Jadranka Göttlicher | Stari ljudi

Stari ljudi razgovaraju s blagajnicama

Stari ljudi razgovaraju s djecom

Stari ljudi razgovaraju s prolaznicima

I sami sa sobom

Da njih nema bilo bi samo

 Selfija, kratica, lajkanja i hejtanja

Pjesnici bi pisali pjesme koje nitko ne bi čitao

Koje nitko ne bi slušao

Čula bi se samo dernjava i urlici

       Da nema starih ljudi, riječi bi odletjele

       

Jadranka Göttlicher | Bezuvjetna ljubav

Mašu s njom oni duhovni kao sa zastavicom

A ona je tako teška da postaje samo riječ

A riječi nam lepršaju, lagane i neodgovorne

Cura na biciklu misli da je to kad voliš čovjeka

Koji nije dobar prema tebi

Mama pred školom misli da bezuvjetno voli

I dala bi djeci i bubreg i srce i život

I sanja da su pametni, zdravi i dobri

A onda dođe Lukas, tri mjeseca prerano

I stalno ganja ta svoja tri mjeseca

Svoj zodijak, svoj rođendan 

Ne očekuješ ništa za ovaj svijet

Ni ponos ni svrhu ni mir

Očekuješ samo da on bude sretan 

U svijetu iza zelenog zrcala

Voliš ga bez uvjeta, beskrajno

I vrtiš se s njim na planetu

Koji bešumno hrli u beskraj Svemira

Jadranka Göttlicher | R i Ž

                  

(Naša igra pisanja slova prstima po koži)

Njegove se zelene oči zacakle

Kutovi usana objese

Žalostan, kaže

A stabla objese grane

I gorska jezera u oblake zađu

Izvlačim olovne noge s dna mora

R kao Radost, velim

Ti si moja Radost

A dijete se učas nasmije

Za jeku do zvijezda

Jadranka Göttlicher | Prostiranje

Volim prostirati ručnike poslije plaže

U smiraj dana

U njima ostaje nada za sutra

Obećanje sreće

Sjećanje na ljubav

Misao na vječnost

Obučem haljinu na kopčanje

     Uzdahnem

     U kući više nema mora

Jadranka Göttlicher | Kamo sa mnom

Voljela bih da sam na jedrenjaku

A ne u tramvaju br.2

U lađi koja se pjevajući ziba

Tu sve bruji i škripi i trese se

Ni vjetra nema

Ni plavetnila

Ni zvijezde vodilje

Rođenoj u gradu srce plovi morem

Šumi vodopadom

I kotrlja zelenom padinom

      Prospite moj pepeo po

      Mirisnom šumarku ponad mora

Jadranka Göttlicher | Pjesma s plaže

Ne očekujte ni rock ni pop

Ni ljetnu liriku s mirisom Coppertona

To su moje usamljeničke pjesme

Što šume morem i lete Velebitom

Već su vam i dosadile

Pjesme koje bi zauvijek bile u 

       Dubini

Dubini mora, dubini bića, u

      Visini

Visini planina, visini duše

One bi da ih čuje On

Da ih čuju svi 

        I da ih ne čuje nitko

Jadranka Göttlicher | Orah

Oluja je slomila i srušila naš orah

Sjedili smo i dalje pored njega

Kao na bdijenju

Pijuckali kavu i grickali domaćice

Bio je velik i činio se živ

Možda vapi za pomoć kao ranjenik raznesenih nogu

A mi ništa ne vidimo i ništa ne znamo

Mi čekamo gradsko poduzeće Zrinjevac

Kao neko pogrebno poduzeće

Spopao me strah i dignem se

Poberem tuce zelenih plodova

Nikad nisam brala s umirućeg stabla

Produljujem mu život, odajem počast

Darujem ljubav, baš tako, darujem ljubav

Napravila sam orahovicu, svoju najbolju

Ali ne pijemo je, evo već cijelu godinu

Valjda da bi orah dalje živio

Jadranka Göttlicher | Čarolija

„Djevojke u ljetnim haljinama volim

Ljubim ih u leđa, mirišu na smolu“*

Davne riječi davne pjesme, davna ja

    I ta smola i to more mirišu

    I moja soba je brod

    I plovi Mliječnom stazom

    I čujem davnu ljubav

    Kao što čujem šapat davno ugaslih zvijezda

    Čarolija zvjezdanog neba je rekvijem

    Za zvijezde kojih odavno nema

On ima veliki teleskop i nebeske karte

I stalno me zove da gledam 

Kroz to golemo oko prema nebu

A ja neću, uporno neću

Ne zaključavaj mi svemir!

