Rudolf Ćurković | Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

 

Prostirač djetinjstva zlatnoga

Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

Uvod

Najnoviji tekst Jagode Šimac Despotović Divlja horda Šimaca posvećen je, s ljubavlju,  kako je napisano na početku dječurliji [podebljao a.] s Guvna u Šimaca, s kojom sam nekad zajedno tkala prostirač sunčanoga, zlatnog djetinjstva. 

Knjigu je izdalo izdavačko poduzeće Beletra.

Pejorativni augmentativ dječurlija arbitrarni je naziv za djecu koja se ne ponašaju onako kako pojedinac očekuje. Za nekoga komu je formalizam dio identiteta dječurlija su djeca koja svojim ponašanjem izlaze iz okvira formalizma, čak ako je njihovo ponašanje u skladu s etikom koja nadilazi etiku promatrača i bliži se etici univerzalna značenja. Djeca su se nazivala dječurlijom i samo zato što nisu naša ili samo zato što u danom trenutku ne rade ono što se od njih očekuje. 

Radnja se romana događa 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, tijekom ljetnih mjeseci, odnosno ljetnoga školskog raspusta, u Sinju i njegovoj okolici.

U svojem ću se ogledu osvrnuti na nekoliko elementa iz autoričine pripovijetke, koji najbolje predstavljaju autoričin izraz. Naravno, to je prikazivanje lišeno sintaktične cjelovitosti, odnosna surječja u kojem ti elementi žive.  

Pejzaž ili tajanstveni dodir s djecom

Mislim da bilo tko u svijetu može osjetiti svetost prirode kada sjedi u šumi i sluša njezine zvukove.

Ne mogu se sjetiti da je netko u književnim djelima, osim u bajkama, prikazao pejzaž i u funkciji usmjeravanja, praćenja i trajna oblikovanja likova. Dječji  djetinjstveni dodir s prirodom neće nikad iščeznuti, jednom doživljen blagoslovljen je da bude izvor života. Za njezin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput zaštitnika koje se ne nameće životu nego ga prati i otkriva.

Ljeto je iscjeljujuće. Živo. Poklanja nam dane i trenutke, dragocjene i nezaboravne. 

Djeca su se odlučila susresti s, tada, tajanstvenim Bradašem, ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Taj susret nadilazi dječje snage, ali ne nadilazi dječju maštu i dječju ludost u kojoj nema opreza. Odakle crpe snagu i hrabrost. Što ih pokreće, tko ih iscjeljuje od paralizirana straha. Tko im daruje trenutke, dragocjene i nezaboravne, tko ih čvrsti u zajedništvu… Bez surječja to je nemoguće zamisliti, makar bili maštoviti kao divlja horda Šimčevih. 

U trenutku kad sunce najžešće sija i svoj vreli otisak pretvara u živu uspomenu, pjevaju radosne pjesme koje samo poneki izabranici ljudske vrste mogu čuti. I vidjeti mogu je samo čežnjom za nekim višim osjetilima obdarena djeca, one sanjalačke, u svoj svijet duboko uronule dušice. One koje osluškuju govor tišine i misli puštaju za vjetrovima. (Podebljao a.)

– A takva si ti [autorica Jagoda Šimac Despotović, prim. a.], uostalom. – zatreptala je promišljeno u me. 

Kao dobar istraživač naših bezbrižnih dječjih tokova brinula je priroda darežljivo da ne odrastemo bez mašte i, izgubivši svoj izvor, ne postanemo suha korita [podebljao a.]. Ponijeli smo je sa sobom zauvijek jer u nama izvire, teče i utječe, žuboreći o neprimjećenosti, njezina tiha rijeka. 

Za autoričin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput svjetla koje se ne nameće pejzažu nego ga otkriva.

Pejzaž autorica pretvara u živo biće u kretanju jer ga temelji na živosti i dinamičnosti. Plastičnost slike omogućuje čitatelju da osjeti prostor, miris, svjetlo i pokret. Uvjerljivost je pritom reducirana: pejzaž se ne razlaže na sitne dijelove, nego se oblikuje kroz nekoliko autentičnih, pomno izabranih elemenata, autorica je u tome – elegantni virtuoz. Njezina slikovitost pejzaža otkriva se riječima koje ne nameću ton, nego ga otkrivaju. 

