Mladen Pavković predstavio novu knjigu – „Stepinac“

U dvorani Župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici, a u povodu Stepinčeva, održano je predstavljanje nove knjige Mladena Pavkovića „Stepinac“

Pored autora, govorili su i župnik ove crkve Davor Šumandl i bivši saborski zastupnik Marijan Ivančan, također autor nekoliko zapaženih knjiga.

Ovo je već drugo izdanje Pavkovićeve knjige (prvi primjerak je nema tome dugo uručen zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši). Riječ je, kako smo čuli o zanimljivom štivu, koje donosi osnovne podatke o hrvatskom velikanu, za kojeg je i ovog puta istaknuto da je već odavno trebao biti proglašen svetim.

• Pavković piše otvoreno i bez dlake na jeziku – kazao je Ivančan, te dodao da su i zbog toga njegove knjige rado čitane. A u ovoj donosi i dokumente, pa se čitatelji ponovno mogu podsjetiti šta je bilo, poglavito na dan, odnosno na Stepinčevo, kad se sjećamo čovjeka, kojem je putokaz jedino bio Bog i njegove zapovijedi. 

Na slici Danijela Borovića detalj s predstavljanja, koje je okupilo veliki broj posjetitelja.

Milan Pišković

Milan Pišković | Nova knjiga Mladena Pavkovića o Vukovaru

U vrijeme kad  cijela Hrvatska odaje počast hrvatskim Junacima Grada Vukovara, Mladen Pavković, novinar i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91), na sjećanje na ono šta je bilo, objavio je novu knjigu – „Vukovar-simbol snage i ponosa“.

Knjiga donosi niz zapisa o junačkom otporu velikosrpskoj agresiji, s osobitim naglaskom na djelovanje Hrvatskog radija Vukovar, čijih je pet novinara i tehničara ubijeno, od kojih se jedan još uvijek vodi kao nestali.

Nikada se ne smije zaboraviti da je ovaj grad obranio Hrvatsku,  te da bez njegove herojske obrane ratište bi se brže preselilo u Osijek, tako da bi posve sigurno stradalo još više ljudi.

Vukovar su branili i dragovoljci iz raznih krajeva svijeta. Mnogi su nažalost i poginuli, poput Jeana-Michela Nicoliera. Stoga, treba neprestano pisati i objavljivati – istinu, tim više što je ovaj grad simbol obrane, stradanja, hrabrosti i snage hrvatskog naroda. Ovo je moja peta ili šesta knjiga koju sam posvetio Vukovaru, gradu velikih i nezaboravnih junaka, od kojih, prije svih, mladi trebaju i moraju učiti kako se voli svoja Domovina – rekao je Pavković.

Knjigu je objavila Tiskara „Rihtarić“ u suradnji s Udrugom hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.).

Slova moja - sabrane pjesme generala Ivana Tolja

Ovih je dana tiskana, najavljivana i dugo očekivana, knjiga hrvatskoga književnika i generala HV. Na početku knjige, u izdanju  KIKLOS – KRUG KNJIGE  iz Zagreba u Riječi izdavača

pišu povodi i razlozi objavljivanja djela ovoga itekako poznatog autora, koji je započeo svoju

književnu karijeru krajem sedamdesetih godina minula stoljeća. 

”Sabrane pjesme Ivana Tolja objavljuju se o 30. obljetnici završetka Hrvatskoga obrambenog domovinskog rata i u 1100. godini Hrvatskoga Kraljevstva, uključujući nove do sada neobjavljene pjesme, njih četrdesetak, koje unutar knjige čine zasebne cjeline.

Knjiga predstavlja Sve po čemu jesam (zaključna pjesma u knjizi) Ivana Tolja te briše umjetno

nametnutu dihotomiju između pjesnika i generala.

Ciklus novih pjesama Slova moja, vojsko moja otvara knjigu i čitatelja uvodi obrnutim redoslijedom do prve objavljene zbirke Otočanka. Autor zaključuje knjigu ciklusom pjesma i poetskih proza Iz požutjelih papira, koje također nisu tiskane unutar zbirki.” 

Pjesme Ivana Tolja zastupljene su u preko četrdeset antologija i prevedene na desetke stranih jezika. Nadasve valja spomenuti njegove vrlo poznate pjesme kao što su Anima Croatorum, Riječi moja budi široka,  Dabogda, Božićni san, Hrvatska Badnja noć, Palim svijeću, Pod hrastom i  mnoge druge, sve do najnovijih pjesama, točnije rečeno poemā, Slova moja, vojsko moja i Nebeski recital, posvećenih spomenutim obljetnicama. Tu su i pjesme Hrvatska 18. studenoga, Tužaljka nad Vukom i Dunavom, koje iznimnom snagom govore o strahotama kroz koje su prošli hrvatski ljudi u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Predstavljanje ove bogato opremljene knjige održat će se, u Zagrebu, dana 24. listopada, u petak, u 19 sati u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, na Kaptolu 29a. 

