pogrebnika kulture i umjetnosti. Književnost nije osiromašila riječima, nego vrijednostima koje bi te riječi trebale nositi i svjedočiti. Tekstova je sve više, a djela sve manje. Piše se mnogo, ali rijetko nastaje ono što prodire ispod površine vremena, otvara nova pitanja, uznemiruje savjest, mijenja čovjekov pogled na svijet i ostavlja trag koji nadživljava vlastiti trenutak. Kao da se stvaralačka snaga raspršila u bezbroj prolaznih dojmova, dok se istinska književna vrijednost polako povlači pred bukom trenutačne dopadljivosti. Ostaje obilje napisanoga, ali oskudica onoga što bi moglo postati uporištem kulture, hranom duha i svjedočanstvom istine.

Dokad ćemo u mraku tišine gledati umiranje diva i divote riječi od početka vremena?

Božica Jelušić | Društveni imaginarij

Rembrandt van Rijn  (1606–1669).:
učenjak u tamnoj odjeći 

Postoje ljudi koji imaginiraju da su zgodni. Oni to silno žele biti i veoma su zauzeti oko javne prezentacije svoje osobe. Umiju pozirati, poznaju svoj najbolji kut, brižljivo se namještaju i oblače, njegovani su, imaju stanovito samouvjereno držanje i proizvedu facijalnu ekspresiju koja će ljudima reći da su uspješni, ležerni, šarmantni i bez nerješivih problema u životu. Gotovo svi imaju malo "kompleksa Doriana Greya" i dugo žele ostati mladi i vitalni. Ako su dovoljno uporni, dva desetljeća bit će dovoljna da svoju prononsiranu "zgodnost" potvrde kao opće prihvaćenu društvenu činjenicu.

Postoje i oni, koji misle da su politični, prilagodljivi, jeguljasti, da imaju "nos" za dolazeći trend i vjetar, da mogu predstavljati interese stanovitih grupa, te da im je politika "zakonito područje". Ako su k tome lukavi (mnogi jesu) biraju stranu gdje je otpor najmanji, pa recimo , kao intelektualci i akademičari u nekom HSS-u ili u naglašeno "domoljubnoj" stranci prođu kao nož kroz maslac. Pri tom imaju problematičnu retoriku, neizgrađene stavove, zabrinjavajuću pojavu i manire, negrađanski pozadinski dio, katastrofalan ukus, sklonost mistificiranju, ali kad nauče imitirati, ponavljati frazeologiju u oficijelnim zgodama, biti bombastični i "narodski", održe se podosta dugo u jatačkom kolu. Nakon tri desetljeća i nekoliko uzastopnih mandata, silom prilika, pričešćuju se i firmaju kao "političari", potvrđujući svoj ispravni odabir. To, što ih je javnost prozrela i rekla svoje mišljenje, uopće se ne broji. Otpisano je kao "ljubomora" uz neku nacionalnu ili vjersku diskvalifikaciju, da bude uvjerljivije.

U trećoj su grupi oni, koji biraju umjetnost, da bi izašli iz sjene i postali vidljivi u javnom fokusu. Zadržimo se u užoj, spisateljskoj branši- Nekako nam se čini da je tu najmanje hemunga pri izlijetanju napolje. Naime, tipkanje po tastaturi, malo informatičke pismenosti i dobro "lovljenje" detalja, poput javnih promocija, nastupa, arbitriranja nad tekstom, lokalne medijske prisutnosti, često stvore u kandidata dojam da može preskočiti nekoliko prvih stuba , te početi od pete ili šeste, ne gnjaveći se detaljima oko zanata, pravopisa, gramatike, biranog vokabulara ili poznavanja nekoga od viđenijih prethodnika u tom području. Svi su bogomdani, svi pišu "sami od sebe", svima "nailazi inspiracija", a životi su im "pravi roman", koji samo čeka da bude napisan. Tu su reciklaže najčešće, samohvale idu nebu pod oblake, besplatne instrukcije iz teorije književnosti dolaze pritiskom na gumb, pa imaš pisca u susjedstvu, gradu ili regiji, prije no što si dočitao 300 stranica kakvog ozbiljnog teksta. Posao "izguravanja" na prvo mjesto (promotivan-kajk. je "naprv stoječi") često obavi njegova grupa pod istim literarnim kišobranom, te izdavač i dva-tri kritičara, koji o nezavisnosti mišljenja i prosudbe stoje u prvom razredu osnovne. Proizvodnja genija u inkubatoru kod nas je razvijen posao, premda nama vremešnima pomalo dosadnjikav. Toliko smo toga već vidjeli, maltene u svakom književnom naraštaju.

Tražim jednoga Rembrandta za ilustraciju, jednom Leidenskog školara, uporno ga ne nalazeći. A zapravo, htjela sam samo poantirati, nešto što je tangiranima u sve tri grupe možda mrvicu izvan dohvata. Naime, da postoje PRIRODNO zgodni ljudi, prirodno magnetični i prirodno daroviti, koji se oko ove cirkusijade oko društvenog imaginarija ne moraju truditi. I nije , međutim , problem što su rijetki, već je problem što se ne vole slikati, ne podnose ohlokraciju (vladavinu gomile), ne žele nikoga zastupati osim svoje slobode i svoga mišljenja, a što se pisanja tiče, toliko se trude da "postupno razviju ubrzanje", da ih neko sedmo ili osmo desetljeće zatekne u djelomičnom zadovoljstvu urađenim poslom.

Dakle, da je svijet nakrivo nasađen, kao toranj u Pisi, nije potrebno posebno dokazivati. To se vidi i iz aviona, cepelina ili iz svinjskoga mjehura obješena na ogradu, iz kojega neki "mali zeleni" promatra nas i naša uboga upinjanja da nadrastemo svoju mjeru.

20. srpnja 2026.