Druguje, bolje reći prijateljuje s likovima: gdje su oni, tu je i on.

Tončila, lik koji izlazi iz priče

Likovi su djeca, braća, sestre, rođaci (de Šimcima narratur) i susjedi, s ponekim odraslim, vrlo živopisno prikazanim. Ako samo pročitamo njihova imena, štošta se znakovito dade iz njih očitati. 

Primjerice, ime bake Tončile ne može nikako biti Tonkica, Tončica pa ni Tonka. Za svijet koji opaža Tončila i razumije ga treba snage da se nadiđe strah, kukavičluk, bijeg… da se taj svijet udomaći u sebi. Svijet vila, vilenjaka, patuljaka, raznih zvijeri i fantastičnih bića. Za taj svijet Tončila kaže: 

Počneš pomalo ka stvarno razaznavat i ono šta je nestvarno, a zapravo stvarno, samo za nas nestvarno. 

I mudra je baka Tončila: Ne misli o zlu, dogodit će se. Da, i ono što je potrebno očitati u podtekstu baka Tončila posjeduje izraziti dar za mistična bića i pojave, kao i strašne priče o njima i ona je najbolja pripovjedačica strašnih priča. Nije tajna čija se svojstva kriju u Tončili koja posjeduje neku vrstu arhetipske snage. 

Za Tončilu bi se moglo napisati: nadmoćna je, a u tome ne sudjeluje.

Kako se stvara atmosfera 

Najkraće bi bilo kazati da je opća atmosfera u djelu kemija među riječima – nevidljiva, ali presudna sila koja drži smisao na okupu i daje mu dah života. Autoričin prikaz atmosfere proizlazi ne iz fizike riječi (djela koja se temelje na fizici riječi nemaju nikakvu atmosferu, osim općeg dojma nepovezanosti), njihova zvuka, značenja ili oblika, nego iz njihove međusobne kemije: iz odnosa, prijelaza, napetosti i šutnji među njima. Njezina rečenica postaje atmosfera tek kad stoji uz ono što joj prethodi i slijedi kad se uklopi u emocionalni ritam cjeline. Jer, atmosfera je poput začina koji se ne smije razaznati, ali se mora osjetiti. Ako je ima previše – djeluje umjetno; ako je nema – sve postaje bljutavo, mehaničko. Autentična je atmosfera rezultat mjere, slutnje i prisutnosti neizrečenoga. 

(Mnoga su djela napisana (pogotovo se u novije vrijeme pišu!) kao, pa hajdemo malo biti postmoderni, dekonstrukcija atmosfere, koja je sama sebi svrhom. Rečenice se u takvim djelima doimaju kao strnište u kojem strnine može ujediniti samo jača sila propasti.)  

 Ljeto je za nas djecu predstavljalo kartu neistražena krajolika predivnih trenutaka zezanja, smijeha, prepričavanja šaljivih dogodovština ili pak pričanja strašnih priča. Veselih, razdraganih i zaigranih lica, ne misleći i ne žaleći za trenutcima koji se nikada više neće vratiti, guštali smo i puštali vrijeme u nepovrat. Druženje ga je odnosilo neprimjetno, sigurno i neumoljivo. Zauzvrat, ispunjalo nas je pregrštom snova i razvijalo u nama maštanja noseći nas kroz odrastanje. Odavalo nam je tajnu nas samih, neizbrisivu i nezaboravnu dobrotu i naivnost koja će zauvijek ostati u nama. Igrom, vikom i smijehom razdrmavali smo u drijemež zapalo gumno i tjerali vrućinu. Starijima se naša energija opuštanja činila kao bombardiranje.  

Temeljna atmosfera u djelu proizlazi iz skladnog prožimanja misli, osjećaja i slike svijeta koje autorica stvara. Kada svaka rečenica prirodno niče iz prethodne, nastaje cjelina koja diše, pulsira i prenosi unutarnje stanje likova ili društva. Atmosfera tako postaje ogledalo duše djela – bilo da je mutna, tjeskobna ili svijetla. Kao u Krležinu “mutnom” početku ili Dostojevskijevoj mračnoj Rusiji, ton prostora i jezika oslikava moralni nered i duševni nemir, pokazujući da prava umjetnost ne opisuje svijet, nego ga iznova stvara u dahu svake rečenice. 