O knjizi će govoriti  dr. sc. Hrvojka Mihanović – Salopek, predsjednica Društva hrvatskih književnika, koja je sabrala i pogovorom popratila Toljeve pjesme, prof. dr. sc. Slobodan Prosperov  Novak, povjesničar književnosti te Zdravko Gavran, književnik. 

Knjiga se već sada može naručiti putem Web shopa izdavača KIKLOS-KRUG KNJIGE na sljedećoj poveznici: https://www.kikloskrugknjige.hr/hrvatski/detalji_4/slova-moja_29/.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)

Mladen Pavković | Moj „razgovor“ s Tinom Ujevićem

Veliki domoljubni koncert Marka Perkovića Thompsona na određeni je način zasjenio i obljetnicu rođenja Augustina Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pisaca. 

Rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. Iza sebe je ostavio kapitalna književna djela, od kojih se poglavito ističu pjesme, od kojih je veći dio objavljen posthumno..

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu osmišljen je i sud, koji je osuđivao pisce, koji u to doba nisu surađivali s partizanima i komunistima, pa su tako kaznili i ovog velikana, onemogućivši mu objavljivanje njegovih književnih i inih uradaka, što je drugim riječima značilo, ostaviti ga bez ikakvih financijskih primanja. 

Je li DHK ikada povukao ovu presudu? 

Čitajući njegove knjige uz ostalo objavio sam i „razgovor“ s Tinom Ujevićem. Postavljao sam pitanja, a odgovore uzimao iz njegovih briljantnih djela, što najbolje oslikava njegov život i književno stvaralaštvo.

Dakle, u tom imaginarnom razgovoru, prije svega sam mu „rekao“ da se neprestano govori i piše da je on boem, na što je Tin odgovorio: 

-  Nisam boem. Jesam li bio? Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik, boemima se smatraju samo takvi koji  ne mogu završiti, a često ni početi, djelo.

Pa, tko je ili što je za Vas boem?

-  Boem je čovjek koji uživa u slavi, a nije ju zaslužio. Boem se karakterizira svojim kaputom, šeširom i cipelama, i s prezirom tog  pocijepanog kaputa.

Međutim, proglasili su Vas i „kraljem boema“…

-  Jesu, premda nije bilo glasanja o tom predmetu. Ja sam se, isprva, tome dostojno protivio, ali sve podliježe, najzad, utjecaju, navike i sredine. Kralj boema? Vjerojatno su me time proglasili jer sam najduže noći, više od gazda Pere i kelnera Bude i Milutina, izdržao u starom poratnom „Bumskeleru“, što je jedna mutna, zadimljena, zaglušna atmosfera gdje se litre ispijaju ili čaše prevrću na čaršav, uz svirku cigana i pjevanje Cvijete, Kaje ili Sofke.

Nu, prije Vas, čini mi se, da je Matoš  bio možda prvi koji je časno nosio ime boema…

-  Matoš je bio primjerak koji je, pored bijede i nesređenosti, svirao cello i čitao, mnogo čitao, ukratko, vjerovao  koliko-toliko u školu tradicije i obrazovanja. Matoš je kult boeme popeo do visine jednoga vjerovanja.  On je umjetnike pokreta simbolizma  i dekadentizma  htio da poveže sa veseljacima i zabavljačima starije romantike jedne izvjesne grupe sa mansarda. 

Vjerojatno Vam je poznato da riječ „bohemien“ po etimologiji znači Ciganin…

Fiktivni razgovor s A.G. Matošem

 
Mladen Pavković: Jesmo li se dovoljno odužili Antunu Gustavu Matošu? 

Imenom Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića trebala bi se i morala zvati barem jedna značajna, nacionalna, hrvatska književna nagrada. (A ne po Vladimiru Nazoru.) Trebalo bi se po njima nazvati i Društvo hrvatskih književnika ili neka druga istaknuta kulturna ustanova. Svatko od njih morao bi imati i muzej, kao što ga recimo ima Krleža ili  Marija Jurić Zagorka. Ali, zasad ništa od toga.

Nu, hrvatski pjesnik, feljtonist, esejist, novelist i putopisac Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku, 13. lipnja 1873, a umro je u Zagrebu 17.ožujka 1914. 

O njegovim djelima napisano je pregršt tekstova, ali nažalost još se nitko nije usudio i o ovom velikanu  snimiti i igrani film, tim više što je cijeli njegov život pravi biser za nekog dobrog filmaša.

Prije nekoliko godina, objavio sam i knjigu „Razgovori Mladena Pavkovića s Antunom Gustavom Matošem“. Odgovore sam uzimao iz njegovih djela, odnosno svega onoga što je pisao.

S obzirom na još jednu obljetnicu njegova rođenja, evo nekih mojih pitanja i odgovora iz te knjige koja ima stotinjak stranica.