Flora Green

Ilustracija/ Internet: Rembrandt: Čovjek za pisaćim stolom

Zoran Hercigonja | Otac Kron - kako je roman progutao svijet književnosti

Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom.  Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“. 

To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije.  S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti. 

Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana.  Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.

Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste   „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja  romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog.  Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana. 

Ivan Pozzoni | Kolektiv NSEAE: Militantni pokret diverzije (hijacking) naspram institucionaliziranog umjetničkog poretka talijanske provenijencije

Fenomen kontradiskursivne diverzije (hijacking) Douglas B. Holt definira - unutar rigidnije modernističke matrice- kao «[...]turning expressions of the capitalist system and its media culture against itself[...]» (okretanje ekspresivnih oblika kapitalističkog sustava i njegove medijske kulture protiv njih samih) (Douglas B. Holt, Cultural Strategy Using Innovative Ideologies to Build Breakthrough Brands, Oxford University Press, 2010, 252). Imperativna je dužnost suvremenog djelovanja radikalizirati i, paradigmatski analogno eksplozivnoj napravi, usmjeriti seduktivni karakter modernizma prema vlastitoj autoreferencijalnoj imploziji i eksploziji. Prakseologija subverzivne diverzije, generirana unutar situacionističke lakrdije (blague situationniste) te transponirana preko punkerskih akcija u sferu ometanja kulture (culture jamming, popraćeno metodologijom gerilske komunikacije/guerrilla communication) s konca XX. stoljeća, pronalazi svoj baštinski kontinuitet u milenijalskim neoavangardama i njihovoj antikonzumerističkoj diverziji. Tardomodernizam (kasni modernizam) izvodi strateški pomak (slittamento): on operira na protustrateškoj strukturi konzumerističke rekuperacije (recuperation) [metodom teorije etiketiranja (labelling approach) disformnog] te, posredstvom bihevioralnog protunapada (behavioral change), a kroz demanovsko udvajanje umjetnika („dedoublement de Man”) i šklovskijansko očuđenje (остранение) lažnog (fake) čitatelja, dislocira fokus s pukog napada na brend prema cjelokupnom tehničkom idiomu estetskog marketinga, determinirajući afektivna stanja «shock, shame, fear, and anger» (šoka, srama, straha i gnjeva) (Erika Summers-Effler, The Micro Potential for Social Change: Emotion, Consciousness, and Social Movement Formation, u: Sociological Theory, 20/1, 2002, 41-60). Umjetnički bojkot i sabotaža instrumentalizirani su kroz retorzijske akcije s pravnim konsekvencama (retaliatory actions/legal consequences), ustrojene prema modelu anakronih pokreta Monochrom ili CrimethInc. Mark Dery situira genezu fenomena culture jamminga u srednjovjekovnu karnevalizaciju, koju je Mihail Bahtin, u svojoj analizi Rabelaisa, interpretirao kao institucionalno sankcioniranu subverziju društvene strukturacije. Slijedom navedenog, Pozzoni unutar vlastite prakse (praxia) aksijalnim konceptima smatra hijacking, dedoublement, остранение, karnevalizaciju te lučinijanski humorizam/ironiju (huorismo/ironie). Naspram toga, u sferi semantičkog skretanja (détournement), on marginalizira taktiku mema (koju magistralno aplicira Lucio Tosi) kao i strategiju distopizacije semantičkog trojanca unutar trijade: „Svaki je iskaz svrha samome sebi”, „Svaki iskaz ili poluiskaz proturječi sljedećem ili prethodnom iskazu” i „Svaki se iskaz ili poluiskaz nalazi u odnosu proturječne i kontraintuitivne inferencije ili u potpunom izostanku inferencije s ostalim iskazima” (Linguaglossa, Leone i Rago). Potonji metodološki smjer implicira rizik konstituiranja nove „eksperimentalne” tardomoderne estetičke ontologije, koja je radikalno disocirana od politologije i sociologije umjetnosti te od militantnog aktivizma pokreta KNSEAE.

Ivana Seletković | U svijetu savršenih lažaca

“Mora li uvijek tako biti

da ništa nije istinito?”

Bukowski (sva moja ljubav ide njoj (za A.M.)

Razmišljajući o Bukowskom shvaćam kako zapravo do sada sve ono što su o njemu pisali jest  istina, dijelom prenaglašena jer je riječ o piscu određene epohe, a ona pak, ima svoje zakonitosti pojedinačnog i univerzalnog, dijelom visoko standardizirana običnost pojedinca koji se nije libio pisati upravo obično ljudski. Običnom ne trebaju velikopoštovane riječi i izrazi, mada autor i u tome slučaju nerijetko iznenađuje izrazitom nježnošću.

 Surovost u koju smiještaju Bokowskog, prelamajući ju s gorkim djetinjstvom, jednako surovim, oporim u međuljudskim  djelovanjima, nije ništa drugo do život sam. No, o životu nevoljko pišemo na način kako je on to činio jer vjerujemo kako je uljepšavanje vjerodostojnije od istina/e. Kao kovrče koje lelujaju na vjetru pa rađajući senzualnost potiču umješnost velikih slikarskih majstora zbog čega ljepota djeluje ljepšom nego što jest (možda!), “raskalašen stil” Bukowskog je takav da leprša unutar tzv. stvarnog uređenog svijeta pravila vlastitim igrarijama koje su iskrenije od bajki smicalica.  

