Božica Jelušić | Podne i i za njega

 

Postoji jedna CLAUDELOVA drama "RAZDIOBA PODNEVA", koju veoma cijenim i često iz nje ponešto citiram. Budući da je Claudel pisac kršćanske inspiracije, sjetim ga se , refleksno, kad zazvoni podne s crkvenog zvonika, no u psihološkom kontekstu to nije uvijek najugodnije. Naime. često me obuzima bezrazložna ljutnja na samu sebe: prošlo je pola dan, a nisam ostvarila ništa vidljivo, nisam zapisala, nacrtala, razgovarala, uglavila i ugovorila, nisam raskrčila, očistila, priredila, potvrdila, isplanirala, nisam otišla, nisam završila. Uzalud trening, od mladosti, da se sve započeto ima privesti kraju, da se pjesme slažu u cikluse, proza u poglavlja, djeca u strukturirano vrijeme, dragi ljudi u kvotu pažnje i održavanja živih odnosa, problemi u grupe RJEŠIVO / NERJEŠIVO, a suze da idu u lakrimarij, koji ćemo sa sobom ponijeti, kad se zaputimo prema Nebeskoj porti.

Sve je zapravo provizorij. Ništa od toga ne može se dosljedno održati, sve je u spirali, pužnici, u podrhtavanju tla pod nogama, u stresu i u ruletu, jer s druge strane naših planova i zamisli stoje drugi ljudi, koji se ne moraju nužno uklapati u shemu, pa se tako i ponašaju. Bezbrojna dopodneva odlaze uludo, rastepu se kao pljeva na vjetru, zaglave u našim meandrima, razbiju se o tuđu lijenost, tvrdoglavost, opstrukciju, nepouzdanost, nepoštovanje zadane riječi i dogovora, ignoriranje hijerarhije. Bezbrojna jutra započinju tjeskobom, sileći nas da ekvilibriramo na užetu strpljenja, ne bismo li barem dio koncepta, svoje zamisli o uspješnom danu, dohvatili i realizirali. Idući prema večeri, dan ocjenjujemo uspješnim, polovičnim ili naprosto izgubljenim.

Ono što je bitno, jesu ciljevi i dometi. Netko reče: "Nemoj puno očekivati od života, ako si mu malo ponudio", no ogroman broj jedinki postupa suprotno. Ponude malu mjericu strasti, talenta, malo soli za posna građanska jela, a žele velike domete, da budu zapaženi, važni, voljeni, izdvojeni, u manjinskoj kvoti uspješnih, u izabranom društvu nezaobilaznih i nezaboravljenih. Umjetnost je možda jedno od najpreciznijih takvih zrcala. Kad se malo oblizne otrov i eliksir slave, pa se posustane, mnogo nevolja može iz toga proizaći. "Zasvirati , pa za pas zadjenuti", to ljudi zapravo i ne razumiju što jest i što znači. Svi bi blistali u sjaju podneva i u naponu snage, čak i onda, kad nemaju na čemu gorjeti. Zaboravlja se, međutim, da je slava "trajanje u bljesku" i po definiciji ne može dugo trajati. Jedino rad može biti konstanta, uz održavanje duha na najvišem spoznatom i dohvaćenom potencijalu.

Kako veli Rilke? "I svijest o žrtvovanju, kao zublja, davat će našim postupcima smjer". Daleko iza podneva, posve spokojno sjedim u vrtu, djelomice uništenom od suše, ali još dostatno zelenom. Znam što sam žrtvovala i što, obzirom na svoja ljeta, nikada više neću oprihodovati ni priskrbiti. No, otpuštam lako, sve sam to već imala, svuda sam bila, mnoge smo i mnogo voljeli, naša "tintena duša" obasiže pristojnu površinu u akrima i kvadratnim metrima, što bismo više htjeli? Pomalo mi je i dosadno vidjeti (predvidjeti) na koju se stranu ljudi opredjeljuju u paradigmi IMATI ILI BITI? Znam ja što su oni nespremni žrtvovati, kao što razumijem i čemu teže, klanjajući se svojim bogovima, na čijim oltarima ne gore moje svijeće. Rumunjska poslovica veli da ne možeš imati i kolač i groš u isti mah, A ipak, znojna šaka steže groš, a pohlepne oči gutaju kolač iza stakla. Ne ide, ne ide.

Uglavnom, prošlo je podne. Duboko u drugom poluvremenu, u svom trajnom međuvremenu, u pomalo bezbudućem vremenu, snalazim se kako znam i umijem, i orem svoju brazdu do kraja. Znam kome zvona zvone. Meni zvone.Podne i ono iza njega nose mi novi izazov.

Dušan Madjerčić | AdBlue za rakete

 

Svaki dizel vlasnik u Evropi zna tu rutinu, nivo AdBlue padne, kontrolna lampica zasvetli, i ako ga ne dosipate, motor vam jednog jutra prosto neće upaliti. Sistem je nemilosrdan - sankcioniše vas pre nego što stignete na posao, sve u ime smanjenja azotnih oksida iz vašeg malog porodičnog auta.

Pohvalno. Skoro pa duhovno, ova posvećenost čistijem vazduhu.

A onda upalite vesti. Interkontinentalna raketa, koju jedna velika sila ispaljuje da demonstrira silu drugoj velikoj sili, sagoreva, prema procenama, "stotinjak" tona goriva u nekoliko minuta - bez katalizatora, bez filtera, bez ijednog senzora koji bi je sprečio da upali motor ako prekorači emisionu normu. Avioni koji bombarduju gradove ne moraju da dosipaju ništa plavo u svoj rezervoar. Tenkovi, brodovi, čitave armade - niko od njih nije morao da plati ekološku taksu ili dokaže da ispunjava emisione norme.

Sjajimo sa ispoliranim novim Teslama. Spasavamo planetu, jedna Tesla po jedna Tesla (ironično ime, zar ne, baš za vozilo koje bi i sam Nikola odobrio - ili ne bi). Samo, neko mora da nam objasni - ko je iskopao litijum u toj bateriji, i koliko jalovišta je ostalo iza te ekspedicije? Fabrika koja pravi te baterije, da li i ona dosipa AdBlue u svoje dimnjake?

U Srbiji su građani, ne politika, zaustavili otvaranje rudnika litijuma. Ne zato što su protiv elektromobila. Zato što su shvatili matematiku - da nečija "zelena" budućnost često znači da nečija zemlja ostaje sterilna zauvek.

A negde, dok pišem ovo, na 40 stepeni u senci, neki general potpisuje nabavku još jedne rakete. Niko mu neće tražiti da pre lansiranja proveri nivo AdBlue.

Možda je svet samo veliki dizel motor sa pokvarenim senzorom. Upozorenje svetli odavno. Mi i dalje vozimo.

Zoran Hercigonja | Okovani Epimetej

***

Puno je tema i žanrova, mnoštvo fikcije i razmetljivih stilova pisanja. Današnje doba vrvi različitim spekulativnim oblicima književnosti i alternativnim fikcijama koje se predstavljaju kao svojevrsni dijaloški misticizam između čitatelja i pisca.

Fikciju i ozbiljne teme moguće je pronaći na svakom uglu i u gotovo svakom mediju. Gledano iz perspektive zadovoljnog čitatelja – ima se, može se. Sadržaja uvijek ima, premda je dio toga tek pusto naklapanje i recikliranje već izgovorenoga. Ipak, čitateljeva dinamika čitanja zadovoljena je obiljem tema, područja i prostora za apstraktno mišljenje. Čitatelj uvijek ima gdje skloniti glavu i zagnjuriti je u jastuke alternativnih istina. Ta uljuljkana spisateljska stvarnost i raskoš fikcije zadovoljavaju elementarne, ali nipošto ne i beznačajne potrebe publike za održavanjem vlastite mentalne higijene.