Dakle, ovako sam počeo… 

Gospodine Matoš. Pok. Igor Mandić, koji vas je iznimno obožava i kojem ste vi bili uzor, uz ostalo je  napisao da „dobar pisac ujeda i mrtav“… Međutim, i onda i danas vi nemate samo obožavatelje, već i one koji vas ne vole, prije svega zbog vašeg hrvatstva…

• Dragi moj Pavkoviću. Barem  bi vi trebali znati da se u Hrvatskoj  gleda prijekim  okom  ako netko  umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište  i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i niškoristi. Em smo Hrvati.

Ali, oprostite, jalom se kod nas opravdavaju i oni koji misle da visoko lete, ili bolje rečeno neke tzv. „punjene ptice“…

• Imate pravo. Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. Kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska -onda je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju, za ravnodušnost.

Nu, i unatoč toga mnogi se u Hrvatskoj i danas osjećaju žrtvom…

• Ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa u Hrvatskoj nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha. 

U tim riječima, kao da smo prepoznali i neke naše intelektualce…

• Pa, da. Naša elitna inteligencija  nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima. Sjedi  u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.

Znači, kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije…?

• Dobro ste rekli. Kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti  i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama  pozvani samo pravi talenti. Naročito u književne rabote znaju se kod nas trpati tipovi koji bi drugdje  u najboljim slučajevima bili tek tipografi, knjigoveže. Ima kod nas talenata koji bi došli na površinu u najvećim literaturama, ali velika većina naših literarnih proizvoda vrijede tek za nas i kod nas, imajući u najboljem slučaju izvozne vrijednosti tek za milosrdno slavensko koje tržište. Nedavno je vulgarni  „Reclam“ odbio neke prijevode s motivacijom da prevedeni Đalski ne nalazi kod njega čitalaca…

Prisjećajući se vaših teških dana, onda spomenimo  i pismo koje ste pisali Viktoru Novaku, od 6. veljače 1914., a u kojem ste opisali svoje muke. Pismo je vrlo potresno, ali ćemo ga citirati: 

- „Oprerirao me dr. Mašek uz asistenciju dra Wickerhausera i Čačkovića (mlade ne spominjem). Sve trajaše četiri sata i na nesreću probudih se  prije  završetka iz narkoze. Na vratu mi napraviše tri rupe: jednu za cijev  za disanje. Vrat mi je silno otekao, mogu ležati samo na leđima, hranili su me na cijev kroz nos, 12 noći nisam  od silnog kašlja trenuo, jer me gnoj i silna sluz ne mogući kroz cijev nekoliko puta malo  ne ugušila. Sad me već deset dana  hrane na cijev, turenu kroz ranu na vratu, no kako ta rupa zarašćuje, boli su kod guranja cijevi to nesnosnije što se ta procedura opetuje 5 puta dnevno! Životinja ne bi to pretrpjela  i da sam sve to znao, učinio bih samoubojstvo. Sutra će mi tu ranu sašiti, a kako ću se hraniti o tome ni pojma! Tko bi rekao da će se obična promuklost izvrći u tako infamnu  bolest.  Već u Rimu sam patio kao niko moj, ali ovo me slomilo, žigosalo za uvijek, umorivši mi čak  i dušu i mozag u tolikoj mjeri, da ne mogu najzabavnijih i najzanimljivijih stvari čitati. Ne tješe me ni izrazi simpatije cijele naše javnosti. Kao Job, ja sam tek komad bola i komad nemoćne kletve!“ 

Znači ponovno niste mogli gotovo ništa ni jesti?

• Uh, što bih dao, da mogu pojesti malo slanine sa kriškom kukuružnjaka! Meni je tako zlo, da do travnja  nemam nade izaći, a ostanem li tu do travnja, ja ću poludjeti!

Međutim, ljudi, a poglavito vaši čitatelji, nisu vas zaboravili…

• Simpatije sa svih strana  kod te bolesti začuđavaju me to više, što nisam od onih što ide za tim da se „populariše“. Naprotiv. Sa svima sam se svađao. Najčudnovatije je da primam  darove sa strane te se u snu nadao ne bih. Tako me se sjetio i jedan željeznički ložač…

U međuvremenu ste izdržali i treću operaciju!

• Da ovog mjeseca, u martu, izdržah i treću groznu operaciju uha. Kad su mi jutros  mijenjali zavoje od bola i slabosti sam se onesvijestio. Moja fizička i moralna snaga je sasvim skršena i ne bude li što prije bolje, ja sam gotov, govorio je, uz ostalo, i pisao o svojim mukama  Antun Gustav Matoš, kojem se nažalost još uvijek nismo odužili na najbolji način.

Mladen Pavković

KiČ Bogdana Ogrizovića, Zagreb | Mladen Pavković: Tuđman

 

Tomislav Domović | Nikada nisam sanjao ne znam kakve novce, a sada, sa šezdeset godina iza sebe trebam još i manje. No i to malo je nedohvatljiva planina

 

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Za Tomislava Domovića netko je jednom napisao da je – izvanserijski hrvatski pjesnik. I nije pogriješio. Jer ovaj svestrani autor, dobitnik niza prestižnih nagrada i priznanja i te kako je priznat od čitalačke publike, ali i kritike. Nema ga mnogo u medijima, pomalo ih i izbjegava, a jedno vrijeme izabrao je, kao malo tko, i pjesničku šutnju. Sudionik je i hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Tada je napisao i jednu pjesmu koju je posvetio samome sebe, ukoliko mu se nešto strašno desi.

