Zvali smo ga Čupo, ali nije bio pas. Kosa poput vranina krila obavijala je njegovu pravilno oblikovanu glavu. Samo na njezinu vrhu stršao je jedan čuperak koji mu je priskrbio ovaj nadimak. Ispočetka mu je bio mrzak i stalno se pokušavao obraniti od njega tvrdeći da je čuperak rezultat spavanja i oštre, neukrotive kose. No uzalud su bila sva objašnjenja, tako da je, i sam prigrlivši taj nadimak, na kraju odustao. Svi smo ga znali po nadimku, a na njega se i on odazivao.
Bio mi je prijatelj u ranim godinama kada smo se obojica formirali kao ljudi. Dok sam ja živio u stabilnoj obitelji, Čupina je bila sve, samo ne stabilna. Rekao bih da je dominantna osobina njihova ponašanja pa tako i odgoja djece bila stihija. Nitko ni s kim nije bio u jačoj vezi, a svatko od njih – od roditelja do djece držao po principa radim što hoću dok ide. U takvim prilikama škola je bila za svu djecu, a bilo ih je četvero, proizvoljna odluka. Iako inteligentan, Čupo se priklonio tom ponašanju, bar onda kada mu je to odgovaralo. Zbog mnogih izostanaka pokupio je samo ono znanje koje ga je zanimalo, dok su mnogi predmeti ostali potpuno nedirnuti njegovim interesima i učenjem. Nije to bio recept za uspjeh jer na kraju, bez roditeljskog nadzora, jedva da je završio obvezno osnovno obrazovanje. Izbjegavši stegu srednje škole u početku je bio radostan, slobodno odlazio na pecanje ili u prirodu želeći pobjeći od sve burnijih kućnih svađa roditelja obuzetih sebičnom brigom da održe bar minimum svoga nevaljalog braka. Ostala starija djeca rasula su se po inozemstvu i Čupo je bio sam. Zaplivavši nemirnim vodama adolescencije koristio je tu roditeljsku nebrigu: slobodno je odlazio dolazio kući kada je htio dok smo mi imali strogo određene sate do kada smo smjeli biti vani. Imao je i često mijenjao najbolje djevojke, ponašao se kao da je stariji bar deset godina od nas. Lišen osjećaja da svojim ponašanjem možda i vrijeđa nekoga lako je sklapao nove veze, ostavljao ucviljene djevojke, ali nije bio pokvarena duša.
Ali čekala ga je budućnost na koju nije računao. Da u životu treba raditi i zarađivati da bi opstao, shvatio je tek kada mu je umro otac, a majka ostala s malim primanjima jedva dostatnim za sebe. Tada je Čupo, izgubivši izvor novca, morao krenuti svojim putem, ali kamo, kad nije znao ništa raditi?
Ja sam već počeo raditi u ugostiteljstvu i predlagao da mi se pridruži. Sezone na moru znale su biti unosne za mladiće, no njemu se to nije sviđalo. Previše posla za malo novca, rekao bi. Pomislio sam – kao da ima puno izbora, ovako bez škole.
Ali on je izabrao inozemstvo. Ne znam koju zemlju : Austriju, Njemačku ili Švicarsku, a ja sam se pitao kako će tamo kad nije nikada radio niti što zna raditi. Izgleda da je u Čupinom slučaju trebalo imati samo dobru volju u tom svijetu tako različitom od našega pa ti je sve otvoreno. A Čupi je baš nedostajala ta volja za radom i nije mi bilo jasno kako on funkcionira u zemlji gdje se cijeni samo dobar radnik dok ljenčina propada.