Lucijana Živković | Marina

Hladnoća sobe bila je gotovo opipljiva. Osnovni namještaj oskudna izgleda bio je nekada moderan i skup, a sada samo sjena ljepše prošlosti. Iz mase pokrivača i jastuka na krevetu pomolila je samo nos, crven od hladnoće. Već je dan provalio u sobu, ali Marina je poželjela da još potraje noć iako opet nije spavala, tek nekoliko sati u komadu. Noć bi ju skrila od sebe same, noć je pasiva koja joj odgovara, skrivenost od drugih, zadržana tajna. Nije voljela izlaziti u dan, biti dostupna svakodnevici koja ju je mljela ili ljudima koji je nisu razumjeli. Bura je opet rekla svoje: noć puna zvukova i štropota kojih se bojala, zviždanja i škripe koju je pripisivala oronulosti kuće pa bi se zapitala nije li ovo dobro jer barem ima krov nad glavom. Bura je i ovaj put izgubila bitku. No jedan je dimnjak slab da ugrije njeno zimogrozno tijelo, načeto godinama. Borba je sve teža, bez obećanja pobjede.

Naleti vremena stvorili su sjedine u kosi, bore na licu i nesigurnost u koraku. Mora priznati da se uhvatila u koštac s jačim neprijateljem. Pobjeda nije izvjesna, ali borba je neophodna.

Uvuče se još dublje među pokrivače kao da se plaši dolaska nekoga tko će ju izvući iz udobnosti njezina gnijezda. Ne bi se dizala nikada. Tu je zaštićena od svijeta i njegove brzine jer njoj više ništa ne ide brzo. I mrzi brzinu, jer je nepotrebna i vodi uvijek do kraja nečega. Nekada se živjelo sporo. Marina zna živjeti sporo. Ali više se ne može tako. Cijelo je čovječanstvo pristalo na brzinu, a oni koji nisu, postaju dinosauri i izumiru. Marina je jedan od njih i pomislivši na to, nasmiješi se zamišljajući svoje udove pretvorene u udove dinosaura. Još je ostalo nečega u meni, nečega čemu se mogu nasmijati. To ju odobrovolji, ali na kratko. Opet se povuče u udobnost mraka ispod pokrivača, u udobnost topline i nevidljivosti, prekrivena u krevetu hladne sobe, u cik zore.

Zdravo Marijo, milosti puna… započne molitvu koju je učila od babe, ali ne osjeti nikakvo olakšanje kao da molitva nema učinka. Sjeti se babe koja ju je naučila ono malo što je znala o vjeri. Baba je bila ljepilo obitelji, oko nje su se okupljali i u zajedništvu pronašli smisao. A sad kad babe više nema, kao da se i obitelj raspada. Bog je ostao daleko iza njih, s babom.

Stavivši ruku pod glavu, osjeti bilo. Upita se je li uopće živi ili samo traje u vremenu. Bilo  ipak kuca jer je to logika života. Ako je ona izgubljena, gubi se i pokretač. Nema se tu više što pokrenuti. Mislima joj ovlada crnilo koje je tjerala umjetnim entuzijazmom i nadama. Kad si skrivena, reče samoj sebi, ne možeš računati na nadu. Bori se! Je li to ta riječ? Borba.

Iziđe iz brda jastuka i pokrivača. Noć je još bila tu, ali nevoljko, jer se na istoku sunce već požurilo objaviti novi dan. Je li je i za nju novi ili perpetuum starog?

Uvijek u tim trenucima očaja dolazila joj je jedna pomisao, gotovo na rubu osude: nikad više. Poznata iz literature, nekoć joj omiljenih pjesnika kao najava vječite zabrane za žuđenom stvari ili osobom, sada joj je predstavljala posve nešto drugo: najavu dolaska kraja kada joj više ništa što ju je veselilo i držalo na životu, nije dostupno. I ta ju je spoznaja baš svaki put dotukla svojom konačnošću. Nikad bezbrižnih ljeta punih prašine i toplih kiša, nikad naivne ljubavi i neobjašnjive čežnje, nikad pogleda koji žudi za tobom, oka koje te krišom gleda i čeka da ga primijetiš. Nikad onog slatkog iščekivanja koraka predvečer kad se srce pita je li on baš taj kojeg čekaš, a tijelo treperi od uzbuđenja.

Kao da je sve zamrlo, zatvorilo svoja vrata i sada čeka da se diskretno udalji i oslobodi put onima koji tek stižu pred ta vrata života.

Ima li još ičega što bi poželjela, očekivala i za tim čeznula? Ima li život tu putanju prema vječnom ili je samo kratak izlet tijela u materijalni svijet? 

Ne treba joj sada filozofija iako joj je bila omiljeni predmet u srednjoj školi. Nemirnih misli i drhtavih pokreta oslobodi se jastuka i pokrivača koji su je zarobili u ležećem položaju. Pogled kroz prozor: sivilo mora, glasanje galeba i huk bure. I što još čeka, sve je vidjela, sve doživjela. Ustane iz kreveta pa opet klone na obližnju fotelju, kad iz blizine začuje mijaukav glas životinje u nevolji.

Teško pokrene još uspavano i ukočeno tijelo i izađe na dvorište. Ugleda grahorastu mačku koja se, ležeći u zaklonu od starih krpa, upravo počela maciti. Ali nije joj išlo. Mijaukala je bespomoćno i Marina odjednom oživje. Upravo je na zvoniku otkucalo sedam kad je primila telefonsku slušalicu i nazvala veterinarsku ambulantu. Oni obećaju doći po mačku. Do njihova dolaska mačje oči su je neprekidno tražile, nadajući se pomoći. Ubrzo, veterinarski pomoćnik je odvezao životinju, nakon što se Marina obvezala platiti potrebni zahvat. Mačka nije bila njezina. Ali nije ju htjela prepustiti beznađu i umiranju.

Odjednom je uhvati neka nova snaga i Marina se, istina usporeno, stane uređivati kako bi krenula u grad i podigla novac na bankomatu. Mačka se sigurno već omacila, mislila je. I kao da je pronašla neku novu životnu svrhu i snagu, požuri na ulicu pitajući se koliko će mačića dobiti i kamo će ih smjestiti kad ih sve dovede kući. 

Lucijana Živković | Svileni bomboni

                                                                                   

Svi su je zvali Anđa bez ruke, jer je taj nedostatak bio najuočljivije razlikovno obilježje s obzirom na ostale ljude. I ona je to znala, znala je da ju tako zovu i bilo joj je svejedno. Navikla se jer preživjela je i lošija vremena, ili se bar nadala tomu. 

Poslije drugog rata otac se nije vratio kući, vodio se kao nestali, pa majka, mlađi brat i ona ostadoše sami da se snalaze i krpajući kraj s krajem u poslovima kod drugih, koji su bili bolje sreće od njih, preživljavali u oskudici. Baš uoči rata završila je peti razred. Nisu te škole za nju, mislila je. Zna čitati i pisati, dovoljno. Mnogi tada nisu ni to znali. Djeca su kao i nekada dane provodila u igri. Najradije su voljeli skakati oko đerme gdje su domaćice stizale s kantama po vodu. Na nedalekoj livadi upravo je procvalo proljetno cvijeće, kada su zaigrani i bezbrižni u igri lovice naišli na skrivenu minu. Odjednom se svijet činio crven od krvi najbližeg dječaka koji ju je aktivirao dok su ostala djeca vrišteći bježala uokolo ozlijeđena. Anđa je izgubila ruku. 