Kako nastaje priča ili

odrastanje u djetinjstvenom svijetu

Ono što djeca najviše istražuju misteriozno je biće Bradaš u bunaru zvanom Brezdan i začudna suncokretica s kojom tajanstveno druguje tada desetogodišnja autorica kojoj se otkravila … zakočenost suhoparnoga, uštogljenog svijeta odraslih i strepnja od njegovih pravila ishlapjela u ponos šaptačice zamišljanju. I nastala priča, kao kristalno stvarna, nepresušna i živahna poput proljetnih voda, bez stajanja navire i brbori mojim bićem.

Poučak o dječjim dijalozima

Dječji dijalog odlikuje se kratkoćom i izravnošću izraza, lišen je dvosmislenosti i prenemaganja. Ovo je primjer gdje djeca razgovaraju, zapravo, verbalno zasipaju s namjerom zatrpavanja Bradaša, tada tajnovita stvorenja.

– Buu!

– Mulac! 

– Urliči! Plači! 

– Oš' našega Svemicu? Govno ti pod nos! 

– Buu! Uaa! 

– Prisilo ti je, a! 

– Mrš, dlakavi stvore! 

– Stavi nan soli na rep!

– Pas ti mater! 

– Đava ti dlake obrija! 

Povremeno se u dijalozima javlja sarkastična dosjetka, ali uvijek u obliku riječi ili sintagme, pa takav i nije usmjeren na uvredu, više na akrobatsku figuru (Čujte, mukte sad razbijamo glave.). Takav dijalog nosi napetost koja ga pokreće – kad ona iščezne, razgovor prestaje. 

Nema mjesta brbljanju jer svaka replika proizlazi iz neposrednog doživljaja i nutarnje potrebe djeteta da reagira, a ne da govori radi govora. 

Pobjeći od jame bezdanke u sebi – najčešće je govor odraslih. 

Σίσυφος bar zna početak.     

Autoričin amarcord 

Autoričin amarcord (sjećanje na djetinjstvo) dodiruje stihove Bajke o vratima D. Dragojevića U svjetlosti zlata / život ima za te otvorena vrata, samo ako se ostane u dodiru (taktilnom osjetu) s djetetom u sebi, prirodom i – Bogom. Samo se tako može slijediti svjetlo u sebi koje nas diže. Inače postajemo suho korito ili stara zapuštena tvrđava u tmini, kakav je najčešće svijet mnogih odraslih. Odrastati bez tog svjetla jednostavan je način kako propadati i kretati se u suhoparnu i krutu svijetu odraslih. Osvrnimo se sada i pogledajmo kakav je taj svijet u kojem živimo. 

Rat(obor)an!

Tako je nastala autoričina gorko slatka priča posvećena djetinjstvu iz kojeg vode dva puta: jedan vodi u svijet odraslih iz kojeg nema povratka u djetinjstvo. Drugi nosi u svijet odraslih vlastito nikad zaboravljeno djetinjstvo kristalno stvarno, nepresušno i živahno poput proljetnih voda. Ovakav život uvijek ima otvorena vrata.

U svjetlosti zlata!

Rudolf Ćurković  

Rudolf Ćurković | Marin Mihanović: Šta će selo reć

 

Poput lahora

Knjigu Marina Mihanovića Šta će selo reć, koja se upravo pojavila u prodaji, objavila je Naklada Bošković iz Splita. 

Ova je knjiga môre, ne zbog podataka, nego zbog životnosti (diše životom!): ritma govora, konteksta, tišine između rečenica, humora, mirisa i nadasve – ljudske topline. Šta će selo reć internet je prije interneta: ona prenosi miris mora, internet objavljuje slike mora; ona prenosi patinu Gluve stine, internet objavljuje slojeve starosti stijene; internet objavljuje blizinu, bliskost Šta će selo reć;  internet objavljuje informaciju (koja se mora provjeravati!?), Šta će selo reć daje orijentaciju u životu.