      Zatvorim oči da vidim cvjetne livade Borongaja

      I neugasle zvijezde koje plešu s krijesnicama

Kada nestane polarnih medvjeda i krokodila

Neću u zoološki vrt!

__________________________________

 * Stihovo grupe Haustor, pjesma Moja prva ljubav

Voditeljica radionice zadala je kao obavezne sljedeće riječi:

smola. čarolija,   ljubav, krokodil, zoološki vrt

       

 

Jadranka Göttlicher | Čas

Sanjala sam noćas da bijesno udišem

Svoj lijek za pluća

Da potrošim sav spasonosno prah

Doživotnu dozu za mjesec dana

Samo po jedan dah

Zaustavili me, ne znam tko

Čini se da još valja gledati zloduhe

Kako ubijaju, ruše i uzimaju sve što im treba

Čistiti kuću, zalijevati biljke

Hraniti šepavog galeba

Presložiti ormare s maminim stvarima

Popraviti staru bravu

    Kad pobacam fildžane iz kojih nitko ne pije

    Predivnu ispečenu kavu

    Bit ću spremna

Jadranka Göttlicher | Pjesnici

Udajem se

Tako to ide nakon sedam godina ljubavi

Eugenio Natale, pjesnik nespoznan od mene, od većine

Dobiva Nobelovu nagradu za pjesništvo

Rađam djecu

Wislawa Szymborska penje se na isto prijestolje

A ja u bluzi flekavoj od svog mlijeka čitam Dr Spocka

O njezi i odgoju djeteta, ne onog s ušima

Odrađujem brak i podižem djecu na noge

Posustajem od neplaćenog i nepriznatog posla

Dopisi i sastanci truju mi san

Bacam se u poeziju i nalazim to dvoje utopljenika

Ja, sitni plankton lebdim s njima

Skupa se čudimo svijetu

Jadranka Göttlicher | Preko mosta

Zazelenjela se dolina iz koje tamo daleko

Rastu crne planine, neznane planine

 I još se čuje hladno disanje pašnjaka

Uplela sam crvene vrpce u pletenice

I sva bijela čekam svoje svatove

On u zelenom, dugog koraka zataknuo

Crvenu rutvicu za šešir i širi ruke

Valja meni preko mosta  

Tamo gdje pršte hladni potoci 

I raste crvena djetelina

    Ako se most sruši odnijet će me rijeka

    Ondje gdje mojih više nema

Jadranka Göttlicher | Šuma je blizu

 

Šuma je tako blizu i uvijek je tu

A ja samo premećem svoje igračke

Pričam  ono što mi se ne priča

Kad šutim svi me pogledavaju

Tad slušam hod mrava 

Zov lastavica, rastvaranje šafrana

Čujem ribe kako se bacaju za mušicama

I strah voden konjica

I gliste čujem dok ruju,

Češere kad padnu

Biće sam iz planinske šume

Zalutalo i izgubljeno, slabo da se vrati

A oni tamo znaju li za mene?

Šuma je blizu s pucketanjem grana

Treperenjem lišća i rastom korijena

Čujem to!

Noću mi miriše zemlja, gljive i paprat

Vjetar mi dodiruje gola ramena

Šuma je blizu,

   Ali ne znam put do nje

Jadranka Göttlicher | Pjesnici

  