U naknadnim razmišljanjima nema rješenja niti utjehe; dogodilo se i tu je sve odigrano. Samo povremene tužaljke onih koji su izgubili nekoga ili nešto i kimanja glavom koje govore: vidiš, vidiš, rat je i dalje tu, nedaleko nas, još vreba. I poneko ljutito: kud su k vragu tamo išli? Znaju da je bilo mina! Dječja posla! 

Istraga je bila brzo gotova, ožalovali su koji su izgubili, a ostali su nastavili tamo gdje su stali, na popravljanju onoga što je rat pokvario. Od kuća, njiva, ranjenika do susjedskih odnosa. Anđi je dugo trebalo da „popravi“ ono što joj se dogodilo. U stvari, ne može se to samo tako zaboraviti. Jer uvijek te onaj dio ruke podsjeća da je tu bio puni rukav, umjesto ovoga praznog. Društvene smjernice poratnog socijalističkog društva nalagale su da se brine o žrtvama rata, pogotovo djeci i nakon dužeg službenog procesa Anđi nađoše radno mjesto. No  kako bi je udaljili od traumatičnog događaja, morala se preseliti u Slavoniju. I tako je Anđa postala samostalna zahvaljujući nemilom događaju, a jedna se bomba umiješala u djevojački život i odvela ju u nepoznato.

Našla se među nepoznatim ljudima, no kao da joj je upravo to i trebalo; za nju je počelo novo doba samostalnosti, ali i samoće. Majka i brat tamo, ona ovdje. Tješila se radom. Ispočetka su je pogledavali s nepovjerenjem pitajući se zasigurno kako će ona obavljati posao s jednom kad je njima teško i s obje ruke. A posla je bilo: farma sa stotinjak krava traži velike napore. No Anđa je navikla. Sreću zbog nove prilike za bolji život nisu mogli poremetiti ni naporni poslovi na farmi. Vješto je rukovala alatljikama, životinje su je voljele i slušale, a kolege počele uvažavati. Stanovala je za početak, kako su joj obećali, s još tri djevojke u maloj baraci bez vode. A ionako nije naučila na luksuz. Nedaleko farme bilo je oveće selo gdje je prvi puta kupila slatkiše za svoj zarađeni novac. Skromnih deset dekagrama svilenih bombona. Zvali su ih tako zbog sjajne glazure kojom su bili obloženi. Kad bi se nekoliko trenutaka močili u ustima, iz njih se počela odvajati slatka kremasta masa. Bili su omiljeni, ali i skupi. Anđa ih je tada prvi puta kušala.

Bio je to početak drukčijeg života.

Lucijana Živković | Skrivena namjera

                                         

Barbara i Helena srele su se na groblju za blagdan Svih svetih i to nakon dvadesetak godina. Prepoznatljiva Helenina impozantna figura privukla je Barbarin pogled i kao da je osjetila njegovu oštrinu, Helena se okrenula i ugledala prijateljicu iz djetinjstva. Izraz njezina lica odavao je pomiješane osjećaje, no unatoč tomu krene u susret Barbari i srdačno je zagrli tapšajući je pokroviteljski po uskim leđima. Jer Barbara je bila bar upola sitnije građe kojom je naprosto mamila ljude da je zaštitnički obgrle kad se nađu u njezinu društvu. 

Prijateljice od djetinjstva, proteklih su godina izgubile jedna drugu iz vida. Helena je ostala kod kuće, udala se i osnovala obitelj, a Barbara je otišla studirati u metropolu.

„Prvi susret nakon toliko godina i baš na groblju“, prva se javi Helena odmičući se od prijateljice kako bi je bolje pogledala. „Dobro izgledaš“, uputi joj kompliment, ali nekako s visoka, kao kad pohvališ dijete za dobru ocjenu u školi. 

„Baš ti hvala. Ni ti nisi loša. Ali gazi nas vrijeme“, dade svoj sud o trenutku Barbara. Helena samo odmahne glavom pa reče: „Hoćemo li malo obnoviti stare uspomene? Ostani danas kod mene pa ćemo se napričati. Ionako sam sama. Moji se razišli: djeca na fakultetu, a muž na putu s ekipom. Rukomet, da ti ne pričam.“ 

„Zašto ne?“ odluči Barbara u trenutku. Zanimao ju je Helenin obiteljski život još od vremena kad se tek govorkalo o vjenčanju za Petra. Jer Petar je bio  njezina simpatija, ništa više niti manje. Kada je nakon usrdnog udvaranja Barbari doživio neuspjeh, koncentrirao se na Helenu. Čak je i priznao Barbari da je tako želio ostati u njezinoj blizini s nadom da će se jednom predomisliti. 

Baš u to vrijeme ona je upisivala fakultet i ljubav joj nije bila prioritet. Znala se pitati što bi bilo da nije bila zaokupljena studijem, ali to već ulazi u sferu nagađanja. Dok je ulazila u Helenin luksuzni automobil učini joj se da je ova promatra trijumfalno, ali krišom. Znala je da je pomalo snob i da jako drži do etikete: sve mora biti kako se šika, inače ne valja. A Barbara je bila sušta suprotnost: bit će kako može, nikome ne polažem račune, nitko me ne treba kritizirati, ne držim puno do toga što drugi kažu; pogotovo ako je o meni. 

Udobno se smjestivši na  suvozačevo sjedalo Barbara se sjeti starog kvarta i njihovih kuća koje je razdvajala samo žičana ograda. Kroz njezine rupe njih su dvije svakodnevno komunicirale vodeći „umne“ razgovore najčešće o onomu što nisu baš dobro poznale, ali ih je zanimalo. U početku tko ima kakvu novu igračku, a kasnije tko ima dečka ili simpatiju. Helena je bila otvorenija  dok je Barbara svoje simpatije prema dečkima držala za sebe.

„Idemo u novu kuću. U staroj su bili roditelji, a mi već odavno nismo tamo.“

„Moji su prodali, to znaš. Nema više ničega.“

„Kako nemaš? Imaš mene i naše uspomene!“ pojačala je glas  Helena i potapšala Barbaru po koljenu. Njoj se opet ta gesta učini pokroviteljskom. Uostalom Helena je bila starija od nje. Istina samo godinu dana, ali ipak…

Helena je bila dobra vozačica i cijelim je putem čavrljala sama sa sobom, a Barbara bi odgovarala s da i ne. Ponekad je zaista mrzila pričalice, a Helena je bila tipična, uvijek spremna s odgovorima na sva pitanja. 

Sada je vozila suvereno po uskoj cesti kroz naselje do jednokatnice koja se isticala posebnim stilom gradnje i odmah upadala u oči u nizu klasičnih kuća. Helena se pohvali da ju je projektirao poznati arhitekt. Samo, pitala se Barbara, odakle novac. Što nije glasno izgovorila, naravno. No kao da je imala neko šesto čulo Helena odmah doda: „Nije bilo jeftino, ali smo zadovoljni. Mali kredit, duhan i kamilica su dobro urodili i eto nama kuće!“ Rekla je to kao da vadi zeca i šešira i Barbara požali što je pristala na ovo. Jer znala je dobro: Helena je živjela po principu mane tajne, a vrline javne.

