Božica Jelušić | Društveni imaginarij

Rembrandt van Rijn  (1606–1669).:
učenjak u tamnoj odjeći 

Postoje ljudi koji imaginiraju da su zgodni. Oni to silno žele biti i veoma su zauzeti oko javne prezentacije svoje osobe. Umiju pozirati, poznaju svoj najbolji kut, brižljivo se namještaju i oblače, njegovani su, imaju stanovito samouvjereno držanje i proizvedu facijalnu ekspresiju koja će ljudima reći da su uspješni, ležerni, šarmantni i bez nerješivih problema u životu. Gotovo svi imaju malo "kompleksa Doriana Greya" i dugo žele ostati mladi i vitalni. Ako su dovoljno uporni, dva desetljeća bit će dovoljna da svoju prononsiranu "zgodnost" potvrde kao opće prihvaćenu društvenu činjenicu.

Postoje i oni, koji misle da su politični, prilagodljivi, jeguljasti, da imaju "nos" za dolazeći trend i vjetar, da mogu predstavljati interese stanovitih grupa, te da im je politika "zakonito područje". Ako su k tome lukavi (mnogi jesu) biraju stranu gdje je otpor najmanji, pa recimo , kao intelektualci i akademičari u nekom HSS-u ili u naglašeno "domoljubnoj" stranci prođu kao nož kroz maslac. Pri tom imaju problematičnu retoriku, neizgrađene stavove, zabrinjavajuću pojavu i manire, negrađanski pozadinski dio, katastrofalan ukus, sklonost mistificiranju, ali kad nauče imitirati, ponavljati frazeologiju u oficijelnim zgodama, biti bombastični i "narodski", održe se podosta dugo u jatačkom kolu. Nakon tri desetljeća i nekoliko uzastopnih mandata, silom prilika, pričešćuju se i firmaju kao "političari", potvrđujući svoj ispravni odabir. To, što ih je javnost prozrela i rekla svoje mišljenje, uopće se ne broji. Otpisano je kao "ljubomora" uz neku nacionalnu ili vjersku diskvalifikaciju, da bude uvjerljivije.

U trećoj su grupi oni, koji biraju umjetnost, da bi izašli iz sjene i postali vidljivi u javnom fokusu. Zadržimo se u užoj, spisateljskoj branši- Nekako nam se čini da je tu najmanje hemunga pri izlijetanju napolje. Naime, tipkanje po tastaturi, malo informatičke pismenosti i dobro "lovljenje" detalja, poput javnih promocija, nastupa, arbitriranja nad tekstom, lokalne medijske prisutnosti, često stvore u kandidata dojam da može preskočiti nekoliko prvih stuba , te početi od pete ili šeste, ne gnjaveći se detaljima oko zanata, pravopisa, gramatike, biranog vokabulara ili poznavanja nekoga od viđenijih prethodnika u tom području. Svi su bogomdani, svi pišu "sami od sebe", svima "nailazi inspiracija", a životi su im "pravi roman", koji samo čeka da bude napisan. Tu su reciklaže najčešće, samohvale idu nebu pod oblake, besplatne instrukcije iz teorije književnosti dolaze pritiskom na gumb, pa imaš pisca u susjedstvu, gradu ili regiji, prije no što si dočitao 300 stranica kakvog ozbiljnog teksta. Posao "izguravanja" na prvo mjesto (promotivan-kajk. je "naprv stoječi") često obavi njegova grupa pod istim literarnim kišobranom, te izdavač i dva-tri kritičara, koji o nezavisnosti mišljenja i prosudbe stoje u prvom razredu osnovne. Proizvodnja genija u inkubatoru kod nas je razvijen posao, premda nama vremešnima pomalo dosadnjikav. Toliko smo toga već vidjeli, maltene u svakom književnom naraštaju.

