Mate Milas | I mogu se polomit lađe...

I mogu se polomit lađe
Prasnuti ko val o hridi
Al ja ću opet probat dalje
dok imalo se neba vidi

I tko da znade kakvo sutra
Morem će se sunce liti
I hoće li u kutku nekom
Za me zora biser skriti

I ko da znade hoće li me
S neke nove bijele luke
K plavoj vodi, jednog jutra
Neke nježne rinut ruke

Mate Milas | Ne čujem više duše molitava

Bože, svu onu živu djetinju nadu
Po zgarištu tražim ko ostatke doma
Dok i zadnji spomen sumnje ne ukradu
I ne bude ničeg među nama dvoma

Bože, ja ne čujem više duše molitava
Nit sela ni zvonika, nit oca ni majke
Tek djetešce pamtim kako mirno spava
Uz romor očenaša, uz šapate bajke

Bože, sve strahove svoje ostavljam sebi
Ne mògu utkat strepnje u ruha rituala
A znam da Riječi tješe i opet dao sve bi
Za blagoslove davnih dječjih ideala

Mate Milas | Balada

 

Više ničeg nema
S godina se ljušte sjene
Udaju se tuđe ćeri
Sinovi se tuđi žene

I di da oči odu
Kome da se suze dadu
Utopit ću u crnu vodu
I ovu baladu

Mate Milas | Znao sam ga

Znao sam ga tri života
Lita bila, zime vrane
Proćerdasmo noći duge
Òd neba smo krali dane

I ne znadoh nikad ko je
Kakve li ga zvijezde kroje
Táman i kad sunce bije
Srebrom i sred mraka sije

Bivao bi od svi' jači
Kad se miso rogom kači
Kad se kuša srcu volja
Srid jezera, navr' polja

Ali opet, sve bí džaba
Zaspao bi kraj taraba
Di se liježe mrtva tama
Di rakija oči slama

Di ga jutra jednog žuta
Našlo sunce ukraj puta

Poznale mu samo lice

Tužne vile samotnice

Mate Milas | Ćer imotskog kadije

Svunoć su veljale mačke
I misec se bilio ko mliko
A ja san čula pisme divojačke
Oči san ti snila, moja diko

Ne da mi noć, zora ne da mira
Od meda su usne moje žute
A u osan ležin zlatni sindžira
Otka' se, kaure, zaljubi u te

Sinoć je ćaća jaha Omer-agi
Ne mogu mu više sakrit devera
Il' me čekaj s vrancen u našoj drȁgi
Il' me traži stinan crni jezera

____
*veljanje mačaka – dozivanje…
*sindžir - željezni okov

*kaur - kršćanin
*dever - životne brige, muke, teškoće
*draga - livada u šumi

*stinan - stijenama

Mate Milas | Sefardska balada

Na brodu za Bosnu bilo nas je troje
A u to su vrijeme rijeke jele ljude
I kleo se svaki da želi samo svoje
Pod kabanom krijuć jatagan i škude

A zima je bila tvrda ko jasen
U očima čežnja, sunce Saraj-grada
Niz djetinji suton začuo sam glase
U sobu mi ušla sefardska balada

I vidio sam bljesak, bijelu kandžu noža
Zbog usana se tvojih nisam niti mako
Nit je bijela bila, nit tamna moja koža
Kad dno sam Bosne mrtvom rukom tako

Mate Milas | *** (U kamen se klešu neke riječi)

 

***

Ù kamen se klešu neke riječi

Neki se stih kroz vremèna vine

Sa nebesa grmi, iz mramora ječi:

„Navik on živi ki pošteno zgine“*

 

Neke su riječi kao ruke utočišta

Kad oteta su polja, al ne daš gorde sne

„Nama život ne znači baš ništa

Al boj za ovu zemlju znači nam baš sve“*

_________________

 

*Fran Krsto Frankopan, iz pjesme "Pozivanje na vojsku", doslovno: „Navik on živi ki zgine pošteno"

*časnik Illya Samoilenko u intervjuu iz čeličane Azovstal, SkyNews, 10. 5. 2022.

Mate Milas | Odlazak

Ne diraj me, mila, znadem da te nema

Već se dugo na obzorju mrači

Uz kutove se slegla neka sjena nijema

Zašto čekaš, kišo, samo tiho plači

 

I ne gledaj me tako, ničeg neće biti

Odavno su se moje umorile riječi

Cestom će se pljusci ko sjećanje sliti

Začuti ćeš gromlje kako bolno ječi

 

Mate Milas | Sloboda

Pobjegla si, sestro, ne trebaš se dalje peti

S prvim suncem raskuj krila... i poleti 

 

Pa zazlati rosna polja, lica sela i dolina

Budi kao prkos žuti, budi bijes s visina

Nek protrnu carstva laži, nek tirani polude

Nek se boje ruku puka, očiju što tebi žude

Mate Milas | Kažeš, nije kasno

 

Kažeš, nije kasno da se krene

Razvežu se želje zarobljene

Al u meni još svom silinom žive

Svi srpnjevi pjani i veljače sive

 

Kažeš, noćas vjetar u dvorištu spava

I kob se neka na tišinu slegla

I ovija se, šumi, neka bajka plava

A užad još se čvršće oko nogu stegla

 

 

 

 

Aleksandar Horvat | Kaj bumo z črnim? slijedom Pisničkog dekreta

 

Oleg Antonić | Narudžba pred réru
(Mati Milasu, s ljubavlju)

Prije no što grunut ćemo réru
prijatelj mi drag & drug po peru
(prebirući goropadne tvorbe
koje rađah posred bose borbe
što sa sobom, što s raspećem žića)
jednoć prasnu - Deder Cesarića! -

 

pa prisnaži još jedared žustro

- Glas apstraktni već razbistri, mustro!
Dobrišu mi, Dobrišu daj amo!
Uz rakiju, Pjesmu jasnu samo!


