Mario Kovač | Kamen

Preci moji 

Što me niste načinili

Od kamena

Kamen srce nema

Što tuđu studen ćuti

Kamen nema čežnju

Da u njoj sagori

Kamen ne možeš prodati

Jer ga nitko ne želi

Kamen nit´cvili nit´se hihoće

Kamen ne rađa stihove

Kamen ne živi

Kamen ne umire

I sva je strahota kamena

U njegovu izobličenu licu

I oku što nazire tek ravnodušnost svijeta

I sljedeći naraštaj opačine

Oko sklapa vjeđu

Kamen je umoran 

Kamen sniva

Kamen je spokojan

Mario Kovač | Možda

Hoće li djeca novog jutra
Znati utisnuti stihove u zemlju
Hoće li disati nebo
Magijom il´kovanjem
Gledajući tinjajuću ravan
Hoće li posijati nijemo sjeme
Il´nauljiti bjesomučan čelik
Nemiran sam
U ovo nevoljno predvečerje
Drevne brazgotine bivanja
Utroba misli rađa
Al´jezik je otupio
Riječi su silne, a ja slab
I spone su tanke i potrošene
Da zauzdam sjetu
Klanci obraza peku
Ponestaje mi tinte
Sutra, možda
Sutra

Mario Kovač | Jutro

Kad tišina odradi svoje

Trebat će ipak nešto reći

Nećemo ovdje ležati dovijeka

Praviti se da tišina govori dovoljno

Ne možemo prevariti jutro

Koje viri kroz zavjese

Jutro je voajer

Ali mu ipak dugujemo

Prevalilo je dugačak put

I sad je tu i čeka

Čeka na riječi koje kasne

I gleda svjetlošću na zidni sat

I pruža blijedožute prste 

Treba brzo prošaptati nešto

Jer jutro kratko traje

I izgubit će bitku protiv podneva

A mi ćemo samo ustati nijemi

I skuhati kavu

Mario Kovač | U mom snu

U mom snu

Bio sam odvažan

Nisam skrenuo pogled 

Mogao sam oživjeti zrcala

U mom snu

Posegnuo sam predugim prstima

Za tvojom kosom i ramenom 

Utisnuo sam nadu u tvoj dah

Okrunio sam te tratinčicama

Nebo je govorilo stihove

U mom snu

Učinio sam da tvoj autobus urani

I da sjedneš na moju staru Vespu

Oviješ ruke oko mog struka

U mom snu

Odvezli smo se nigdje

I nikad se više nismo vratili

U mom snu

Mario Kovač | Korak

Naivan sam poput kockara

Jer imam još suza za natopiti skute tvoje

Gdje je svršetak?

Tamo gdje je zemlja zašivena za oblake

Ili ondje gdje nestaje sjena?

Ne želim nadu koju mi je opet gaziti

Ni koračati u cipelama Petra Pana

Postojanje je zvonak šamar

A sad mi je okrenuti obraz

I hodati još malo bosonog

U sakramentu tmine

Još samo malo

Slab sam, Bože

Mario Kovač | Vrtoglavica

Kad jednom otvore ti glavu
Više nikad nisi isti
Rastežeš rečenice i mucaš
Ljuljaš se dok hodaš
Čudno gledaš ljude
S povezom preko oka
A vrtoglavica ti ne da
Da živiš kao čovjek
Da čitaš knjige
Da gledaš filmove
Da surfaš internetom
Da imaš normalne misli
Zato, ako ikad vidiš
Neobrijanog tipa s povezom
Koji se ljulja dok hoda
I mrmlja sebi u bradu
Ne boj se
Taj je prijetnja samo sebi