Tražim jednoga Rembrandta za ilustraciju, jednom Leidenskog školara, uporno ga ne nalazeći. A zapravo, htjela sam samo poantirati, nešto što je tangiranima u sve tri grupe možda mrvicu izvan dohvata. Naime, da postoje PRIRODNO zgodni ljudi, prirodno magnetični i prirodno daroviti, koji se oko ove cirkusijade oko društvenog imaginarija ne moraju truditi. I nije , međutim , problem što su rijetki, već je problem što se ne vole slikati, ne podnose ohlokraciju (vladavinu gomile), ne žele nikoga zastupati osim svoje slobode i svoga mišljenja, a što se pisanja tiče, toliko se trude da "postupno razviju ubrzanje", da ih neko sedmo ili osmo desetljeće zatekne u djelomičnom zadovoljstvu urađenim poslom.

Dakle, da je svijet nakrivo nasađen, kao toranj u Pisi, nije potrebno posebno dokazivati. To se vidi i iz aviona, cepelina ili iz svinjskoga mjehura obješena na ogradu, iz kojega neki "mali zeleni" promatra nas i naša uboga upinjanja da nadrastemo svoju mjeru.

20. srpnja 2026.

Flora Green

Ilustracija/ Internet: Rembrandt: Čovjek za pisaćim stolom

Božica Jelušić | Smilje i lavanda

Negdje možda netko sliči nekom drugom,

Ti mu crte lica poslaguješ vješto.

Želiš da ti dođe uskotračnom prugom,

I u mraku šapćeš: " Ima ono nešto!".

Na sličnosti gradiš babilonske kule

Spuštjući lake ljestve niz verandu.

Netko možda negdje počinje od nule,

U Provansi bere smilje i lavandu.

A ti opet pipkaš svoju mračnu stranu.

Po koritu suhom grgoljiš i tečeš.

Samom sebi daješ pet šiba po danu,

Pa povlačiš prste, da se ne opečeš.

Sitničavo tražiš manu novoj priči,

Kad znakove vidiš, vrijednost im osporiš.

Negdje možda netko nekom tvome sliči,

Al' ti nemaš ruku, da vrata otvoriš.

Božica Jelušuć | Risati žene

Povodom Klimta

Risati žene u zlatu a vidjeti ih nage,

I za hirove razne čuvati posljednji živac,

Djieliti s njima priče, čudne, polu-sablazne,

Biti navalnik nekad , a drugi put skanjivac.

Znati kako im koža iza uha miriše,

Kakav je pupak ujutro ili u ponoćnu uru,

Što palcem nožnim cura po ponjavama piše,

I kad bi docvjetala Gospa ušla u avanturu.

Sve su to znanja nužna, ako si slikar na glasu,

Na zidovima glatkim ako si tražiš mjesto.

Ni jedno zrno neće trunuti u tvom klasu,

Znaju one od čega se kvas slaže i diže tijesto.

Riši ih, svlači, oblači, gledaj da kist ne šteka,

Bilo da konja mamuzaš ili na magarcu jašiš.

Ukratko: nikad ne znaš što te sa ženom ćeka,

Stoga poživi i slikaj, da Slavu ne promašiš.

Flora Green

Ilustracija : Internet

Božica Jelušić | Kako su čudni ljudi

Kako su čudni ljudi. Padaju na tričarije.

Govore mnogo u prazno, brinu o slavi.

Bolje bi bilo da skupe daske iza havarije,

I da im ptica nekad gnijezdo svije na glavi.

Kada im znakove šalješ, rijetko uzvrate.

Od stvarnih se odmiču, na sjene rogobore.

Tvrde ti da bi ruku u vatru dali za te,

No, to su uglavnom oni, što kuže metafore.

Neobični su koji stoje na vrhu vala,

Dok po papiru redaju cifre i integrale.

Ima ih koji tuguju zbog palih ideala,

A neki pjesme pišu, želeći da ih svi hvale.

Cvijeće što divlje raste, sažimaju u stručak,

Prolaze svijetom brižni, zaljubljeni u brojeve.

U jednu korpu jaja stave, pa bacaju mućke.

Kako su čudni ljudi. Sanjaju leteće strojeve.

Božica Jelušić | Mudrost kasne dobi

 

Tražim li možda na krivu mjestu i kasno,

Stvari koje su trebale biti moje forever,

Jesam li svako svoje NEĆU izrekla jasno,

Na svadbi riječi, gdje je vihor bio ljut djever?

