Hajrudin Čirkić |

Soba broj jedan Urološkog odjela Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli postala je moj mali svijet, ograđen zidovima boje koja se od pustih godina i bolesničkih pogleda gotovo istrošila. Ležao sam na prvom krevetu s desne strane, odmah iza vrata, na mjestu odakle sam mogao posmatrati gotovo sve što se događalo. Osam kreveta bilo je poredano u dva reda, četiri uz jedan zid i četiri uz drugi kao nijemi svjedoci bezbrojnih bolesti, strahova i ozdravljenja. Između njih prolazili su doktori, medicinske sestre, članovi porodica i sama bolest, tiha i uporna, kao korov, čupaš je, a ona ponovno nikne.

U toj sobi većina pacijenata vodila je mnogo teže bitke od moje. Karcinomi, hronične bolesti, dijagnoze koje su zvučale kao presude. Jedan čovjek čekao je da njegov bubreg bude presađen sinu. Drugi je bolovao od teške bolesti krvi. Treći je živio dane za koje su i on i njegova porodica vjerovatno znali da se polako približavaju kraju. Naspram svega toga, moj problem izgledao je gotovo bezazlen. Imao sam kamenac zaglavljen u mokraćovodu i stent provučen kroz mokraćni kanal. Ta tanka plastična cjevčica, duga gotovo trideset centimetara, povezivala je bubreg i mokraćni mjehur. Njeni krajevi bili su savijeni poput slova J, pa su je zato nazivali JJ stentom. Osjećao sam je pri svakom pokretu, kao podsjetnik da u meni postoji nešto što ne pripada mom tijelu. Ipak, kad bih pogledao ljude oko sebe, znao sam da imam razloga biti zahvalan.

U ovu sobu dospio sam nakon premještaja iz prethodne. Za jednog pacijenta koji je nakon operacije morao biti izoliran trebalo je osloboditi prostor, pa su nas razmjestili po drugim sobama. Žao mi je bilo zbog ovog premještaja. Već sam se navikao na ljude s kojima sam dijelio ovo bolničko vrijeme, a posebno na Ibragu.

Od prvog dana nekako smo se pronašli. U bolnici čovjek brzo osjeti ko mu odgovara, a ko ne. Dani su tamo dugi i tromi. Vrijeme ne teče nego kaplje kao infuzija. Zato je svaki razgovor dragocjen. Ibraga je imao dar da obične stvari pretvara u zanimljive priče. Znao je pričati o svojoj Tinji, o ljudima koje poznaje, o vremenu kada je bio mlađi. Nekad bismo zajedno pili kafu u bolničkom krugu i smijali se stvarima koje izvan bolnice vjerovatno nikome ne bi bile smiješne. Čovjek među bolesnicima shvati koliko malo treba da dan postane podnošljiv.

U novoj sobi upoznao sam Muamera. Bio je najmlađi među nama. Na njegovom licu još se vidjela mladost, ali i umor koji ne dolazi od godina nego od bolesti. Nisam bio siguran od čega tačno boluje; znao sam samo da je riječ o nekoj bolesti krvi. Usprkos tome, nije izgubio vedrinu. Povremeno bismo izlazili izvan bolničkih zidova na kafu. Tada bi bolnica ostajala kao sivi otok usred ljudske patnje, a mi bismo na trenutak ponovo postajali obični ljudi.

Do mog kreveta ležao je Zvonko, domar jedne škole iz sela kraj Tuzle. Imao je karcinom bubrega. Bio je tih čovjek, gotovo neprimjetan. Dane je provodio šuteći i gledajući prema prozoru. Ponekad bismo progovorili nekoliko riječi, ali i tada bi govorio kratko i mirno. Činilo mi se da je prihvatio ono protiv čega se drugi do posljednjeg trenutka bore.