Mario Kovač | Žuto

Slatka li je bol
Sveprožimajuće sjete
Dok u kasno poslijepodne
Sjedim u kuhinji uz čaj
I gledam žuti zid
Sunce je škrto danas
Tuga je prikovala sjećanje
Za školske klupe i miris krede
Za ljubav iz udžbenika
Za nade veće od života
Za raskinuta bratimljenja
Za nikad viđene gradove
Za suzu i riječ u grlu
Nevino nije na prodaju
Ljubomoran sam
Ne pitajte me za danas
Jer jedva nosim jučer
A jučer je bilo i uvijek će biti
Moje
Sad imam samo ovaj žuti zid
Žuto platno i film jednog života
Koji zaslužio je bolje stihove
I bolji konac
Umrijet ću gdje sam rođen
Kao da nikad nisam

Mario Kovač | Svadba

Kušaš me
Ližeš moje kosti
Prevarih te mnogo puta
Na mnogo svjetova
Ali vjenčat ćemo se jednom
U kapelici od sivog granita
S mrtvim cvijećem u kosi
Podzemlje će svirati gajde
Tamni vitezovi pit će u našu čast
Bit ću veći
Bit ću glas što odzvanja vriskom
Postidjeti me se nećeš
Nespokoj će krčiti put pred nama
Ja i ti i sve što tinja
Sve što djecu plaši
Vući ćemo za sobom
Ljubim te

Mario Kovač | Not dark yet

On leži tamo
Ona ima oči koje preklinju i vrište
Nikad nisu bili jedno za drugo
Đavo je držao tintarnicu
Pero je duboko zarezalo papir
Krvava suza je ostavila biljeg
Savez je sklopljen
Žrtve ne poznaju nevinost
A stari Dylan zaključan u radiju
Pjeva o mraku koji se bliži
Nema on pojma

Mario Kovač | Cijena

Kročim laž danju
Istinu noću
Uz moje rame nitko
Smijao sam se
Jer bijah besmrtan
Sad mi se nevinost ruga
Osuđen sam
Da sviram pod oknom tvojim
Strune bole
Ali blijedog se konja ne bojim
Ni jahača što groza ga slijedi
Mladost me ne pamti
Čeznem za tim da cijenu platim
Trideset srebrnjaka za dušu moju
Samoća za slobodu
Poštena pogodba

Mario Kovač | Dan kad je umro dobar čovjek

Bog je rastavio zemlju od neba
U šest sati ujutro
Plahte još bijahu tople
Mazali su med i maslac na kruh
Ceste pune mravi na putu za mravinjak
Golubovi u potrazi za doručkom
U zrcalima zatvorenih trgovina
Noćna mora rotirajućih svjetala
On je unutra i strah je unutra
I strah je tamo oduvijek
Mutni šalteri i neplaćeni računi
Sedam školskih sati i zvono
Strojevi u punom pogonu
Sunce u zenitu
Sendvič i cigareta i psovka
Kap po kap morfija
Smrad čistih podova
Mala soba u velikim očima
Zemlja opet za nebom čezne
Da tminu u agoniji rodi
Večera na stolu
Harlekin na ekranu
Plahte gladne toplih tijela
Strah je još uvijek tamo
Strah je sve što će biti
Ravna linija
Klonuli kapci
Zvijezde vrisnuše nijemo
Nitko nije znao

Mario Kovač | Želio bih

Ne probuditi se u tuđem krevetu
Ne znati kakvog je okusa bol
Ne puniti pluća mirisom hodnika
Ne držati Smrt za ruku
Ne gledati zalazak sunca
S bolničkog balkona
Ne razmišljati o onome
Što donosi sutra
I znati kakav je osjećaj
Usnuti bez straha

Mario Kovač | Okovi

Ne laskaj si -
Strgnuo sam tvoje krinke
I imena tvoja znam naizust
Čijim se perjem danas kitiš
Ne predstavlja mi tajnu
Ni boje koje sutra ćeš
Razmazati po licu
A ja nikad naučiti neću
I krojit ću stihove uvijek
Prema mijenama tvojim
Ljubit ću zidove tamnice svoje
I okove svoje blagoslivljati
Sve dok na njima miris tvoj ćutim
Rađam se iznova svaki put
Kad ime moje izgovoriš
U paklu tvom sretan gorim
Zanavijek

