Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 31. ožujka 2026.

Božica Jelušić | Dva vrana gavrana


Nauči sjediti mirno. Naglas ne uzdiši.
Ako je sve tvoje dosad kretanju shodno,
Umiri se, pa ono što pamtiš skromno zapiši,
Što vrijedi krunski dragulj, živiš li neslobodno?

Mlada lica u dimu: nogom ispituju crtu.
Nemarna ruka sitniš po džepovima zbraja.
Svoju herezu traže, neposluh gaje u vrtu:
Ovo stoljeće nećeš dijeliti s njima do kraja.

I premda se na breskvi ružičast ushit gruša,
Loše je počelo jutro: nemir i spazam.
Misli o zlu i ratu, o patnji nevinih duša.
Skotrljao se u snu olupan tanjur, prazan.

Sveukupno iskustvo jednom prosine u rani.
Srce je svijeta daleko, tamno i neprozirno.
Dva vrana gavrana smo na  osušenoj grani.
Ne žali za prošlim životom. Nauči sjediti mirno.

Lada Franić | Očev bilac ljubimac


Bija je bil k’o snig,
očev bilac, ljubimac.
Bija je bil k’o oblak
što se spusti nisko
da ga dite može dotaknit.
Bija je bil k’o snig,
ćaćin bilac, ljubimac.
U njegovu oku
bila je tišina
i neka stara blagost
što se razumi bez riči.
Nosija me liti u polje
prema rijeci koja je
mirisala na slobodu
uz vinograde
di je sunce kapalo
svoje zlato
na ćaćine loze.
Dok me nosija na leđima
svit je bija siguran,
širok i sočan
k’o izvorska voda.
Držala sam se za njegov
snažan vrat,
upijala njegovu toplotu.
Dava mi svoju snagu
k’o obećanje
da me ništa
ne može povridit,
a ipak je ukra dio
moga srca.
Prije povratka kući
svraćali bi na pojilo,
na izvor ladan
di noge trnu do kostiju.
Bija je ćaćin ponos
pretvoren u dobrotu.
A meni
bija je nešto između
oca i sna
koji još uvik sanjam.
Volija me,
onako kako samo
konji znaju:
bez pitanja,
bez sumnje.
Volila sam ga
onako kako se voli
bezuvjetno
i bez računice.
Frknuo bi
kad me vidi tiho:
pozdrav samo za mene,
razumi to samo srce.
I vraća me je uvik kući
iz polja s ladnog pojila
na svojim velikim leđima,
kroz prašinu dana,
kroz miris modre galice
i bistrog izvora...
kroz ditinjstvo
koje još traje
negdi u meni.
Bija je bil k’o snig,
očev bilac, ljubimac.

Dejan Šorak | Proizvodimo fiktivnu povijest jer nam se stvarna ne sviđa

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U Žuberčaku, selu u Zagorju, čuli su da mogu prijaviti projekte za potpore Europske unije, a kad je nekoliko suseljana dobilo potpore za uzgoj domaćih kokoši, gusaka i svinja, dosjetili su se tražiti od EU financiranje 500-godišnjice njihove Žuberačke bune. Buna u Žuberčaku bila je manje krvava od eksploatirane Gupčeve Seljačke bune samo zato jer su Žuberčaki bolji diplomati, ali to ne znači da je povijesno manje značajna, argumentiraju i apliciraju. Kad je projekt prihvaćen i iz Bruxellesa stiže šestzeroznamenkasti iznos, selo organizira obilježavanje bitke. Apetiti rastu, pa lijepa i ambiciozna gradonačelnica Barbara poziva žuberačkog kaskadera Markuša, koji upravo u Dubrovniku snima Igre Prijestolja, kako bi koreografirao borbu mačevima i kopljima jer će snimku koristiti u kampanji za razvoj elitnog turizma u žuberačkom kraju…  

Dejan Šorak u svom romanu na kajkavskom duhovito kombinira povijest i suvremenost stvarajući bezbroj komičnih situacija u kojima parodira pohlepu vladajućih struktura, jednostavnu seljačku mudrost koja svaku novotariju zna usmjeriti u svoju korist, i najviše od svega domaći mentalitet „svatko protiv svakog“ jer bitka je prilika Žuberčakima da se međusobno razračunaju svi koji imaju nenaplaćene dugove. 