Udajem se

Tako to ide nakon sedam godina ljubavi

Eugenio Natale, pjesnik nespoznan od mene, od većine

 Dobiva Nobelovu nagradu za pjesništvo

Rađam djecu

Wislawa Szymborska penje se na isto prijestolje

A ja u bluzi flekavoj od svog mlijeka čitam Dr Spocka

O njezi i odgoju djeteta, ne onog s ušima

Odrađujem brak i podižem djecu na noge

Posustajem od neplaćenog i nepriznatog posla

Dopisi i sastanci truju mi san

Bacam se u poeziju i nalazim to dvoje utopljenika

Ja, sitni plankton lebdim s njima

Skupa se čudimo svijetu

Jadranka Göttlicher | Moja revolucija

Iščupat ću sve igle u mene zabodene

Uskratit ću vam se

Vratit ću se sebi prije vaših pobjeda

Prije vaših izbora,

prije revolucija i reformi

Prije vaših ljudskih prava

i lista čekanja

Prostaštva i velikih automobila

I skupih satova koji mjere moć

   Vratit ću se sebi prvoj

   I  šumjet ću morem

Jadranka Göttlicher | Moja domovina

Pjevala sam Lijepu našu s titovkom na glavi

I crvenom maramom oko vrata

A ona je bila jednako zlatna i plava

U džepovima mi zveckali dinari, lipe i centi

Omatale me tri trikolore, sve šarenije

A njeni su vrhunci bili jednako bijeli

I doline zelene i šume šumne

     A njen je narod ljubeći je

     S čežnjom gledao u daljinu

Jadranka Göttlicher | Juraj korača

Zeleni topli Jura, uzmi me iz hladnog svijeta

Tu duboke su crne jaruge

Gdje rađaju se ledeni potoci

Povedi me zlaćanom dolinom do stabla oskoruše

Napravit ću vjenčić od  tratinčica i crvene djeteline

        Zaplesati u vilinskom kolu

        I sanjati da proljeće ne odlijeće 

Jadranka Göttlicher | Preko mosta

Zazelenjela se dolina iz koje tamo daleko

Rastu crne planine, neznane planine

 I još se čuje hladno disanje pašnjaka

Uplela sam crvene vrpce u pletenice

I sva bijela čekam svoje svatove

On u zelenom, dugog koraka zataknuo

Crvenu rutvicu za šešir i širi ruke

Valja meni preko mosta  

Tamo gdje pršte hladni potoci 

I raste crvena djetelina

    Ako se most sruši odnijet će me rijeka

    Ondje gdje mojih više nema

Jadranka Göttlicher | Preko mosta

Zazelenjela se dolina iz koje tamo daleko
rastu crne planine, neznane planine
i još se čuje hladno disanje pašnjaka…

Uplela sam crvene vrpce u pletenice
i sva bijela čekam svoje svatove:
on u zelenom, dugog koraka - zataknuo
crvenu rutvicu za šešir i širi ruke…

Valja meni preko mosta
tamo gdje pršte hladni potoci
i raste crvena djetelina!

Ako most se sruši
odnijet će me rijeka
ondje gdje
mojih više nema…

Jadranka Göttlicher | Kraj

„Zderi s nje tu haljinu!“

„Kurva švapska!“ - čula sam bijesne glasove oko sebe i zveket škara. Rezali su mi kosu. Sjedila sam zavezanih ruku na leđima i čvrsto žmirila. Moji su me čuperci bockali po ramenima i krilu. Nisam se micala da me ne porežu. Bilo mi je svejedno kako izgledam. Činilo mi se da tako nepomična, sklopljenih očiju, ne sudjelujem u sceni. A bila sam glavni lik. Dreku sam pokušavala ne prevoditi u riječi. Ne znam što slijedi u nizu: šišanje, razgolićenje, silovanje… Možda me i ubiju. Tupa sam i jedva da osjećam strah. Prije bih rekla da osjećam prkos. Možda to i vidi ta gomila.

Odvukli su me grubo u moj stan na prvome katu i bacili na krevet zavezanih nogu. Nakon nasumičnih strijeljanja koje sam vidjela, nisam očekivala ništa dobro. U mojoj glavi nije bilo ničeg što bi se moglo zvati mislima ili rečenicama. Ne znam koliko sam dugo ležala tako polusvjesna, možda cijeli dan i noć. A onda mi u sjećanje uđe slika Ericha. Vidim ga zavezanog i poniženog. Je li uopće živ? Mogao se na vrijeme povući sa svojom jedinicom, kako se davno povukao moj muž s izbjeglicama. Erich je ostao. Zbog mene. Moj muž nije. Rekao je da će mi se javiti sa slobodnog teritorija. Da je tamo korisniji. Nikad se nije javio. Ponekad sam mislila da je mrtav. To mi je bilo lakše prihvatiti negoli nejavljanje. Nisam htjela ostaviti staru mamu i poći s njim. Njega je taj izbor razljutio. Volio je biti prvi.

Jadranka Göttlicher | Kad si sretan

Petrovo uho na plaži
Dar za Lukasa
Kiša će, kažu
Ali ja ipak ulazim u more
Rijetki kupači mi mašu
Ne poznajemo se, ali smo braća
Planinari se pozdravljaju u planini
A lica im nisu znana
To im se duše prepoznaju

Pokucam školjki bisernici na čvrstu kućicu
Otvara mi kao da me zna
Ako zna od kamena napraviti biser
Zna i mene trapavu
Što hoćeš? pita me
Ja bih biser za Lukasa
Čime ćeš ga platiti?
Životom!
Evo ti ga zabadava, kaže školjka
I izbaci mi musavi kamičak
Čime se čisti?
Bisernica poskoči s kućicom, raspuše pijesak
I s klopotom vratašca kaže:
Suzama radosnicama!