Unatoč zasićenosti trendom prepisivačke književnosti, koja sve više zauzima prostor originalnim djelima i sustavno potiskuje izvornu ideju, čitatelji su i dalje spremni konzumirati ono što im je već poznato, tradicionalno i gotovo genetski usađeno. Deficit čitateljske potrebe za novim idejama ne očituje se u neprekidnoj potrazi za drukčijim svjetovima, nego u beskonačnom prihvaćanju novih varijacija na iste stare teme. Sve ono što su naši arhetipski autori nekoć utemeljili na snažnoj i originalnoj zamisli danas se prečesto svodi na pokušaj drukčije izvedbe – promijenjenim tonom, drukčijom bojom ili novim sustavom znakova.

Nedostatak perspektive mnogih mladih autora krije se upravo u uvjerenju da se obrađivanjem već poznatih tema može najlakše osvojiti pozornost čitatelja. Zašto kročiti na posve neistraženo područje originalnih ideja kada varijacije na poznato često donose publiku, priznanja i slavu?

S druge strane, izostaje i glad za novim idejama. Uljuljkani u sigurnost poznatoga, bavimo se varijacijama umjesto istinskim iskoracima. Kao da više nemamo hrabrosti zakoračiti na neispitane putove književnosti. A ne može se vječno pisati o istome. Potreban je istup, rizik i spremnost na istraživanje novih područja problematike i tematike. Još uvijek nisu svi putevi utabani niti su sva neba otkrivena.

Prepisivačka književnost ili, blaže rečeno, književnost varijacija ne vodi čitateljevu osobnom prosperitetu niti razvoju kulture društva u cjelini. Ostati u zoni komfora koja literarnu fikciju pretvara u beskrajno ponavljajući obrazac znači ostati lizati utabane tragove vlastitih prethodnika. Gubitak individualnosti pisanja neumoljivo zatvara književnost u začarani krug vlastitih ponavljanja.

Doduše, književna povijest poznaje svoje evolucije i revolucije, buntovnike i reformatore. No i oni su često ostajali unutar granica istih arhetipskih tema. Ono što danas nazivamo novom temom nerijetko samo vuče korijen iz dubokih niša već jednom ispričanih priča, odjevenih u suvremenije ruho. Zagonetka pisanja postala je gotovo predvidiva. Čitatelj, čini se, uživa u poznatom habitusu književnosti jer unaprijed naslućuje što ga očekuje, zadovoljavajući vlastitu potrebu za sigurnošću i svojevrsnim književnim proroštvom.

Možda ovom vremenu prezasićenosti nije potreban nihilizam kao izlaz iz nastale situacije, ali mu je svakako potrebno odmicanje od ustaljenih obrazaca. Tek će udaljavanje od poznatoga omogućiti da književnost ponovno diše punim plućima i sačuva vitalnost svojih rodova.

Ova gotovo incestualna zatvorenost književnog stvaranja teško može donijeti išta dobro. Postoje još neotkriveni i neopjevani svjetovi, neispričane ljudske muke i neistraženi prostori iskustva u kojima se mogu rehabilitirati ostaci ruševne civilizacije i kulture, svijeta sve više omeđenog okvirima, algoritmima i predvidljivošću.

Zato velike nade još uvijek polažemo u istinske stvaratelje književnosti – u one koji će imati hrabrosti napustiti sigurnost utabanih putova i otvoriti vrata novim svjetovima. Književnost ne umire kada nestane tema; ona umire onda kada nestane odvažnosti da se tema vidi drukčije.

Od sada pa do neke nove, izazovne budućnosti.

Božica Jelušić | Ašokin poučak

AŠOKA VELIKI bio je treći vladar indijskog Maurijskog carstva (268.-232. pr. K. ) , poznat kao vladar većine Indijskog potkontinenta, obnovitelj budističkog učenja, socijalni reformator i mirotvorac. Nakon vlastitog obraćenja na budizam, prekinuo je ratove, unaprijedio prosvjetu, ženama dao pravo glasa, poticao vjerski život u lamaserijama, te dao iskopati tisuće javnih bunara po svome carstvu. VODA JE OPĆE DOBRO I ROĐENJEM STEČENO PRAVO SVAKOGA ČOVJEKA, glasili su edikti, uklesani na stijenama, i to je načelo provedeno u djelo.

Trebalo je proći dva tisućljeća i više, da se zaboravi Ašokin poučak, te da u zemlji koja se vodom ponosila kao energentom i nacionalnim dobrom, trovači dopuste da otrovi prodru do podzemnih žila i da vodu KUPUJEMO u dućanu, kao mlijeko, kruh i sol. Tvorcima toga užasa i sramote, valja HITNO oduzeti diplome, staviti ih na socijalnu pomoć i njihova imena uklesati u kamen, kao rečene Ašokine edikte, da se ne zaboravi. Civilizacijsko dno je dotaknuto.

KAMO I KAKO DALJE???

F. G.

Ilustracije: Ašokin stup (stupa) U Biharu, Reljef posvećen Ašoki Velikom

Zoran Gavrilović | Dnevnik o nečitanju: Monika Herceg, Ovdje počinje šuma

Da li nasilje ima mitološka bića koja ga pojedu?

Postoji gotovo neiscrpan popis mitoloških bića koja jedu ljude, djecu, duše, krv, vrijeme ili sjećanje. Zmajevi gutaju sela, vampiri sišu život, vukodlaci trgaju tijelo, Haron prevozi mrtve, Kerber čuva izlaz iz podzemlja. Mitologija je prepuna stvorenja koja se hrane čovjekom. Gotovo da nema bića koja se hrane nasiljem.

To je neobično.

Da postoji, svijet bi izgledao drukčije. Nakon svake tučnjave, svakog rata, svakog silovanja ili mučenja, iz zemlje bi izlazila nepoznata stvorenja i skupljala ostatke nasilja kao što mravi skupljaju mrvice kruha. Ne bi liječila rane. Ne bi vraćala mrtve. Ali pojela bi ono što ostaje nakon udarca. Mržnju. Osvetu. Želju da se isto ponovi.

Možda ih nema zato što nasilje nije otpad nego gorivo. Ono se hrani samo sobom. Svaki udarac proizvodi novi udarac. Svaka osveta traži novu osvetu. Čovjek je jedino biće koje je sposobno reciklirati vlastitu okrutnost i nazvati je pravdom, tradicijom ili nužnošću.

Zato su stare kulture izmišljale drugačije mehanizme. Žrtvene jarce, rituale pročišćenja, bogove osvete, bogove milosti. Sve su to bili pokušaji da se nasilje premjesti iz ljudskih ruku u neki drugi poredak. Nije slučajno što su mnogi obredi završavali vatrom, vodom ili krvlju. Ljudi su osjećali da nasilje ostavlja talog koji se ne može jednostavno zaboraviti.

Možda biće koje jede nasilje ne bi bilo veliko ni strašno. Ne bi imalo očnjake ni krila. Bilo bi gotovo nevidljivo. Kretalo bi se mjestima na kojima nitko ne želi ostati. Po dječjim sobama nakon vike roditelja. Po rovovima nakon granatiranja. Po zatvorskim ćelijama. Po bolnicama. Hranilo bi se onim što ljudi ne vide, ali osjećaju desetljećima.