Preko puta njega ležao je Mahmut iz Koraja. Teška bolest učinila je svoje. Karcinom prostate iscrpio je njegovo tijelo, ali ne i njegovu volju. Nije se žalio. Nije kukao. Samo bi ponekad zatvorio oči i dugo ležao nepomično. Jednog prijepodneva primao je transfuziju krvi. U jednom trenutku primijetio sam da nešto nije dobro spojeno. Krv nije tamo gdje je trebala, nego je kapala na pod. Polako se širila crvena lokva pored kreveta. Gledao sam je i osjećao nelagodu. Krv me oduvijek uznemiravala. Sjećam se kad sam na početku rata vidio jednom borcu nogu gotovo presječenu u butini od gelera i samo je na koži visila, zamalo sam se onesvijestio. Dva puta sam odlazio po medicinsku sestru, ali niko nije dolazio. Lokvica je rasla centimetar po centimetar, a meni se činilo kao da pred mojim očima neko prosipa dio nečijeg života.

Tog poslijepodneva sam zaspao. Kada sam se probudio, na bolničkom noćnom ormariću sam ugledao bocu jogurta i nešto umotano u aluminijsku foliju. Odmotao sam je i ugledao domaću pitu, krompirušu.

– Ko je ovo donio? – upitao sam Muamera.

– Onaj čovjek što te često traži – odgovorio je.

Odmah sam znao da je to Ibraga. Osjetio sam toplinu kakvu čovjek osjeti kada ga neko nije zaboravio. Vrijednost pažnje u bolnici se mjeri drugačije nego vani. Pita umotana u foliju, još uvijek topla, nekako mi je rastjerala samoću, koja mi je stvarala nelagodu u prsima,

Predvečer su u sobu doveli mladića. Previjao se od bolova. Oko njega su se odmah okupili doktori, a uz krevet su stajali njegovi roditelji, blijedi i uplašeni. Povrijedio se na utakmici. Protivnički igrač udario ga je u predjelu bubrega. Čuo sam razgovore ljekara. Spominjali su mogućnost odstranjivanja bubrega. Te riječi lebdjele su iznad kreveta poput tamnih oblaka. Na kraju operacija nije bila potrebna i bubreg je sačuvan. Roditelji su odahnuli, a ja sam pomislio koliko je čovjek ponekad udaljen od nesreće svega jedan trenutak.

Moja ureteroskopija nikako da dođe na red. Već četvrti dan ležao sam u bolnici. Doktor koji me primio rekao je da će zahvat biti urađen sutradan. Istog dana razgovarao sam i s anesteziologinjom. Pitala me koje lijekove koristim, upozorila da prestanem piti aspirin protect i objasnila tok zahvata.

Ujutro sam bio spreman. Ali čekanje. To beskrajno bolničko čekanje. Svaki put kada bi se vrata otvorila, podigao bih glavu. Svaki korak u hodniku učinio bi mi se kao dolazak po mene. Vrijeme se razvuklo... Napokon je došla medicinska sestra.

– Spremite se. Vi ste sljedeći.

Obukao sam bolnički mantil prije odlaska u operacionu salu. Ispod njega nisam imao ništa. Čekao sam.

Krenuli smo dugim hodnicima. Sestra je gurala prazan krevet na kojem će kasnije vratiti operisanog pacijenta. Hodnici su bili puni ljudi. Svako je čekao nešto svoje: pregled, nalaz, dijagnozu, nadu.

Pred operacionom salom zastali smo u maloj prostoriji koja je odvajala hodnik od operacionog bloka. Upravo su iz sale dovezli jednu ženu. Rekli su mi da se okrenem dok je prebacuju sa kolica na krevet. Potom su pozvali mene.

U sali je bilo hladno. Ležao sam na uskom operacionom stolu pod jakim svjetlima koja su visjela iznad mene poput bijelih sunaca. Dok su mi previjali noge elastičnim zavojima, anesteziolog je razgovarao sa mnom i pripremao me za uspavljivanje.