Šta će selo reć ima svih 69 (!!!) elemenata za život: i mudrost (ne pamet, to prepušta internetu! koja se mora provjeravati, hahaha!), i iskustvo, i praznovjerje, i glupost, i tugu, i nadu, i nadahnuće, i SMIJEH… 

I mudrost: Pamet nije mudrost. Pamet je spretnost i okretnost razuma i živčanog sustava. Mudrost je istina, spokoj, toleriranje, objektivnost i suglasnost. Pametni ljudi nikad nisu mudri, previše su uznemireni, kao da su stalno opijeni svojom pameću; ali mudri su uvijek i pametni, ujedno su i veći od pametnih jer ne žele ništa dokazati.

Izbjegavaj društvo pametnih, jer će te uzrujati i na kraju uvrijediti. Potraži društvo mudrih. S pametnima se može razgovarati. S mudrima se može šutjeti. (Sándor Marái, Knjiga o travama). 

Ova knjiga posjeduje univerzalnost poruke jer je istodobno i dijagnoza, i terapija, i zagrljaj. 

Marin Mihanović zapisao je kazivanja mnogih (ili je to njegova dokumentaristička fikcija?!) u poodmaklim godinama, ali ono što se u tim zapisima doista čuva nije samo sjećanje na kraj i vrijeme koje je prošlo, nego način na koji se pamćenje daruje drugomu. Piščeve ili njihove riječi ne teku kao govor onoga koji želi biti slušan, nego kao lahor koji ne traži pozornost, a ipak je nenametljivo dobiva. Govori lako, kao da ništa ne drži na okupu silom, nego se misli same slažu u sklad, bez napora i bez potrebe da ikoga uvjeri ili nadvlada.

U njegovu kazivanju nema potrebe za dominacijom, nema dokazivanja, nema podizanja glasa – on ne priča da bi sebe postavio u središte, nego da bi priči dao širinu i dubinu. Kao da svaka rečenica nosi tiho povjerenje u slušatelja, prepuštajući mu da sam pronađe smisao, bez uputa i bez objašnjavanja. I upravo u toj skromnosti krije se snaga: priča postaje prostor u koji čitatelj može ući bez straha da će biti ocjenjivan, poučavan ili usmjeravan.

Riječi priča i mudroslovica, zapravo narodne mudrosti jesu – ne one izreke koje se ponavljaju napamet, nego mudrosti taložene poput sedimenta kroz desetljeća života. Svaka od njih nosi tragove vremena: radosti i gubitaka, napora i pomirenja, sitnih svagdanjih pobjeda i tihih poraza. To nisu naučene misli, nego proživljene istine koje su s vremenom postale lagane, jer više nemaju potrebu dokazivati svoju bitnost.

Čitatelj se u tom govoru osjeća prihvaćenim, kao da je sjeo na klupu pokraj pisaca ili kazivača, bez obveze da odgovori ili se slaže. Tek sluša – i lakše diše. Nema patetike, nema težine, nema nametnute pouke, a opet sve odiše iskustvom koje se ne može naučiti iz knjiga. Pogotovo ne s interneta. To je govor koji oslobađa, jer pokazuje da mudrost ne mora biti stroga ni ozbiljna, nego može biti blaga, nenametljiva i topla.

U tim kazivanjima vrijeme prestaje biti teret. Ono postaje tihi suputnik koji se osjeća, ali ne pritišće. I upravo zato priče ostaju – ne kao dokument prošlosti, nego kao živa prisutnost nečega trajnoga, neprolaznog: ljudske sposobnosti da iskustvo pretvori u blagost.