Takvo biće ne bi bilo dobro. Ono ne bi spašavalo svijet. Ono bi samo održavalo ravnotežu. Kao gljive koje razgrađuju mrtvo drvo ili kukci koji čiste lešine. Priroda nema gađenja. Ona zna da raspad nije suprotnost životu nego njegov nastavak.

Možda je upravo to razlog što takvo biće ne postoji u mitovima. Kada bi postojalo, čovjek bi mogao povjerovati da će netko drugi počistiti posljedice njegova nasilja. Mitovi su okrutniji od toga. Oni uglavnom traže da teret ostane na čovjeku.

Pa ipak, pomisao na stvorenje koje jede nasilje ostaje privlačna. Ne zato što bi nas oslobodilo krivnje, nego zato što bismo napokon mogli zamisliti svijet u kojem se okrutnost ne gomila zauvijek. Svijet u kojem postoji prirodni predator mržnje, kao što postoji predator miševa ili skakavaca.

Možda ga još nismo izmislili. A možda ga susrećemo svaki put kada netko prekine lanac osvete. Tada ne nestaje samo jedan čin nasilja. Nestaje i hrana koju je nasilje pripremilo za svoje buduće oblike. U tom smislu, biće koje jede nasilje možda nije čudovište iz šume nego rijedak čovjek koji odbije uzvratiti istom mjerom.

Monika Herceg, Ovdje počinje šuma, knjiga je koja se ne čita. To je knjiga kojoj se vraća. Nedostatak odmaka me smeta. Ona me prima u svoje tijelo. Obuzima me nasilje koje ne mogu razumjeti. Ni ona ga ne može razumjeti. Ona je popišano dijete ispod stola. Stišće noge kao da će stol pobjeći s njom. Onda ulaze konji. Prilaze i svojim dahom, velikim vlažnim jezikom, umiruju dijete. Ali dijete je već razbijeno. Zakrpe su popustile. Stvarnost je prestvarna. Ni san je ne može učiniti cijelom. San samo nadopunjava stvarnost. Čak i plastični bazen na kraju postaje mitološko mjesto. Mama se pretvara u ribu. Sve je mokro.

Knjiga mi je teška za čitanje jer ne nalazim mjesto gdje bih se sklonio. Mislio sam da ću je pročitati u jednom dahu, ali ne mogu. Zapravo, ne znam hoću li je pročitati do kraja. U njoj će možda više pronaći čovjek kojem je obiteljsko nasilje akademska zamka za biranje strana. Ja sam odrastao u vrtlogu nasilja. Moji roditelji proizvodili su nasilje, moji bake i djedovi baštinili su nasilje, čitav svijet bio je nasilan, tukao se po ulicama i počinjao ratove pred mojim kućnim pragom. Previše je slično da bih osjećao razlike.

Prva priča o konjima izvlači iz mene djeda u hlačama. Sjedi u polumraku kuhinje i pije rakiju. Hlače su mu prevelike, košulja mu je prevelika. Njegova snaga je ispod odjeće. Ćelav je i znoji se. U kuhinji je veliki bijeli štednjak. To je oltar i ognjište. Gori ljeti i zimi. Na njemu se kuha bijela kava. Tu su drveni kredenci, zaštićeni u svojoj bjelini, s otvorima za disanje. Tu je i veliki stol za kojim igramo karte. Plastični stolnjak čuva plavo grožđe.

Onda dolazi baka. Ona je ta koju je djed čekao, ona o kojoj je razmišljao dok je pio rakiju. Djed viče: "Anice, gdje si?" Baka stoji ukopana na mjestu. Djed leti prema njoj. Njegova su stopala u zraku. Njegove ruke lete prema baki. Ja se čudim kako baka ima tako puno sijede kose ispod marame. Kosa leti zrakom. Mislim da će poslije udariti glavom o štednjak, ali ne znam je li se to tako dogodilo. Bio sam dijete i pobjegao sam. Djeca ne moraju biti hrabra. Da nisam pobjegao, kako bih ih sutra volio? Pio bijelu kavu s bakom, smijao se s djedom, igrao karte za stolom i kucao eksere u dasku dok on kaže: "Jebem mu sunac", kada se lupi po prstu.

Djeca ne mogu razumjeti nasilje. Ne znam zašto je tako. Ako je nasilje sastavni dio čovjekovog organizma zašto se djeca ne rađaju sa induktorima za nasilje. Čini mi se da mi ljudi dosta nepripremljeni dolazimo na ovaj svijet.

___________________________________________

knjiga je remek-djelo, podsjeća me na Panov labirint, ali ni njega nisam odgledao do kraja.

   

Božica Jelušić | Društveni imaginarij

Rembrandt van Rijn  (1606–1669).:
učenjak u tamnoj odjeći 

Postoje ljudi koji imaginiraju da su zgodni. Oni to silno žele biti i veoma su zauzeti oko javne prezentacije svoje osobe. Umiju pozirati, poznaju svoj najbolji kut, brižljivo se namještaju i oblače, njegovani su, imaju stanovito samouvjereno držanje i proizvedu facijalnu ekspresiju koja će ljudima reći da su uspješni, ležerni, šarmantni i bez nerješivih problema u životu. Gotovo svi imaju malo "kompleksa Doriana Greya" i dugo žele ostati mladi i vitalni. Ako su dovoljno uporni, dva desetljeća bit će dovoljna da svoju prononsiranu "zgodnost" potvrde kao opće prihvaćenu društvenu činjenicu.

Postoje i oni, koji misle da su politični, prilagodljivi, jeguljasti, da imaju "nos" za dolazeći trend i vjetar, da mogu predstavljati interese stanovitih grupa, te da im je politika "zakonito područje". Ako su k tome lukavi (mnogi jesu) biraju stranu gdje je otpor najmanji, pa recimo , kao intelektualci i akademičari u nekom HSS-u ili u naglašeno "domoljubnoj" stranci prođu kao nož kroz maslac. Pri tom imaju problematičnu retoriku, neizgrađene stavove, zabrinjavajuću pojavu i manire, negrađanski pozadinski dio, katastrofalan ukus, sklonost mistificiranju, ali kad nauče imitirati, ponavljati frazeologiju u oficijelnim zgodama, biti bombastični i "narodski", održe se podosta dugo u jatačkom kolu. Nakon tri desetljeća i nekoliko uzastopnih mandata, silom prilika, pričešćuju se i firmaju kao "političari", potvrđujući svoj ispravni odabir. To, što ih je javnost prozrela i rekla svoje mišljenje, uopće se ne broji. Otpisano je kao "ljubomora" uz neku nacionalnu ili vjersku diskvalifikaciju, da bude uvjerljivije.

U trećoj su grupi oni, koji biraju umjetnost, da bi izašli iz sjene i postali vidljivi u javnom fokusu. Zadržimo se u užoj, spisateljskoj branši- Nekako nam se čini da je tu najmanje hemunga pri izlijetanju napolje. Naime, tipkanje po tastaturi, malo informatičke pismenosti i dobro "lovljenje" detalja, poput javnih promocija, nastupa, arbitriranja nad tekstom, lokalne medijske prisutnosti, često stvore u kandidata dojam da može preskočiti nekoliko prvih stuba , te početi od pete ili šeste, ne gnjaveći se detaljima oko zanata, pravopisa, gramatike, biranog vokabulara ili poznavanja nekoga od viđenijih prethodnika u tom području. Svi su bogomdani, svi pišu "sami od sebe", svima "nailazi inspiracija", a životi su im "pravi roman", koji samo čeka da bude napisan. Tu su reciklaže najčešće, samohvale idu nebu pod oblake, besplatne instrukcije iz teorije književnosti dolaze pritiskom na gumb, pa imaš pisca u susjedstvu, gradu ili regiji, prije no što si dočitao 300 stranica kakvog ozbiljnog teksta. Posao "izguravanja" na prvo mjesto (promotivan-kajk. je "naprv stoječi") često obavi njegova grupa pod istim literarnim kišobranom, te izdavač i dva-tri kritičara, koji o nezavisnosti mišljenja i prosudbe stoje u prvom razredu osnovne. Proizvodnja genija u inkubatoru kod nas je razvijen posao, premda nama vremešnima pomalo dosadnjikav. Toliko smo toga već vidjeli, maltene u svakom književnom naraštaju.