Kada Bukowski piše o ljubavi on čini rekonstrukciju čitavog niza iskustava jer zna kako ljubav nije samo trenutak i jedna osoba. Ljubav je više, puno više od toga. Plava ptica je - kako bi rekao, ona zbog koje plače od ljepote - dijete (sunce sunce/je moja mala curica (pjesma “za 18 mjeseci Marine Louise”), žena (“bez obzira s kim si/ljudi uvijek pitaju,/jesi li još uvijek s njom?”...(pjesma “da”) ili neke žene pa čak i striptizete (u pjesmi “ljubavna pjesma za striptizetu”), pojava, jakost, nježnost, sebičnost, prolaznost, povijest ponavljanja (...”što da mislim o povijesti/kad se suzi/u tri popodne u sjenu ispod lista?/i ako um bude sve izmučeniji/i ruža počne gristi/kao pas, /kažu/imamo ljubav...”...(pjesma moja prva ljubav u Ateni”), razočarenje, ironija, humor ( ...”pripremite čavle,/bičujte leđa svetaca,/omamite žabe i miševe za mačku duše,/spalite slike koje opčinjavaju,/popišajte se na zoru,/moja ljubav je/mrtva.” (pjesma “obavijest”)...pa čak i auto ili Olympia...

Osvježeni njegovim stihovima možemo reći da da je sjena koja se nad nju nadvila sjena lažne skromnosti koja se skriva zarad dodira, riječi, pogleda koji trebaju biti skriveni, tajni, naši nasuprot uglađenoj vanjštini.

Bukowski ogoljavajući slavi jezikom sve te tajne koje ne trebaju sablažnjavati nego  uhvatiti u mrežu višeznačnica.

Ako to nismo kadri shvatiti, naš je to problem.  Zar ne?

 Bukowski nije predvidiv, njegova ljubavna poezija ponekad jeca:

“Na pola puta do nigdje

u tornju što se

 Raspada

neka crvi zgrabe

veličanstvo

tama unutar

tmine

posljednja oklada

izgubljena

posežući

za

Tišinom

kostiju.”

(“ljubavna pjesma”)

 

Izazivajući nas na dvoboj s licemjernom vlastitošću, on zaziva pogled iznutra pokazujući kako riječi figuriraju uistinu ako ih se ne bojimo.

Ali, bojimo ih se često, zar ne?

Transfer značenja u našoj koži, izaziva bijeg jer se gnušamo onoga što uistinu jesmo.

Bestidni ponekad, lažni vrlo, u okružju u kojem jesmo, tražimo izgovore. Tražeći ih bjesomučno tražimo i zaklon u idolopoklonstvu. 

Idoli kojima se klanjamo nisu ništa drugo do krhotine neupitnih vrijednosti za koje smo zapravo i zaboravili da postoje.

Pišući o ljubavi, odioznom osjećaju slabosti ili o nadmoći tijela nad duhom, pa onda stagnacijom u duhovnom prostranstvu, Bukowski piše i o sebi i o drugima.

Bespotrebno filozofsko nadmudrivanje zato odlazi u nepovrat jednako kao dim cigarete u zrak, gubeći se, nestajući zajedno s neprimjetnim česticama prašine. Gubimo bitku s jednostavnošću jer smo složenošću narušili prirodan sklad.

Pjesnik Lukić rekao je: “Čitam Bukowskog. Imam osjećaj da piše bez truda. Toliko je spontan, prirodan, uvjerljiv.”

Tim riječima rekao je sve... 

Usprkos trudu, i to smo što Bukowski piše, naga tijela u pokretu, drski, ludi, od ljubavi i strasti, opsceni a da sve to ne govorimo glasno ali i nepredvidivi poput njega.

Ako Bukowski šokira i danas, to znači da smo i dalje u zabiti samozavaravanja. Možda nam baš zato njegov stil može izgledati kao osvježenje u hrpi stihova savršenih lažaca.

Tatiana Filipović | Kad ne vidiš put, nemoj izgubiti povjerenje

Postoje razdoblja u životu kada nam se čini da stojimo na mjestu. Molimo, trudimo se, dajemo najbolje od sebe, a odgovora nema. Vrata koja želimo otvoriti ostaju zatvorena, planovi se mijenjaju, a pitanja postaju glasnija od nade.

U takvim trenucima lako je pomisliti da smo zaboravljeni. No možda se upravo tada događa ono što ne možemo vidjeti. Korijen najviše raste dok je skriven pod zemljom. I čovjek često najviše sazrijeva upravo onda kada mu se čini da se ništa ne mijenja.

Ne možemo uvijek birati okolnosti koje će nas zadesiti, ali možemo birati kako ćemo kroz njih prolaziti. Hoćemo li dopustiti da nas gorčina zatvori ili će nas teškoće naučiti strpljenju, suosjećanju i povjerenju?

Vjerujem da nijedna suza nije izgubljena i da nijedna iskrena molitva nije uzaludna. Čak i kada odgovori ne dolaze onako kako očekujemo, to ne znači da nas Bog ne čuje. Ponekad nas ne vodi najbržim putem, nego najboljim. A razliku često razumijemo tek kada se osvrnemo iza sebe.

Život nas uči da ne možemo sve kontrolirati. Koliko god planirali, uvijek će postojati nešto što će biti izvan naših ruku. Možda upravo tada počinje pravo povjerenje – kada prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore kako bismo nastavili dalje.

Biblija kaže: „Sve ima svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3,1). Te riječi nisu samo utjeha vjernicima. One nas podsjećaju da ni priroda ne žuri. Sjeme ne postaje stablo preko noći, zora ne dolazi prije svoga časa, a ni naše životne priče ne razvijaju se odjednom.

Ako danas nosiš teret koji nitko ne vidi, nemoj misliti da je tvoja borba besmislena. Možda se upravo sada u tebi gradi snaga koja će jednoga dana postati nečija utjeha. Možda ono što danas izgleda kao zastoj zapravo priprema put za nešto što još ne možeš zamisliti.

Zato čuvaj svoje srce. Ne dopusti da ga ispune strah, ogorčenost ili očaj. Hrani ga nadom, dobrim mislima, molitvom, tišinom i zahvalnošću. Čak i mali koraci, učinjeni s ljubavlju i vjerom, imaju veliku vrijednost.

