Zoran Hercigonja | Tišina modernog čovjeka između sjećanja i otuđenosti osvrt na zbirku poezije Dereka Mahona „Night-crossing“

Zbirka „Night-Crossing“ Dereka Mahona osim svoje jednostavne vanjske forme, nosi složenu unutarnju napetost između pojedinca i svijeta koji ga okružuje. Na prvi pogled riječ je o poeziji tišine, prostora i samoće, ali iza mirnih slika gradova, mora, ulica i udaljenih krajolika skriva se osjećaj otuđenosti čovjeka koji pokušava pronaći svoje mjesto u vremenu koje ga neprestano udaljava od samoga sebe. Mahon ne gradi poeziju na velikim dramatičnim događajima, nego na malim trenucima u kojima se otkriva težina ljudskog postojanja.

Već sam naslov zbirke „Night-Crossing“ – noćni prijelaz – sugerira putovanje kroz tamu, ali ne nužno prema svjetlosti. To nije romantično putovanje junaka koji na kraju pronalazi konačan odgovor, nego tiho prelaženje granice između poznatog i nepoznatog, između prošlosti i sadašnjosti, između pripadanja i udaljenosti. Mahonovi lirski subjekti često se nalaze na rubu prostora i vremena, kao promatrači vlastitog života. Oni nisu potpuno izgubljeni, ali nisu ni potpuno povezani sa svijetom kojem pripadaju.

U vremenu kada književnost često pokušava privući pažnju pretjeranom dramom, nasiljem ili velikim riječima, Mahon radi suprotno. Njegova poezija ne viče. Ona govori tiho, gotovo hladno, ali upravo zbog toga ostavlja snažniji trag.

Nema potrebe za ukrašavanjem osjećaja jer se praznina, samoća i nostalgija pojavljuju kroz slike prostora i svakodnevnih prizora. Gradovi, napuštene kuće i udaljeni pejzaži postaju više od običnih mjesta. Oni postaju odraz čovjekove unutarnje udaljenosti.

Iza opisa vanjskog svijeta krije se problem modernog čovjeka: osjećaj nepripadanja. Čovjek se nalazi okružen mnoštvom, ali istodobno ostaje sam. Društvo postoji, ali povezanost izostaje. Upravo ta proturječnost čini jednu od glavnih tema zbirke. Mahon ne govori samo o osobnoj samoći, nego o široj pojavi modernog života u kojem pojedinac postaje promatrač vlastitog postojanja. Kao da se nalazi pred zatvorenim vratima svijeta kojem pripada, ali u koji nikada potpuno ne ulazi.

Posebno je zanimljiv odnos prema prošlosti i sjećanju. Prošlost kod Mahona nije idealizirano mjesto kojemu se treba vratiti, nego prostor koji stalno prati čovjeka. Ona oblikuje identitet, ali istodobno predstavlja teret. Poput sjene koja se proteže iza čovjeka, prošla iskustva određuju način na koji pojedinac vidi sadašnjost. U tome se vidi povezanost s irskom književnom tradicijom koja često preispituje odnos između osobne sudbine i povijesnih okolnosti.

„Night-Crossing“ nije zbirka koja nudi jednostavna rješenja. Ona ne pokušava uvjeriti čitatelja da će samoća nestati ili da će čovjek pronaći savršeno mjesto u svijetu. Upravo suprotno, Mahon prihvaća nesavršenost ljudskog iskustva. Njegova poezija pokazuje da se čovjek često mora kretati kroz vlastite unutarnje noći, kroz sumnje i nesigurnosti, kako bi barem djelomično razumio samoga sebe.

U vremenu hiperprodukcije književnosti, kada se mnoga djela grade prema unaprijed poznatim pravilima i obrascima, Mahonova zbirka djeluje kao suprotnost takvom načinu stvaranja. Ona nema potrebu za trenutnim učinkom niti za privlačenjem pažnje pod svaku cijenu. Vrijednost se nalazi u atmosferi, u promišljanju i u sposobnosti da običan prizor pretvori u pitanje o čovjeku.

Derek Mahon u „Night-Crossing“ pokazuje da moderna poezija ne mora biti glasna kako bi bila snažna. Dovoljni su jedan noćni prijelaz, jedan udaljeni krajolik ili jedan trenutak tišine kako bi se otvorila velika pitanja identiteta, pripadanja i prolaznosti. Upravo zbog toga zbirka ostaje primjer književnosti koja ne nastaje kao prolazni proizvod vremena, nego kao pokušaj razumijevanja čovjeka koji se kroz vrijeme neprestano traži.