Tražiti treba do smrti, gomilati svojinu:

Sipinu kost, amonit, parožak mlada srndaća.

Vrijeme ti pretvara snove u sivu okrpinu,

Jabuci srce odgrize i nikada ne vraća.

Sve su ideje prošle: začetnik ničega nisi.

Ništa ti to ne znači: pravac, stil, avangarda.

Pusti da ti kraj humka šapuću tamarisi,

I da te sumnja razdere, kao zub leoparda.

Neki raspupusan rječnik u lišću oraha visi.

Starosti se veselim kao kvascu u tijestu.

Kamo bih dospjela, da sam čula sve što mi kažu,

Tražeći kao nosorog* na posve pogrešnom mjestu?

__________________________________________

nosorog, ovdje-metonimija za slabovidnost

Flora Green

Božica Jelušić | Ne pišem više dnevnik

 

Glineni pas u grobnici, ko mrtvo slovo,

Djevojčice krupnih očiju, tanke vlasi.

I ništa više svježe i ništa stvarno novo,

Prituljeni plamičak radosti što se gasi.

Previše svega, rupčage iz kojih tama kulja.

Pseudonim pod kojim pjesnik vrlinu krije.

Neka mi nespretna rima mozak tare i žulja,

Ima li igdje žara, ima li Poezije?

Ne želim takve dane, ko ožmikano rublje.

Čujem kako me zovu lukovice pod granjem.

Koga ostavih žednim, nek' pusti korijen dublje,

Svejedno mi je što ljudi misle pod rastajanjem.

U noć mi kaplje pelin i mlijeko rosopasa.

Krvav se Mjesec sakrio pod oblak nalik belugi.

Okreni se u đul bašti* k meni i od toga časa

Bit će mi posve svejedno žive li neki drugi.

____________________________________

* Sevdalinka

Božica Jelušić | Iz košare za mačke

Vremešni filozof svoju mačku voli,

Cijeli život od nje uči bitne stvari.

Sve što treba Ona zahtjeva, ne moli:

U njezinu carstvu mi smo podstanari.

Nevidljivu vunu Ona lijeno prede,

Ljubavniku džemper, kapicu za dijete,

Drevni negromanti svi pred njom ublijede,

Il' boginje Bastet* s nježnošću se sjete.

Mačkoljupci misle da su prava sekta,

Dok struja iz njene dlake ih protrese.

Ona šarm ne mari, drži do respekta,

A milost udijeli kad je hir ponese.

Sad me muči jedna priča podugačka,

Tko je kome više na uzdarje dao?

No, filozof stari da si, a ja mačka,

Da ti na vrat sjednem, bi li bilo pravo? _____________________________________________________

Bastet-boginja-mačka u starom Egiptu, čuvarica kućnog sklada

Božica Jelušić | Farewell, struganje pozlate

 

Toliko stvari ne znam ni znati neću,

Toliko končića koje tuđa je igla šila.

Ali znam da u umu ljepota pali svijeću,

Sve dok u krvi treperi grančica Yggdrasila.*

Dvije strijele u zraku uđu jedna u drugu.

Anđeo krilom maše: od napora malaksa.

Ljubav i smrt se voze niz uskotračnu prugu.

Riječi su divlje tkivo: ne postoji sintaksa.

Rasteš li ili padaš kad dadeš srcu vjeru?

Postoji crkva od zlata u kojoj kristal tuče.

Toliko zanosa vrelog što premašuje mjeru:

Ti imaš kartu neba, od lave skovane ključe.

U kutu nebosklona otvaraju se dveri.

Negdje svjetluca voda: sve priče idu kraju.

Nesmiljeno nam oko posljednju košulju mjeri.

Al' znam da samo ja te vidim u takvom sjaju.

_____________________________________

*Ydggrasil-Drvo svijeta, drvo života

Božica Jelušić | Imber in russian modo

(Kiša na rusku štimu)

Triput pljusak: propuh okno slama.

Vjetar krošnje svija nošen zlobom.

Kakav tjesnac stoji među nama,

Da na vrata ne pokucaš zglobom?