I kada više ne znaš što učiniti, ne odustaj. Zastani, udahni i napravi samo sljedeći korak. Nekada je upravo to najveći čin hrabrosti.

„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze.“ (Izreke 3,5–6)

Možda danas ne razumiješ svoju priču. Ali to ne znači da ona nema smisla.

Ponekad je najveći mir u životu reći: „Ne znam zašto se ovo događa, ali biram vjerovati da dobro još nije reklo svoju posljednju riječ.“

Ivan Pozzoni | Magmatski teorijski temelji kasnoga modernizma

Kasni modernizam mora se beskompromisno boriti protiv tiranije književne kritike, tiranije izdavačkih direktora i tiranije redakcijskih kolegija. Nijedan književni kritičar, u bilo kojem dijelu svijeta, nije uspio podariti relevantno tumačenje mojemu riot-textu (tekstu pobune) Hai perso la lingua?! (Jesi li izgubio jezik?!). Naposljetku je morala intervenirati umjetnikova autentična (»objektivna«) interpretacija, koja stoji na višoj razini od bilo kojeg »subjektivnog« tumačenja onoga onemoćalog književnog kritičara koji 2025. godine još uvijek ne uviđa da je književna kritika doživjela zaokret prema pragmatičkoj kritici, analogno onomu što se unutar semiotike dogodilo pri prijelazu sa semantike na pragmatics (pragmatiku). Kasni modernizam, odbacivši književnu kritiku kao anakronizam moderne estetičke ontologije, utemeljenje pronalazi u pragmatics (pragmatici) (Levinson) i teoriji argumentacije (Habermas/Apel); on se oslanja na sudjelujuću »subjektivnu« argumentaciju unutar umjetničkih zajednica, bund (saveza), kolektivne (kolektiva) i otvorenih skupština koje su pristupačne svakom umjetniku (samodefiniranom i podložnom estetičkoj verifikaciji ili falsifikaciji) – zajednica koje su anonimne, edske i pročišćene od egopatizma moderne estetičke ontologije.

Cilj je u čitatelju, stručnoj javnosti i modernistu izazvati stanje »shock, shame, fear, and anger« (šoka, srama, straha i gnjeva) putem hiperorganiziranih strategija estetičkog juriša: dedoublement de Man (demanovsko udvajanje), šklovskijansko остранение (očuđenje), estetički guerrilla marketing (gerilski marketing) usmjeren protiv neokonzumerizma, bahtinovska karnevalizacija, lučinijanski houmorismo/ironie (humorizam/ironija), citatnost, mistilingvizam (jezično miješanje), generativna gramatika (Chomsky), subverzija i everzija (anarhoindividualizam Post-Left Anarchy – post-lijeve anarhije), malinovskijanski antropološki model, sociološki model (Čikaška škola), etnološki model (Garfinkelova etnometodologija i Meadov interakcionizam) sudjelujućeg promatranja, existentielle polyphonie (egzistencijalna polifonija), antiegocentrizam, hareovska clearity (jasnoća), détournement (skretanje značenja), transemanitička inverzija, gnjev kao zahtjev za priznavanjem identiteta, zagovaranje autistične i sociopatske »neurodiverzije«, oscilirajući teorijski i umjetnički burnout (izgaranje) (iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad), majakovskijanski intervencionizam i akcionizam, zborna concionalitas (skupštinska govornica), rizomatska destrukcija (Deleuze), šizofrena deteritorijalizacija (Guattari), internacionalizam shvaćen kao antiimperijalistički ili protuhegemonijski postkolonijalizam (Appiah i Appadurai), invektiva, neologizam, estetička apoteoza trasha (smeća), desakracija, kolizija registara i sistemski nonsense (besmisao) (Pynchon), oulipovski obrat (Perec), antimetafizika i antiontologizam (analitička filozofija, Putnam i Rorty).

Beskrajno udaljen od ipermodernističkog pastichea (pastiša) (παρῳδία) - kako ga pogrešno definira Linguaglossa - koji se temelji na »imitaciji« (Βατραχομυομαχία – Batrahomiomahija), »inkorporaciji«, »falsifikatu«, »reiteraciji« (Raymond Queneau), »intertekstualnosti / metatekstualnosti / arhitekstualnosti / paratekstualnosti / hipertekstualnosti« (Gérard Genette) te »humoru« (Terry Pratchett i Seth Grahame-Smith), kasni modernizam jest književni potpourri (mješavina). On nadilazi postmodernu i hipermodernu služeći se taktikom termonuklearnog preopterećenja: lingvističko zasićenje (David Foster Wallace), hipertrofija značenja, antinomičko preopterećenje teorijskih fundamenta, brutalizacija trasha (smeća) dovedena do potpunog iscrpljenja ordinarnoga jezika. Taktički cilj tog zasićenja jest kratko spajanje zavodljive estetike, business poetry (poslovne poezije) modernističke »Papinske države« – koja služi umjetničkim kamorama i neokonzumerističkim mehanizmima frustracije želje – te otpor komodifikaciji umjetnosti i zanatlijskom mestijerantizmu. Kasni modernizam, s koncepcijom umjetnosti kao »društvene interakcije«, nastoji uvesti militantni blok i vojni hijacking (otmicu), kako bi se dokinula svaka birokratska potpora zavodljivosti »elegijske poezije« i ekstremnom ὕβρις (hibrisu/oholosti) »diletantskog autojedika« Rubikova epigonstva, u okolnostima zasićenog tržišta stihovima kojima rok trajanja istječe nakon šest mjeseci i koji su, bez ikakva čitanja (u potpunom vakuumu smisla), osuđeni na spaljivanje. Rješenje nije nova estetička ontologija bliska onoj staroj, modernoj: rješenje je nova, angažirana (engaged) socio/etno/antropološka estetika, oslobođena svake distopijske performativnosti. Kasni modernizam je atopičan.