U svemu što kazuje, on zadržava dječju perspektivu, child's perspective, u kojoj se život shvaća doslovno, bez metaforično-licemjernih premaza onu koja ne iskrivljuje stvarnost, nego je omekšava. Njegove su priče obojene humorom koji ne ponižava, nego spašava – smijeh kod njega nije bijeg, nego način da se teret učini nosivim. Sve je pomalo „na šalu“, ali ne površno; kao da je naučio da se istina lakše prihvaća kad dođe bez podignuta kažiprsta. Čak i kad dotakne ono što bode, on ne dramatizira – trn se jednostavno izvadi, puhne se u prst i ide se dalje, radosno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Taj njegov optimizam nije naivan, nije iz neznanja, nego iz odluke. On zna kako izgleda težina života, ali joj ne dopušta da bude gospodar priče. Uvijek pronađe kut iz kojeg i ono teško dobije blagu, gotovo vedru nijansu. Ne negira bol, ali joj ne daje prijestolje. Tako se i ono što možda nije dobro, što je nepravedno ili tužno, u njegovu kazivanju pretvara u nešto podnošljivo, ljudsko, djeljivo.

Slušatelj ili čitatelj uz takvu priču ne osjeća se opterećenim, nego ohrabrenim. Kao da mu netko tiho poručuje: „Može se, vidiš, može se i dalje.“ I to ne velikim riječima, nego sitnim, svagdanjim primjerima, iz kuhinje, dvorišta, puta, susjedstva. Nema tu velikih filozofija, ali ima životne pameti koja ne pritišće, nego prati.

Njegova je vedrina zarazna. On ne uvjerava, nego prenosi stanje. Čovjek se nakon takve priče osjeti lakšim, ne zato što su problemi nestali, nego zato što su dobili mjeru. Kao da je netko otvorio prozor u prostoriji punoj zraka koji je stajao predugo.

I u tome je možda najveća vrijednost njegova kazivanja: ono ne nudi rješenja, nego snagu da se ide dalje. Ne obećava da će sve biti dobro, ali pokazuje kako se može nositi i ono što nosivo nije. 

S osmijehom koji nije gluma, s humorom koji ne vrijeđa, s pogledom koji vidi dalje od trenutačne ogrebotine.

Takva priča ne zadržava čovjeka u prošlosti – ona ga lagano gura naprijed. Ne da zaboravi, nego da pamti bez gorčine. I to je rijetka umjetnost: znati ispričati život tako da on, unatoč svemu, ostane radost. 

Dobro nije naše da ga zadržimo; 

čim ga učinimo, 

ono je već u Božjim rukama.

Učini što je do tebe, a ostatak pusti. Čim je dobro učinjeno, ono više nije vlasništvo volje, nego reda koji nas nadilazi. Tamo nema pobjeda, nema potpisivanja vlastitog djela. Samo tiha radost da je nešto prošlo kroz nas, a ne od nas poteklo.

I to je možda najviši oblik slobode: ne zadržavati ni zasluge.

Rudolf Ćurković | Danije. Trumbić: Pet zločina za naslovnice

Zlo je poput vode – svakom se obliku prilagodi 

dok ga ne ispuni

Pet zločina za naslovnice, roman Danijela Trumbića, objavila je u prosincu 2023. godine Naklada Bošković. 

Naslov Trumbićeva djela upućuje koja je to vrsta romana i o kakvim je zločinima riječ. Makar! Makar! Vijesti s naslovnice poput su hrane za hijene: svaka hrana i svježa i koja se raspada može poslužiti hranom za hijene. Sve može postati vijest za naslovnicu. Pogotovo ona vijest koja rastjeruje i strmoglavljuje etiku (istinu) i estetiku (ljepotu) – zapravo je takva najpoželjnija. Kad se već igramo natrijevim kloridom, dodajmo ga onda još nekoliko prstohvata. Evo što piše u knjizi poznata autora: Očito je da smo mi zatrovani lošim stvarima koje ubacujemo u svoj mozak. To može biti: TV program, loša muzika, novine, loše knjige, loše društvo, loša hrana i slično loše. Primijetili ste da jedino kod TV programa i novina nisam dodao pridjev loš. To bi bilo pleonazam. [Podebljao a.]

Koliko vješto piše autor Trumbić. To čak nije ni retoričko pitanje. Nema napora u njegovu kazivanju, vješto i neprimjetno prelazi iz situacije u situaciju, iz krimena u krimen. Izrazi se njegovi slažu kao što iskusan kartaš vuče karte: nečujno, a ipak ritmično, pobjedonosno bez pokazivanja trijumfa, skladno bez pokazivanja napora. Kad je autorov fokus usmjeren, on preuzima kormilo, nudeći tako psihološko rasterećenje i mogućnost čitanja bez napora. U tom se smjeru kreće piščevo kazivanje. 