Dejan Šorak filmski je redatelj i scenarist, romanopisac, dramatičar, kazališni, te radijski redatelj i pisac. Kod nas su najpoznatiji njegovi filmovi „Oficir s ružom“ i „Mala pljačka vlaka“. Kao pisac, dosad je objavio jedanaest romana, a dvanaesti roman, „Počinje bitka!“ napisao je na kajkavskom. 

Roman „Počinje bitka!“ napisan je na kajkavskom što će biti iznenađenje za čitatelje. Kako ste se odlučili na kajkavskom ispričati priču o režiranoj bitci za povlačenje sredstava iz EU fondova? Kajkavski koji ste koristili je endemsko narječje naselja Kamensko uz Kupu kod Karlovca. Je li Kamensko izmišljeni Žuberčak, u koji ste smjestili radnju romana?

Ovaj moj kajkavski će biti iznenađenje, kako za koga. Točno prije 50 godina, na drugoj godini Akademije, na tom sam jeziku, pisao i režirao u Gavelli svoj komad „Svećenikova smrt“. Kajkavski je moj materinji jezik, a književni izričaj sam stekao. Svaki od stotina hrvatskih dijalekata, zanimljiviji je, sočniji, uhu draži i slađi, od književnog nam jezika. A osim toga, nadahnula me je i kajkavska rekonstrukcija Stubičanske bitke. Moje Kamensko ima svoj „endemski“ kajkavski, i nije u Zagorju, nego na obli Kupe, pokraj crkve i samostana iz 1407. godine, koji je nakon turskog razaranja iz 1526. ipak uspio preživjeti i kataklizmu ove posljednje agresije, i biti obnovljen prije svega zahvaljujući skrbi najboljeg hrvatskog ministra kulture, Bože Biškupića

Kod romana s povijesnom tematikom, autoru se obično postavlja pitanje kako su istraživali temu. No, u suvremenom romanu kakav je „Počinje bitka!“ pretpostavka je da ste istraživali temu na terenu.


Koliko često posjećujete okolicu Karlovca? Odakle uvjerljivost, autentičnost, dosjetke i anegdote o cvičeku i napoju koji je zamalo naveden u projektnoj dokumentaciji EU? 

Temu uopće nisam istraživao, jer ona je stalno tu. U starom samostanskom zapisu piše ; Anno Domini 1526, Turcae invaserunt Kamensko. Nunc miser est vicus quoddam fuit urbs opulenta, što u slobodnom prijevodu glasi: Ljeta Gospodnjeg 1526, Turci osvojiše Kamensko. Tamo su tek bijeda i jad gdje nekad stajaše blistav grad. Sve što sam napisao, stalno je u meni. A svoje Kamensko ne posjećujem jer mi je suviše žalosno gledati kako tamo više ni moji Kamenšćakov, obnovljene su kuće u kojim sad žive neki drugi Hrvati. Uostalom, roman sam posvetio „Mojim Kamenšćakam koji više ni“

Režirana bitka postaje prilika za međusobne obračune i u romanu je gotovo doista započela stvarna bitka s krvavim krajem, no roman ipak završava idilično. Zašto kao pisac izbjegavate tragedije i više volite sretne krajeve? 

Zato što mi je dosta žalosnih završetaka, jer živimo u žalosnu vremenu.


„Gruntovčani“ i „Malo misto“ davno su pokazali da lokalni govor ne stvara jezičnu barijeru već zbog autentičnosti i empatije olakšava sporazumijevanje. Što očekujete od publike? 


Očekujem da se veseli, zabavlja i prepoznaje sebe,


Kako bi roman „Počinje bitka!“ mogli dočekati čitatelji u Slavoniji ili Dalmaciji? Hoće li se roman svidjeti također kajkavskim Podravcima?


Otkud znam, ali vjerujem da hoće. Na posljetku i moj nakladnik Zoran Bošković, je Dalmtinac i sve je razumio i svidjelo mu se. 


Od Igre prijestolja do Seljačke bune i mača Richarda Lavljeg srca, u romanu ste komentirali aktualnu turističku eksploataciju povijesti, što je naša velika tema koja je samo čekala autora. 


Gotovo svako veće mjesto, ima neku svoju povijesnu rekonstrukciju. Turci, Mlečani, Mongoli, Tatari, gusari, turnir svak sa svakim. Nije riječ samo o razonodi i turizmu. Očito nam se stvarna povijest ne sviđa dovoljno, pa imamo potrebu za fiktivnom.