Nakon što je parkirala automobil, Helena otvori ulazna vrata daljinskim upravljačem i sve u kući zasja kao božićna jelka. Svjetla su se upalila i kroz staklene vanjske zidove kuće vidio se unutarnji prostor namješten skupim komadima namještaja. Helena uđe u predvorje poput kraljice u dvoranu za bal. Lice joj se ozarilo pa se okrene prijateljici iz djetinjstva i pokaže rukom: „Izvoli ući, Barbara, ne boj se. Samo te molim cipele.“ I pruži ruku kao da čeka izvršenje svoje naredbe. A kad je gotovo preplašena gošća prijateljici pružila cipele, ova s gađenjem na licu  s dva prsta uzme obuću kao da je  kontaminirana te ju doslovno izbaci van na prilaznu terasu. 

Barbara se nije stigla pobuniti, a domaćica je već cvrkutala: „Kad kreneš kući dat ću ti cipele kakve se spadaju za žene, a ne ovo smeće. Nemoj ništa žaliti.“ I jednim pokretom iz garderobnog ormara izvuče papuče za sebe i gošću. „Bit će nam udobnije“, reče.

Vani se mračilo i Barbari se nije ostajalo, no htjela je još malo opipati bilo svoje bivše susjede i prijateljice. Dok je ova u ogromnoj kuhinji koja se sjajila kao upravo kupljena, spremala večeru od ostataka  ručka, Barbara ju je promatrala sjetivši se onoga popodneva kada je Petar došao k njoj s idejom da ostavi Helenu nekoliko dana prije vjenčanja.

Dok je on bio u dvojbi, Helena je kupovala vjenčanicu, a on je pio i nije se trijeznio nakon što ga je Barbara odbila jer je već s Helenom začeo dijete. Njihov odnos između simpatije i tihe patnje naglo se razvio, ali i urušio pod pritiskom dužnosti. Jer Barbara nije  bila kradljivica muževa, iako Petar još nije bio oženjen. Za nju je sve bilo gotovo; treba postupiti časno, a Petra je smatrala časnim čovjekom. 

I sad je tu, u njihovoj kući. Osvrtala se ne bi li vidjela njegove tragove no nije bilo ničega što bi je podsjetilo na Helenina supruga. Kuća je bila skupa, ali lišena osobnosti, bez obiteljskih fotografija ili uobičajenih sitnica. Gotovo je zamolila domaćicu da joj pokaže fotografije, ali se predomisli. Neće ništa forsirati. Morala si je priznati da ju nisu niti pretjerano zanimale.

Helena posluži jelo na velikim tanjurima i otvori pivo. „Koliko se sjećam, ti si znala nekada popiti alkohola. Jel još piješ? Može pivo?“ upitala je gošću.

„Nisam pila više nego svi ostali, kao i ti, zar ne? Sada samo nakon dobrog jela“, reče Barbara nekako ljutito i posegne za čašom. Kao da ju je htjela proglasiti alkoholičarkom, Helena se samo tajanstveno smješkala. 

„Znaš, uvijek sam se pitala jeste li ti i Petar imali vezu“, sad konačno kao usput uz jelo otkrije karte domaćica. Barbara se nasmiješi: „Otkuda sada ta tema? Kada je to bilo?“

„Ali je bilo, zar ne?“ nije se dala Helena. 

„Moram ti reći iskreno da nismo imali nikakve afere, osim što smo bili simpatični jedno drugom. Znam da ne vjeruješ u žensko-muška prijateljstva, ali tako je bilo.“ Barbara ispije gutljaj piva.

Za to vrijeme Helena se odlučila za napad: „Čuj, sad smo same, nitko nas neće čuti. Kopka me taj vaš odnos. Pa i pričalo se.“

„Zašto sad pričamo o tome? Nisi me valjda zato zvala? Bile smo vječno skupa, bar mislim da smo bile prijateljice. Što se tu više ima reći? Uostalom, ti si mu žena, tebe je izabrao, ne?“ Barbara shvati da se našla u neželjenoj situaciji i dolazak u Heleninu kuću sad joj se učini kao klopka. Završila je s jelom i uzevši svoju dopola punu čašu, sjedne u boravak. Odluči da će pričekati da Helena jede pa da se oprosti od nje dok je situacija još pod kontrolom. Jer znala je Helenu. Bila je ljubomorna i osvetoljubiva. Tada se pritajila jer je svadba bila najvažniji čin. A poslije je život potekao svojim smjerom i kao da je sve zaboravljeno.

„Izabrao je mene, da. Valjda nisi mislila da mu se sviđaš. Mislim fizički. Bila si bezoblična štrkljavica. Nije on bio za tebe!“ rezolutno povisi glas Helena.

„Pa nisam ni mislila da je. Što ti je sada došlo da istjeruješ neke stvari nakon dvadeset godina? Bilo pa prošlo. Imaš divnu kuću, auto, muža, djecu. Što bi više htjela?“ Barbari je bilo svega dosta. Digla se s naslonjača, ali Helena požuri k njoj:  „Ne idi još! Dužna si mi!“ Glas joj je drhtao u bijesu. 

„Što sam ti dužna? Što je tebi? Pusti me da idem; nisam trebala niti doći k tebi!“ Barbara se nastojala udaljiti ne znajući što bi Helena mogla sljedeće učiniti. Jer njezino je lice pocrvenjelo, a oči je uperila u prijateljicu kao da će na njoj pročitati odgovore na svoja pitanja.

„Bila si ti mala lukavica, znam ja. Htjela si mi ga oteti, a pravila se fina. Kao da ne znam takve.“ Posegne za još jednom bocom piva i otvori je pa si nadolije u čašu. Iz nje s vrha iscuri obilna pjena. Helena se ne obazre na to već je njezina optužnica išla dalje. No to Barbara više nije mogla slušati  i sjeti se: „Hajde, nazovi Petra pa ćemo ga pitati. Ako ne vjeruješ meni. Nek ti on kaže sve što te zanima. Bit ću tu i ako laže, reći ću ti.“

Na taj prijedlog Helena još više pobjesni. Sada u maniri neubrojive osobe poleti k Barbari vičući: „Što se praviš da ne znaš i još me ismijavaš! Kao da ne znaš?“

„Što ne znam?“ zbunjeno upita Barbara.

„Stvarno ne znaš?“ sad se Helena malo umiri i upitno pogleda prijateljicu.

„Petar i ja više ne živimo skupa. Ostavio me je. A mislim da znam i zbog koga.“ Helena opet pogleda gošću.

„Ne kriviš valjda mene za vaš neuspjeli brak? Nisam vas oboje vidjela dvadeset godina. Ti si stvarno poludjela!“ Barbara se užurbano spremala da što prije napusti kuću sad već iznervirana i pomalo uvrijeđena Heleninim sumnjama.

Dok je na terasi tragala za svojim cipelama koje je Helena izbacila, začuje lom stakla. Helena je bacila čašu ili je sama pala. Barbara nije htjela čekati da provjeri. Uputi se prema izlazu iz dvorišta gdje je sustigne gromoglasno Helenino: „Kurvo jedna!“

Barbara zastane. Nekada bi na takve riječi plakala ili se povukla u sebe. Nije voljela konflikte pa je radije šutjela. Nije to bilo dobro za nju, ali drugačije nije znala. No Helena je upravo pomaknula granicu tolerancije ne računajući da Barbara nije više osoba koja se uvijek povuče i ne želi sukobe. 

