Ivan Meroveus | ruke do mariupolja

jutro je
iz mramora iscijeđena tekućina
i leži sad na asfaltu
od noći zaostala lešina
s rukom do ruke istoku
ne diše, gnjije, bol je nepomična
na nedovršenom autoportretu
s kog kaplje jetka ilovača
na mrtvu grotesku
gledati se ne da
a šiljak uma je u oku
i porezotina
pružena duboko stomaku
što osluškuje, čeka
još jednu granatu
ne zna se čija je do ruke ruka
u čijoj zjeni odraz je užasu
koji truje, pogađa
razrezuje se disanju
poput pljuskova kiša
kad zasićuju rijeku
do izlijevanja
i svi smo u tom luku
prenapetog skrivanja
a nitko ne će reći: dosta!
i otpustit' strunu
nitko ne zna
zašto smrt povećava povorku
znatiželjnika
i zašto tuđem prekinutom životu
ne može se gledati u oči
a ipak uvijek one
te mrtve oči
svakoga zovu
misterijom noći
gledati si po lešinama sna
vlastitu sramotu

Ivan Meroveus | disproporcija

nije od vremena
posvuda je paučina
a ipak prođe
i nikad sam protiv svih
pobjedi ne stigne
nije svrha
kad odrezan je početak
svemu što se ima
pa lebdjeći u traci dima
ipak hrama
a napor bola bez cilja
uvijek promašuje

disproporcija je
pogled što misli dovlači
u kojima si slika i pokret
bio, sad i već
a ništa između, ništa uzgred
nikad ne pomogne

to je disproporcija
u kojoj tvar jetkoslanog je okusa
s podražajima čije mreže
tek ovlaš dotaknu najsitnija zrnca
što pobjegnu
a smrtno znače

napokon jesi
želja na krvavom zidu stanja
koja naočigled blijedi
a istrgnut
golema si praznina u njoj
što dodir po svemu pruža
i nikad dosta
zauzimanja za sebe
i nikad prekasno nije
zidu se dat’

Ivan Meroveus | poslijepodne sutrašnje zore

počet ću pratiti
mriješćenje zviježđa
po raspršenoj mliječi svemira
zaviriti sutrašnjem danu
u fragmente zamaha krila ptica
prethodno rastjerat ću sve crne mačke
iz vidokruga sjećanja
i dočekat ću se. povjerovat ću.
obećanom praskozorju
ovaj dan gromovnika
središtu grmljavinskih ciklusa
dovučen je poput kometa
iz Oortovog oblaka
gorjet ću
izgorjet će se.i neka.
glas neka plamti riječju
kad orbite se sretnu
i slanoćom krvi proključaju maglice
ovo vrijeme bljutavog je okusa
i teško se diše njegov hod
ali što je veće pogledu
ako obzorom san mu slijedi se
sunčevim zenitom
i jutarnju zvijezdu dočeka?
ne ponesi žigice. upaljač.
slanoćom rose već gorjet će dan

Ivan Meroveus | bez

u staničju samoće svijesti
u fraktalima gutljaja gradivog materijala
u binarnom kodu bez volumena
sve u jednom
iscrpi se nenadano bez glasa
u glasu
koji poput totema
zaboden je svakoj misli
osjeti se
bez značaja je junačenje
i poziv na megdan
isluženog veterana
kad oružan je samo prkosom
do konačnog gubitka svega
a nije samuraj
koji kraj preuzeo bi čašću
nije budući kralj
koji Rubikonu prišao bi kockom
on samo želi predah
i tiho poništavanje koje sluti
dočekati pomiren
bez praskozorja

Ivan Meroveus | prkos

opet kashmir
ugađa klavijature rebara
opet tvrdo se nosi koža
i guta se još nenasena boja
koja naposljetku. kao i do sada
izlit će se u oblik. kontekst
teksturu opsadom horda
svaki udah opkoljavat će
bodljikavom žicom
bastion poput cepelina
survat će dublje tlu
bez pompoznog vatrometa
i vidi se. nema mu vremena
u hitnji je
dok trupla prekoračuje
nekih bivših svojih načela
i u pamćenju ih prebrojava
bez čuđenja
bez snebivanja
sve je tek puka matematika
oduzimanja
i što ostane mi?
prkos?
riječ?
ni urez na biligu
slijedit' ne mogu
sve beznačajne konfete misli
koje dopast će slavlju crva
onoga koji sve svoje
sa sobom nosi
ctrl escape ne funkcionira
i mučan solilokvij traje petljom
fragmentirane memorije
bez pomaka slijeda
samo prkos ostane samoći sebe
a nema mu izlaza lutanju
kad rojenice utkale su ga
potkama osnovi pređe
bez nadomjestka i
bez otkupljenja

Ivan Meroveus | možda

možda prepoznajemo se
bravurama po boli
koju imamo
a ne bismo ju željeli imati
dotječe iz osjećaja života
kojega um dekodira i prevodi
a prije njega je
prije svega u nama i
ne umije se izmisliti
ne može se lažirati
i ako iskrenost je vrlina
koja može postati putokaz vrlinama
koja može tragati ljepoti
zar osjećaj boli koju imamo
a ne bismo ju htjeli imati
ta negacija boli
jedino mjerilo je
prepoznavanja bliskog duha
nečije svijesti

radost života zamućena je
sebičnošću dok se ogleda u smrti
biti bolji sebičnije je
jer se mora pregaziti slabiji
tako vrline stvaraju kaste
a živjeti nije vrlina
stvaranje je
slobode izbora mogućnosti
čak i oduzeti si tu slobodu
dok osjećaj života traje

možda izvorno smo ljudskiji
možda nesebičnije bliži smo svima
u prepoznavanju
boli koju imamo
kad ne bismo ju željeli vidjeti u njima