Dosad je objavio više od dvadesetak knjiga, pjesme su mu uvrštene u čitanke hrvatskoga jezika. Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Slavenske akademije i da ne nabrajamo dalje. Odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika, Ivan Tolj, kaže da ovaj pisac pripada samom vrhu hrvatske književnosti. Rođen je 1964. u Zagrebu, a živi i stvara u Karlovcu, kao samostalni umjetnik.

Kad smo, na početku razgovora, Tomislavu rekli da za njega kažu da je  svestrani čovjek, da živi život od umjetnika, boema, pa do pjesnika i pisca, nekako se samo nametnulo pitanje -  koliko mu to pomaže, odnosno odmaže u njegovu književnom radu? Odgovorio je: 

Iz pozicije kada sam u potpunosti duhovno obračunao s proteklim četrdesetogodišnjim javnim djelovanjem razvidno je da je cijena određene neovisnosti i ustrajnosti koju plaćam poprilično visoka. Jasno je da je nemoguće biti apsolutno samostalan i nezavisan ako su u vas ugrađene nemale literarne ambicije i težnje da budete nešto više od „jedan od mnogih“, da vaše stvaralaštvo bude prepoznato kao ures jeziku i hrvatskom pjesništvu, naslonjen na dobru tradiciju neupitnih književnih autoriteta. U prvim koracima, u prvoj polovici osamdesetih, izuzetno mi je pomogla naklonost Ružice Orešković i Saše Meršinjaka, zapravo jedan široki fluidni krug okupljen oko „Jutra poezije“ gdje sam u ozračju zagrebačke boemije brzometno odrastao i stasao u talentirana mladića. Tamo sam upoznao niz značajnih autora, u ideološkom rasponu od sistemskih miljenika do opozicionarskih nevoljnika (Josip Sever, Dubravko Horvatić, Boro Pavlović, Milivoj Slaviček, Ante Stamać, Branko Maleš, Ivan Tolj...) pa je vjerojatno tada formiran moj nepokolebljivi stav prema kojekakvim svrstavanjima, odnosno odluka da djelujem u svojstvu samostalnog strijelca. Ta odluka i dan danas se reflektira na moj trenutni status u smislu generacijske izdvojenosti u mučnoj mješavini potihe aklamacije i otvorenog prezira. Nakon pronalaženja svojeg mjesta pod književnim suncem i prihvaćanja u pet republika (poglavito u Srbiji) bivše države, a s teško prihvatljivom domovinskom marginalizacijom i s dvije prešućene zbirke (jedini hrvatski pjesnik dobitnik nagrade „Goran“ o kojemu u Hrvatskoj nije napisano ni slovo) dočekao sam čas stvaranja samostalne Hrvatske. I godine (prva polovica devedesetih) osobnog priznanja u kojima su me starije kolege uzele pod „svoje“ pišući o mojim knjigama, otvarajući mi prostor za objavljivanje, mareći o egzistencijalnim ponorima : Tonko Maroević, Danijel Dragojević, Dubravko Horvatić, Slavko Mihalić, Nedjeljko Fabrio, Boris Maruna, Sead Begović, Nikica Petrak, Ivan Pandžić, Gojko Sušac, Vinko Brešić, Božidar Petrač, Dubravko Jelačić Bužimski, Drago Štambuk, Marija Peakić Mikuljan, Boris Domagoj Biletić... Izuzmemo li osobnu satisfakciju sve to nije isuviše utjecalo na smještanje moje proizvodnje u generacijske pjesničke kanone. I da zadnjih godina osam godina (otkako sam se nakon dvodesetljetne šutnje vratio u književnu stvarnost) nema predanog čitanja i pisanja o mojim zbirkama koncizne prijateljice Biserke Goleš Glasnović, Petračevog nezamrlog i preciznog detektiranja osobnog pjesničkog univerzuma te nadahnutih opservacija Nade Đerek vjerojatno bih posumnjao u razložnost bilo kakva daljnjeg djelovanja. I nadalje me prati vršnjačka šutnja, ali se u tom pogledu nepisano pravilo ponešto poljuljalo jer o mojem pjesništvu progovaraju (neočekivano) Krešimir Bagić, Miljenko Jergović i Irena Matijašević. Nasreću pojavili su se i neki mlađi kolege kojima nisam nezanimljiv: Lada Žigo, Darija Žilić, Franjo Nagulov, Davor Ivankovac i Marija Pavković. To su imena onih koji su tekstom popratili neke od mojih zbirki, a uz njih postoji i čitava lista onih koji mi na druge, kolegijalne ili prijateljske načine iskazuju uvažavanje. Bez svih njih, ondašnjih i sadašnjih sklonika, zasigurno ne bih izdržao na trnovitu putu.