Roman „Počinje bitka““ je komedija mentaliteta kao i Vaš film „Mala pljačka vlaka“, gdje se likovi također prilagođavaju okolnostima, samo zato da bi i dalje i igrali poznate uloge. „Malu pljačku vlaka“ i roman „Počinje bitka!“ dijeli više od četrdeset godina, jedan rat i promjena društvenog uređenja. Je li komedija mentaliteta naš kolektivni „Beskrajni dan“? Gdje je izlaz iz tog zatvorenog kruga?


Naš beskrajni dan je u tome, što se vjekovima sve prividno mijenja, smo zato da bi ostalo isto.


ZEMLJA ZABRANE / otvorenje izložbe / SRIJEDA, 8. 4. 2026. u 19 sati / GALERIJA FORUM, Teslina 16 / KIC, GALERIJA NA KATU / Preradovićeva 5

 


Veliko nam je zadovoljstvo pozvati Vas na svečano otvorenje izložbe Zemlja zabrane, u srijedu 8. travnja u 19 sati u Galeriji Forum ( Teslina 16) i Galeriji na katu (Preradovićeva 5).

 

Izložba Zemlja zabrane kroz dijalog povijesnih i suvremenih radova propituje političke pritiske, zabrane i mehanizme cenzure u umjetnosti – od 1930-ih do danas. Izložba ostaje otvorena do 1. svibnja.

 

U središtu izložbe nalazi se djelovanje Udruženja umjetnika Zemlja, čiji su članovi u međuratnom razdoblju bili izloženi zabranama zbog kritičkog prikazivanja društvene stvarnosti, siromaštva i nejednakosti. Povijesni trenutak koji označava vrhunac represije dogodio se 7. travnja 1935., kada je Krsto Hegedušić na vrata Umjetničkog paviljona stavio lokot nakon policijske zabrane VII izložbe Udruženja. Taj simbolički čin postaje polazište za promišljanje suvremenih oblika pritiska, autocenzure i institucionalne kontrole nad umjetničkim djelovanjem.

Kustosica izložbe Davorka Perić naglašava da radovi povijesnih „zemljaša“ ulaze u dijalog sa suvremenim autorima koji se bave sličnim temama – urušavanjem društvenih vrijednosti, siromaštvom, discipliniranjem javnog prostora i perfidnim oblicima zabrane. Izložba ukazuje da umjetnost koja razotkriva naličje sustava i danas izaziva otpor, jednako kao i prije devedeset godina.

 

Uz radove iz povijesnih zbirki i muzeja, predstavljeni su i suvremeni umjetnici čija djela tematiziraju autocenzuru, strah i društveni konformizam. Poseban naglasak stavljen je na radove koji problematiziraju šutnju kao strategiju preživljavanja u društvu nadzora, ali i na umjetničke geste koje pozivaju na hrabrost i javni otpor, autorske komentare zabrana i cenzura kroz socijalističko razdoblje, sve do aktualnog Sinja, Benkovca, Velike Gorice i Splita.

 

Zastupljeni će biti umjetnici i umjetnice, filmski autori i glazbenici: Neli Ružić, Gildo Bavčević, Boris Burić, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Božena Končić Badurina, Vlasta Delimar, Marko Paunović, Krsto Hegedušić, Marko Ristić, Ljubomir Micić alias Dr. Rasinov, Novi Kolektivizam, Marijan Detoni, Fedor Vaić, Kamilo Tompa, Branka Hegedušić, Željko Hegedušić, Kamilo Ružička, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Sara Renar, Antun Mezdjić, Petar Franjić, Edo Kovačević, Obrad Gluščević, Lazar Stojanović, Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Bahrudin 'Bato' Čengić, Rajko Grlić, Vlado Kristl, Srđan Karanović.

 

Do kraja travnja, uz izložbu će se u Surogatkinu KIC održati filmski program KINOCENZURA (filmovi nastali u tradiciji „crnog vala“ i eksperimentalnog filma), tribina Geografija zabrana ili godina lokota (10. 4. 2026. u 19 sati), a na dan otvorenja, 8. 4. u 21 sat, nastup Sare Renar Nježne riječi u Zemlji zabrane.

 

Veselimo se Vašem dolasku!

