Nataša Nježić Bublić | Sjećanje na crveno

Pokušavam otkriti tajnu erupcije,
jer čovjek nije doli erupcija
vode
vatre
zraka
zemlje
i mirisa.
U mirisu je zametak koštice,
obli panj sline, kosmati predio karlice,
voden elipse sive mase,
staza koja kreće nizbrdo od prvog jauka
do posljednjeg osmijeha,
u udolini dobro znane tmine,
kandilo je bačeno na fenjere vidjelica,
zatvorili smo poglavlje,
otrgnuli stranicu djetinjstva
i poslali male ljude u svijet,
u ekrane,
u bitove,
u loše skriveno siromaštvo,
u luksuz koji se topi u led lampi nad računalom.
Sav taj svijet naučit će ljude
kako ne biti,
ne tražiti tajnu erupcije,
miris otkosa poslije kiše
i kožu koja se priljubila drugoj,
u ljubavi nepoznanstva zjenica.
U osmijehu u divljem u razrokom u nesavršnostima ljepote.
U sjemenu prvih rajčica
od kojih je ostalo tek sjećanje na crveno.