Što to biva, kad nam je svejedno?

Neka boja gasi se u spektru.

Nektar drame pije srce žedno:

Grizodušje što muči Elektru. *

Od jasmina savila se grana:

Neće pelud pasti naše pčele.

Nitko ne zna što je prava strana.

Tu su Parke* čudnu pređu prele.

Neko gnijezdo savilo se davno,

Gdje visoke topole se ruše.

Dosadno je što je jednostavno;

Ti mi tako kažeš, mirne duše.

Možda ranim trešnjama se sladiš,

(Atmosfera biva vrlo ruska).

Jesenjina čitaš, što li radiš?

Poželjet ćeš sunca nakon pljuska.

________________________________

Elektra- lik iz grčke drame, osvetnica;

Parke- suđaje, krojiteljice sudbine

Flora Green

Božica Jelušić | Sve jednom prođe / put do sivila

Sve jednom ipak prođe. Istina cijela.

Okrećeš se životu tihom i jednoslojnom.

I kao da ti se duša razdvojila od tijela,

Radiš obične stvari, u ritmu polustrojnom.

Okusi masni i teški. Nadire zemna vlaga.

U zraku čestica pluta, livadni pelud guši.

Nešto se u tebi preda: uzme te mala snaga.

Svejedno ti je što Kula babilonska se ruši.

Izgubila se torba šumskoga vilenjaka.

I paravan pod kojim svibanj rublje presvlači.

Onu burmu od srebra u dalj odnosi svraka.

Ne žali ni jedna strana. Nikome ništa ne znači.

Žar srca ne treba više gušteru , pužu ni mravu.

Ničega nema da se ikome otpusti ni oprosti.

Sjediš na pustoj terasi uz jednu slabu kavu.

I uplašiš se tako od sve te običnosti.

Božica Jelušić | Noćni pljusak

Otkida se u hipu grub pljusak ispod strehe

Ugrušci modrocrni; grom udara od trenja.

Velikom spužvom mrak će brisati stare grijehe,

I išibani vjetrom bit ćemo nova stvorenja.

Nije nas ostalo mnogo u tragovima kapi,

Iz pjegava se jaja neće izvaliti ptići.

Misao ispod čela, jasna kao Topkapi:

Na mjestu našega pada ništa se neće uzdići.

Strast je nesmiren dorat; tek patnja drži ular.

Gorki se pelinov balzam već otvara u rosi.

Zadnji se poljubac nosi na srcu kao škapular;

Neka ostane sveto što zaborav odnosi....

Kako su čudni ljudi, dobrih savjeta puni;

Govore: "Sol na ranu..." ili "Istina liječi".

Dosadni cvrčak to je, gudac na jednoj struni;

U porazu smo isti,tek su drugačije riječi.

Božica Jelušić | Putnik na kraju vremena

Možda se stvari nisu desile baš kako želiš:

Ostat će mrlja na bijelom pokrivaču od lana.

Od najboljeg će vina nastati bljutav kiseliš,

Past će usred oluje s hrasta najljepša grana.

Možda su sve te škole bile za druge školarce,

I imale su smisla za neke vijuge pliće.

Tebe su čekale male slasti za samotarce,

Gorkost, što se ponekad s kapljom meda prepliće.

Ponekad ti loše vidiš ili pak kasno saznaš:

Šareni tvoji baloni previsoko odlete.

U magli puteve neke nesigurno razaznaš;

A ljubljeni se rijetko darova nečujnih sjete.

Prođi kroz polje ječma, kad od tuge ublijediš,

Zadaće pamćenja dobrog u povjerenju zadaj.

Možda te nikad neće vidjeti koliko vrijediš,

Al' ti se ipak nadaj, nepokolebljivo nadaj.

Božica Jelušić | Razmišljam

Razmišljam:

Po čemu se osjećaj zadovoljstva razlikuje od sreće, od krila koja rastu na četiri strane svijeta i ne vide visinskih ograničenja?

Gdje počinje "granica zaborava", kad selimo haljine od pjesama, retuširane slike i masivno prstenje u neki tamni kut, u iskrzanu kutiju na tavanu? Hoćemo li je ikada više poželjeti otvoriti?