Tražim jednoga Rembrandta za ilustraciju, jednom Leidenskog školara, uporno ga ne nalazeći. A zapravo, htjela sam samo poantirati, nešto što je tangiranima u sve tri grupe možda mrvicu izvan dohvata. Naime, da postoje PRIRODNO zgodni ljudi, prirodno magnetični i prirodno daroviti, koji se oko ove cirkusijade oko društvenog imaginarija ne moraju truditi. I nije , međutim , problem što su rijetki, već je problem što se ne vole slikati, ne podnose ohlokraciju (vladavinu gomile), ne žele nikoga zastupati osim svoje slobode i svoga mišljenja, a što se pisanja tiče, toliko se trude da "postupno razviju ubrzanje", da ih neko sedmo ili osmo desetljeće zatekne u djelomičnom zadovoljstvu urađenim poslom.

Dakle, da je svijet nakrivo nasađen, kao toranj u Pisi, nije potrebno posebno dokazivati. To se vidi i iz aviona, cepelina ili iz svinjskoga mjehura obješena na ogradu, iz kojega neki "mali zeleni" promatra nas i naša uboga upinjanja da nadrastemo svoju mjeru.

20. srpnja 2026.

Flora Green

Ilustracija/ Internet: Rembrandt: Čovjek za pisaćim stolom

Enida Alić | Tiha iscrplišta: kako reći "Ne" i sačuvati mentalni mir

Živimo u vremenu koje od nas traži da budemo dostupni uvijek, svima i odmah. Granica između poslovnog i privatnog, između tuđih potreba i naših mogućnosti, nikada nije bila tanja. Kao netko tko dolazi iz oblasti psihologije i socijalnog rada, svakodnevno svjedočim fenomenu modernog doba – emocionalnom izgaranju (burnoutu) koje ne dolazi preko noći, već se prikrada tiho, kroz stotine malih, prećutnih pristanaka.

Koliko puta ste rekli „može“ kada je svaka ćelija u vama vrištala „ne mogu“?

Naučeni smo da je empatija davanje bez zadrške. Međutim, psihologija nas uči suprotnom: empatija bez jasnih granica je autodestrukcija. Postavljanje granica nije čin sebičnosti, već osnovni čin samoodržanja. Kada odbijemo zadatak koji prevazilazi naše mentalne kapacitete ili skratimo vrijeme provedeno u toksičnom okruženju, mi ne odbacujemo druge – mi biramo sebe.

Sačuvati mir u bučnom svijetu počinje prepoznavanjem sopstvenog umora. Tek kada naučimo da poštujemo svoje „ne“, naše „da“ će dobiti stvarnu vrijednost i snagu.

Ivana Seletković | U svijetu savršenih lažaca

“Mora li uvijek tako biti

da ništa nije istinito?”

Bukowski (sva moja ljubav ide njoj (za A.M.)

Razmišljajući o Bukowskom shvaćam kako zapravo do sada sve ono što su o njemu pisali jest  istina, dijelom prenaglašena jer je riječ o piscu određene epohe, a ona pak, ima svoje zakonitosti pojedinačnog i univerzalnog, dijelom visoko standardizirana običnost pojedinca koji se nije libio pisati upravo obično ljudski. Običnom ne trebaju velikopoštovane riječi i izrazi, mada autor i u tome slučaju nerijetko iznenađuje izrazitom nježnošću.

 Surovost u koju smiještaju Bokowskog, prelamajući ju s gorkim djetinjstvom, jednako surovim, oporim u međuljudskim  djelovanjima, nije ništa drugo do život sam. No, o životu nevoljko pišemo na način kako je on to činio jer vjerujemo kako je uljepšavanje vjerodostojnije od istina/e. Kao kovrče koje lelujaju na vjetru pa rađajući senzualnost potiču umješnost velikih slikarskih majstora zbog čega ljepota djeluje ljepšom nego što jest (možda!), “raskalašen stil” Bukowskog je takav da leprša unutar tzv. stvarnog uređenog svijeta pravila vlastitim igrarijama koje su iskrenije od bajki smicalica.  

Kada Bukowski piše o ljubavi on čini rekonstrukciju čitavog niza iskustava jer zna kako ljubav nije samo trenutak i jedna osoba. Ljubav je više, puno više od toga. Plava ptica je - kako bi rekao, ona zbog koje plače od ljepote - dijete (sunce sunce/je moja mala curica (pjesma “za 18 mjeseci Marine Louise”), žena (“bez obzira s kim si/ljudi uvijek pitaju,/jesi li još uvijek s njom?”...(pjesma “da”) ili neke žene pa čak i striptizete (u pjesmi “ljubavna pjesma za striptizetu”), pojava, jakost, nježnost, sebičnost, prolaznost, povijest ponavljanja (...”što da mislim o povijesti/kad se suzi/u tri popodne u sjenu ispod lista?/i ako um bude sve izmučeniji/i ruža počne gristi/kao pas, /kažu/imamo ljubav...”...(pjesma moja prva ljubav u Ateni”), razočarenje, ironija, humor ( ...”pripremite čavle,/bičujte leđa svetaca,/omamite žabe i miševe za mačku duše,/spalite slike koje opčinjavaju,/popišajte se na zoru,/moja ljubav je/mrtva.” (pjesma “obavijest”)...pa čak i auto ili Olympia...

Osvježeni njegovim stihovima možemo reći da da je sjena koja se nad nju nadvila sjena lažne skromnosti koja se skriva zarad dodira, riječi, pogleda koji trebaju biti skriveni, tajni, naši nasuprot uglađenoj vanjštini.

Bukowski ogoljavajući slavi jezikom sve te tajne koje ne trebaju sablažnjavati nego  uhvatiti u mrežu višeznačnica.

Ako to nismo kadri shvatiti, naš je to problem.  Zar ne?

 Bukowski nije predvidiv, njegova ljubavna poezija ponekad jeca:

“Na pola puta do nigdje

u tornju što se

 Raspada

neka crvi zgrabe

veličanstvo

tama unutar

tmine

posljednja oklada

izgubljena

posežući

za

Tišinom

kostiju.”

(“ljubavna pjesma”)

 

Izazivajući nas na dvoboj s licemjernom vlastitošću, on zaziva pogled iznutra pokazujući kako riječi figuriraju uistinu ako ih se ne bojimo.

Ali, bojimo ih se često, zar ne?

Transfer značenja u našoj koži, izaziva bijeg jer se gnušamo onoga što uistinu jesmo.

Bestidni ponekad, lažni vrlo, u okružju u kojem jesmo, tražimo izgovore. Tražeći ih bjesomučno tražimo i zaklon u idolopoklonstvu. 

Idoli kojima se klanjamo nisu ništa drugo do krhotine neupitnih vrijednosti za koje smo zapravo i zaboravili da postoje.

Pišući o ljubavi, odioznom osjećaju slabosti ili o nadmoći tijela nad duhom, pa onda stagnacijom u duhovnom prostranstvu, Bukowski piše i o sebi i o drugima.