Božica Brkan | iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, Acumen, 2025.

 

UVOD: Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije 

Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista nikad te uopće kakav je odnos fotografije i riječi? Odgovor nećete naći ni u ovoj knjizi koja pokušava što više prenijeti i fotografijom i riječju, a i naći im skladan suodnos. 

U vrijeme kada se čini da nema do filtriranoga selfija, najčešće i nepotpisanoga, ali sa što više klikova, i kada se i odjeća i obuća kupuju internetski, na neviđeno, bez probe, prema globalnim standardima, teško je poslije toliko konfekcije i mahnite industrijalijalizacije i pojmiti mukotrpno ručno šivanje klasične odjeće od finih i najfinijih materijala, šnajderske, obrtničke po mjeri, a pogotovo krasnih originalnih dizajnerskih, pojedinačnih, jedinstvenih modela iz salona i ateljea, ženskih haljina visoke mode koje se oblikuju timski, ali prema ideji u jednoj glavi na lutkama ili izravno na tijelu žene. Uspoređujem to, ako već ne s nastajanjem klasične starinske fotografije, s nastajanjem Teksta. Obično ga stvaram, oblikujem da nastaje riječ po riječ, stih po stih, rečenicu po rečenicu. Može li ga tako kreirati i UI? 

I teško bih se, oslonjena i na književno i na novinarsko iskustvo, složila da fotografija govori baš tisuću riječi, iako katkad može i više, ali su mi očito, možda zbog rada u novinarstvu, osobito kao reportera, pa zbog uređivanja te selidbe iz tiskanoga u internetsko novinarstvo, i fotografija i odnos teksta i nje odavno bili zanimljivi. U 2022. za 2023. na neki sam od natječaja Ministarstva kulture i medija RH prijavila naslov Album. Ta knjiga u nastajanju, u oblikovanju, još u radu, trebala je u iste korice uokviriti moje objavljene književne tekstove i one koji tek trebaju nastati. Nadahnuti fotografijom. I praćeni fotografijama. Književnica, književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica dr. sc. Željka Lovrenčić u Preporuci za dodjelu potpore za književno stvaralaštvo za 2023. godinu, među ostalim je napisala: 

„Božica Brkan je nezaobilazno ime hrvatske suvremene književne scene: uspješna je novinarka, vrsna spisateljica, aktivna blogerica, autorica dirljive poezije. Njen novi rukopis naslovljen Album otkriva nam još jednu osobinu ove svestrane osobnosti: zanimanje za fotografiju. Posvećen je Slavki Pavić, Miljenku Brezaku i drugim fotografima s kojima je tijekom svoga života bila u doticaju: umjetničkim i agencijskim fotografima te fotoreporterima. 

U ovome albumu o albumima koji je nalik nekome starinskom albumu s fotografijama, autorica nam nudi zanimljivi pachwork satkan od književnoga fikcijskog i faktografskog materijala. U njemu se isprepliću kratke priče, pjesme u prozi i pjesme te eseji, blogovi i zapisi. Radi se o istraživanju i razmišljanju o fotografiji, odnosno o nečemu za što se tvrdi da govori više od tisuću riječi. 

Razvidno je zanimanje autorice teksta za fotografiju i izvan njene novinarske profesije. Primjerice, u romanu Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u kojemu se govori o ubojstvu fotoreportera koji je tajni svjedok ratnom klanju upravo snimljenim fotografijama ili pak u nastavku zbirke kajkavskih priča Život večni (2017.) o svojevrsnoj kajkavskoj grobnoj galeriji Povečane slike, u kojima se usporedbom s uljepšanim portretima na mramornim spomenicima analizira stvaran život aktera. 

Temama vezanim uz fotografiju bavi se i u kajkavskim pričama objavljenim u časopisima Artikulacije i Kaj 2018. i 2021. godine te u pjesmama o fotografijama od kojih izdvajamo one iz zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija. 

U ovome djelu Božica Brkan namjerava kroz sudbine različitih ljudi istražiti i opisati fotografiju kao uspomenu i dokument, kao nešto što se nalazi između objektivnoga i subjektivnoga, između stvarnosti i fejka. 

Želi govoriti o ljudima bez fotografija (nestalih u ratu, poplavi, potresu, požaru) kao o bićima bez prošlosti, o dokumentarnoj fotofigra ji, o brisanju nepoželjnih osoba odbačenih iz političkog života i povijesti s fotografija, o uništavanju arhiva kao svjedoka vremena jer ne znaju što bi s njima (slučaj Kelemenić). 

Namjerava pisati o fotografkinji Slavki Pavić koja sa svojim fotoaparatom hoda gradom i fotografira, o muzeju prekinutih veza (neki ljudi poderu fotografije jer su prekinuli vezu, drugi zbog ljubomore na bivše ljubavi, treći ih simbolično vraćaju kad više nisu zajedno). 

Teme kojima će se naša autorica baviti u ovome svome djelu su ljubavi i veze, fotografije skrivene u ladicama i knjigama, stare i odbačene fotografije na kojima se nalaze osobe za koje se ne zna tko su, posvete na pozadini pojedinih fotografija, albumi-spomenari u koje se fotografije lijepe ili umeću... 

Bavit će se i tematskim umetanjem fotografija u albume, službenim fotografijama – onima propisanim na vozačkim dozvolama ili na osobnoj iskaznici – fotografijama koje su dokumenti vremena jer su iz vojske, škole ili pak s prve pričesti. 