Kako se zove miris one blizine, koju ni najveća udaljenost ne može pretvoriti u odsutnost?

Kad se dva života sastanu, okrznu, upletu i potom razdvoje, otvara li se pukotina u svemiru, urez na karmičkoj ploči, trag prereza na konopcu koji nas voljno drži za dosadašnje postojanje?

Ima li ijedna polovičnost šanse da se razvije u nešto značajno, u trag koji se održi dulje od prvoga snijega?

Što je pod kožom, pod korom i pod pokrovom? Crvena krv tijela, zelena biljna krv, crna krv zemlje. Kad se zaledi, ničega više nema da stvarima dade smisao.

Je li strast koju ulažemo u stvaranje sila koja nas ruši ili placebo koji nas spašava od pada u ponor običnosti i zečju rupu narcizma?

Jesu li zaljubljene oči jedino zrcalo, u koje se želimo pogledati prije no što smrt obavi svoj nužni posao?

Smijem li zaspati u ujevićevskom "na krevetu ludu u maštinu cvijeću" i onda, kad mi stotinu dosadih akademičara tumači da je razum jedini pravi štap na "bespućima zbiljnosti"?

Vjerujem li još uvijek da se od tuge može umrijeti ili je to tek trenutak patetičnog heroizma, kojemu je srce podleglo i potom se kukavički povuklo u siguran zapećak?

Da mi se zaista otvore ona vrata na koja ne smijem zakucati, što bih rekla utvari koja iza njih stanuje? Bi li uopće bila ista poslije susreta s toliko strašne praznine?

Razmišljam. Što je u meni da mi ne da spavati, premda na sva pitanja posjedujem odgovore?

Božica Jelušić | Nije od hašiša, već pada noćna kiša

 

Jednom ću iznenada zaspati u kiši i odnijet će me ritam,

Naći ću sebe na drugom mjestu gdje ljenčarim i čitam.

Molekule ozona peruškom blažit će dušu;

Napeta neću biti, raditi neću u fušu, ni misliti na sušu.

Krstionica srca sljubljivat će sve kapi, a tamno znat ću da hlapi,

I u kolu ideja lovit ću mislima ptice, kao sjene u polju,

vesele jarebice.

Jednom ću na takvu mjestu o svemu izgubiti pojam:

Ostat će doživljaj mira, slutnje, uhvatljivi dojam

Nirvane, ljekovite pare, bijega iz tvrde samsare,

Prostora između riječi, gdje hodočasnik kleči, prevodeći

Neobjašnjive stvari , stihove kucajući, dok se nakovanj žari,

A sve se na kraju krajeva svede na amor, amore, i kosti gore

Od straha i tjeskobe, čekajuć odgovore.

Jednom ćemo se tako pomiješati bez reda, kao labud i Leda,

Slutiti neće nitko što smo radili ispod pleda , gdje nas više ne gleda

Neko urokljivo oko, starac što drži kantar, strogi nebeski vratar

Koji zamisliti ne može to što već vrapci znaju: nas smo dvoje u Raju,

Crvi u jabuci, moljci u žitu, kukci u jantaru što vječno traju:

Mi spavamo k'o mrtvi, ne mislimo o kraju, kupamo se u sjaju,

kupamo se u sjaju.

Božica Jelušić | Naprsline

 

Nerado pišem o toj temi, budući da je ljudski život kreairan tako, da cvate u radosti, dvojevanju, ugodnim iskustvima, razvoju svih potencijala bića. Tuga uništava, bol poružnjuje, sumnja podriva egzistenciju, razočaranje prethodi slomu, slom ne prolazi bez teških posljedica. A svemu tome, kao i u fizičkom svijetu, uzrokom su naprsline. Desi se da ne puknemo odmah, da se ne odlome dijelovi i okrhci, da sve izvana bude "kao nekad", no to je varljivo stanje, u kome se nećemo dugo održati. Baš kao što reče onaj francuski simbolist: "Sad vene cvijet sred suda prazna/ jer vode nestade iz njega. / Al' nitko za to još ne sazna: / On je slomljen, ne dirajte ga!".