Bespotrebno filozofsko nadmudrivanje zato odlazi u nepovrat jednako kao dim cigarete u zrak, gubeći se, nestajući zajedno s neprimjetnim česticama prašine. Gubimo bitku s jednostavnošću jer smo složenošću narušili prirodan sklad.

Pjesnik Lukić rekao je: “Čitam Bukowskog. Imam osjećaj da piše bez truda. Toliko je spontan, prirodan, uvjerljiv.”

Tim riječima rekao je sve... 

Usprkos trudu, i to smo što Bukowski piše, naga tijela u pokretu, drski, ludi, od ljubavi i strasti, opsceni a da sve to ne govorimo glasno ali i nepredvidivi poput njega.

Ako Bukowski šokira i danas, to znači da smo i dalje u zabiti samozavaravanja. Možda nam baš zato njegov stil može izgledati kao osvježenje u hrpi stihova savršenih lažaca.

Tatiana Filipović | Kad ne vidiš put, nemoj izgubiti povjerenje

Postoje razdoblja u životu kada nam se čini da stojimo na mjestu. Molimo, trudimo se, dajemo najbolje od sebe, a odgovora nema. Vrata koja želimo otvoriti ostaju zatvorena, planovi se mijenjaju, a pitanja postaju glasnija od nade.

U takvim trenucima lako je pomisliti da smo zaboravljeni. No možda se upravo tada događa ono što ne možemo vidjeti. Korijen najviše raste dok je skriven pod zemljom. I čovjek često najviše sazrijeva upravo onda kada mu se čini da se ništa ne mijenja.

Ne možemo uvijek birati okolnosti koje će nas zadesiti, ali možemo birati kako ćemo kroz njih prolaziti. Hoćemo li dopustiti da nas gorčina zatvori ili će nas teškoće naučiti strpljenju, suosjećanju i povjerenju?

Vjerujem da nijedna suza nije izgubljena i da nijedna iskrena molitva nije uzaludna. Čak i kada odgovori ne dolaze onako kako očekujemo, to ne znači da nas Bog ne čuje. Ponekad nas ne vodi najbržim putem, nego najboljim. A razliku često razumijemo tek kada se osvrnemo iza sebe.

Život nas uči da ne možemo sve kontrolirati. Koliko god planirali, uvijek će postojati nešto što će biti izvan naših ruku. Možda upravo tada počinje pravo povjerenje – kada prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore kako bismo nastavili dalje.

Biblija kaže: „Sve ima svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3,1). Te riječi nisu samo utjeha vjernicima. One nas podsjećaju da ni priroda ne žuri. Sjeme ne postaje stablo preko noći, zora ne dolazi prije svoga časa, a ni naše životne priče ne razvijaju se odjednom.

Ako danas nosiš teret koji nitko ne vidi, nemoj misliti da je tvoja borba besmislena. Možda se upravo sada u tebi gradi snaga koja će jednoga dana postati nečija utjeha. Možda ono što danas izgleda kao zastoj zapravo priprema put za nešto što još ne možeš zamisliti.

Zato čuvaj svoje srce. Ne dopusti da ga ispune strah, ogorčenost ili očaj. Hrani ga nadom, dobrim mislima, molitvom, tišinom i zahvalnošću. Čak i mali koraci, učinjeni s ljubavlju i vjerom, imaju veliku vrijednost.

I kada više ne znaš što učiniti, ne odustaj. Zastani, udahni i napravi samo sljedeći korak. Nekada je upravo to najveći čin hrabrosti.

„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze.“ (Izreke 3,5–6)

Možda danas ne razumiješ svoju priču. Ali to ne znači da ona nema smisla.

Ponekad je najveći mir u životu reći: „Ne znam zašto se ovo događa, ali biram vjerovati da dobro još nije reklo svoju posljednju riječ.“

Ivan Pozzoni | Magmatski teorijski temelji kasnoga modernizma

Kasni modernizam mora se beskompromisno boriti protiv tiranije književne kritike, tiranije izdavačkih direktora i tiranije redakcijskih kolegija. Nijedan književni kritičar, u bilo kojem dijelu svijeta, nije uspio podariti relevantno tumačenje mojemu riot-textu (tekstu pobune) Hai perso la lingua?! (Jesi li izgubio jezik?!). Naposljetku je morala intervenirati umjetnikova autentična (»objektivna«) interpretacija, koja stoji na višoj razini od bilo kojeg »subjektivnog« tumačenja onoga onemoćalog književnog kritičara koji 2025. godine još uvijek ne uviđa da je književna kritika doživjela zaokret prema pragmatičkoj kritici, analogno onomu što se unutar semiotike dogodilo pri prijelazu sa semantike na pragmatics (pragmatiku). Kasni modernizam, odbacivši književnu kritiku kao anakronizam moderne estetičke ontologije, utemeljenje pronalazi u pragmatics (pragmatici) (Levinson) i teoriji argumentacije (Habermas/Apel); on se oslanja na sudjelujuću »subjektivnu« argumentaciju unutar umjetničkih zajednica, bund (saveza), kolektivne (kolektiva) i otvorenih skupština koje su pristupačne svakom umjetniku (samodefiniranom i podložnom estetičkoj verifikaciji ili falsifikaciji) – zajednica koje su anonimne, edske i pročišćene od egopatizma moderne estetičke ontologije.

Cilj je u čitatelju, stručnoj javnosti i modernistu izazvati stanje »shock, shame, fear, and anger« (šoka, srama, straha i gnjeva) putem hiperorganiziranih strategija estetičkog juriša: dedoublement de Man (demanovsko udvajanje), šklovskijansko остранение (očuđenje), estetički guerrilla marketing (gerilski marketing) usmjeren protiv neokonzumerizma, bahtinovska karnevalizacija, lučinijanski houmorismo/ironie (humorizam/ironija), citatnost, mistilingvizam (jezično miješanje), generativna gramatika (Chomsky), subverzija i everzija (anarhoindividualizam Post-Left Anarchy – post-lijeve anarhije), malinovskijanski antropološki model, sociološki model (Čikaška škola), etnološki model (Garfinkelova etnometodologija i Meadov interakcionizam) sudjelujućeg promatranja, existentielle polyphonie (egzistencijalna polifonija), antiegocentrizam, hareovska clearity (jasnoća), détournement (skretanje značenja), transemanitička inverzija, gnjev kao zahtjev za priznavanjem identiteta, zagovaranje autistične i sociopatske »neurodiverzije«, oscilirajući teorijski i umjetnički burnout (izgaranje) (iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad), majakovskijanski intervencionizam i akcionizam, zborna concionalitas (skupštinska govornica), rizomatska destrukcija (Deleuze), šizofrena deteritorijalizacija (Guattari), internacionalizam shvaćen kao antiimperijalistički ili protuhegemonijski postkolonijalizam (Appiah i Appadurai), invektiva, neologizam, estetička apoteoza trasha (smeća), desakracija, kolizija registara i sistemski nonsense (besmisao) (Pynchon), oulipovski obrat (Perec), antimetafizika i antiontologizam (analitička filozofija, Putnam i Rorty).