 

Andrea Grgić, KIC

2. Trešnjevački 3D Print: Besplatne radionice 3D modeliranja i printanja za sve generacije

 


Centar za kulturu Trešnjevka u travnju 2026. organizira drugo izdanje edukativnog programa „Trešnjevački 3D Print – Učimo u praksi: Blender i PrusaSlicer za juniore i seniore“, namijenjenog svima koji žele naučiti ili unaprijediti svoje vještine u području 3D modeliranja i 3D printanja. Program je u potpunosti besplatan za sve sudionike, a realizira se uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Riječ je o praktično usmjerenom edukativnom ciklusu koji omogućuje stjecanje konkretnih znanja kroz rad u profesionalnim alatima, uz vodstvo iskusnih mentora iz područja digitalnog oblikovanja i 3D tehnologije. Program je otvoren za sve zainteresirane od 9 godina nadalje, a posebno je osmišljen tako da odgovara i početnicima i naprednijim korisnicima. Sudionici su podijeljeni u dvije skupine, juniori (9 – 14 godina) i seniori (15+ godina), dok je program ujedno inkluzivan i prilagođen osobama s invaliditetom, uz prethodne konzultacije.

Tijekom tri radionice polaznici će savladati osnove rada u Blenderu, naučiti kako pripremiti modele za 3D ispis pomoću PrusaSlicera te se upoznati s najčešćim problemima u 3D printanju i načinima njihova rješavanja kroz specijaliziranu radionicu „Zašto opet ne printa kako treba? 3D printanje bez nervoze“. Posebna vrijednost programa je i kontinuirana podrška mentora između radionica putem WhatsApp grupe.

Program vode stručnjaci s višegodišnjim iskustvom: Marko Šćurec, Danijel Višnjić i Sanja Ovčarić.

Radionice će se održavati subotama, 11., 18. i 25. travnja 2026. godine u Centru za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1), a po završetku programa sudionici će izraditi vlastite 3D modele, dobiti isprintane radove te certifikat o uspješnom sudjelovanju.

Sudjelovanje je besplatno, no broj mjesta je ograničen na 20 polaznika po grupi. Za sudjelovanje je potrebno vlastito prijenosno računalo te osnovno poznavanje rada na računalu, kao i prethodna instalacija programa Blender i PrusaSlicer.

Prijave su moguće isključivo putem online prijavnice: https://cekate.hr/program/radionice/tresnjevacki-3d-print/

Tamara Pantović | Moderni roman

 

Daješ mi samo akciju i ništa više

baš kao u nekom modernom romanu,

živimo u galeriji likova koji se svode

na ravnu crtu koja daje jednostavne forme,

nešto hladno i monotono dok gledam.

 

I znam da mi nikada nećeš dopustiti

da lutam predjelima tvoje duše,

vidim da tu nema nikakve deskripcije,

tvoj izražaj je bez stilskih figura

čak ni prostoproširenih rečenica,

valjda zato i to malo tvojih riječi

čuvam kao najveće dragocjenosti.

 

To je moderno i to je ispravno,

sakriti sebe iza šturih rečenica

konkretnih odgovora koje imaš za sve,

jer ti si tako pametan i mudar

i dobro barataš materijom i životom.

A ja se vrlo teško privikavam na to

ja,koja ośećaje razbacujem kao pahulje

u milionima nagovještaja koji mogu

asocirati na ljubav- tebi nepoznatu riječ.

 

I ne znam da li je ima u tvom svijetu,

da li je to ono što zoveš navikom,

onom čudnom višegodišnjom povezanošću

naših zajedničkih minuta,

jer “voljeti” je prevaziđena kategorija.

 

I tako. stojim tu na kiši sa hrpom starih

i tebi dosadnih pisaca pod miškom

koje sam željela dovesti u tvoj svijet,

osvrćem se i tražim put kojim ću krenuti

do tebe i tvoje praznine,

jer to je ono što je meni potrebno,

a tebi je ionako svejedno.


ponedjeljak, 30. ožujka 2026.