Životvorna voda iscurjela je kroz naprslinu, možda tanku kao svilena vlas, no vrijeme, taj neprijatelj svih naših velikih nakana (nismo li se zaklinjali na "vječitu ljubav", čak i susrete u drugoj inkarnaciji?) besprijekorno će odraditi svoj posao. Cvijet odolijeva, drži se na nekoj milosti, trudi se cvasti, mirisati, dozivati nemuštim jezikom i tužnim znakovima, ali propast se ne može izbjeći. Uvijek znamo kad je nešto naprslo, ma koliko se ne usudili priznati. Pad intenziteta, promjena intonacije, nemar oko dojma naše konverzacije, odabir riječi, frekvencija pojmova s negacijom na početku , umor od ponavljanja, pad u običnost, nesvjesne fizičke geste uzmicanja, oči koje nisu usredotočene na lice sugovornika...Također: žurba, više od dva izgovora odjednom, neodgovorena ili krivo odgovorena pitanja, otepavanje s rukava u ime neke obaveze, nuđenje zamjenskih sadržaja, koji ne uključuju varijantu "ti i ja"-sve to počinje slovom "n", sve sugerira naprslinu.

Naravno da svi ljudi ne vole poeziju, te joj se rugaju, sarkastično izvrću "sentimentalizam", tvrdeći da nisu spoznali taj strah od gubitka, to smanjivanje emotivnog prostora, osjećaj potonuća i "pucanja srca" u tišini odbačenosti i zanemarenosti, koja slijedi nakon naprslina. A evo, Robert Desnos napisao je strašno sentimentalnu pjesmu, koju netko privija uz svoju naprslinu i koja mu, nadati se u ime sveukupne poezije, ipak pruža časovitu utjehu. Pjesma se zove Kao ruka u času smrti / Comme une main d l' instant de la mort, i završava ovako: " "Ne želim drugo doli zagrljaj za kojim težim, / I neka zamukne pijetlov pjev. / Kao što se ruka grči u času smrti, moje srce se steže. / Nikada nisam plakao otkako te poznajem. / Volim odveć svoju ljubav da bih plakao. / Plakat ćeš ti na mojem grobu, ili ja na tvojemu. /Neće biti prekasno".

Sasvim mi je svejedno kako ljudi od čelika, bez naprslina, vide moj tekst i njegovu pjesmu. Ja budno osluškujem, kao gepard u dubini prašume, osjetljiv na svaki šum. Čujem li tanahno krckanje, učinit ću sve, da do naprsline ne dođe. Ne postoji više vrijeme za popravak, kamuflažu ljepilom, docrtavanje nečega na površini skupocjene vaze, u koju je s povjerenjem pohranjen onaj cvijet. Ne dajmo da uvene, donesimo mu vode u dlanovima, s dalekih strana gdje teku naše rijeke i čuje se kako nam srce udara u dubini zemlje zavičajne.

16. veljače 2022.

F. G.

Ilustracija: Claude Monet Vaza s cvijećem, Internet

Božica Jelušić | Sve je to tako daleko

 

Sve je to tako daleko: ona kola na drumu,

Željezni okov kotača, kuckanje takta.

Kuhinja koja miriše po pekmezu i rumu,

Ferije ljetno i krasta s dva oguljena lakta.

Sve stvari s mirisom plijesni: podrum i tavan.

Knjige u svakom kutu, na mlijeku pjena.

Večer uz škuro svjetlo, razgovor vodoravan.

U vlaku propuhanom, ljubav zaboravljena.

Fine antilop čizme, Radio Luxembourg noću.

Umjesto užine kiosk: po strip i cigarete.

Izlijetanje iz gnijezda u sibirsku hladnoću;

U pjesmarici riječi-patetične konfete.

I sva ta putovanja kroz rasprsnute slike;

Pisma, koja su bila naš zlatovez na svili.

Potraga duga za Licem, koje mijenja oblike,

U rudnik silazak noću: snovi o zlatnoj žili.

Što me ubrali nisu ko divlju trešnju s grane?

Pas zavija na Mjesec, koji nad rijeku svrati.

