Zastali smo jednom i zapitali se:
(na širini bez granica
uz titranje mora
u iskonskom žutilu okoline
odveć prastare i zaboravljene pustoline...)
znam znala si.
U toj maloj igri uprljala si haljinu
nespretno i žitko
gledajuć' na žalu stiskanje sjena;
mislila si o meni...
A ja sam razmišljao o velikim igrama,
o Zašto jesmo? i Čemu jesmo?
tople zvijeri pod pojasima neba,
zbunjene uloge u glazuri vremena,
zbrinute tek u posljednji čas.
Papirnati dodir tvoje kože
ispisao je novu stranicu moje mašte:
o ljepljivom zagrljaju,
drzovitu tijelu,
o Erosovoj odgovornosti
i sodomskom pepelu.
***
Gdje je Mi?
Izgubljeno
eno prska od sjaja
u vrtlogu bȉla i riječi,
sebično predano vremenu
kao dobrovoljni dȁnak!
Ili je sve samo privid zemaljski,
prozirna struna nategnuta i oštra
koja pecka i para srce
u mjestima
mekšima od sna.
A opet...
- Jesmo?
- Tamo negdje.
Dvije korice izblijedjele od čekanja,
nijemi putnici bez smjera,
otisnuti
u neko neistraženo MOŽDA.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.