Zanimaju je i umjetničke fotografije i portretisti, one povećane i docrtane, ali i sve ono što je vezano uz profesionalnu fotografiju iz studija, sa svadbe, firme, sprovoda... Također, ‘šnelfotografi’ s Glavnoga zagrebačkog kolodvora ili maksimirskog Zoološkog vrta, retuširanja, fotošopiranja, filtri (Romeo Ibrišević: duga), crno-bijela i kolor-fotografija te ona zrnata, sepija što zaudara na sumpor, razvijanje slika i izranjanje motiva iz razvijača... 

Iz svega prethodno navedenog zaključujemo da Božica Brkan priprema iznimno zanimljivu knjigu na temu koja mnogima nije znana i koja će zasigurno privući pozornost čitatelja. Jer, koga ne bi potaknuli na znatiželju i razmišljanje izblijedjele fotografije, albumi uvezeni u kožu, fotoaparati (primjerice, polaroid iz kojega izlazi gotova fotografija), slikarski i fotografski portreti i poze, autoporfitreti i selfiji, napučena usta i obično kreveljenje, filmovi, negativi i pozitivi, dijapozitivi i projektori...“ 

Ivan Pozzoni | Tardomodernizam

Giorgio Linguaglossa postavlja presudno pitanje o konceptu umjetnosti: «Come e dove orientare la ricerca del nuovo linguaggio poetico?» (Kako i kamo usmjeriti potragu za novim pjesničkim jezikom?). Nakon skončanja moderne ere i svake modernističke estetičke ontologije, što su proglasili Zygmunt Bauman i suvremena new sociology (nova sociologija), svaki postmodernistički metafizloof - poput Jencksa u arhitekturi, Danta u umjetnosti ili Fukuyame u povijesti- podliježe iskušenju izricanja konačne sankcije smrtne kazne nad objektom vlastite filozofije. Pritom zanemaruju teorijsku lekciju sadržanu u La condition postmoderne (Postmoderno stanje) i u velebnom, neshvaćenom djelu Le postmoderne expliqué aux enfants (Postmoderna objašnjena djeci) Jean-Françoisa Lyotarda: jezgra postmodernizma leži u priznanju kolapsa svih «métarécits» (metanaracija), odnosno u delegitimizaciji modernističkih metanarativa i samog koncepta «univers(o)alità» (univerzalnosti). Ipermodernizam, svjestan lyotardovske distinkcije između smrti diskursa i smrti metadiskursa, uskrsava umjetnost i pokapa Dantov everything goes (sve prolazi): nasuprot postmodernizmu uzdiže se ipermodernizam Virilioa, Baudrillarda i Lipovetskyja; nasuprot postmodernom uzdiže se ipermoderno Baumana (liquid society — tekuće društvo) i Becka (risk society - društvo rizika) [postmodernost je oduvijek održavala konfuznu vagueness (nejasnoću) između teorije (postmodernizam) i povijesnog prostora (postmoderno)]. Ipermodernizam, kao i svaka millennials neoavangarda (talijanski primjer je moj neoN-avangardizam), napušta - kao već konsolidiranu – raspravu o anti-«univers(o)alizmu» (antiuniverzalizmu) i umeće se u antagonistički kontinuitet s modernizmom, za razliku od postmodernizma, ispaljujući svoje rakete Katjuša (Kaćuše) u smjeru delegitimizacije svakog oblika «canone» (kanona) i «Tradizione» (Tradicije), robujući vlastitoj neoavangardističkoj žili. Međutim, ipermodernizam je pokret krisisa (krize). Okončanjem krisisa, svaka se avangarda/neoavangarda, kroz autokritiku, umjetnički samoubija i, napokon, na teren stupa tardomodernizam. Što je tardomodernizam? On je istodobno teorija i povijesni prostor: s ljevice nadilazi postmodernizam i ipermodernizam proglašavajući definitivan kraj ontologije i potpuni raskid s modernizmom, bio on izvorni ili karikaturalni; s desnice nadilazi postmodernost i ipermodernost, službeno potvrđujući prijelaz iz moderne u tardomodernu eru (kao povijesnu repeticiju prijelaza iz antike u kasnu antiku). Linguaglossina je tvrdnja lažna: «La risposta che al momento possiamo dare è che oggi, nel 2025, non si può porre mano ad alcuna ermeneutica dell’arte a seguito della Fine della poiesis, di quella che un tempo si chiamava «arte» nel tempo della storia progressiva; oggi, nel tempo della storialità (cioè della storia non-progressiva), la fine dell’«arte» trascina con sé anche la fine della critica d’arte. E qui il discorso si chiude» (Odgovor koji trenutno možemo ponuditi jest da se danas, 2025. godine, ne može pristupiti nikakvoj hermeneutici umjetnosti nakon Kraja poiesisa, onoga što se nekada nazivalo «umjetnost» u vremenu progresivne povijesti; danas, u vremenu povjesnosti (tj. neprogresivne povijesti), kraj «umjetnosti» sa sobom povlači i kraj umjetničke kritike. I tu se diskurs zatvara). Giorgio reterira u postmodernizam Jamesona i Danta, nehotice formalizirajući utopiju distopije kroz kitchen dystopian utopia (kuhinjsku distopijsku utopiju). Umjetnost nije mrtva: mrtva je svaka univerzalna metanaracija o umjetnosti, odnosno svaka književna hermeneutika (kritika) utemeljena na samoproglašenju objektivnosti. Umjetnik, udružen u bund (saveze), kolektivne (kolektive), aeriformne, nomadske i rezilijentne skupštine, nakon što je metabolizirao zabludu moderne filozofske historiografije o aristotelovskoj distinkciji između ποίησις (stvaranja) i πρᾶξις (djelovanja), odbacuje samu ideju «poezije» ili anti-«poezije» kao fantastične kreacije objekt-jezika. U ime pragmatics (pragmatičke) koncepcije istog objekt-jezika, on reafirmira autentičnu interpretaciju umjetnika nasuprot subjektivnoj interpretaciji književnog kritičara. Kritika nije mrtva: ona je postala slaba interpretacija podložna argumentativnoj metakritici (Habermas) umjetnika. Umjetnik postaje agens (djelatnik) (engaged poetry - angažirana poezija); od fabera (tvorca) on se transformira u organizatora objekt-jezika prema vlastitim ciljevima, zamjenjuje hermeneutiku prakseologijom, prisvaja činjenje umjetnosti (diskurs), govorenje o umjetnosti (metadiskurs) i proturječje umjetnosti (mega-metadiskurs). Time stječe ulogu umjetnika, kritičara i metakritičara (termonuklearnim proturecenzijama), usprotivljen svakom pokušaju veramusement kitchen (kuhinjske zabave) umjetnosti i svakoj ontologiji lirsko-elegijskog modernizma. Od klizanja, preko transformacije, do konačne otvorene opozicije (riots - pobune). Kitchen poetry (kuhinjska poezija), fiksirana u Dantu, ustrajna u pokušaju ontološke refondacije jednog veramusementa (istinske zabave) poiesisa koji je napustio jezgru umjetnosti, ostaje u fazi proklizavanja između modernizma i postmodernizma, ne uspijevajući još uvijek zakoračiti u tardomodernu. Tardomodernizam je distopijska praxis (praksa) koja anihilira svaki oblik ontologije i fenomenologije umjetnosti, zamjenjujući estetičku ontologiju i fenomenologiju estetičkom socio/etno/antropologijom (anestetičkom), KNSEAE, utemeljenom na društvenoj «inter-azione» (interakciji) [odbacivanje dekadencije trijade pošiljatelj/poruka/primatelj].