Kako Trumbić prikazuje zločine, ubojstva? Trebalo bi, zapravo, napisati na početku romana (kao što piše na početku svjetski poznate uspješnice) Pet zločina za naslovnice: Handle with care. This is a dangerous book. (Služiti se [knjigom] s oprezom. Ovo je opasna knjiga.)  Zašto? 

Zločin broj dva iz Pet zločina za naslovnice:

… ovdje su mu za brzu i efektnu egzekuciju trebale i snaga i brzina i spretnost. Udario je prvi djevojčicu svom snagom šakom u glavu, ona se u trenu srušila na zemlju, možda već mrtva, jer ju je pogodio točno u čelo, a dok se druga pokušavala snaći, on joj je već zario nož u grudi. Jednom, drugi put, treći, četvrti, peti, šesti... Bijes je izlazio iz njega.  Krv je svuda šikljala, a onda se sjetio da mora dovršiti i drugu, te je i njoj, koja je već bez svijesti, možda već mrtva, ležala u traci, zabio nož nekoliko puta, gađajući u srce... 

Sve je to trajalo tek desetak sekundi.

Rudolf Ćurković | Martin Tower: Sveta Cecilija

Izdavača kuća Naklada Bošković iz Splita objavila je u svibnju godine 2021. roman Sveta Cecilija koji je napisao Martin Tower (pseudonim). On se u tome svom romanu predstavio kao vješt pisac koji se povijesnom građom koristi samo utoliko što lik svetice Cecilije smješta u prostor i vrijeme. U prikazu njezina lika autor je izbjegao pokazivati lažnu poniznost, pogotovo onu koja se pokazuje i dokazuje, s čestom odsutnošću radosna života.

Sveta Cecilija, gotovo bi se moglo reći, raduje se svemu što čini: u pomaganju ostavljenoj i siromašnoj djeci, u davanju novca od prodana nakita potrebitima, u smirenu ali snažnu iznošenju svojih stavova koji su oštra suprotnost očevima, u ljubavi prema zaručniku Valerijanu i njegovoj preobrazbi pod njezinim utjecajem. Preko Cecilijina anđeoskoga glasa nebesa su slavila Gospodina, a svi koji su je slušali zanijemjeli su od slavujeva poja i nezemaljske svjetlosti njezina lica. Cecilijina se autentičnost sastoji u tome što svoje svagdane daje [nikako daruje, kako se u svojoj oholosti mnogi od nas vole bahatiti!, jer s darom daju duhovni uteg kojeg se ne mogu odreći], drugima, djeci potrebitoj, ponajprije. Baš kao što na jednome mjestu svetica kaže:

Rudolf Ćurković | Sonja Smolec: Zefir

Mašta je puno važnija od znanja. Može se sve znati,

ali ništa ne napraviti, dok se s malo mašte može napraviti sve.

A.    Einstein

Zefir je znanstvenofantastična priča Sonje Smolec pisana za mladež (valjda i za one koji u duhu to jesu).

Putovanje je to balonom troje mladih, Franka, Lidije i Luke, koje se pretvorilo od avanture leta iznad Pule, ali nošeni začudno nikad hladnijim Zefirom, „Uskoro nisu vidjeli ništa. Uletjeli su u nizak oblak koji se stvorio gotovo ni iz čega. Spojili su se tanki, lelujavi, magličasti pramenovi, akumulirali se i jednostavno ih – zarobili. Letjeli su kroz njega minutu ili dvije, a tada se zrak oko njih počeo opet bistriti.“ (prolaz kroz portal!), uskoro sletjeli s pomoću Zefira na La Mo. Zefir (grč. Ζέφυρος)? Bog zapadnoga vjetra, a tim se imenom nazivao i zapad općenito, najblaži je od svih vjetrova koji donose vlagu pa ga ljudi smatraju zaštitnikom bilja.