Dnevnik (ne)obične djevojke

Oproštaj

Piše: Božana Ćosić

„Zovem se Emilija. Ni rijetko, ni često ime, a u prijevodu s talijanskog znači: ona koja hvali druge. Iz milja me zovu Ema...“

Sjećate li se mog predstavljanja, sjećate li se prvog zapisa i radioaktivne brojke? Vjerujem da se sjećate kao i svih ostalih zapisa: od kukanja, ljutnje, očaja, nevolja... pa sve do mog odrastanja. Kada kažem da sam odrasla ne mislim na visinu i godine, mislim na duhovno stanje.

I duhovnom stanju je potreban rast i razvoj. Možemo zauvijek u sebi zadržati dijete, veseliti se sitnicama i biti neozbiljni, ali ipak, moramo u jednom trenutku uozbiljiti se, odnosno, trezveno zakoračiti u stvarnost.

Nisam više ona ista Ema. Znam da ste se ponekad smijali mojim bisernim izjavama, da ste pomišljali da sam razmažena zbog silnog kukanja, da sam neodlučna i da sam daleko od prave, istinske ljubavi. Znam i da ova lista nije ni približno ispunjena, ali sa svime ste upoznati pa nema smisla nabrajati. Ono što vam želim reći je da sam stigla do kraja ovog druženja. Uistinu je vrijeme da se posvetim velikim stvarima koje me očekuju – udaja, dijete... Vrijeme je da zatvorim posljednju stranicu dnevnika, to poglavlje koje sam dijelila s vama. Vrijeme je da stavim točku na „I“, i nastavim živjeti u „tišini“.

Možda će vam biti žao zbog oproštaja, ali sigurna sam da ćete me razumjeti.

Pisanjem dnevnika iza sebe sam ostavila trag i ma kakav god on bio, ipak ću ostati u sjećanjima. Ma zasigurno ćete se nekada sjetiti djevojke koja je u jednakoj mjeri bila obična i neobična. Neki su me vidjeli na jedan, a neki na drugi način. Možda sam bila glupa, ali isto tako, možda se netko našao u mojim riječima, svejedno, znam da sam bila iskrena i ništa nisam skrivala, uljepšavala, niti glumila nešto što nisam. Bila sam i ostala (ne)obična djevojka koja nije uvijek bila pravedna, ali se trudila koliko god je to bilo u njenoj moći.

Sada dok ovo pišem osjećam određenu težinu. Ne zbog oproštaja, jer je svaki oproštaj težak, nego zbog toga što se nikada neću vratiti. Možda će jednoga dana moje dijete pisati dnevnik za vas i spomenuti me, no to neće biti isto. Sada vam govorim o sebi, o onomu što sam bila i tražim riječi kojima bih opisala ono što ste vi meni bili. Teško je naći riječi koje će opisati ono što sam osjećala svaki puta kada ste čitali moje riječi. Bili ste mi ogromna podrška, proživljavali sa mnom najljepše i najružnije događaje... Osjećam se pomalo ružno. Nepravedno je tek tako bez povoda jednoga dana reći zbogom, međutim, drugi način ne postoji. Mogu vam pisati bajke i reći da mi je žao i je, žao mi je, no svi smo od samoga početka znali da će jednom doći kraj, da ću u jednom trenutku odlučiti zadržati svoj život za sebe. Smatram da je to u redu i da mi nitko neće zamjeriti.

Preda mnom je budućnost koja će mi vjerojatno svašta staviti na put, ali uvijek ću se truditi i zauvijek ću ostati u jednakoj mjeri obična i neobična, ne djevojka, ne žena, nego osoba koja baš kao i svi griješi i donosi krive i prave odluke, ali prije svega osoba koja kao i svi ne može zaustaviti vrijeme... Dakle, stvar je i u vremenu... Došlo  je vrijeme za oproštaj.

Nikada me niste vidjeli i možda ste pomislili da ne postojim, da sam samo produkt maše nekog pisca. Možda je to istina, možda laž. Nije važno. Postojala ili ne, zauvijek ćete ostati u jednom srcu. Mom ili srcu mog tvorca posve je nevažno...

Ostajte mi zdravi, lijepi, pametni, sretni...

Voli vas vaša Emilija