„Što misliš da možeš sve što hoćeš jer imaš ušljivu kuću na kat i novi auto?!!“ grubo će tada Barbara. Pogledi su im se sreli međusobno se ciljajući. „ E pa vidiš, kad me već vučeš za jezik, reći ću ti. Kada ste se trebali vjenčati Petar je htio odustati i došao je k meni.“

Helena je gledala u nju namrgođena i bijesna. Iz očiju su lile suze, ali one od bijesa i nemoći. Slušala je prijateljicu nadajući se nekoj novoj informaciji o Petru.

„Da, bio je pitati što da radi jer se nije htio vezati. Bar ne za tebe.“ Barbara shvati da je postala okrutna. Ali to je trebalo Heleni da se otrijezni od života u oblaku.

„I da nije bilo moga nagovaranja, niti ne bi bila njegova žena. Nisam mogla dopustiti da nečasno ode i ostavi te s djetetom. Sad kad znam da je gotovo između vas, mogu ti i otkriti to što krijem godinama. Jesi li sad zadovoljna? To je sve što imam reći!“

Helena se odjednom umiri, spustivši glavu kao da je poražena u teškoj bitki. Umorno sjedne na klupu na terasi, a ramena joj se počnu tresti. Barbara se sažali i priđe joj. Sjedne i obgrli je oko ramena. „Ne bih ti to nikada rekla da nisam saznala da više niste zajedno. A i naljutila si me malo, znaš. Sada je ionako svejedno. Oprosti.“

„I sve ove godine si šutjela?“ Helena se pomalo vraćala u stvarnost. Barbara reče: „Nisam htjela kvariti vaš brak. No to je sada prošlost. Uđimo i popijmo još jedno pivo.“

Lucijana Živković | Anatomija jedne obitelji

                                         

Tko zna kada i otkuda se dotepla ona masa ljudi, žena, djece i stoke i navalila u malo seoce podno pitomih brežuljaka. Navikli, očito, na takve stvari jer je cijeli njihov život bio jedan veliki put, raširiše se po državnom zemljištu, razapeše šatore i nastambe i pregledavši okolicu i položaj mjesta, odlučiše ovdje pustiti korijenje. Istina ne baš preduboko, ali neka drži. Jer u davna su vremena znali puhati jako gadni vjetrovi koji bi te zarobili u svoj kovitlac i ubrzo ispljunuli, ali tko zna gdje. Masa ovih došljaka nosila je časno plemensko ime Tupeša.

Obiteljsko stablo ovoga plemena bilo je ogromno, s mnoštvom grana i grančica, lišća i prilično grube kore. Bili su tu znani i neznani preci, djede i pradjede, bake i prabake, tetke, stričevi, ujne, svekrve i snahe, djeca i unuci. Sva se ta masa Tupeša kroz stotinu godina prilično osula bez obzira na njihova nastojanja da budu što plodniji kako svijetu ne bi uskratili svoje potomke. Baštineći sve dobrobiti napredne civilizacije, Tupeše su se do dvadesetog stoljeća već osjećali kao relevantni građani. Nije lako uspjeti, a još je teže ostati tamo gdje si dospio. Tako je od stabla s početka priče ostalo tek nekoliko zdravih grana, dok su se ostale iz raznih razloga polagano sušile. Naravno da su bračne veze između rodbine pridonijele tom pomoru potomstva, ali u toj plemenskoj zajednici bile su na cijeni. Naime, nikako ne bi bilo dobro da u nju prodre, ne daj bože, neki strani element. I tako, što je bila veća želja za očuvanjem plemena, to je bio učestaliji pomor dojenčadi iz brakova bliskih rođaka.

Svi Tupeše imali su čvrstu volju za uspjeti pod svaku cijenu, ali u tom žaru najdalje je otišao, do tada relativno samozatajni Pavo, koji ih je uspio uvjeriti u svoju ulogu predvodnika plemena, blagoslovljenu od samoga Boga, iako u njega nije previše vjerovao. Budući da im je trebao vođa, a duhovno lijeni, brzo su ga prihvatili uz nezadovoljno gunđanje rijetkih protivnika, uglavnom onih iz daljih plemenskih ogranaka. I tako, pod teškim povijesnim okolnostima ratova, pobuna i migracija Tupeše zauzeše veliki dio prostora gdje je završila njihova seoba.. I ne samo to. U tom novom zavičaju uvedoše svoju dominantnu vladavinu nad starosjediocima koji su, vidjevši brojčano nadmoćniju i beskrupulozniju masu ljudi, šutke prihvatili njihovu dominaciju u svim segmentima života. I tu je zaista kvantiteta pobijedila kvalitetu.

                                                            ***

Pavo Tupeša blistao je od ponosa na samoga sebe i u maniri kralja vladao velikim dijelom svoje šire i uže obitelji. Najbliži članovi, žena i djeca uživali su sve povlastice novoga položaja dok su ostali morali zatomiti svoje želje i postupati po njegovim željama, ako su htjeli ostvariti neki svoj cilj. Tako je Pavo zadužio mnoge članove svoga klana koji su imali razloga da ga slušaju bez pogovora jer je svaki od njih ponešto dugovao poglavaru svih Tupeša, a dugovi su se trebali vraćati kakvim god smo vezama vezani. Tu dolazi najčešće do izražaja narodna izreka koju su imućniji Tupeše voljeli ponavljati: ako smo braća, kese nam nisu sestre.

Lucijana Živković | Jedna noć u gradu

Svi su ga zvali Div, a ime mu je bilo Vili.Taj deminutivni oblik nikako nije odgovarao njegovoj vanjštini pa su mu, kad je počeo rasti ko iz vode, nadjenuli nadimak Div. Ispočetka mu se nije sviđao, ali ga je nakon mladalačkih godina prešutno prihvatio i odazivao se na njega.

Miran poput janjeta, ali na očigled strašan i opasan, nije se trudio razuvjeriti okolinu u to njihovo vjerovanje. Tako mu je bilo lakše jer ga nitko nije izazivao i kroz školovanje i adolescenciju prolazio je lagano, ničim posebno zaokupljen niti ometan. Znao je samo da mu se to sviđa; biti dobro i biti dobar.

Kada mu je prilika pružila novu mogućnost, preselio se u grad. Posao je zahtijevao i snagu i pamet što je njemu bilo prirođeno. I dani su tekli poput mirne, ali dosadne rječice. I kad se već činilo da nikada neće naići na životne  brzace i okusiti borbu  s jačim protivnikom, Vili odluči promijeniti svoj život. Unajmi stan i kupi auto. Odluči zakoračiti u noćni život grada koji je do sada promatrao gotovo s prezirom i izdaleka, samo onoliko koliko je to zahtijevao posao.

 Jer grad je bio tutnjava i buka, smog i vreva nepoznatih ljudi što mu nije odgovaralo. Valjda će vrijediti da provjeri što to tako silno ima tamo vani, na prostoru otvorenom poput lovišta. Svakodnevno je rijeka mladeži kuljala noću tražeći tko zna što i on ih je promatrao kroz prozor stana, čudeći se snazi privlačnosti gradskih noći. U mraku pokrajnjih uličica treperila bi njihova lica obasjana svjetlošću sa zaslona mobitela „spojenog“ s tko zna kojim dijelom planete. 

A sada će i on pokušati pa kamo ga odvede. Možda mu pomogne i u poslu. Tako je razmišljao i uskoro počeo ostvarivati plan. Iako  s drugim motivima, pridružio se i on tom gradskom „krdu“ željnom zabave, neodgovornom i besposlenom.  Ali tek nakon što bi odradio svoje dužnosti. Ipak, mislio je, mora biti reda u svemu. 