Tada me iznenadila jedna misao. Koliko je zapravo neobično da čovjek potpuno svjestan legne na taj sto, zatvori oči i prepusti svoj život ljudima koje je možda prvi put vidio prije nekoliko minuta. Toliko godina čuvamo sebe, pazimo na svaki korak, a onda dođe trenutak kada sve predamo u tuđe ruke i jednostavno vjerujemo.

Anesteziolog mi je stavio masku na lice. Osjetio sam kako tonem. Prvo su nestali zvukovi. Zatim prostor. Pa vrijeme. Na kraju i ja sam. Iza toga nije bilo ničega. Samo mrak. Dubok, tih i bez granica.

Kada sam ponovo otvorio oči, činilo mi se da izranjam s dna nekog tamnog jezera. Čuo sam glasove. Neko me dozivao. Bio sam svjestan, ali nisam mogao odgovoriti. Tijelo kao da više nije bilo moje. Prebacivali su me na krevet. Bio sam pokriven samo čaršafom. Dok su me vozili hodnicima, povremeno sam otvarao oči. Ljudi koji su čekali pred ambulantama prolazili su pored mene poput sjenki iz nekog nejasnog sna.

Taj dan nisam ustajao. Ležao sam omamljen, sporih misli i teških kapaka. Sutradan su mi izvadili kateter. Dvije medicinske sestre pridržavale su me dok sam ustajao. Noge su mi bile slabe. Odvele su me do prozora, otvorile ga i rekle da duboko dišem. Hladan jutarnji zrak ulazio mi je u pluća i polako me vraćao sebi.

Ali tada su počeli drugi problemi. Pri svakom mokrenju osjećao sam snažno peckanje. Mokraća je bila krvava. U školjku su padali ugrušci tamne krvi. Nisam znao šta je gore: bol ili prizor. Ponovo su me vodili na snimanje. Vrijeme je prolazilo sporo. Napokon su mi rekli da mogu kući.

Po mene je sanitet mogao doći tek narednog dana pa sam ostao još jednu noć. Sedmu. Posljednju. Kada je došlo vrijeme odlaska, spakovao sam stvari i otišao po otpusno pismo.

– Koliko trebam platiti? – upitao sam službenicu na šalteru.

– Ništa. Gratis.

Na trenutak nisam razumio šta govori. Pomislio sam da je pogriješila.

– Kako mislite, ništa?

– Ne plaćate.

Tek tada sam osjetio kako mi se nešto hladno spušta niz leđa. Znao sam da se bolnički dani plaćaju participacijom. Znao sam i ko ne plaća. Pacijenti s karcinomom. Odjednom sam osjetio stezanje u grudima. Pozdravio sam se i gotovo potrčao prema sobi. Otvorio sam otpusno pismo. Oči su mi jurile preko redova tražeći samo jedno. Stanje pri otpustu. Napokon sam pronašao.

Pisalo je:

Sine concremento.

Bez kamenca.

Dugo sam gledao u te dvije latinske riječi. A onda sam osjetio kako se iz mene polako oslobađa sav strah koji sam tih dana skupljao.

Izlazio sam iz bolnice bez kamenca, ali sa nečim mnogo težim i mnogo vrjednijim od toga. Iza mene su ostajali Mahmut, Zvonko, Muamer, Ibraga i svi oni ljudi čije sam sudbine nakratko dotakao. Tek u sobi broj jedan shvatio sam koliko je moja muka bila mala. Dok sam polako koračao prema izlazu, bolnica je nastavila živjeti svojim uobičajenim životom. Nova lica dolazila su kroz ulazna vrata, nova čekanja započinjala, nove dijagnoze ispisivale se po papirima. A ja sam, držeći otpusno pismo u ruci, osjećao zahvalnost što mi je sudbina dopustila da iz tog svijeta izađem sa samo jednim kamenom manje, ali s mnogo više razumijevanja za terete koje nose drugi ljudi.