Tahir moje mladosti
Bez presudnog susreta s Tahirom Mujičićem život potpisanog sasvim sigurno poprimio bi drugačiji tijek i odvijao se u drugom smjeru, a vjerojatno bi i dio povijesti hrvatskog kazališta bio siromašniji za jedan svoj osebujni, u najmanju ruku živopisni i živahni sastojak.
Do tog susreta došlo je godine 1966, na prvoj godini studija komparativne književnosti, kada smo Tahir i ja (i Boris Senker) postali najprije kolege, potom prijatelji, a naposljetku i suradnici te je spisateljska trojka Škrabe-Senker-Mujičić djelovala neprekidno otprilike 15 godina. Posljednju zajednički komad "Trenk iliti divji baron" napisali smo godine 1984.
Što je zbližilo trojicu potpuno različitih momaka, različitih po svemu – izgledu, temperamentu, vjerskom i političkom podrijetlu, afinitetima, hobijima? Upravo te različitosti jer su nam baš one omogućile da o najraznoraznijim stvarima razgovaramo s drugačijih pozicija i da naše druženje uvijek bude zanimljivo i bogato sadržajima, na svim mogućim lokacijama, od krčmi i kafića do kina i kazališta, od perivoja i šetališta do Save i Sljemena, od Vlaške ulice i maksimirskog stadiona do jaskanske šume i vatrogasnog spremišta. Uostalom, kazalište je zasnovano na dijalogu, a rad utroje svakodnevno je vježbanje tolerancije. Spajala nas je djetinjska zaigranost i bezgranična ljubav prema književnosti, filmu, glazbi, umjetnosti, kazalištu, stripu, Zagrebu, Hrvatskoj, Europi, Svijetu. I predavanja profesora Ive Hergešića, kojima smo najčešće nazočili samo nas trojica, najprije u velikoj dvorani, zatim u njegovom kabinetu, a nakon završetka studija i u njegovom stanu u tadašnjoj Ulici 8. maja. Zvao nas je imenima trojice mušketira, a tko je bio Atos, tko Portos, a tko Aramis, neka pokuša pogoditi čitatelj…
Nije baš umjesno pisati o vlastitom radu ni vlastitim djelima pa ni o onima koji su nastali u zajednici s Tahirom i Borisom, ali je nepobitna činjenica da su svi ti komadi bili rado igrani i rado gledani te da su obilježili jedno prilično olovno i sumorno povijesno i kazališno razdoblje. U vremenu poslije gušenja hrvatskog proljeća bili su trajan i prepoznatljiv pokret otpora koji se kroz smijeh, porugu i travestiju obračunavao s rigidnim totalitarnim režimom, zbog čega smo često bili na udaru boljševičke represije i njezinih medijskih plaćenika, a nakon sarajevskog festivala 1976. godine i na rubu zatvora.
Tahir Mujičić, a riječ je ovdje o njemu, bez sumnje je osoba koja je svojim vulkanskim temperamentom i mnogostrukom, upravo renesansnom umjetničkom nadarenošću udario snažan pečat na naše zajedničko djelovanje te je najzaslužniji za formiranje autorskog trolista jer je baš on bio njegov pokretač i tvorac. U životu nisam sreo osobu koja je s više strasti pila iz svih mogućih životnih vrela i s toliko amplituda sudjelovala u najrazličitijim stanjima i zbivanjima s kojima se u svom vijeku susreće ljudsko biće. U vrijeme radosti, smijeh je dosezao do nebeskih visina, u doba žalosti, suze su tekle kao rijeke. Posebno rado i opet sa suzom u oku pamtim jedno zajedničko tugovanje uz slušanje sevdalinki Himze Polovine i Zaima Imamovića. Kad smo se sreli, već je završila Tahirova boksačka i golmanska karijera i već je od vatrenog hajdukovca postao žestoki dinamovac. Osvajao je svojom neizmjernom srdačnošću i nesebičnim gostoprimstvom, sve što je imao dijelio bi s kolegom i prijateljem, a njegov dom u Vlaškoj ulici za vrijeme studija često je bio utočište "đaku putniku", kojeg su njegovi dragi roditelji i sestra primali pod svoj krov i hranili ga kao svoje vlastito dijete.
Rođeni vlaškovuličanec, sin bosanske, begovske, veletrgovačke, muslimanske obitelji i rođeni Jaskanac, sin šljivarske, prosvjetarske, katoličke, mačekovske obitelji, postali su vjerni i nerazdvojni druzi, nešto poput Oresta i Pilada. Tahir je često za prazničnih dana (kao i Boris nešto kasnije, a za razliku od Tahira i danas) boravio u Jaski, postao dijelom obitelji i svih radosti malog mista. Sjećam se na primjer da je jednom prilikom našu ljetnu kuhinju svojim zidnim slikama pretvorio u Disneyland. Osvajao je svojim brojnim talentima, jednako je umješno slikao, crtao, glumio i režirao, a posebnu vještinu imao je za okupljanje, poticanje i organiziranje darovite studentske mladeži iz raznoraznih krajeva tadašnje države. Istinski Zagrepčanec, s Bosancima je bio najveći Bosanac, s Hvaranima autentični Hvaranin, u Jaski pravi Jaskanac.