Već u prvom posjetu klubu u podrumu neke starije zgrade, nije mu se svidjela slika koju je zatekao: bljeskovi crvene, zelene i narančaste boje, dim kroz koji se probijao kao kroz tijesto, smrad piva i ljudskih isparina, neizdrživa buka pretjeranog broja decibela i monotoni ritam glazbe. „Zar je to zabava?“ pitao se, ali njegov bi odgovor začudio ovu, u mali prostor naguranu, masu mladih jer njima je očigledno bilo dobro.

Dosada ili pak osamljenost gurali su ga svako večer u drugi klub. Proučavao ih jer poput ameba, tu djecu bez cilja i plana koji idu kamo ih te noći povuče struja zabave. A bilo  ih je mnogo. Uvijek iste vibracije, mirisi i glavobolja nakon dolaska kući. Htio je shvatiti neshvatljivo. Što to privlači ove mlade ljude u ovaj zemaljski inferno? Nije znao. U međuvremenu su i njegove noge inertno koračale prema mjestima gdje u polusvjesnom stanju mlada gradska populacija misli da joj je lijepo i da se zabavlja. Sjećao se kako su se on i njegovi prijatelji zabavljali: igrali picigin i na karte, a večeri na plaži u šetnji s djevojkama ili kod prijatelja koji je nabavio najnoviju ploču strane grupe. Ovi niti ne znaju što je ploča.

Lucijana Živković | Vidarica

                                                               

U vremenima davno prije ovih moglo se živjeti od bilja. Itekako! Jer bolesti i onih koji bi htjeli ponovo biti zdravi, bit će uvijek. A bit će i razočaranih duša koje će učiniti sve da im se vrate stare ljubavi ili da simpatije naglo shvate kako vole upravo onu koja im nikada nije bila posebno draga. Čudo? A svim tim upravljam ja, Petka. Bar tako vjeruju oni koji su izgubili svaku nadu u stvarnost. Prilično godina navalilo se na moja leđa, dovoljno i za dva života, a ne ovaj jedan, moj. Rođena sam u petak, čemu imam zahvaliti ime, a s obzirom da je baka bila sva u čarolijama i u svemu vidjela neke tajanstvene znakove, mene prozvaše Petka. U dvorištu naših predaka imam radionicu; nije kovačka, nije užarska ni krojačka, već čarobnjačka. Naravno, ako vjerujete u čarolije. A ja sam rano povjerovala kad mi je baka, još kao djetetu, prenosila tajanstvene istine svijeta što ih je baštinila od svoje majke. I tako, duboko u prošlosti, začeta je moja ljubav prema onostranom. Najupečatljivija je bila bakina priča o vješticama. Ali ne onima na metlama, ha, ha, nego onima među nama. Baka je znala recept kako ih prepoznati. Istina, bio je iz druge ruke, iskustva njezine bliske prijateljice koja je bila upućena u razotkrivanje identitete seoskih vještica. Ali ne na njihovu štetu. Rečeno joj je da na Badnju noć uđe u crkvu i stane na drveni stolac s tri noge bez metala, iza svih prisutnih . Tada će otkriti tko su vještice jer će na njihovim glavama ugledati rogove. I bogme se nemalo iznenadila, tvrdi, kad je upravo na glavi svoje majke ugledala najveće rogove. A bilo je tu dosta rogate ženčadi.

Moja je radionica moje carstvo; sve je na svome mjestu: bilje svježe i sušeno, vaga, posude, tučci, uvarci, masti i čajevi, ognjište, a najvažnija je knjiga recepata. Sigurno si pomislila, kao u bajkama. Ali, nisam ti ja nikakva vještica, da se razumijemo. Često me tako i zovu, a što ja tu mogu? Poslije ipak dođu po čaj, mast ili neki i po čudo. Trebaju me. Samo za one koji vjeruju u to. Kad im dođem pomoći, pitaju me kako sam tako brzo stigla? A ja se našalim pa im kažem da mi je metla u kvaru pa sam došla autom. Treba se i našaliti!

Lucijana Živković | Odlazak u nepoznato ili jesmo li promašili bolju budućnost

Moj brat Tibor i ja rođeni smo početkom dvadesetoga stojeća u Malom Trgovištu, u obitelji mađarskog podrijetla. Ne mogu reći da smo gladovali, bar ne dok  su roditelji bili napoličari, ali rat je svima ispraznio zalihe i uskoro je bilo teško doći do hrane. Raštrkano stanovništvo, raseljeno tko zna kamo i zašto, ostavljalo je iza sebe bijedu i hrlilo u obećane krajeve i zemlje gdje su se nadali boljemu životu.

Brat je bio stariji pet godina od mene, na početku dvadesetih, a ja tek djevojčica na pragu puberteta. Majka i otac bili su snažni ljudi s neiscrpnom energijom i neviđenom inicijativom za nove početke. Tatina se obitelj u nekadašnjoj Monarhiji doselila u ove krajeve uz Dravu, započevši novi život među stranim ljudima. Niti njemu stoga nisu bile strane nove ideje o odlasku preko oceana u nepoznato, iz ratom poharanih područja, bez realne nade u bolje sutra. Iako se u kući o tome nije govorilo, svi smo slutili da će otac uskoro donijeti veliku odluku. Brat je bio posebno osjetljiv oko tog pitanja jer je u mjestu imao djevojku s kojom se  uskoro namjeravao oženiti. Paula, kako se zvala djevojka, bila je iz siromašnijeg sloja s dva brata u kući i nije mogla očekivati previše, osim da udajom popravi svoj status. No to joj je bilo manje važno jer je voljela Tibora bez obzira bio imućan ili ne.

Najviše se naroda iseljavalo iz dalmatinskih krajeva, rjeđe iz Slavonije. No to nije brinulo moga oca koji je jednoga dana po povratku sa sajma, uvečer, kad smo brat i ja već legli na počinak, sjeo s majkom u kuhinji i tiho, kako nas ne bi probudio ili uznemirio temom razgovora, iznio svoj plan. Na sajmu je susreo čovjeka čiji je rođak imigrirao u Ameriku i već mu poslao novac da i on dođe. Kaže da ovaj hvali novu domovinu u kojoj možeš biti što hoćeš, samo ako želiš i znaš raditi. „Hvala Bogu, to bar znamo i još nismo stari. Zato je najbolje otići što prije jer nema razloga za čekanje“ bio je odrješit otac. Majka je bila tiha. Iz kuhinje se čulo samo pucketanje vatre i majčino mrmljanje. Znalo se, otac je odlučio, a ona bi samo potvrdila.

Lucijana Živković | Mato

Što sve stane u priču o Mati, jednom od osmero djece iz obične ruralne sredine, nižega društvenog statusa? U presjeku života da je bio ministrant u crkvi, da je bio šegrt stolarske struke, da je bio na poslijeratnoj radnoj akciji izgradnje pruge, da je radio u struci u jednom socijalističkom drvnom kombinatu, da je cijeloga života putovao desetak kilometara na posao biciklom, da je bio trener ženske rukometne ekipe u svome mjestu, da se nesretno zaljubio, da se nikada nije ženio, da je umro tiho, sam.