Nitko ne ostaje isti, kad srce u istini stane.

Sve je to tako daleko... Ne želim da se vrati.

Božica Jelušić | Rublje na vjetru

Rublje na vjetru se suši (opisuješ mi boje),

Topli ga miluje vjetar, sol ga nježno oplahne.

U vlaknima je ljeto, nježne se misli roje,

Iz spavaćice krišom mirise netko udahne.

Gospodarice-plahte pune su skrivenih tajni,

Tek jastučnica čuva blijede tragove plača.

Ručnici htjeli bi biti barjaci veličajni,

A samo pješadija donja zadaću svoju prihvaća.

Mi smo u modusu drugom, tražeći teme prave,

No, k'o da po vinilu starinska igla grebe:

Kad razgovor utihne, ne idu mi iz glave,

Navlake, podmetači i dekice za bebe.

U zimskom danu treptim, mjerkam rublje daleko,

Košulju jednu tražim (a ne bih da te sablaznim!);

Znaš ti kako je Onaj o kome mislim rek'o:

"Zagrli me barem rukavima praznim....".*


_______________________________________

"Zagrli me barem rukavima praznim....".* - stihovi Zvonimira Goloba iz pjesme Košulja (op.ur.)

Božica Jelušić | Pitanja, trk u polju

Što da ti dadem u tom pustom danu?

Ne vrijedi možda prebita filira.

U napuštenoj luknji vjetar svira.

Hoćeš li možda pasji trn na dlanu?

Želiš li grožđa, mušmule već meke,

U kojima slatkoća tiho kisa?

Pod injem tanku granu berberisa,

Na karti srca prazne datoteke?

Što da ti stavim pod jastuk, gdje ležim,

Zamišljajući da je sve u mašti,

Sad kad su prošli oni dani tašti,

Dok sladilo se novim, mladim, svježim.

Što da donesem u naš svijet otuđen,

Sanjajuć' živ maslačak ispod snijega,

Kad srce tuče, bojeći se svega,

Šibajuć' poljem kao zec izluđen.

Božica Jelušić | Neizranjanje

Namesto koga roža cvati,

Namesto koga sem jaz?

(Kreslin)

Nema onom spasa, tko se spasit ne da,

Ne možeš ga više k obali privući.

Dobačeno uže hladnim okom gleda,

I u vodu tone, k'o da ide kući.

Gdje služio rok je, kome bio ročnik,

Ne sjeća se svoga mjesta niti niše.

Strašilo na kiši il' kip nepromočnik-

Sve uloge svoje iz sjećanja briše.

Što će njemu pločnik, krnjava pročelja,

Bez poljupca jutro, praznina natašte?

Za rimama lošim već ga prođe želja,

Za jastukom znojnim, danima bez mašte.

Tamo negdje dolje, on razgrće rese;

spokojan i hladan, k'o avatar modar.

U očima tvojim, što se tamom krijese,

Svih riba gospodar, zvjezdoliki brodar.

Božica Jelušić | Odlaze moji brodovi

Odlaze moji brodovi. Ja s palube ne mašem.

Što je na kopnu ostalo, ljudima znači malo.

Neka ciganska družba s ludim harmonikašem;

Pramenje kose na vjetru, češalj i ogledalo.

Sva sanjana ljepota nije li bila iznutra?

Nisu li ljubljene oči bile proročka špilja?

Pod vodu misao roni, kao bojažljiva lutra*

Tražeći zalogaj nužan za dane neobilja.

Činilo se da vrijedi, da Nemoguće traje.*

Jer nitko ne želi biti običan niti smrtan.

I najbolji su dali lovor za zagrljaje,

Gdje kroz mračni je tunel prolaz svjetlu provrtan.

Još želim da mi jarbol ledeni brijeg ne sruši.

I da ponekad možda malim žarom zaplamtim.

Jesam li sanjala sve to u nekoj sibirskoj tmuši?.

Odlaze moji brodovi. Dugove više ne pamtim.

________________________________________

*lutra lutra-vidra

*Vasko Popa

31.prosinca 2025.

Flora Green

Ilustracija: Arhiva