Mate Milas | Pisnički dekret

Među gangan, dok se pisma ladi,
kad od lóze bude lašnje disat,
moj Oleže, pobratime, znadi,
novi proglas mi ćemo potpisat.

Oti dekret, pisnici će znati,
sasma jasne poslidice vuče,
neće smiti metaforon zvati
za šta pismon ne ostave ključe.

(*oti – taj)

Aleksandar Horvat | Kaj bumo z črnim?

A gda se gavran dere z bandere?

Nigdar ni točen, nigdar na meter.

Ne zna on gange, ojkače, rere.

Na črno grakče nered vu veter!?

Vran vitiznanskog neče dekreta.

Vre vsaku pesmu naheri, sfuša,

kak da grafite na zid šekreta

hiče na vrpu. A duh? A duša?

(*vitiznansko - pjesničko, naheri - iskosi, sfuša - pokvari, šekret - toalet, vrpa - hrpa)

Mate Milas | Nek nan starin srce reste

Zar u svađi da nan prođe

Ova mrva od života

Da nan inat dane glođe

Sram je, brate, i grijota

Nema zemlje, nema duba

Vridna da bi rič nan gruba

Ž đavlon šta nas slabe kuša

Digla međe izmeđ duša

Pa da s krvlju svoje krvi

Dok se život kraju mrvi

Ja ne mogu puna srca

Zadivanit da smij vrca

Nek nas takne Ruka koja

Ne da ilan da se žeste

Nek je moja radost tvoja

Nek nan starin srce reste

________________________________________________________________________

*ila - jal, zloća, zavist

(za dobra čovika u Imoti kažu:

"nema u njemu ile")

*zadivanit - razgovarati, besjediti

*nek nan starin srce reste - misli se na roditelje i sve poviše toga

Mate Milas | Pozdrav susjedu Marku

  

Tišina se teška razlegla kućom

I čuo se vjetar kako brijestom diše

I lavež starog gare, u dvorištu, lijeni

I hroptanje zadnje, sve tiše i tiše

 

I ko da se ništa promijenilo nije

I ko da se namah rodiše zvuci

U drugoj sobi netko se smije

Čaša je vina u kvrgavoj ruci

 

I pljusnula brzo jedna davna šala

A bio je Marko u humoru rođen

Rasuo se grč ko ljubav neka mala

Odojak od jučer već slasno se glođe

 

I živi još noćas imanje malo staro

Niz briješće kao trnci povjetarci bruje

Od žamora je šumna usnuo garo

Tak zalaje mlako kad korake čuje

Mate Milas | Da mi tebe nema

 

Da mi tebe nema, nestao bih noćas

Da ne mrzne mi srce ovaj pogled mali

Umrle bi šume, zastao bi potok

Ni vukovi ni kopci za me ne bi znali

 

Da mi tebe nema, nestao bih noćas

U korijenje trava, u vrelišta voda

Ni livade ni polja ostavili ne bi

Niti jednog šuma da mi stope oda

Mate Milas | Izgubljene bitke

 

Svi udarci bolni, sve riječi britke

Svi ubodi oštri, sve rane žitke

Sve su to, dušo, tek izgubljene bitke

 

Al' kunem se čašću, čim vrati se snaga

U jutru onom kad zaliječim rane

Izazvat ću te opet, draga

Na poljanu žutu, nà nove megdáne

Mate Milas | Možda opet negdje

 

Možda opet negdje mi ćemo se sresti

Mahovite će noći ukrstiti nam staze

Pod beskrajem zvijezda zagrljaje splesti

Možda opet negdje mi ćemo se sresti

 

Ja odlazim noćas ne znajući puta

Daljine me žarke šapatima mame

Nemirnoj je duši suđeno da luta

Ja odlazim noćas ne znajući puta

 

Ako vežu nas niti od vremena čvršće

Začut će nas noćnik, oluja što se žesti

U mjesecu bijelom na nepoznatoj cesti

Možda opet jednom mi ćemo se sresti

Mate Milas | Rakija

 

Još sa zorom, u godove skrita

Prsi stegne ruka od granita

 

I smalaksa život, žudnja vrvi

Na očima sjena, krila gladne strvi

 

Pa proteče kletom krvi

Strast što mramor mrvi

 

Mate Milas | Na dnu

Da l' ćeš doći?

Ne mogu već da bježim.

Na poljani mrkle noći 

U ranama ležim.

I samo da te čujem,

da dotaknem njih dvije,

pa da vječno, vječno snujem

da je prije, da je nekad prije.

Mate Milas | Sve si mi bio...

 

I sve što si htio

Pokorno sam dala

Tvoja je, tvoja je bila

Duša ova mala

 

A mraz mi okiva prste

I kiše liju, liju kiše snježne

Niz kosu, niz oči, niz lice

Niz ruke... tvoje ruke

Tako nježne

 

***

 

("Mnje hljebom bil

I snjegom bil

I snjeg nje bjel

I hljeb nje mjil"

M. Cvjetajeva)

Mate Milas | Jutros je pjesnik u tamnicu bačen

 

Jutros je pjesnik u tamnicu bačen

Sjekao je, kažu, riječima ko mačem

 

Rezao je, krvnik, prijetvorje do bola

Sve je naše laži skidao do gola

 

Pred zoru su, na cesti, našli dvije žrtve 

Pale su uz pjesme, od smijeha posve mrtve