Zoran Hercigonja | Promiskuitetna književnost

Ne dešava li se sve više u posljednje vrijeme da veliki dio književnih vrsta sve više odvaja svoju jedinstvenu originalnost i prepoznatljivost priklanjajući se potrebama publike? Nije li razvidno vjerojatno kako najprodavanija, a time i najjača književna vrsta dvadeset i prvog stoljeća: roman (gledano s ekonomskog aspekta ponude i potražnje) sve više propada u takozvani „razvodnjeni“ sadržaj primjeren trenutnoj razini potreba publike?

Nije li taj književni identitet i originalnost zaštitni znak književnih djela koji označava novo, originalno iznad jeftinih misli publike podređene šabloni i kolotečini svakodnevice? U velikom broju djela otvoreno se osjeća opća podređenost autora potrebama publike i to ne bilo kojim potrebama već najnižim i vrlo skromnim potrebama temeljenim na motivima rudimentarnosti, lascivnosti i utilitarnosti.

Dragan Miščević | Znamo, a ne znamo, ili se pravimo ludi

Upravo smo doznali od jednog rođaka da mu je bliski rođak Boris Kviz sa suprugom Jelvom, izgradio jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva s kraja 19. i 20. stoljeća. Zbirka sadrži dva pojedinačna kulturna dobra zaštićena od Republike Hrvatske: Račićev „Autoportret“ i „Pet ćutila“ Vlaha Bukovca, kao i neka antologijska ostvarenja poput „Pod maslinom“ Jerolima Mišea, „Doline Horvatske“ Ljube Babića, „Akta s crnim čarapama“ Vladimira Becića i „Požeške doline“ Miroslava Kraljevića, i djela drugih istaknutih hrvatskih slikara. Ukupno 68 djela.

Sve su donirali Galeriji Klovićevi dvori. Razmišljali su treba li sačuvati zbirku na okupu ili razdijeliti. Djela zahtijevaju i određenu njegu i vođenje brige. Nije to ono da kupimo sliku i objesimo na zid. Njegova rodbina je oduševljena njihovom odlukom, jer su svjesni da nemaju uvjeta za tako vrijedna djela.

To me podsjetilo na priču jednoga znanca kako je nakon uspješnog liječenja u bolnici bliske osobe njegova obitelj odlučila zahvaliti liječniku. U široj obitelji imaju akademsku slikaricu, poznatu, pa su odlučili da bi bilo najbolje zahvaliti jednom njezinom slikom. I bi tako. Na njega je pao izbor da odnese sliku. Pomalo mu je neugodno, jer nije naučio davati poklone liječnicima. Zakazao je prijem kod tog liječnika i donio sliku.

Zahvalio mu je na brizi i skrbi za liječenje u bolnici. Pružio mu je sliku, a doktor je ne pogledavši sliku rekao:

- Stavi je tamo – i okrenuo mu leđa.

Kaže da mu je to bio šamar za cijeli život. Osjećao se tako jadno i poniženo. Osramoćeno. Nije donio na poklon neku bezvrijednu sliku, ali je očito da doktor nije onaj koji rado prima poklone poput pršuta, kulenove seke, kobasica, kava, bombonijera i sličnih stvari poput mrskog nam eura i da ne nabrajam.

Jedan mi je pričao kako je svom doktoru donio skupocjeno piće. Otvorio je bocu, izvadio dvije čaše i zahvalio doktoru.

- Doktore, zahvaljujem vam, ali ja nisam nikad pio ovako skupocjeno piće pa sam ponio čašu da ga nas dvojica zajedno isprobamo.

Tako su njih dvojica strusili čašu alkohola, a da ne bi doktoru ostalo previše on je sebi natočio još dvije.

Konobari zahtijevaju da se zakonom odredi postotak za trinkgelt (napojnicu, manču) koji će dobiti na račun od onih koji plaćaju karticom.