Beskrajno udaljen od ipermodernističkog pastichea (pastiša) (παρῳδία) - kako ga pogrešno definira Linguaglossa - koji se temelji na »imitaciji« (Βατραχομυομαχία – Batrahomiomahija), »inkorporaciji«, »falsifikatu«, »reiteraciji« (Raymond Queneau), »intertekstualnosti / metatekstualnosti / arhitekstualnosti / paratekstualnosti / hipertekstualnosti« (Gérard Genette) te »humoru« (Terry Pratchett i Seth Grahame-Smith), kasni modernizam jest književni potpourri (mješavina). On nadilazi postmodernu i hipermodernu služeći se taktikom termonuklearnog preopterećenja: lingvističko zasićenje (David Foster Wallace), hipertrofija značenja, antinomičko preopterećenje teorijskih fundamenta, brutalizacija trasha (smeća) dovedena do potpunog iscrpljenja ordinarnoga jezika. Taktički cilj tog zasićenja jest kratko spajanje zavodljive estetike, business poetry (poslovne poezije) modernističke »Papinske države« – koja služi umjetničkim kamorama i neokonzumerističkim mehanizmima frustracije želje – te otpor komodifikaciji umjetnosti i zanatlijskom mestijerantizmu. Kasni modernizam, s koncepcijom umjetnosti kao »društvene interakcije«, nastoji uvesti militantni blok i vojni hijacking (otmicu), kako bi se dokinula svaka birokratska potpora zavodljivosti »elegijske poezije« i ekstremnom ὕβρις (hibrisu/oholosti) »diletantskog autojedika« Rubikova epigonstva, u okolnostima zasićenog tržišta stihovima kojima rok trajanja istječe nakon šest mjeseci i koji su, bez ikakva čitanja (u potpunom vakuumu smisla), osuđeni na spaljivanje. Rješenje nije nova estetička ontologija bliska onoj staroj, modernoj: rješenje je nova, angažirana (engaged) socio/etno/antropološka estetika, oslobođena svake distopijske performativnosti. Kasni modernizam je atopičan.

Božica Jelušić | Većina ili nacrt studije o uzrocima velikih nevolja

Većina ljudi ne želi biti obična, ni pod koju cijenu.

Većina ljudi izlijeće u javnu arenu, premda nemaju bogzna što prikazati.

Većina ljudi mudruje s tuđim gradivom; citira, kompilira, varira.

Većina ljudi misli da su stvari odlične samo stoga, što su ih oni iznjedrili.

Većina ljudi uspoređuje sebe sa sobom, u svoju korist.

Većina ljudi vjeruje da su stvoreni za veliko djelo, samo trenutno im ne nailazi.

Većina ljudi ne bi žrtvovala komfor, status i građansko salo, ali žele umjetnički uspjeh.

Većina ljudi vjeruje u bijele laži, dodvoravanje i oportunizam, ako je uspjeh u pitanju. Ne vide u tome ništa loše.

Većina ljudi mota se oko pravih umjetnika zbog toga što "jesu", a ne zbog njih samih i njihove osobnosti.

Većina ljudi vjeruje u klanove, strategiju, protekciju i "sretne poteze", umjesto u rad, napor i sistematičnost.

Većina ljudi poziva se na "ćoravu kokoš" koja pogodi zrno, umjesto na nesilicu koja ima urednu produkciju.

Većina ljudi nema stalnu praksu i djelatnost, ali se pretvaraju da na "nečemu ozbiljnom rade". To im daje privid intelektualizma.

Većina ljudi pate od svidljivosti, ne mareći za principijelnost i selektivnost.

Većina ljudi vjeruje da između njih i uspjeha stoje zavjere i opstrukcije okoline, a ne manjak talenta i originalnosti.

Većina ljudi morala bi promijeniti paradigmu i primiti se ozbiljna posla.

Većina ljudi trebala bi se informirati o uspješnosti liječenja u stanovitim ustanovama, ako ništa ne žele promijeniti, niti postati običnima, kao što zapravo jesu.

_____________________________________________________________________

Ilustracija: Mirko Horvat FANTAZIJA

Eugen Babić | Raširi krila

Je li nužno ako je tvoj put ispravan uvjeravati druge kako njihov put nije? Nije li to priznanje slabosti vlastitog puta, manjak vjere i samopouzdanja? Je li nužno da drugima gaziš po prstima, dok se pokušavaju uhvatiti za svoju granu života? Nije li to priznanje da vam je korijen isti, ljudski, a ti pokušavaš ukrasti sunca drugome kao da ga nema dovoljno za sve.

Ne govorim o onim ljudima koji su poslani da tvoj put unište, njima se treba strastveno oduprijeti. Govorim o onima koji imaju potrebu svaki tvoj uspjeh umanjiti, kako bi njihovo razočaranje izgledalo manje. Ne obaziri se na njih. Njihov život je tužan, a ti i ja imamo još puno posla za obaviti. Čekaju nas nebeska prostranstva, zato raširi krila jer polijećemo.

Dragan Miščević | Znamo, a ne znamo, ili se pravimo ludi

Upravo smo doznali od jednog rođaka da mu je bliski rođak Boris Kviz sa suprugom Jelvom, izgradio jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva s kraja 19. i 20. stoljeća. Zbirka sadrži dva pojedinačna kulturna dobra zaštićena od Republike Hrvatske: Račićev „Autoportret“ i „Pet ćutila“ Vlaha Bukovca, kao i neka antologijska ostvarenja poput „Pod maslinom“ Jerolima Mišea, „Doline Horvatske“ Ljube Babića, „Akta s crnim čarapama“ Vladimira Becića i „Požeške doline“ Miroslava Kraljevića, i djela drugih istaknutih hrvatskih slikara. Ukupno 68 djela.

Sve su donirali Galeriji Klovićevi dvori. Razmišljali su treba li sačuvati zbirku na okupu ili razdijeliti. Djela zahtijevaju i određenu njegu i vođenje brige. Nije to ono da kupimo sliku i objesimo na zid. Njegova rodbina je oduševljena njihovom odlukom, jer su svjesni da nemaju uvjeta za tako vrijedna djela.

To me podsjetilo na priču jednoga znanca kako je nakon uspješnog liječenja u bolnici bliske osobe njegova obitelj odlučila zahvaliti liječniku. U široj obitelji imaju akademsku slikaricu, poznatu, pa su odlučili da bi bilo najbolje zahvaliti jednom njezinom slikom. I bi tako. Na njega je pao izbor da odnese sliku. Pomalo mu je neugodno, jer nije naučio davati poklone liječnicima. Zakazao je prijem kod tog liječnika i donio sliku.

Zahvalio mu je na brizi i skrbi za liječenje u bolnici. Pružio mu je sliku, a doktor je ne pogledavši sliku rekao:

- Stavi je tamo – i okrenuo mu leđa.

Kaže da mu je to bio šamar za cijeli život. Osjećao se tako jadno i poniženo. Osramoćeno. Nije donio na poklon neku bezvrijednu sliku, ali je očito da doktor nije onaj koji rado prima poklone poput pršuta, kulenove seke, kobasica, kava, bombonijera i sličnih stvari poput mrskog nam eura i da ne nabrajam.

Jedan mi je pričao kako je svom doktoru donio skupocjeno piće. Otvorio je bocu, izvadio dvije čaše i zahvalio doktoru.

- Doktore, zahvaljujem vam, ali ja nisam nikad pio ovako skupocjeno piće pa sam ponio čašu da ga nas dvojica zajedno isprobamo.

Tako su njih dvojica strusili čašu alkohola, a da ne bi doktoru ostalo previše on je sebi natočio još dvije.

Konobari zahtijevaju da se zakonom odredi postotak za trinkgelt (napojnicu, manču) koji će dobiti na račun od onih koji plaćaju karticom.