Prošlo je stoljeće bilo doba ratova, a nakon njih doba općeg procvata. Baš kao po onoj latinskoj Post nubila Phoebus. Sve ih je čekalo djetinjstvo, pritajeno u olovnim i opasnim vremenima, bačeno u kut iz kojeg bi tek nakratko i katkad provirilo da provjeri je li još sve na okupu.  Srećom, bilo je. Majka, otac i njih osmero. Jurcanje prašnjavim ulicama u iznošenim cokulama ili bosi, proganjanje mačaka i ruganje djevojčicama još ih nije ostavilo. Ta trebali su nadoknaditi propušteno! Jednostavnost života i poslijeratna oskudica, pobožnost majke i poslušnost prema njoj, Matu su trasirali prema crkvi. Bio je dio nečega, ministrant, tako važan u očima vršnjaka. Važan, kako nikada nije mogao biti u igri s drugom djecom, poderanih nogavica, bos i uvijek gladan .Često je bio žrtvom izrugivanja jer djeca su okrutno iskrena. Sakristija je bila njegov drugi dom, poslovanje oko odora i mantija, za njega tajanstvenog i svetog mjesta koje je u njemu izazivalo strahopoštovanje. Svećenik je držao pčele pa je nemalo puta Mato dobio debelu krišku kruha s medom, što je bio još jedan od razloga njegovom ministriranju. U crkvi je bio majčin izaslanik, kako  bi mu ona govorila u danima kad mu se baš nije dizalo iz kreveta  na zornice. Ipak, otišao bi i zaradio pohvalu jer ostala djeca nisu imala tako uporne i uvjerljive majke.

To je uglavnom bilo središte njegova djetinjstva. Naravno, osim škole. Nije bio baš za školu, ali je i tu majka rekla svoje: kruh u ruke. To ti je sinko najvažnije. I on je krenuo po njega kao da ga , tamo na, čeka iza ugla. Ništa mu nije bilo teško, marljivo je stjecao znanja o drvu koje je i inače volio rezuckati nožićem dok je sa susjedom čekao da se njihova krava Jagoda napaše na livadi. Susjed nije volio biti sam u polju pa bi zvao Matu da mu pravi društvo. Nažalost, to nije išlo recipročno, i u drugom smjeru,  jer on nikada nije pomogao Mati ni u čemu. Istina, ovaj ga to nije niti tražio. Bio je sam sebi dovoljan, naučio je kroz godine da je to najbolje. 

Jednom prilikom na pitanje zašto se ne ženi rekao je: ja svoju plaću znam i sam potrošiti, što je zvučalo kao, ne treba me nitko usmjeravati!

I zaista. Mato je tako skroman i gotovo nevidljiv prolazio ispod radara djevojaka, a nije mu se niti sviđalo njihovo društvo. Tome je kumovalo i stalno svećenikovo upozoravanje da pazi što radi pa je on zaključio da je najbolje da po tom pitanju ne radi ništa. Zato se, da potroši mladenačku energiju, bacio na sport. Rukomet mu je bio omiljen: dinamičan, oštar i pomalo grub sport, što mu je odgovaralo. U školskoj ekipi uvijek je bio među prvima, bili su prvi na različitim takmičenjima i on je mislio da bi se mogao baviti rukometom. Bio je odličan vratar. No trebalo je, kako je rekla majka, zaraditi kruh. Visok i snažan, vještih ruku, nije se bojao posla. U situaciji velikih radova u sklopu poslijeratne obnove, Mato je brzo dobio posao u velikom drvnom poduzeću.

Odnosi među braćom i sestrama uglavnom su, zahvaljujući strogoj majci, bili uobičajeno dobri. Ali samo kad majka nije u blizini. Oskudica ih je silila da se bore za hranu i štede na svakom koraku. To je često bio glavni uzrok djetinjih svađa: on je dobio više od mene , njegov je komad mesa veći, ona je jela potajno u špajzi,,, sve dok otac jednim pogledom, koji je u njihovoj obitelji bio najjače oružje, zaustavio svađu.

Brat, Mati najbliži po godinama, snalazio se loveći vrapce i ostale ptice i sa svojom ekipom priređivao mesne obroke na vatri na nedalekoj livadi. S njim se najviše kvačio iako su dijelili iste cipele za školu. Ujutro Mato, popodne brat, koji bi znao i zakasniti u školu ako je Mato ostao u kazni. No to je bilo rijetko.

Njihove su svađe bile lišene zlobe, vrijeđanja i bijesa. Bila su to reklo bi se pravdanja, kako je i majka rekla: djeco, opet se pravdate! Tko li je u pravu? Je li zato pametniji? To se nisu pitali. Glavni je onaj koji je pobijedio!

Jedno takvo pravdanje postalo je gotovo legendarno u obitelji. Nakon drugoga rata krenula je obnova i u njoj su sudjelovali uglavnom mladi ljudi, onda omladinci. Stariji Matin brat, miljenik djevojaka pa i mladić s dosta prijatelja postao je predsjednik omladine u mjestu. Na jednom od sastanaka imao je zadatak da nagovori što više članova da idu na akcije obnove zemlje. Kada je vidio da se nitko ne javlja, objavio je malu čik-pauzu na kojoj je pokušao uvjeriti brata Matu da se on javi . Ovaj nije htio, no brat mu je rekao da se drugi ne javljaju zbog stidljivosti, a on, Mato, će razbiti led pa će se onda i drugi javiti. Uz to mu je obećao i neki dobar revanš .I tako se Mato dao nagovoriti. 

Lucijana Živković | Usamljenici

                                              

Ovo je priča o Zlati i njezinu sinu. A sve je moglo biti drugačije!

Kad kasno noću zazvoni telefon, nešto se dogodilo. Najčešće loše. Tako je bilo i te noći; znala je da nisu dobre vijesti. Mobitel nije imala. Rekla bi da je to za mlade. Bio je to unuk: tata opet divlja, razbija po kući, sigurno je pio. Stara i dosadna priča. A toliko toga je bilo obećavajuće kad se nakon četrdesetak godina rada u inozemstvu vratila kući. Bilo je to proljeće puno nade. Ali više nije bilo stare kuće  iz koje je otišla na put koji joj je uzeo gotovo cijeli život. Sada je u drugom gradu; sin se nakon smrti bake koja se brinula o njemu, preselio u veći grad. U malom mjestu gdje je odrastao nije više bilo kredita za njegovo ponašanje. Novo  mjesto boravka koje je izabrao pružalo mu je željenu tajnovitost pa o tome nije izvijestio niti Zlatu. Kad je bezuspješno zvala u staru kuću, rečeno joj je da su stari stanari odselili. I tako je Zlata dva godišnja odmora provela šetajući bečkim zoološkim vrtom. 

Sloboda. To je osjećaj kojega se najviše sjećao iz ranog djetinjstva. Sloboda od bilo kakve stege. Majka nije bila tu, a baka se baš nije puno bavila njime. Čim je pokazao divlju stranu svoje prirode, ona jer odustala u nadi da će i to proći kao što je sve prebrzo prolazilo, barem za nju. I Zlatan je odrastao poput stihije, sad ovdje, sutra tko zna gdje. Kao dijete, najviše na potocima i ribnjacima gdje je iskušavao vještinu u lovu na ribe, a manje u školi koja ga je odbijala svojim krutim pravilima. Taj osjećaj da sam trasira svoj životni put i da mu nitko ne stoji kao prepreka na njemu, taj mu je osjećaj bio jedan od najsnažnijih i najugodnijih sjećanja na djetinjstvo i mladost. Nije htio zamijeniti to svoje stanje slobode pa je i nakon što se zagledao u jednu djevojku, nastojao zadržati ga. Ona je, naravno, u želji da zadrži njega  u svom životu, pristala na sve. Iako se držao iskusnim, nije razotkrio prave razloge te njezine odluke. Više je htio vjerovati da ju je osvojio i da je zbog ljubavi prema njemu pristala na sve. Kao i mnoge druge žene, što je kasnije shvatio, odabrale bi fakina kojega su mislile promijeniti. Takva su zajedništva najčešće završavala loše. 