Meni je to smiješno. Zašto zakonom ne bi bilo određeno da napojnicu dobivaju doktori, medicinske sestre, medicinski tehničari, a možda i svi drugi poput učitelja, profesora, znanstvenika i svih uslužnih djelatnosti. Ne zaslužuju li medicinske sestre i tehničari zajedno s liječnicima i drugim osobljem napojnicu više nego konobar. Konobar donese piće, ispostavi račun i još mu daj napojnicu. Plaćen je kao i svi drugi. Koliko truda i muke ulože liječnici, medicinske sestre i tehničari, a da ne traže napojnicu, niti da se uvede zakon da oni primaju obveznu napojnicu u iznosu i postotku tom i tom u odnosu na vrijednost usluge.

***

Kažu rođaci Jelve i Borisa Kviza, dvoje devedesetogodišnjaka, da su sretni njihovim potezom.

Njihovu zbirku možemo pogledati u Klovićevim dvorima.

Bila je kratka crtica o njihovoj donaciji na televiziji i u novinama. Hoće li oni dobiti počasno mjesto na Mirogoju ili su sretni što će njihova zbirka biti dostupna široj javnosti i brižno čuvana.

Očigledno onaj liječnik nije ljubitelj slikarstva ili su mu već dojadile takve zahvale.

Bio sam svjedok kada je obitelj jednog devedesetogodišnjaka u znak zahvalnosti liječniku u bolnici darivala sliku poznate slikarice, njihove rođakinje. Nisam u tome vidio ništa neobično i nedolično, jedino mi bilo neugodno što ja nemam takve rodbine.

Jedina mi je bila utjeha što je jedan davni predak iz moje porodice postao feldmaršal i plemić u Austro-Ugarskoj vojsci. Doduše od toga mi nije ništa palo ni u džep nit iz džepa.

Vlatka Planina | Svake godine i dalje žalosno, svakog dana aktualno - Dan svjesnosti o autizmu

Nešto potpuno drukčije.

Čitajte i pamtite, koliko god možete

Dan svjesnosti o autizmu, i sad bih ja trebala napisati nekaj pametno. A jedino mi pada na pamet vrlo jednostavna izjava: sve počinje s vama. Vama. Ne vladom, ne institucijama, ne udrugama, ne roditeljima. S vama, koji ćete naletjeti na ovaj tekst, a koji ćete se sigurno kad-tad naći negdje u nekom shopping centru, pošti, banci, u bircu, restoranu, kinu, na bazenima, na igralištu, na parkingu, na cesti... I upast će vam u oko neko dijete. Koje viče. Radi dramu. Plače. A preveliko je da bi dramilo i plakalo. Ili skače. Ili trči. A preveliko je da bi tako "divljalo". Ili lupka po vratima ili hoda po rubu pločnika ili vrti nekakvu glupost u rukama ili trči po stepenicama ili se ljulja na stolcu u kafiću ili hoda oko stolova ili izlazi iz reda dok čeka s roditeljima. A preveliko je da bi se tako ponašalo. Ili nije veliko, malo je, ali se vidi da je totalno neodgojeno. Ne sluša mamu i tatu uopće. Štoviše, ne doživljava ih pol posto. Ili ima mobitel, tablet, pušta neke iritantne pjesmice. Ili jede rukama ili se grozno razljutilo jer hoće baš sok od jabuke ili baš pomfri ili baš kiflu, a toga nema. A apsolutno je prestaro da bi jelo rukama, i što dovraga ti roditelji rade da mu puštaju da tako drami oko hrane. Ili ga mama vodi za ruku. Tako veliki dečko ili curica a daje ruku. Svašta. Ili ga -nedajbože da to vidite- mama ili tata drže za prsluk na uzici. Halo, na uzici, ko psa. Odvratno. Pa kamo ide ovaj svijet. Ili je leglo na pod i odbija se pomaknuti ili bježi roditeljima ili hoda ravno prema vama jer prati neku crtu na pločniku i još se i zabilo u vas. Ili ga voze u dječjim kolicima a očito je da dijete može normalno hodati i jedva da stane u dječja kolica. Ili vozi bicikl s pomoćnim kotačima a tako veliki dečko ili curica bi stvarno trebali već naučiti voziti bicikl. Ili nosi rukaviće za plivanje, pa kako to da tako veliko dijete ne pliva. Bože, i ti roditelji. Ili odbija dijeliti svoje igračke a želi tuđe, ili se ne želi na prepunom igralištu maknuti s ljuljačke da druga djeca dođu na red, ili se ne želi ni sa kim igrati, ili sjedi u tramvaju ili autobusu, a gužva je i bakice stoje, ili se u trgovini vozi u kolicima za kupovinu a jedva stane u njih, ili nosi sa sobom neku glupu igračku za bebe, ili vam ne želi reći kako se zove kad ga pitate, i onda mama odgovara "on/ona se zove..." a vi si mislite zaboga pa zna dijete i samo reći, pa nije mutavo, ili...

Znate koja je daleko, daleko najčešća rečenica koju roditelji djece s autizmom čuju?

"Jooj nisam skužila, joj sori nisam znao, joj pa opće se ne kuži, joj pa nisam imao/imala pojma, joj pa nikad se ne bi reklo, jooj pa on/ona uopće tako ne izgleda..."

Autizam ne piše na čelu. Ako niste njime okruženi svaki dan i ako se ne radi o ekstremnim najtežim slučajevima ( a čak niti onda! ) vrlo ga vjerojatno nećete na prvu prepoznati, nego ćete buljiti, preokretati očima i komentirati u sebi neodgojeno i razmaženo derište i nesposobne roditelje koji si ne znaju iskontrolirati vlastito dijete, ili ih nije briga.

Da da, možemo mi optuživati institucije i državu. I apsolutno se slažem da nitko od njih ne radi svoj posao niti otprilike kako treba.

Ali ona prva inkluzija i ono početno prihvaćanje i razumijevanje i suosjećanje, to počinje s vama. I nema veze s fejsbuk fotkama s puzzlama i plavim balonima.

Eto.

Izvor

Više