Meni je to smiješno. Zašto zakonom ne bi bilo određeno da napojnicu dobivaju doktori, medicinske sestre, medicinski tehničari, a možda i svi drugi poput učitelja, profesora, znanstvenika i svih uslužnih djelatnosti. Ne zaslužuju li medicinske sestre i tehničari zajedno s liječnicima i drugim osobljem napojnicu više nego konobar. Konobar donese piće, ispostavi račun i još mu daj napojnicu. Plaćen je kao i svi drugi. Koliko truda i muke ulože liječnici, medicinske sestre i tehničari, a da ne traže napojnicu, niti da se uvede zakon da oni primaju obveznu napojnicu u iznosu i postotku tom i tom u odnosu na vrijednost usluge.

***

Kažu rođaci Jelve i Borisa Kviza, dvoje devedesetogodišnjaka, da su sretni njihovim potezom.

Njihovu zbirku možemo pogledati u Klovićevim dvorima.

Bila je kratka crtica o njihovoj donaciji na televiziji i u novinama. Hoće li oni dobiti počasno mjesto na Mirogoju ili su sretni što će njihova zbirka biti dostupna široj javnosti i brižno čuvana.

Očigledno onaj liječnik nije ljubitelj slikarstva ili su mu već dojadile takve zahvale.

Bio sam svjedok kada je obitelj jednog devedesetogodišnjaka u znak zahvalnosti liječniku u bolnici darivala sliku poznate slikarice, njihove rođakinje. Nisam u tome vidio ništa neobično i nedolično, jedino mi bilo neugodno što ja nemam takve rodbine.

Jedina mi je bila utjeha što je jedan davni predak iz moje porodice postao feldmaršal i plemić u Austro-Ugarskoj vojsci. Doduše od toga mi nije ništa palo ni u džep nit iz džepa.

Vlatka Planina | Svake godine i dalje žalosno, svakog dana aktualno - Dan svjesnosti o autizmu

Nešto potpuno drukčije.

Čitajte i pamtite, koliko god možete

Dan svjesnosti o autizmu, i sad bih ja trebala napisati nekaj pametno. A jedino mi pada na pamet vrlo jednostavna izjava: sve počinje s vama. Vama. Ne vladom, ne institucijama, ne udrugama, ne roditeljima. S vama, koji ćete naletjeti na ovaj tekst, a koji ćete se sigurno kad-tad naći negdje u nekom shopping centru, pošti, banci, u bircu, restoranu, kinu, na bazenima, na igralištu, na parkingu, na cesti... I upast će vam u oko neko dijete. Koje viče. Radi dramu. Plače. A preveliko je da bi dramilo i plakalo. Ili skače. Ili trči. A preveliko je da bi tako "divljalo". Ili lupka po vratima ili hoda po rubu pločnika ili vrti nekakvu glupost u rukama ili trči po stepenicama ili se ljulja na stolcu u kafiću ili hoda oko stolova ili izlazi iz reda dok čeka s roditeljima. A preveliko je da bi se tako ponašalo. Ili nije veliko, malo je, ali se vidi da je totalno neodgojeno. Ne sluša mamu i tatu uopće. Štoviše, ne doživljava ih pol posto. Ili ima mobitel, tablet, pušta neke iritantne pjesmice. Ili jede rukama ili se grozno razljutilo jer hoće baš sok od jabuke ili baš pomfri ili baš kiflu, a toga nema. A apsolutno je prestaro da bi jelo rukama, i što dovraga ti roditelji rade da mu puštaju da tako drami oko hrane. Ili ga mama vodi za ruku. Tako veliki dečko ili curica a daje ruku. Svašta. Ili ga -nedajbože da to vidite- mama ili tata drže za prsluk na uzici. Halo, na uzici, ko psa. Odvratno. Pa kamo ide ovaj svijet. Ili je leglo na pod i odbija se pomaknuti ili bježi roditeljima ili hoda ravno prema vama jer prati neku crtu na pločniku i još se i zabilo u vas. Ili ga voze u dječjim kolicima a očito je da dijete može normalno hodati i jedva da stane u dječja kolica. Ili vozi bicikl s pomoćnim kotačima a tako veliki dečko ili curica bi stvarno trebali već naučiti voziti bicikl. Ili nosi rukaviće za plivanje, pa kako to da tako veliko dijete ne pliva. Bože, i ti roditelji. Ili odbija dijeliti svoje igračke a želi tuđe, ili se ne želi na prepunom igralištu maknuti s ljuljačke da druga djeca dođu na red, ili se ne želi ni sa kim igrati, ili sjedi u tramvaju ili autobusu, a gužva je i bakice stoje, ili se u trgovini vozi u kolicima za kupovinu a jedva stane u njih, ili nosi sa sobom neku glupu igračku za bebe, ili vam ne želi reći kako se zove kad ga pitate, i onda mama odgovara "on/ona se zove..." a vi si mislite zaboga pa zna dijete i samo reći, pa nije mutavo, ili...

Znate koja je daleko, daleko najčešća rečenica koju roditelji djece s autizmom čuju?

"Jooj nisam skužila, joj sori nisam znao, joj pa opće se ne kuži, joj pa nisam imao/imala pojma, joj pa nikad se ne bi reklo, jooj pa on/ona uopće tako ne izgleda..."

Autizam ne piše na čelu. Ako niste njime okruženi svaki dan i ako se ne radi o ekstremnim najtežim slučajevima ( a čak niti onda! ) vrlo ga vjerojatno nećete na prvu prepoznati, nego ćete buljiti, preokretati očima i komentirati u sebi neodgojeno i razmaženo derište i nesposobne roditelje koji si ne znaju iskontrolirati vlastito dijete, ili ih nije briga.

Da da, možemo mi optuživati institucije i državu. I apsolutno se slažem da nitko od njih ne radi svoj posao niti otprilike kako treba.

Ali ona prva inkluzija i ono početno prihvaćanje i razumijevanje i suosjećanje, to počinje s vama. I nema veze s fejsbuk fotkama s puzzlama i plavim balonima.

Eto.

Izvor

Više

Tatiana Filipović | Oholost i poniznost u čovjekovu životu

U svakodnevnom životu često susrećemo različite ljude, od onih koji su tihi, skromni i spremni pomoć, do onih koji se uzdižu iznad drugih. Biblija o tome govori vrlo jasno: oholost čovjeka vodi prema padu, dok poniznost donosi mudrost i poštovanje. U Knjizi Izreka stoji: „Oholost ide pred propast, a uznosit duh pred pad.” Pretjerano uzdizanje vlastite važnosti često završava razočaranjem. Ponekad nam život donese takve ljude koji misle da su važniji od drugih i koliko god da je teško s njima, osobito u poslovnom okruženju, uvijek nas nečemu nauče. Mene su naučili postavljanju granica. Bog nas uči da budemo ponizni, ali ne potlačeni. Ne smijemo biti bahati i bezobrazni, već se na dostojanstven način trebamo zauzeti za sebe, odnosno biti asertivni kada i ako je potrebno.

Ohol čovjek ponekad vjeruje da je bolji od drugih, a takav stav može stvoriti udaljenost među ljudima, jer oholost često dolazi zajedno s nedostatkom razumijevanja i empatije. Ljudi koji su previše usmjereni na vlastitu veličinu teško prihvaćaju kritiku ili priznaju pogrešku.

Suprotno tome, poniznost ne znači slabost, nego svjesnost vlastitih granica i poštovanje prema drugima. Ponizan čovjek zna da uvijek može nešto naučiti i da svatko ima svoju vrijednost. Biblija to izražava jednostavnom, ali snažnom porukom: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.” Ova životna mudrost može se shvatiti kao da oni koji ostanu skromni često lakše grade odnose i zadobivaju povjerenje drugih.