Prigodom osnivanja jaskanskog kazališta, 1968, bio je svojevrsni kum tog događanja (zajedno s Borisom Senkerom) i nagovorio me da se posvetim vođenju jaskanskog teatra i režiranju. Odvratio me od bavljenja sportskim novinarstvom koje je čak trebalo biti moj životni poziv (legendarni urednik međunarodne rubrike "Sportskih novosti" Ante Ema Škrtić vjerovao je da ću baš ja biti njegov nasljednik). Surovom slomu Proljeća nas trojica odlučili smo se oduprijeti kazalištem za djecu. Potaknuli su nas na to i vrhunski rezultati berlinskog GRIPS-a koji se dječjim teatrom služio u borbi protiv građanskog društva te je idejno bilo blizak čak njemačkim Crvenim brigadama. Tako je nastalo studentsko kazalište "Malik Tintilinić", naša nebeska zaštitnica postala je najveća hrvatska književnica Ivana Brlić-Mažuranić, a usred posvemašnjeg mraka junak našeg prvog komada Svebor krenuo je u potragu za svjetlom. Tahiru je u tom teatru namijenjena uloga redatelja, scenografa i kostimografa, Borisu dramaturga, a meni pisca. I zaista, napisao sam "Svebora", predao ga Tintilinićima i potom se usred posvemašnjih progona i svakidašnjih hapšenja povukao u oazu jaskanskog doma.
Za koji tjedan netko me upozorio da je u "Večernjem" listu objavljena najava premijere "Svebora" autorske trojke Škrabe-Senker-Mujičić, napisana s posebnim oduševljenjem zbog činjenice da komad potpisuju trojica autora, dakle nešto nezabilježeno u povijesti kazališta... Nazvao sam Tahira i on mi je objasnio da je došao na ideju da se pojavimo kao autorski trolist jer "Stari moj, tko će uopće obratiti pažnju na neki dječji komad u izvedbi studentskog kazališta... Ako su međutim u pitanju trojica autora, dakle "troglavi zmaj", na to će sigurno svi zatrzati...!" Bio je u pravu, taj sjajni marketinški potez u dobroj je mjeri pomogao našoj početnoj afirmaciji na zagrebačkoj i hrvatskoj kazališnoj sceni.
Ovo je prilika da još jednom ponovim već više puta iskazanu tvrdnju svakog člana našeg trija da nije moguće pisati kazališno djelo na taj način da sva trojica autora istovremeno udaraju po pisaćem stroju. Kako smo pisali i na koji način su nastajali naši komadi, neka što se mene tiče i dalje ostane naša slatka zajednička tajna. Ono što je međutim najbitnije jest činjenica da je svako, ama baš svako naše djelo (mislim da ih ima 17, a možda se i varam…) plod dugotrajnih i minucioznih razgovora i priprema, u kojima smo uvijek sudjelovali sva trojica. Ti razgovori i pripreme bili su i ostali za svu trojicu nezaboravni, najslađi i najdraži trenuci zajedničkog stvaranja i njih se često prisjetim kad me vjetrenjača mojih snova vrati u one dane, "kad smo bili u Montani".
S Tahirom živjeti bilo je burno i olujno, gromovi su tutnjali na sve strane, a on je često prije pucao nego pitao tko ide. Pritom su meci (u međuvremenu su postali metci!) znali pogoditi i one njemu najbliže, kako u obitelji, tako i među suradnicima. No, mi koji smo ga dobro znali, mogli smo se nebrojeno puta uvjeriti da iza te pucnjave ne stoji zlo, već dobro srce. Vjerovali vi to ili ne, nikada se nismo ozbiljno posvađali i do našeg autorskog razlaza, ljeta Gospodnjeg 1985, uopće nije došlo zbog neke svađe, umjetničkog neslaganja ili možebitne ljubomore, kao što već to obično biva kad se rastaju stvaralačke skupine, posebno glazbeni sastavi. Životni put, zemljopis, a i vlastiti, zbog trojke možda i zatomljeni afiniteti učinili su svoje, ali rastali smo se sasvim spontano, dostojanstveno i mirno.
Tahir i ja viđali smo se proteklih 40 godina nažalost rijetko, prerijetko, uglavnom na sprovodima najbližih i najdražih. Na pedesetu obljetnicu svečane premijere "Svebora", 15. veljače 2022, našli smo se u Kazalištu "Trešnja", a Tahir i Boris posjetili su u ožujku 2022. Jasku, na dan premijere našeg jaskanskog "101 dalmatinera" Kazališta Škrabe. Jaskansko kazalište kojem su Tahir i Boris bili kumovi kod osnivanja 1968. djeluje uspješno i danas. Tog ožujka u Jaski smo se fino družili, obišli neka draga mjesta naše mladosti, prisjetili se nezaboravnih trenutaka naše suradnje i lijepo proslavili našu veliku obljetnicu. Posljednjih nekoliko godina i tjedana čuli smo se sve češće, redovito množili radosti i dijelili žalosti. Pročitao sam negdje ovih dana kako je Tahir kao "manjinski pisac" imao problema. Budalaština! Ako je netko bio "većinski pisac", onda je to bio baš Tahir. On je pripadao cijelom svijetu, dakle SVIMA, a cijeli svijet, dakle SVI ljudi dobre volje bili su njegova obitelj.
Dragi moj Tahire, doviđenja! Pozdravi tamo gore sve naše drage, a posebno sve Tintiliniće, Histrione, Kajboje, Indijance, Vitezove, Pušketire i Vatrogasce!
Voli te Tvoj Nino
Fotografije:
