Kolumne

subota, 27. siječnja 2018.

Lidija Georgijević-Špiler | Ljeta u dvorištima


Baka mi je posle večere rekla: "Sutra dolazi teta Božena. S Borkom." I sad nek ja spavam? Baka, baka....

U našem dvorištu jedini koji su živeli u stanu, a ne samo sobi-stanu, bili su striček Braco, njegova žena i sin Krešek. On nije bil od moje mere jel je bil bar 10 let stariji, al smo se ipak ponekad lepo družili. Volel je filozofirat i volel je biljke pa je i išel u školu za biljke u Lole Ribara. Često mi je tumačil kak nas biljke čujeju i da ih boli i da imaju dušu dok je po skrivećki pušil, a ja mu držala stražu. Njegov nabusiti tata, striček Braco (koji je sve znal najbolje i hodal je kak paun jer je imal vodu u stanu i vozil Renoa), nije htel priznat da Krešek nije volel učit pa je zato išel u tu školu. A još manje je volel priznat da se Krešek spominjal s biljkama i grlil naše voćke po dvorištu. Imal je biljke tak rad da je svako malo donesel neku novu o kojoj se brinul. Srećom, imali su lepi podrum u kojem su se još za II. svetskog rata svi iz dvorišta skrivali kad bi bila neka pucnjava.

Stričeka Bracu niko u dvorištu nije volel baš zato kaj se stalno nekaj napuhaval. Ali, on je bil brat od tete Božene!

Teta Božena je svako leto dolazila na tjedan-dva iz Splita u naše dvorište. Onolko kolko smo jedva trpili stričeka Bracu, tolko smo svi obožavali tetu Boženu. Moji dida i baka su se navek prije nek bi došla, spominjali kak je ona pobegla u Split od brata jer je bila glumica, a on joj je to fest branil. To kaj je ona bila glumica vam meni niš nije značilo, al su svi moji vrlo pobožno spominjali kak je ona velka glumica i to još kazališna. Još jedna kost u grlu stričeka Braceka je bila ta kaj se teta Božena nikad nije udala, a imala je dete. Faćuka, bi on rekel.

Teta Božena je bila najlepša žena koju sam ikad vidla. I danas mi je njena slika u glavi. Muški su komentirali da je feš ko Ava Gardner. Uvek se smijala (osim kad bi malo popila i posvadila se s bratom koji ju je onda jako vređal. Posle bi zela svoje cigarete i taškicu na lanac i prešla nekam u grad.). Smijala se tak lepo da sam mislila da hiljadu zvončeka zvoni! Nosila je urednu punđu, na oči je crtala onu prekrasnu crtu s tušom, a na ustima je, ponekad, imala onaj štift boje kože (danas bi se reklo nude). Prek dana je pomagala šogorici u kuhinji, pripovedala sa svima u dvorištu na kavi, delala s Krešekom oko njegovih biljki. Nosila je bele pamučne košulje s kratkim još i pofrknutim rukavima i zato je mene više podsečala na talijanske glumice. A onda bi podvečer oblekla neku finu košuljicu bez rukava, uski crni šos i prek ramena prebacila jednu od onih laganih, pastelnih vesti kaj su se tad nosile i otišla se najti sa svojim društvom u grad. Je, često bi se vratila malo pod gasom, al niko joj to ni zameral jer su govorili da je ona, zaprav, jako nesretna žena. Ja sam si nekak i mislila da je tužna jer je imala najtamnije podočnjake koje sam ikad videla. Al najlepše. Pripovedali su da ima problema s bubregima. Lažeju oni, lažem i ja.

Borka? Eh, Borka...

Borka je bila sve kaj sam ja htela bit - divlja, glasna, svoja. Navek u zmazanim majicama i kratkim traper hlačama koje nije htela presvlačit. Ali, obje smo bile fest mršave, volele smo muške igre i imale frčkavu kosu. S tim da je Borkina bila ko žica. Čim bi došla bacile bi se na pikulanje. Žogu sam već rano vjutro napravila. Puno mi je značilo kad bi me pohvalila, ipak je ona bila 2 godine starija od mene. I bila je moj idol.

Tih se dana u dvorištu ni znalo kad se jede, kod kog se jede jer smo nas 2 sve morale delat skup. Penjale smo se po drveću, igrale rata z granama ("deca, oči bute si skopale, pazite!!!"), gađale stare limenke od boja sa šprihericom, rolšuhale se svaka na jednoj rolšuhi...Ponekad bi se legle na travu ispod štrika za veš. Tu smo se ispitivale kaj koja reč znači. Jer Borka nije govorila skroz ko ja. Smijale smo se ko lude tim izrazima koji su nas razlikovali. Nekad, izašla bi i Borkina ženstvenija strana pa bi mi objašnjavala kak se ljubi s dečkima. Ona je, naravski, to već delala. Ja nikad nisam posumnjala iako smo imale 5 i 7 godina...

Moja je baka jako rado pričala s tetom Boženom. Uz kavu bi joj se često žalila kak ja nemam ni trunke onog nečeg ženskog u sebi. Teta Božena bi se smijala i govorila: "A vidite ovu moju divljakušu! E, a ča bi Vam ja mogla sve napričat! Doći će one na svoje misto, samo im triba vrimena!"

Dok smo popodne, zagrljene, Borka i ja spavale u hladu kod vrta, na izletničkoj deki okrenutoj na onaj hladniji, pantera uzorak, pokrivene plahtom, došla bi teta Božena s po dva parfemića za svaku. Oni mali parfemići u nazubljenim prozirnim flašicama veličine polovice kutije za šibice koji su se prodavali na trafikama. S mirisom ljubičice ili đurđice. Ne znam koji mi je bio draži jer sam od svih u ponudi mrzila samo ružu (al' taj nam nije ni kupovala.) I dok sam ja nježno okretala flašicu i stavljala parfem na mjesta na koja mi je teta Božena pokazala (i gdje parfeme stavljam još i danas, ti draga, draga), Borka je zubima skidala onu prozirnu plastiku na flašici ispod čepa i doslovno se u pet minuta zalila cijelim parfemom. Samo u tome nije bila moj idol. Ja sam guštala dugo, dugo. Nekad do sljedećeg ljeta i dolaska tete Božene.

Božene Kolničar.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.