Zlata je gotovo izgubila nadu da će ga pronaći, kad joj se javio s viješću da se oženio i na putu je i dijete. A promijenio je i mjesto boravka. Kao da ona to nije znala. No nije mu htjela stavljati pod nos ono što se odigralo i ne može se popraviti. Bila je slaba na svog jedinca i uglavnom mu je opraštala njegova, vremenom sve teža zastranjenja. Uostalom, kome je važno ime grada gdje živi? Važnija je obitelj. Tako je tada mislila Zlata.

Poslije se pitala kako nije već onda primijetila tu crtu okrutne sebičnosti svoga sina, kako nije slutila da će jednom svi ti osjećaji koje je u sebi susprezao jednom izaći iz njega, ali praskom. Tražeći uzroke tom ponašanju, znala bi noćima budna čeprkati po prošlosti pitajući se kolika je tu njezina krivnja; ništa mu nije nedostajalo. Slala je kući gotovo cijelu plaću, a živjela u bijednom i jeftinom smještaju, radeći po nekoliko poslova. Dok je bila mlada i atraktivna bili su to poslovi po raznim klubovima gdje je dobivala velike bakšiše, a kad je atraktivan izgled načelo vrijeme, dodatna je zarada stizala od pranja stubišta u nekoliko zgrada. Razmišljajući o tome, shvati da ga i u mislima brani, mada ga nitko ne napada. Baka mu nije bila autoritet pa je njegovo odrastanje sličilo nepredvidljivoj i nezaustavljivoj stihiji. Njegov se mladenački interes usmjerio na vozila, odjeću, razne uređaje i provode što je postalo dio njegova stila. Dokazivanje njegove krivnje ili bilo čije, neće riješiti problem, mislila je Zlata. Zato je strpljivo čekala onaj trenutak kad će i sam Zlatan dovoljno odrasti i shvatiti svoje greške. 

Lucijana Živković | Zimska idila

                                                   

S neba se spušta zavjesa bijela

od perli, pahuljica istkana cijela.

Bliješteći pokrov prekrio staze

Kud´ dječje nožice oprezno gaze.

Zima je prosula pahulje s neba

jer zna da djeci igara treba.

Sanjke pod rukom i čizmice čvrste,

rukavice tople za malene prste.

Vika i cika padinom vlada

dok snijeg sve gušće i gušće pada.

Kad zanosnoj igri dođe kraj

pojurit će kući na topao čaj.

Za njima će ostati staza meka

što male igrače i sutra čeka.          

S neba će napadat’ mnoštvo snijega

da sanjke brže jure niz padinu brijega. 

Lucijana Živković | Na kavi

       dramolet 

Mjesto: veliki grad

Vrijeme: sadašnje

Likovi: sestre Lidija i Dijana 

Interijer kafića, za jednim stolom dvije ženske osobe: jedna starija, a druga vidno mlađa kao da joj je kći. Ispred svake na stolu šalica kave i čaša vode. 

Dijana: Mislila sam da nećeš doći. Dugo se nismo vidjele.

Lidija:  Zašto ne bih došla? Nisam baš sasvim podivljala. (Ljutito.)

Dijana: Nisam to ni rekla. Sviđa mi se kava ovdje. Dolaziš često?

Lidija: Ponekad, kad imam vremena. Spremam doktorat. (Trijumfalno.)

Dijana: O, pa bit ćeš malo preobrazovana.(U šali). Ali ne ljuti se kad ti kažem da ti badava  doktorat kad trpiš onog medvjeda. Vidim da je opet bilo okršaja. Daj već jednom shvati da ti nije potreban, da si zaslužila boljega!(Ispije malo kave.)

Lidija: Evo zašto ne volim naše sastanke; samo mi prigovaraš. A što se tiče ove šljive na oku, naletjela sam na otvoreni kuhinjski ormarić. (Izbjegava sestrin pogled.)

Dijana; Ne sliči mi to na ozljedu od ormara. Lijepo ti se podlilo i vidi se da je od udarca. Shvati da te ne kritiziram, ne prigovaram ti ni radi čega osim radi tebe. Ne dozvoli si to.(Podigne glas).Tko je toga  vrijedan? Jel’nese zlatna jaja?

Lidija (zauzme obrambeni stav): Nije on kriv. Ima dana kad mu loše ide, a ja sam neuviđavna i mic po mic. Znaš da nikada nije jedan kriv za svađe. Ali me voli!(Na rubu plača.)

Pogleda kroz staklena vrata na ulicu gdje je upravo počinjala slaba kišica.

Dijana (ironično): Voli te? A što bi bilo tek da te ne voli? Pa onda me, brate nemoj voljeti!

 Odmahuje rukama kao da nešto tjera od sebe.

Lidija: Daj se smiri, nije o tebi riječ. Uostalom, godina dana smo skupa, parovi se svađaju, što bi ti htjela, savršenstvo?

Dijana: Nije o meni riječ, jesi već rekla. I ne pitamo se što bih ja htjela. Nego što ti hoćeš, a što dobivaš? Za sada samo, koliko mi se čini šljive i masnice.

Lidija (ispija kavu): Nije tako! Dobro nam je. Normalno da bi moglo i bolje, ali tako je sa svima, sve smo manje tolerantni.

Dijana (povišenim glasom): Čekaj, hoćeš reći da je u pitanju neka tolerancija, a ne nasilništvo? Koje to veze ima s tolerancijom?

Lidija: Kad već pitaš, ima tu ljubomore s obje strane i uglavnom se oko toga lome koplja. Ne vjeruje mi pa me hoće stalno kontrolirati. Ali te su situacije zaista rijetke. Uostalom, što ti imaš s tim? Volimo se i to je važno!

 Nepovjerljivo gleda u sestru.

Dijana (ljutito):A da se ne volite kakva bi tek bila ¨šljiva? Daj nemoj mi prodavati te njegove mačo izgovore. Muška opravdanja. Čekaj samo, danas šljiva, sutra gips, a prekosutra te nema.

Lidija: Nisi fer! Sudiš po sebi. Ako si ti prošla pakao u vezi, ne znači da ću i ja. Ipak mi nismo ista generacija; kad si ti bila u mojim godinama, bilo je uobičajeno da muški budu malo grublji prema ženama, Uostalom to ti je bio patrijarhat. Danas to nije više tako. Ima svađa, no i žene se baš ne ponašaju uvijek kako bi trebale.

Dijana: A kako bi se trebale ponašati? Čuj, sve ne vjerujem koliki napor ulažeš da opravdaš nasilje nad  samom sobom. (U nevjerici pogledava oko sebe je li je tko čuo). Jesi li ti malo izgubila smjer? Pametna žena? Bogme, mislim da nisi baš tako pametna. Ovo ne ponavljaj pred drugima da se ne blamiraš.

Zamijeti nekoliko začuđenih pogleda u blizini njihova stola.

Lidija: Bez brige, znam ja plivati kad treba i uzvodno.

Dijana (ironično): Vidim. Valjda si tako plivajući udarila glavom negdje pa dobila modricu na oku. Mislim da bi to više sličilo ronjenju  u mutnoj vodi.