327. MATIČIN ČETVRTAK

 

Poziva Vas na 327. MATIČIN ČETVRTAK 


2. travnja 2026. god. u 19,00

Šetalište Franje Lučića br.15, Velika Gorica

  i na  www.matica-gorica.hr


Predavanje 

 

„DEDA, A JESI  I  TI  IMAO DEDU?“


održat će 

ALKA  HORVAT


Hrvatsko rodoslovno društvo „Pavao Ritter Vitezović“ osnovano je s ciljem poticanja i podupiranja rodoslovnih istraživanja – kako stručnih i znanstvenih, tako i onih osobnih, obiteljskih. Društvo već više od dva desetljeća okuplja i educira istraživače, pomažući im u razmjeni iskustava i snalaženju u bogatim, ali često zahtjevnim arhivskim izvorima. Ime nosi po znamenitom hrvatskom polihistoru, bakropiscu i jednom od naših prvih rodoslovaca, Pavlu Ritteru Vitezoviću.


Naslov predavanja inspiriran je pitanjem unučice upućeno osnivaču društva Mladenu Paveru, koje je postalo simbolom dječje znatiželje i početka svakog obiteljskog rodoslovnog  istraživanja.


Alka Horvat, dugogodišnja članica društva i iskusna istraživačica će govoriti o:

  • Povijesti i radu Društva - Pregled više od 160 održanih predavanja i brojnih izdanja koja pomažu rodoslovcima.

  • Kako započeti istraživanje - Praktični savjeti o korištenju matičnih knjiga, "Stanja duša", biskupijskih arhiva i katastara.

  • Matematika predaka -  Fascinantni podaci o tome kako se broj predaka eksponencijalno širi kroz generacije (u deset generacija taj broj premašuje tisuću!).

  • Pavao Ritter Vitezović -  Priča o čovjeku čije ime društvo nosi – od senjskih uskoka do diplomacije i kartografije.


Ulaz je slobodan, dobrodošli!


Stevo Leskarac | Nebeske slike

 

Na uzburkanoj paleti neba plavog

Pigmenti se vrtložno komešaju.

Oblaci virtuozi ih zamiješaju

Rišući obris dana svojeglavog.


Odakle to izvire slikarska mašta?

U zlatnom odsjaju Sunce se smiješi.

Tko kistove često rabi - rjeđe griješi,

Darovitost nikad nikom ne oprašta.


Oblaci na vjetru uzimaju maha

Smjerovima raznim oni vazda žure.

Vrtlozi jarkih boja s neba cure

Poput suza, sreće, tuge i uzdaha.


Nebeske su slike na obzorju sjajne

Blistaju od neke sreće veličajne. ________________________________


Biserje samoće, Beletra, 2024.





Marko Antolčić | Boemština


Tuđ’ u tuđini,

Tuđ’ u svojoj domovini.


Tuđ’, doma nemam,

U mislima živim, drijemam.


Petar Jenjić | Pjesma (pre)puna klišeja


Nešto bih pisao o ljubavi tvojoj,

  ne pada na pamet nijedna ideja,

  ali doći će kraj i kitici mojoj

  nakon litre vina uz dva, tri klišeja.


Sanjam te svaku noć, iskreno i sretno,

 volim tako lako i bez zezancije.

 Grlim prazan jastuk, tužno i sjetno,

 ostavljam sreću za kap inspiracije.


Ispod zlatnog Sunca osvaja me lice,

  slavuj se veseli kad slatko se smiješ

  i od moje tuge ostaju tek skice

  kad toplim rukama moje prste griješ.


Kada te ugledam, odmah mi je vruće,

  takni me očima i u radost vini,

  drugi su imali, voljeli tisuće -

  meni samo jednom, dovoljnim se čini.


Riječi ti s usana znaju gdje će pasti,

  davati razloge da ne biram krivo.

  Možda dogodine znat ću s kime rasti,

  da nam ništa više ne ostaje sivo.


Kad patiš ti, patim i ja bićem cijelim,

  ali nikog za pažnju neću moliti.

  Gdje god da te vidim, odmah se poželim

  nesebično za te Bogu pomoliti.


Stihove o tebi u sjećanju gubim,

 od pića i priča ostaje tuđi sjaj.

 Kunem se, ne plačem, kada sliku ljubim,

 oči mi štipa dim, suze čuvam za kraj.


Ljubav tvoja svjetlo u krunici nosi,

  a ja se za tebe nisam ni borio,

  krivnju od odlaska moja duša snosi,

  danima spavam, nisam se odmorio.


Pjesma još traje da bude deset strofa,

  za čistku desetku jer je zaslužuješ.

 Valjda mi zaključak nije katastrofa,

  da mi sjetno novu litru naručuješ.