Međutim, čitavo vrijeme ostali ste vjeran poezije. Što ste našli u stihovima?

Mladen Pavković | Godine prolaze, a Arsen nam sve više nedostaje!

Fotografija: Mladen Pavković

Deveta je obljetnica smrti pjevača, skladatelja, pjesnika, slikara... Arsena Dedića (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.).

Veliko je ime hrvatske glazbene i ine scene.

Na početku stvaranja hrvatske države, zajedno sa suprugom Gabi Novak, pridružio se uz ostalo Hrvatskom Band Aidu na snimanju domoljubne pjesme „Moja domovina“. Iako nepotpisan suautor je dijela teksta ove, kako je neki zovu, druge hrvatske himne. Za Vice Vukova napisao je pjesmu „Kad raziđe se dim“, a i glazbu za himnu 101. brigade HV-a. Iz tog vremena pamtit ćemo ga i po pjesmi „Majka hrabrost“…. te po niz humanitarnih koncerata.

Razgovor Mladena Pavkovića s književnicom Ružicom Soldo

Razgovor pripremio i vodio: Mladen Pavković

 

Književnica Ružica Soldo, živi i radi u Širokom Brijegu (BiH). Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru. Također je uspješno studirala u Njemačkoj, Italiji i Londonu. Dosad je objavila petnaestak knjiga. Dobitnica je više zapaženih nagrada i priznanja. Pjesme su joj zastupljene u nekoliko antologija. Bavi se i enigmatikom, slikarstvom i prevođenjem s engleskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika. Radovi su joj uvršteni i u školske programe. Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg - Bosne.

Kad smo je pitali što se trenutačno događa, kad je u pitanju njezin književni rad, uz ostalo je rekla:

Ja pišem, materijal se nakuplja, a nema tko financirati tiskanje. Ako i dobijem koju marku na općinskom ili županijskom natječaju, to je tek nekih 10-20 posto cijene tiskanja i to za samo 100 primjeraka knjige.

Milan Pišković | Knjiga sjećanja na znane i poznate ljude!

Mladen Pavković objavio je novu knjigu!

Ovog puta riječ je o knjizi s niza fotografija, s poznatim i značajnim ličnosti, od književnosti, likovne umjetnosti, sporta, glazbe, političara, gospodarstvenika pa sve do Junaka Domovinskog rata, s kojima se družio, surađivao, prijateljevao…

- „Veoma je teško pretvoriti moje cjelokupno djelovanje u neku priču ili roman. Kroz fotografije s meni dragim ljudima, od kojih mnogih nažalost i više nema među nama, sve se činilo lakšim. Ideju za ovu i ovakvu knjigu dobio sam od jednog svjetski poznatog nogometnog trenera, koji je sam napravio nešto slično. On se zove Jose Mourinho. U predgovoru svoje knjige uz ostalo je naglasio:

„Postoji toliko mnogo knjiga koje su napisali ljudi koji me uopće ne poznaju, toliko mnogo knjiga punih netočnih komentara, toliko mnogo knjiga dalekih od onoga što mislim, što osjećam i tko sam….“

Nešto slično, ali daleko od Mourinha, i svestrani hrvatski novinar, publicist, književnik, fotograf, humanitarac, nakladnik, a prije svega „branitelj braniteljskih prava“, također je doživio, što naposljetku mogu potvrditi svi koji ga imalo poznaju, da ga ljudi znaju, a – ne znaju!

„Biti barem malo u društvu ovih velikana, prijatelja i suradnika meni je ostalo duboko u sjećanju, tim prije što sam od svakog od njih saznao nešto novo, a ako ništa drugo istinski put kojim su se na svoj način popeli prema vrhu“ - kazao je.

Ovo je njegova prva takva knjiga, (u nakladi Tiskare „Rihtarić“), jer ni izdaleka ovdje nisu stali svi oni koje je i putem fotografija namjeravao predstaviti – da se ne zaborave, kako on često voli reći, ali i napisati u svojim mnogobrojnim tekstovima i komentarima.

Milan Pišković | Nova knjiga Mladena Pavkovića o Romima

Mladen Pavković već je dosad objavio nekoliko knjiga o Romima, čak i knjigu njihove povijesti. 

 

Međutim, u povodu 8. travnja – Međunarodnog dana Roma, u nakladi Tiskare „Rihtarić“, izašla je njegova nova knjiga – „Romi“!

Ovog puta u knjizi su objavljene crno-bijele fotografije iz života ove nacionalne manjine – da se ne zaboravi, kako to on uvijek manje-više ističe.

