(Sandri)
(nova poetika)
onamo kamo riječ moja smjera
ni drugog čovjeka ni psa da grize
u očaju što sam onom ondje mjera,
nije li privid sluha, odjek riječi brze,
nutrinom što mi hara utrobom, bez premca ni para u boju, u kojem taj jedan samog sebe razgara, rađa se svjetlost, paluca jezikom s jutra na Zemlji u nebu Bog, koji odmiče biću, izmiče vidu, promiče vremenu, vuče nas za nos, baca u zanos, jurišniku ponos, Riječ, moj socijalni stan u koji plamenu useljavam žurbu drveta da proljetna suza na bos zimski oganj baci zguljenu kožu riječi još neizreče-ne, neiskovane, neuvaljane u stvar-nost, potom neumjesne, a ipak vrle, za kojima potom snene, opijene, užarene, nadojene, neojađene kao milost riječi mog socijalnog stanja, izmiču mi u nedogled, za sobom ostavljajuć’ kapsule, netom sobom samima nastanjene dok mojoj
riječi tek ostaje ući i navići se na pogled iz nove haljine skrojene za uznesena znanja, nove namjene.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.