Zaljubio sam se i sad jedva dišem,

 ali nemam sreće kad me vuku sjene.

 Još jednom me odbij, zato sada pišem -

 izlizanu pjesmu za tebe i mene.



nedjelja, 29. ožujka 2026.

Rozin kutak

 


(u kutu, nikome na putu)
Rozin kutak za osjetljivi društveno-politički trenutak
 

Piše: Eleonora Ernoić Krnjak



Nemremo navek okretati glavu i odbijati istinu: moji svi, Svet (a to kak tipični Evropljanin i Amerikanac mislim na Evropu i ESADE) hrli brzinom svetlosti v črnu rupu koju si je sam napravil.


Moja mama je imala uzrečicu:

“Ak se več ideš svaditi i za nekaj boriti, onda nemreš iti “ni vr.. ni mimo” neg onda kažeš zube i kojekaj delaš kak verbalne ka-ra-te (a bome nam to i rade, najte biti prosti, sram vas more biti, se po redu) do pobede!”


Svecka i lokalna politika to ne dijelaju.


Onak, male krenu, pa stanu, pa bi-nebi…


Glejte, rečime da su svi vođe postali kak mouži z Balkana:

jeno misle, druge govore a treče naprave.


To more kak-tak funkcionirati vu vezami i braku.


Vite, Melanči je tipični primer:

ostavlja ovoga svojega Krumpa da brljavi sakaj i da uz put iz samoga sebe bedaka naredi.

Osobito kad misli da je zavodljiv ženama kaj bi mu mogle praunuke biti ili pozabi s kim se jeje ili neje posvadil i zakaj.


Male je teške kad de fakto ostatak Sveta terpi zbog toga…

Valjda ni protivniki ni savezniki više nisu ziher kak ih Krumpek vidi i kaj je tu ve njima za delati…


Je, priznam, teške je to…

Kak-kome.

Cene nafte idu gor-dol.

Sam pri nama streme vu Visinu.


A trebame razmeti:

Lijepa Naša je stvarno Prirodom kak Raj na Zemljici.

Dragi Bogeg, Stvoritelj ili ko Vam je po volji nam je moral nekaj uskratiti.


I opet je bil nesebični pa je poduplal dar:

nit imame pameti nit razuma.

Pri nami ne uspeva ni Covid.


Predlagam novi turistički slogan:

“Dojte k nami, mala zemlja za velike muljaže!”

Gli mam, liepe prosim, najte probati mi ovo fkrasti, se bum vas tužila.


Ali, zrela sam i za turizam:

Na Zrinjevfcu treba sa podreta derva i granje ostaviti tak kak ih je oluja stergala. Su postali turistička atrakcija, si se ž njima, na njima, pored njih naslikavaju, preskaču, naskaću, obilaze.

Grad bi to mogel naplačivati kak i fizićku rekreaciju i fitnes.

V blizini je HAZU, MVP, Sudovi pa i zatvor. 

Nakon burne rasprave, evo relaksacije!


Nego, pratim modne krikove vu Svietu:

ništ novog.

Velidu da ak se svietlo namažeš oko očiju onda si otvorena za kontakt, a černo znači:

“Ne prilazi, ja sem tajnovita…”.

Joooj, pri nami to znači da nemreš hodati po štengami i stalno se sama dole hitaš, jer te sram priznati da ti je muž nasilan.

Ali, to vam je taj balkanski mentalitet.

Kak pri jelu, tak pri delu:

naša Melanči nas je upozorila da su nam i deca predebela.

I onda im se si v razredu rugaju.

I te posljedice debljine snose roditelji. Njihovi.

Jer oni “suosečajni” šulkolege nebuju imali posljedica.

Jer ak bi ih i bilo mamica nebu pekla štrukle neg jlubazne spomenila da škola nekej dela krivo i bu upozorila da bu upozorila one kaj trebaju gledeti kaj je krive i kaj prave buju ve i gledeli.

Vu pravemu smjeru.

Jedinome.


Pravda je sljepa, to zname.


Zato za kraj, ponosni krič:

“Živeli Matija Gubec i Petrica Kerempuh.

A more i barun Trenk!”


Vaša Rozika.


Ps. Kak nam buju cijene na visokoj nozi nemo mali ni kaj jesti ni kaj sr..i a od tega se stvarne meršavi.