Život Roma tijekom zadnjih desetak i više godina umnogome se popravio, ali to je još daleko od toga kakav ti ljudi, a poglavito njihova djeca zaslužuju. Prema ovoj populaciji i dalje je nepravda, odnosno i dalje se prema njima krše ljudska prava. Oni se kontinuirano suočavaju s puno nepravda, ponajviše zbog predrasuda. Svijest o romskoj kulturi također treba i mora biti mnogo veća, ne može se njihov problem propustiti pojedincima da to rješavaju i da se bogate na njihov račun. Danas sve više Roma živi u obiteljskim kućama, sve ih više vozi i automobile, a što je ipak najvažnije sve više njihove djece se i školuje. S ovom svojom novom knjigom želim i nastojim uz ostalo podsjetiti i na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu, ali ponajviše skrenuti pozornost na ove ljude koji žive tu pokraj nas, a koji ničim nisu zaslužili, poglavito u ovom stoljeću, da ih se smatra manje vrijednim – rekao je Pavković, koji je autor i brojnih knjiga, ali pretežno vezanih uz stvaranje hrvatske države, u čemu je sudjelovao i jedan dio Roma, ali nažalost ni to nitko ne ističe.

Inače, Romi koji su na fotografijama ovog autora uglavnom su snimljeni u Podravini, Međimurju i okolici Varaždina.

Milan Pišković | Mladen Pavković objavio prvu knjigu u ovoj godini!

Objavljena je prva knjiga u Hrvatskoj u 2024. godini!

Autor knjige s naslovom „Vesna Parun“ je Mladen Pavković, a nakladnik koprivnička Tiskara Rihtarić. 

Knjiga donosi  posljednje fotografije ove vrhunske pjesnikinje, (koja nažalost nije primljena ni u HAZU), iz bolničke sobe u Stubičkim Toplicama, jedan od zadnjih njezinih intervjua, potresno pismo Društvu hrvatskih književnika (DHK), odnosno njezin „zbogom“ ovom društvu, koje je, po njezinu svjedočenju, gotovo nikada nije prihvatilo te nekoliko najboljih pjesama.

• S ovom knjigom želio sam se na neki način još jednom odužiti velikoj i proslavljenoj književnici, s kojom sam se družio, koju sam poglavito zadnjih godina često posjećivao u bolnici, a pored toga o njoj sam snimio i dokumentarni film i organizirao tribine. U ime Udruge hrvatskih branitelja dodijelili smo joj i svečanu plaketu, a ona je stradalim sudionicima Domovinskog rata s velikom radošću znala  poklanjati i svoje knjige. U bolnici u Stubičkim Toplicama, ležeći na krevetu, napisala je vrijedne i zanimljive knjige, a izuzetnu skrb i poštovanje imala je od tamošnjeg zdravstvenog osoblja. Bila je duboko razočarana svojim tretmanom u hrvatskoj književnosti, (svaka čast iznimkama),  što ničim nije zaslužila. Tek nakon njezine smrti počeli su je „ozbiljnije“ shvaćati – prisjeća se Pavković, inače autor niza knjiga i publikacija, pretežno vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat.

Vesna Parun je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica, čiji se stihovi pamte i pamtit će se. Umrla je nakon duge i teške bolesti  25. listopada 2010. u 88.godini života u Specijalnoj bolnici u Stubičkim Toplicama.

Milan Pišković

Treća Pavkovićeva knjiga o Ivanu Generaliću

U Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama u organizaciji Općine Hlebine i Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici održano je predstavljanje nove knjige Mladena Pavkovića „Ivan Generalić – najpoznatiji hrvatski slikar u svijetu“.

Iako je ova svečanost održana na samu obljetnicu rođenja ovog velikog likovnog umjetnika i iako se selo Hlebine hvali da tamo i dalje djeluje veliki broj slikara, kojima je Generalić bio uzor, pojavio se tek jedan jedini naivni „umjetnik“ (sic!), što ne i iznenađuje jer u Podravini nitko nije toliko marginaliziran i podcjenjivan (čak i na državnoj razini!) kao ovaj likovni umjetnik, koji je stekao i svjetsku slavu.

Rođen je 21. prosinca 1914. u Hlebinama, a umro u Koprivnici 27. studenoga 1992. 

Prvi put je izlagao sa skupinom Zemlja 1931. crteže i akvarele koje karakterizira socijalnokritički realizam blizak težnjama  skupine. Poslije je slikao većinom na staklu uljem ili temperom narativne motive iz života na selu, podravske krajolike i drugo. Svjetski je postao poznat početkom pedesetih godina, nakon samostalne izložbe u Parizu. Osnovao je i financirao izgradnju Galerije Hlebine, u kojoj se danas nalazi aneks s oko dvadesetak njegovih kapitalnih djela koje je oporučno ostavio „hrvatskom narodu“. Bila mu je velika   želja  da se baš ta galerija (što bi bio i red!) nazove njegovim imenom, ali to se na žalost do danas  nije ostvarilo, iako su njegovo ime i njegova djela u njegovo rodno mjesto godišnje privukli na tisuće posjetitelja. Kapitalne slike koja je ostavio i koja su izložena u sklopu Galerije Hlebine imaju vrijednost kao „čitavo“  selo! Ali, ni u Koprivnici ni u Hlebinama ne žele da se ova galerija nazove njegovim imenom (sic!), ni toliko godina nakon njegove smrti.  