Mario Kovač | Zvijer

Moj jezik može sipati psovke
Ali može i lizati tuđe rane
Ruka moja može nizati stihove
Ali može i čvrsto stezati bodež
Pleća mi mogu ponijeti cijeli svijet
Ali bič svejedno može slikati na njima
Noge me mogu povesti na hodočašće
Ali živo blato ih može progutati
Um može snivati najslađe snove
Ali jednom možda spali zemlju
Stara zvijer povremeno zna usnuti
Ali je iz sna trgne šapat luđaka
Zato joj prostrimo nježnu postelju
Pročitajmo joj bajku dugu tisuću riječi
Na prstima se iskradimo iz sobe
I molimo Stvoritelja da se ne probudi

Mario Kovač | Račun

Izliječen sam romantik zamagljena vida
Kanibal gladan, nag barbar bez stida
Paklom se šepurim, s užetom oko vrata
Kuća je moja načinjena od blata

Jednom bijah čovjek, tako priča veli
Još dok se vrag i ja ne bijasmo sreli
U sumrak svijeta pit ćemo skupa
Bez milosti je sudba, ironija je skupa

Obijat ću pragove svih Božjih vrata
Svaka riječ moja bit će od zlata
Kad spoznam da istina ko´pelin peče
Svoju dušu prodah za uvelo cvijeće

Kad Svevišnji na koncu kračun spusti
Kad naplati račun i zadnju izusti
Bez krila i glave pune sijedih vlasi
Hodat ću bez ikog da dušu mi spasi

Mario Kovač | Nemam...

Nemam sreću da joj okrenem leđa

Nemam dragu da je prevarim

Nemam prijatelja da ga iznevjerim

Nemam polja da ih prepustim korovu

Nemam vina da napunim svoje bačve

Nemam postelju da je prostrem

Nemam zrcalo da ga razbijem

Nemam sol da je prospem

Nemam čežnju da je silujem

Nemam ideal da ga prodam

Nemam život da ga potratim

Nemam smrt da je poljubim

Nemam

Mario Koač | Duboko

Sve je u meni

Počiva i trune

Neće sebi prokrčiti put

Neće vidjeti nesmiljeno sunce

Skinuo sam anđele s neba

I pokopao ih u neoznačen grob

Dušu povremeno iznajmim

Najboljem ponuđaču

Moj je jezik od gline

Koža drhti i mreška se

Poput glazure na torti

Što sudba ju je pekla dugo

Za moj mrtavdan

Radujte se sa mnom

Mario Kovač | Odmetnici

Gdjekad mi stihovi bježe

Dezertiraju

Poput vojnika u snijegu

Ne žele da ih slijedim

Ne ostavljaju trag

Nestaju

Jer nikad ne spoznah 

Blagoslov riječi

Zaslužih to gorko

Jer pjesma se kuje

Dok je vruća

Mario Kovač | Stube

Silazim
    Stubama
        Nagriženog
            Vremena

            Ne ćutim
        Miris
    Spaljenog
Djetinjstva

Tama
    Gleda
        Očima
            Zvijeri

            Pravda
        Odavno
    Sitno
Mjeri

Mario Kovač | Poniranje

Moralo je tako biti
Jer magija trajaše dugo
Punila je pluća dahom tuđim
I sisala mjesečev nektar
Udarila je snažno
Svijet su proželi srsi
Pad ju ubio nije
Ali zemlja ju progutaše
Boreći se s neizrecivim
Posegnula je za svjetlošću
I proklijala je
Rodila je stotinu djece
U agoniji zvijezdama poznatoj
Djeca vjetrenjačama otputovahu
Ostavljajuć´materi spokoj
U nježnom, presahnulom zdencu