Poniznost pomaže čovjeku da bude otvoreniji, strpljiviji i spremniji na suradnju. U društvu koje često naglašava uspjeh, moć i natjecanje, poniznost nas podsjeća na važnost poštovanja i međusobne podrške. Ona nas uči da vrijednost čovjeka ne dolazi samo iz postignuća, nego i iz načina na koji se odnosi prema drugima.

Izuzetno je važno pronaći ravnotežu između samopouzdanja i skromnosti. Nije dobro biti samopuzdan bez pokrića, ali također nije dobro biti bez samopouzdanja. Svi imamo određene talente i vještine koje trebamo njegovati, ali ne se uznositi zbog istih, kao ni misliti da smo manje vrijedni ako nemamo vještine kao drugi. Čovjek može biti svjestan svojih sposobnosti, ali pritom ostati otvoren i poštovati druge ljude. Upravo takav stav vodi prema istinskoj mudrosti i miru u odnosima s drugima.

Petra Valković | Ostati dijete

Ostati dijete je nešto jako teško. Pod time ne mislim na ono zdravo prirodno odrastanje, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, plaćanje računa i ostalo što neminovno dolazi s godinama. Mislim na ono esencijalno malo biće u svima nama koje se guši pod pritiskom svijeta i njegovih ''vrijednosti''. Na ono dijete koje se veseli malim stvarima, koje vidi čovjeka na Mjesecu i ima neobične snove. Na dijete kojemu penjanje na drvo predstavlja pothvat jednak osvajanju Mt. Everesta, a vrata svakog ormara otvaraju put u nove svjetove. Dijete koje svim srcem vjeruje da će jednog dana postati astronaut iako su realne šanse za to minimalne. Dijete koje se svemu čudi i sve ga zanima, koje pleše na najblesavije melodije i veseli se čim vidi nečiji osmijeh. Dijete koje ima hrabrosti biti ono što jest. Dijete koje označava mladost duše i starost mu ne može nauditi. No, to se ipak zna dogoditi. Zna se dogoditi da se dijete rodi staro, da mlad čovjek ili žena u sebi iz nekog razloga ostare i prije negoli su upoznali to dijete, a možda su ga i bili prisiljeni sakriti, zatomiti. Čovjeku se zna dogoditi svašta, a da toga nije niti svjestan. Tako može biti nesvjestan činjenice da je izgubio nešto jako važno, nešto neopipljivo, ali veliko. Nešto što je imao, ali je zaboravio da ima i ne čuje plač unutar sebe.

Jedan od pisaca koji mi je obilježio djetinjstvo, C. S. Lewis, u knjizi Kronike iz Narnije napisao je posvetu koja me oduševljava svaki put kada je pročitam. „Draga moja Lucy, ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezena, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke…“ To je, po mojem skromnom mišljenju, bit svega. Da se bez obzira na to što nam se u životu događalo i što će se događati, sjetimo tog djeteta u sebi i probudimo ga iz hibernacije nametnute starenjem.

Ja… Ja dosta šetam. Volim šetnje jer mi onda često misli odlutaju u razna sanjarenja i osjećam da me mašta obuhvaća poput omotača. Još više volim šetnje podijeliti s drugima. Jednom mi se  prilikom tako pridružila mlađa sestra. Sjećam se da je nebo bilo prekrasno plavo, a oblaci gusti i bijeli poput tučenog bjelanjka. Hodale smo tako uzduž obale kada je sestra odjednom na trenutak zastala da bi zavezala vezice na tenisicama. Podignula je glavu i rekla: „Ej, Pete, znaš kako ćemo znati da smo ostarjele? Kada više ne budemo vidjele oblike u oblacima.“ Tom izjavom ne samo da me iznenadila, nego je postavila i premisu mojeg budućeg računanja starosti duše. Ponekad me tako iz neočekivanih izvora znaju zasuti prava zrnca mudrosti i objeručke ih hvatam i pamtim u sebi ili na papiru. Nastavile smo hodati i do kraja šetnje naglas govorile i pokazivale oblake koji su nas podsjećali na zmajeve u letu, mačke koje spavaju, aute u utrci do cilja, praščiće, izvanzemaljce, proždrljiva čudovišta i svakojake pojave. Pretvorilo se to u jednu od meni najdražih šetnji koju pamtim još i danas iako se odšetala prije puno godina. 

Zato, ako me vidite da zurim u nebo kada je posuto vedrim oblacima, znajte da provjeravam postoji li još uvijek dijete u meni. I slobodno mi se možete pridružiti, besplatno je. To je jako važno naglasiti u današnjim vremenima.   Autor fotografije: Petra Valković

   

   

Dragan Miščević | Einstellung*

Neka mi oprosti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu što sam mu zaboravio ime, a ne bih želio staviti u usta nekom od profesora njegove riječi. Držeći 1980. predavanje iz književnosti, ne znam o kome i o čemu, zastao je s pitanjem:

Jesmo li mi napredovali od robovlasničkog društva. Što se u biti promijenilo? Jesmo li mi slobodni ljudi kako se deklariramo. Društveno uređenje je već tada uspostavljeno. Državno uređenje također. Sve je to riješeno davno. Jedino su se nazivi mijenjali. Mi o robovlasničkom sistemu mislimo sve najgore. Dobar robovlasnik, kao i dobar gazda, vodio je brigu o svojim robovima. Živjeli su u dobrim prilikama. Njemu je bio interes da robovi budu zadovoljni i da što bolje rade. Zar naši poslodavci ne postupaju jednako? U čemu smo mi slobodni? Nemoj raditi, ako nećeš. Od čega ćeš živjeti? Slobodni smo ljudi, ali smo u biti robovi. Sloboda je izmišljeni pojam. Moraš raditi, vezan si kao i kmetovi uz određeni krug. Nitko te ne može kupiti, a i neće ako nisi sportaš, u prvom redu nogometaš.

Iskreno bih volio da imamo kralja kao jedinog vladara. Znali bismo kako postupati i što kralj od nas traži. Ovako nemamo pojma što nas sutra čeka. Što će se desiti. Tko će doći na vlast i kako će vladati. Mi kao odlučujemo o vlasti. I u robovlasničkom društvu su odlučivali o vlastima. Ništa se nije promijenilo.

Moram priznati da nisam dijelio profesorovo mišljenje. Taman posla da imamo kralja. Tko zna kako bi nam tek tada bilo da dođe neki umno poremećeni nasljednik. Svašta pričaš, moj profesore.

Naši maturanti već godinama muku muče s pisanjem eseja. Zavirim u neke eseje maturanata. Netko je objavio esej o Dundo Maroju Marina Držića. Uzorak kako bi trebalo pisati esej. Ostao sam zaprepašten. Držić je pisao o dobrim i zlim ljudima. O ljudima nahvao i ljudima nazbilj. Ljudi nazbilj su dobri, pošteni i mirni. Ljudi nahvao su pohlepni, zli, škrti. Dubrovačku vladu je smatrao ljudima nahvao. Komedija je prvi put izvedena 1551.

I danas bi mogli podijeliti ljude u te dvije skupine. Doduše u svim vladama svijeta ima ljudi nazbilj i nahvao. U biti vrijeme prolazi. Mijenjaju se nazivi, a sistemi ostaju još od Egipatskog doba, a možda i od prije. Nismo robovi, a jesmo li stvarno slobodni ljudi i tko upravlja svijetom?
___________________________________________

Na njemačkom se "Einstellung" odnosi na unutarnji stav, mišljenje ili osobni pogled na ljude, predmete ili teme. Obuhvaća kognitivne (znanje) i afektivne (emocionalne) komponente.