• U Koprivnici, kao najpoznatijem podravskom  umjetniku i ličnosti iz ovoga kraja, jedva su mu svojedobno dali ulicu od 200-tinjak metara, ali u kojoj nije živio gotovo ni jedan stanovnik! I to nije bilo lako ostvariti. Na moju inicijativu pokrenuta je peticija, osobito među ovdašnjim intelektualcima. Kad sam peticiju odnio tadašnjem gradonačelniku, jednostavno je nije želio ni pogledati, već mi je rekao: Kakvi su to potpisi, što je to? Međutim, zahvaljujući mojoj upornosti uspjeli smo! Ivanov sin Josip na određeni je način čak želio „minirati“ ovu inicijativu, pa je govorio Ivanovoj supruzi da neće doći, ali ona mu je odgovorila- s tobom ili bez tebe Ivan će imati ulicu! I tako je bilo i strasti su se na samom otkrivanju smirile, jer se  Joža, koji je stigao u zadnji čas, ponašao kao  najbolji sin svoga oca. Kasnije je i jedan seoski trg u Hlebinama nazvan njegovim imenom! Generalić je još za života rekao „zbogom“ Hlebinama i odselio se u susjedni Sigetec, (općina Peteranec), gdje je i na tamošnjem groblju i sahranjen. Iako je dugo živio i radio u ovom selu, općina Peteranec, mu još do danas, kao najpoznatijem stanovniku nije dala ulicu ili trg, a po njemu se ne zove ni jedna kulturna ustanova ili škola! U Sigetcu su jedino njemu u čast nazvali Ribolovno društvo! – kazao je Pavković.

Inače, u cijeloj Koprivničko-križevačkoj županiji nema nekog važnijeg spomena na ovog svjetski poznatog likovnog umjetnika, iako svi i te kako dobro znaju za njega i njegovo djelo, ali ne daju mu, unatoč više inicijativa, ni da se po njemu nazove ni neka kulturna ustanova u županiji. Generalić je izričito zahtijevao da se njegove poklonjene slike iz Galerije Hlebine ne izlažu izvan ovog prostora, ali ni to više ne važi. 

Na predstavljanju treće knjige Mladena Pavkovića o velikom slikaru govorili su i prof. Dražen Ernečić i načelnica Općine Hlebine Božica Trnski, dok je u glazbenom dijelu sudjelovao etno duo Gordana i Miroslav Evačić.  

Milan Pišković

Donacija za knjižnicu koprivničke Gimnazije

 

Mladen Pavković, poznati hrvatski novinar i publicist, darovao je školskoj knjižnici Gimnazije „Fran Galović“ u Koprivnici komplet knjiga na čemu mu je zahvalio  ravnatelj škole mr. Vjekoslav Robotić.

Gospodin Pavković je pritom naglasio važnost čitanja za odgoj i obrazovanje budućih intelektualaca. 

- Donirane knjige, od kojih je većina vezana za stvaranje hrvatske države i Domovinski rat,  bit će na raspolaganju učenicima i profesorima naše škole - kazao je ravnatelj, a vijest je objavljena na službenoj stranici škole.

Inače, ovo je u kratkom vremenu već druga donacija ovog autora školama u Koprivničko-križevačkoj županiji.

Mladen Pavković: Vesna Parun ili prešućena još jedna obljetnica!

Ove godine obljetnica rođenja Vesne Parun, po mnogima najveće i najznačajnije hrvatske pjesnikinje i književnice (rođena je  na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922., a umrla u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010.) uglavnom je prošla nezapaženo, ili bolje rečeno – nikako.

Čak šezdeset godina bila je stanovnica grada Zagreba, što će odmah neki protumačiti da je u to vrijeme bila iznimno cijenjena i ugledna.

Međutim, i ovakve prigode nam trebaju poslužiti da istaknemo svu jad i bijedu hrvatske kulture, odnosno velikog broja jadnih i žalosnih tzv. kritičara, ljubitelja poezije, književnih društava (poglavito Društva hrvatskih književnika čiji je bila dugogodišnji  član), političara i politikanata te tzv. novinara i urednika u pojedinim „velikim“ kulturnim medijima, koji su (svaka čast iznimkama)  činili  sve da joj do kraja života zagorče i ovako nikakav život.

Anja Šovagović Despot | „Žena za sva vremena“

Kad bi se birala „Žena godine“, poglavito među hrvatskim dramskim umjetnicama, na jednom od najviših mjesta trebala bi biti i Anja Šovagović Despot, koja nas već godinama zadivljuje svojim uspješnim ulogama u kazalištu, filmu, tv serijama…

Međutim, ona bi taj naziv zaslužila i kao malo tko, jer se i kao umjetnica uključila u stvaranje hrvatske države, a osim toga malo tko od njezinih kolega i kolegica se može pohvaliti toliko velikim brojem humanitarnih nastupa za hrvatske branitelje i stradalnike kao ona.