Ivan Meroveus | Banksy & hope

 

sreća na kartici u špici
zadovoljstvo lajkom
još se ima
to malo živog blagostanja
u vremenu kad sve se isključuje
evolucijskim paralelogramom sila
ili seobama zbog prijetnja sarmatom
govor na usnama nestaje
oči bez sjaja propadaju u klepsidri
talogu svih nestalih pogleda
dio po dio komadića sudbine
otapa se u kiseloj otopini vremena
neprepoznatljivi su ostaci
deformiranog oblika
što nekada imao je ruke
do vrha udaljenog obzora
a sad je na glatkoj površini zida
to se ne vidi i ne osjeća
neprimjetno je i
nema razloga uznemiravati
promatranjem sve crnjeg scenarija
i produbljivati se bliže kraju
koji neminovan visi iznad glave
kao teška giljotina
pronađe se prečac
kao što ga svi pronalaze
ušutka se misao
u žurbi zaboravom
uguši se osjećaj
dok nije prodisao
prkosom eutanazira
i nastavlja se s nekim
novim zlatnim rezom
gdje uvijek netko drugi o svemu brine
tako se mora, svi kažu
prilagodba je nužna
jer nema se vremena
jer sve je protiv
sve blisko sad je kalkulacija
koja nema zbira
u jednadžbi čije buduće vrijeme
svrha je jednačenja
sve dok se ne utiša
dok ne prestane iluzija mogućnosti
da moglo bi se
htjelo
poželjelo možda

Ivan Meroveus | krinke

bukneš u arktičkom krugu realnosti
i zgasneš u njemu
potrošivši posljednju žigicu
a znao si, predosjetio
tragovi su pokazivali
bespuće upozoravalo:
od tamo se nitko ne vraća

histrione!, tamo nema nikoga
nitko ne želi predstave
bez happy enda u scenariju
(kao gleda se od kraja početku)
kao sve se zna
a nitko ne želi znati
kako krinka ulegne u krinku
a pomislio sam:
zašto gledalište?
čemu scena?
ne glumi se, stvarno je
riječi dolaze iznenada
po onome kako se naježi koža
bilo kad se propne
i toplina krvi kad
zaiskri u sjaju oka

hladno je, moj histrione
ostavi se sebe
nije važno tko si
pogledaj u ovome sada što si

Ivan Meroveus | candide

sunčevu danu
dočekujem gluhu večer
za sutrašnju rječitiju zoru
možda rasprede se čvor
stiješnjenih misli
možda oćut do njih
posrne do nijemosti noći
pa se izjednači s njom
i poništi praskozorjem

do tada riječi
obrušavat će se instinktno bezdanu
i propadati tamo rasparanih šavova
kakav neslavan završetak
do dronjaka potrošenog im nauma!
događa se i
ponavljanje to mučnije
ogledava se promašajem
do promašaja u hitnji
a tobolac je sve ispražnjeniji
i napeta krila luka sve teže
podnose stjecaj ukrcaja nemoći

možda je vrijeme
predahnuti
slomiti sulicu
mač zadjenuti koricama
i poštedjeti ga besmisla
svrhe namjene vrha oštrice
možda je vrijeme
napokon istaliti ga u alatku
i obrađivati s njim svoj vrt
u tišini

Ivan Meroveus | prosjećanje

uzeo sam Mayalla i
damu s kamelijama
po inerciji sjećanja
iako trebalo bi se
prilagođavati novitetima
i ponekad razočarati
danas nije dan
pokušaja i pogrešaka
danas oni podijelit će sa mnom
dosljednost s kojom traju
po jagodicama sluha
u tkivu binarnog koda
što vješto dopušta bijeg
a ne oslobađa
gura kontrapostom vremena
u sve dublje
u što dalje usitnjenije danas
nečemu što traje
a još nema riječi, ni zvuka
još nije izvajano, boji dodano
nečemu uvijek stalno posvuda
što tek do međa uma stigne
a dalje ne
sluti se krvlju kožom, mesom, nadlanicom
ako slutnja je dodir
neobjašnjen razumijevanju
ako moguće je govoriti
zjenicom oka
i ako biti
jednostavna je formula
za imati ono što
nitko drugi si ne može priuštiti

Ivan Meroveus | histrion

tu je
histrion
Kaspar Hauser
s njih četvero u jednom
četirima ćudima
četiri strane svijeta
dohvaća
i nikad nema vremena
pobjeći pravilima
nema ga na popisu imena
ne sjeća se neznanca
i ne zna odakle glas
odakle ruka
svuda je naopaka špilja
svjetlo su sjene svrdla
a pokret umorstvo
s bodežom boli u grudima
sanja li umoren, možda
san u kojem misao
je zazidana?
pisma govore drugo
i ne govore ništa
beznačajno
kao da slušaš azur u kamenu
i ne znaš
vrijedi li podići pogled
do pozdrava
pokrenuti rutinu osmijeha
ne znaš ima li smisla
bilo koju riječ uglaviti osjećaju
imati želju
a izbjeći strasti?
sve je nedefinirano
i ako posluži te sreća
bit ćeš konjanik
pobjeći ćeš
inače
u zrcalu gledat ćeš neznanca
lakrdijaša s omčom oko vrata
galženjaka pod staklenim zvonom
koji prkosi brojalicom
Seattle Ouse Jelabuga Ketcham
Primrose Hill