Lidija: Tebi je do šale, nemoj me ponižavati svojim pametnim metaforama. Vidim što radiš. ( Podigne obrve.)

Dijana: Radim više za tebe nego ti sama! Uvijek sam mislila da su žene koje trpe nasilnike u vezi glupače i kukavice. I što sada imam? Tebe, doktorandicu, mladu i lijepu i – glupu? Jel’ bi se ti složila s tim što kažem?(Upitno je pogleda.)

Lidija: Jasno da ne bih! A što si navalila. Ne vidimo se par mjeseci, veselim ti se, a ti onda udri po mojoj vezi. Znaš, već sam na rubu da se naljutim na tebe. Tvoja je veza davno propala, sjećam se mada sam bila djevojčica. No nije ona bila uzor drugima. Svako gradi svoj život na svoj način pa pusti i mene da ga oblikujem po svojoj volji. I ne boj se, neće mi se ništa dogoditi. Pušeš i na hladno.

Dijana: Ne pušem ja ništa. Jer da sam puhala kad je trebalo, bila bi danas sretna supruga i majka. Ovako bar mogu zalutale dušice upozoriti na stranputice. 

Lidija: Ja zalutala!? E sad već pretjeruješ! (Želi se dići i otići.)

Dijana (zaustavlja je zapovjedničkim tonom): Sjedni! Spašavam te od tebe same! Ali izgleda da ti ne želiš biti spašena?!

Lidija: Nije moja veza ništa lošija od drugih. Ti si uzimaš za pravo prigovarati mi i nagovarati me na prekid! A zašto da te slušam? (Na rubu suza.)

Dijana: Pa kad već pitaš, jer sam ti sestra i jer te volim. Zašto ne bi učila na tuđim greškama, a ne na svojim? To je uvijek bolnije?! Ne moraš udarati glavom o zid da utvrdiš da je bolno. Nek drugi udaraju, a ti gledaj pa ne ponavljaj isto.

Lidija: Sad si me iznenadila. A jesi li i ti tako radila kad si bila u vezi? Slušala druge. A mene učiš.

Dijana: Meni nije imao tko reći. Sjećaš se kakvi su bili nekada roditelji? Sve što  se nije uklapalo u njihove kalupe, bilo je zabranjeno. Ne bih htjela da me doživljavaš kao roditelja. Samo dobro razmisli o svemu. Ako trebaš pomoć, tu sam.

Lidija (pomirljivo): A kako bi mi pomogla. Ispljuskala bi krivca? Ne kažem da mi se sviđaju svi njegovi potezi i postupci, ali mislim da i drugi dečki nisu puno bolji.

Dijana: Znaš kako kažu naši Dalmatinci: „Bolje sam nego slabo kumpanjan.“

Lidija: Otišle smo predaleko. Jesi mi starija sestra, ali meni ne treba zaštita. Uostalom, što ti znaš o Marku? 

Dijana: Mislila sam da ti neću morati reći, a sad vidim da trebam. Poznam Marka – to je moj bivši. Ti se ne sjećaš, a i prošlo je godina od toga. I bila si curica kojoj je glavni interes bio daleko od ljubavnih veza. (Spusti glas, kao da se prisjeća.)

Lidija ( u nevjerici): Nemoguće! Koliko onda on ima godina? Nije to istina!

Dijana: Je, istina je. A mi smo bili mladi tek punoljetni, nije to bilo tako davno. Ali Marko je ostao isti. Ako je istina ovo što si govorila o njemu, onda je to sigurno on. Ljubomoran, posesivan, opsjednut kontrolom i zlostavljač. Imam osjećaj da nisam uspjela pobjeći od njega jer je opet tu prisutan. A ti ga uporno braniš. (Razočarano.)

Lidija: Sad su mi mnoge stvari jasnije. Tvoje riječi i kako si nastupila znajući ga otprije. Ali ne znam, osjećam se k’o prevarena. Što bih sad trebala? Vjerujem ti, ali sam i šokirana. Možda se ipak varaš?

Dijana: Neću više reći niti riječ. Sve što sam htjela, rekla sam. Zaista želim da razmisliš. Jedna moja prijateljica kaže da je bolje plakati jednu godinu, nego čitav život. Nema ti sreće od toga. Marko će uvijek biti isti. To si mi nakon toliko godina upravo ti potvrdila.

Ispije vodu i zamoli konobara  još jednu čašu.

Lidija (zainteresirano): Kako je to na kraju završilo? Znam da je bila neka frka, ali sam bila još dijete da razumijem probleme odraslih. Što je bilo, reci mi?!

Dijana (oklijevajući): Od početka, a bili smo zaista premladi, bili smo ludo zaljubljeni. Ali imao je jednu crtu nasilnosti u sebi. Kad nije bilo po njegovom, pokazao bi drugo lice, vrlo ružno. No kad si mlad to ne shvaćaš kao prijetnju. U stvari, meni se činilo da je ta ljubomora potvrda njegove ljubavi.

Lidija (nakon nekoliko trenutaka pomirljivo): Baš smo iste sestre glupače, oprosti. I ja sam tako mislila. Kad je ljubomoran, voli me! Naivno!

Dijana: Znali smo se pokoškati pa bi mi uhvatio ruku i stisnuo ili savinuo na leđa. Ja sam na to gledala kao na igru sve dok nije pretjerao i slomio je. Lom je bio lakši i ja sam roditeljima lagala da sam pala.

Lidija (kao da se prisjeća): Pa da, imala si mali gips na kojem smo se potpisale.

Dijana: A onda je postajalo sve gore. Kada je vidio da sam to zatajila roditeljima, valjda je mislio da ću opet. Evo, drhtim kad se sjetim (Ispruži rašireni dlan, vidljivo drhteći). Nosila sam Schanzov ovratnik jer me baš ozlijedio. To nisam mogla sakriti, a nisam niti htjela. Liječniku sam rekla da sam se vozila u autu bez pojasa pa udarila glavom u prednje staklo auta.

Lidija (potresena): I što je onda bilo?

Dijana: Ništa. Kraj. Trebalo je  vremena da se izvučem. Prvo me molio, onda pratio, a na kraju kad je vidio da je uzalud, onda me klevetao i blatio. Onda se uhvatio neke druge pa sam konačno imala mir.

Odahne s olakšanjem kao da se riješila nekog nevidljivog tereta.

Lidija (se trzne): Znaš da me sada pomalo strah. On je danas na nekom putu neće ga biti do sutra navečer. Što da radim?

Dijana (nakon kratkog razmišljanja): Imaš li puno stvari u stanu?

Lidija: Ma tek sam se doselila prije tjedan dana k njemu. On je iznajmio stan.

Dijana (dižući se): Idemo pokupiti tvoje stvari i naći ti drugi smještaj. Ključ mu ostavi u sandučiću. Grad je dovoljno velik da ga vjerojatno nećeš više sresti. I promijeni broj mobitela, obavezno!

Obje se dignu i krenu prema izlazu.

Lidija (zadovoljno) :A što da mu poručim, mislim, ipak smo bili skupa?

Dijana: Što želiš? Mislim da je najbolje ništa.

Lidija: Želim otići što prije i zaboraviti sve to. (Uhvati sestru pod ruku.) Hvala ti!

Dijana: Na čemu? (Zagrle se.) 

Lidija: Što mi nisi dala da si upropastim život.  

 Zajedno napuste kafić. Ulice su, okupane kišom, blistale na suncu.