Nu, iako je dosad primila mnoge nagrade i priznanja, ne bi se začudili da dobije i najveću hrvatsku nagradu za kulturu, za životno djelo- „Vladimir Nazor“, tim prije što je jedina i – neponovljiva.

- Lijepo je kad primiš neku nagradu ili priznanje, to je jedan od znakova da su te ljudi primijetili, ali ništa ne može zamijeniti srdačan pljesak na kraju nekog našeg projekta - rekla je.

Mladen Pavković | Zvonimir Golob, pjesnik kojeg ne smijemo zaboraviti!

U Koprivnici se 19. veljače 1927. rodio jedan od najvećih hrvatskih pjesnika ljubavi. (Preminuo je 1. lipnja 1997. u Zagrebu.) Da je živio i radio negdje drugdje bio bi drugi – Žak Prever ili Jesenjin! Riječ je o svestranom autoru, koji je objavio niz vrijednih knjiga, uređivao nekoliko istaknutih časopisa, sudjelovao u osnivanju grupe Studio 64, koja je stvorila i afirmirala Zagrebačku školu šansona (Dedić, Špišić, Percl, Črnko i dr.). Objavljivao je eseje i prevodio s više jezika. Skladatelj je i autor brojnih pjesama. Bavio se i umjetničkom fotografijom. Njemu u čast moja malenkost pokrenula je i natječaj za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, koji se kontinuirano organizira već godinama.

Pamtimo ga i po njegovim nenadmašnim ljubavnim stihovima, od koje su mnoge uglazbili i otpjevali, pretežno Arsen Dedić, Kemal Monteno i drugi.

Žalosno je i jadno što Golobova obljetnica prolazi gotovo nezapaženo. Čak ni Društvo hrvatskih književnika (DHK) nije je zasad obilježilo, (ni jednom!) a u Zagrebu ovaj pjesnik nema ni ulici ili trg koji se naziva njegovim imenom.

Predlažemo, ako ništa drugo, da se „Zvonimir Golob“ nazove jedan most preko Save, a koji spaja stari i novi Zagreb.

Ime ovog istaknutog i značajnog književnika ne smije biti zaboravljeno.

Međutim, kako bilo da bilo, uvijek ćemo se rado sjećati njegove nezaboravne pjesme - „Dušo moja“.

Mladen Pavković

DUŠO MOJA

DUŠO MOJA, i kada krenem

tako bih rado da se vratim.

Ti ne znaš da je pola mene

Ostalo s tobom da te prati,

ostalo s tobom da te ljubi

dok budeš sama i bude zima,

jer ja sam onaj koji gubi

i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više

koliko dugo mrtav stojim

dok slušam kako liju kiše

pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si

i bez tebe ti ležaj spremam.

Na nekoj zvijezdi što se gasi

ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja

stavit ćeš glavu na moje grudi.

I ja sam onaj koji sanja

i zato neću da se budim.

Dušo moja, ko kaplja vode

i ti se topiš na mom dlanu,

jer s tobom dođe i bez tebe ode

stotinu dana u jednom  danu.

Zvonimir Golob

Mladen Pavković | Tomislav Beram svjedoči o patnjama i boli naših iseljenika

Već su relativno veliki broj knjiga napisali i objavili Hrvati koji godinama žive daleko od svoje Domovine. Međutim, do tih se naslova vrlo teško ili nikako ne dolazi, pa mnogi ni ne znaju za bogatu književnu i publicističku baštinu ljudi, poput Tomislava Berama iz Sydneya (Australija) koji nisu i nikada ne će zaboraviti svoje korijene.  Stoga je već vrijeme da se počne razmišljati i o knjižnici u kojoj bi bile sakupljene knjige Hrvata razasute po svijetu, što bi bilo pravo bogatstvo-biser. .. Također bi Ministarstvo kulture i medija, a da ne kažemo Ministarstvo iseljeništva moralo i financijski poduprijeti ovakve projekte, koje daleko od svoje zemlje čuvaju uspomene i iznose istinu, često i o tragičnim sudbinama ljudi koji su u vrijeme bivše, propale Jugoslavije morali otići „trbuhom za kruhom“.

Tomislav Beram objavio je knjigu s naslovom „Iz ljubavlju  za Hrvatsku“ (dnevnik). Godinama živi i radi u Australiji, gdje je iznimno aktivan i u tamošnjim hrvatskim udrugama i organizacijama. Na taj način nastoji da se ne zaboravi  da i tamošnji mladi uvijek imaju na umu gdje im je Domovina. Vrijednost ovog djela je i u tome što je tiskano na hrvatskom i engleskom jeziku.

Već u uvodu knjige pisac predgovora don Drago Ćurić citira rečenicu kardinala Franje Kuharića: „Nikada se ne napušta Domovina bez suza“.