Kolumne

petak, 27. prosinca 2019.

Dragica Križanac | Dido i njegove žene


Moj djed Niko je već dugo, dugo na drugom svijetu ali moja sjećanja na njega nimalo ne blijede.

Otac moje majke bi nas ponekad posjetio. Bio je to stasit muškarac srednjih godina, lijepog i ugodnog lica i lijepih manira. Uvijek bi došao na biciklu, u željezničarskim odijelu i s velikom crnom kožnom tašnom. Ta tašna je služila u mnoge svrhe: za posao, za kratku ambrelu za slučaj kiše, za ručak koji bi ponio na posao... i za kifle. Eh, svaki put kad bi nam došao, donio bi nam one male, slane kifle, prilijepljene jedna za drugu, koje nikada nisam nigdje vidjela, osim u Bosni. Kako su bile svježe i mirisale! Otvorio bi tašnu i rekao:

- A gdje je moja patkica, evo dido joj donio kifle!

Nato bih ja k’o odapeta strijela potrčala didi u krilo. Ponekad bi uz kifle donio kesicu malih šarenih bombona. Eh, to bi bilo tek slavlje, jer bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su djeca dobijala slatkiše samo ponekad u posebnim prilikama. I uvijek je u tim prilikama bio pun ljubavi za nas petoro unučadi. A posebno je pokazivao brigu i ljubav za moju majku, njegovu jedinu kčer.

Ali nije dido u mladosti bio baš tako dobar.

Kad je imao dvadeset i dvije godine oženio se sa mojom bakom Maricom. Ona je imala tek osamnaest, stasita, zdrava i odgojena da se poštuje muž i familija. Dok je on cijeli dan orao i kopao, ona se zajedno sa svekrvom brinula o kući i djeci. Koja su pristizala skoro svake godine.

U šestoj godini braka imali su već četvoro, dvije djevojčice i dva dječaka. Moja majka je bila najstarija.

Kad je bila trudna sa petim djetetom baka Marica je dobila spontani i počela krvariti. Danima, mjesecima. Uz brigu o tolikoj maloj djeci, i nadu da će krvarenje prestati nije ništa činila misleći da će njena boljka proći sama od sebe. S druge strane dido nije gubio vrijeme. Mlad, jak i primitivan  mislio je samo na žene.

I tako, kad je baba Marica umrla u dvadeset i šestoj godini dido je već imao zamjenu.

Nije prošlo malo vremena a djeca su dobila maćehu. Bili su mali i svega nesvjesni, ali didina mater nije mogla smisliti pridošlicu. Stalno ju je uspoređivala sa svojom dobrom, pokojnom snahom. I otežavala joj život, koji je ionako bio težak tih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo , ta zamjena moje babe je živjela s didom samo dvije godine, kad je naprasno umrla. Ostala je iza nje djevojčica od nekoliko mjeseci.

Potom je počeo drugi svjetski rat. Moja majka je tada tek ušla u devetu godinu, kad je ostala sama sa svojom babom i morala se brinuti o dva brata i dvije sestre. Dido je morao u rat, uostalom kao i svi muškarci u to doba. Pomagala je mama svojoj babi oko braće i sestara koliko je znala, učila se kuhati i prati. Zapravo, nikad nije ni imala djetinjstvo. Pričala mi je kasnije kao zrela žena da je u to doba sa devet godina mijesila kruh ručicama, ali da ga nije bila u stanju sama podignuti i staviti u rernu da se peče, nego bi zvala babu.

Nekako su se ona ipak brinule o svima, obrađivale vrt i držale svinje i kokoši. Imale su i kravicu do proljeća 1943 g kad je došla neka vojska iz brda i odvela je. Djeca su trčala za kravicom i plakala. Ostali su tada i bez suhog mesa i ostalih zaliha hrane. Ali takva su to vremena bila, ako se buniš metak u čelo, ili još neke gore stvari ako si bila žensko.

Kad se rat završio dido se vratio kući, sa novom ženom. Treću didinu ženu zvali smo oduvijek Teta Đerekuša. Bila je naočita, sitna tridesetogodišnjakinja, ratna udovica, bez djece. Bila se smrtno zaljubila u djeda i krenula je s njim u nesigurno. Pristala se udati za udovca sa petoro djece i još njegovom materom u kući. Njeni pastorci je nikako nisu željeli prihvatiti, ali kćeri su bile sretne da je ženska ruka došla u kuću. Naročito je bila sretna moja majka, jer se već bila umorila od njegovanja mlađih braće i sestara. Odrastajući nikad nisam čula da je moja majka rekla ružnu riječ o svojoj maćehi.

Dido se vratio iz rata kao drugi čovjek. Napokon je bio odrastao, i kao muškarac prihvatio obaveze muža i oca. Dosta je na to uticala i Teta Đerekuša. Ona je bila gradsko dijete i imala je više samopouzdanja nego njene prethodnice. I više je i zahtijevala, a i nudila, jer su djeca rasla i djed je uviđao da je ona ta koja može obitelji pružiti stabilnost i uvesti strukturu u svakodnevni  život.

Ubrzo je počeo raditi kao željezničar. Bio je to državni posao, vrlo dobro plaćen. Počeo je ići i na kurseve koji su se tada tražili za tu funkciju. Učilo se tu svašta, čak i kulturno ophođenje s putnicima. Njegov život išao je u dobrom pravcu.

Moja majka se udala 1951 g. Opremila ju je Teta Đerekuša i stara baba kako su najbolje znale i umjele u tim teškim godinama poslije II svj. rata. Nakon nekoliko godina oženio se i ujko, brat moje majke. Napravio je ubrzo kuću odmah pored djedove.

Treće didino dijete, moj mladi ujak završio je kao dvadesetogodišnjak u zatvoru. Naime, na nekom seoskoj zabavi se posvađao sa momcima iz sela, gdje su svi bili dobro popili. Kad je krenuo kući primijetio je da ga cijeli čopor prati. Ubrzao je, ali i oni. Potrčao je, i oni. Onda je shvatio da se to neće dobro završiti po njega, pa je uletio u neko polje kukuruza, trčeći koliko je brzo mogao, nadajući se da će im umaći ili da će oni odustati. Ali, oni nisu odustajali. Ubrzo je osjetio da neko dahće tik iza njegovih leđa. Okrenuo se, i u noći je vidio bljesak sječiva noža, kojim je mahao njegov gonič. Onda se u hipu odlučio, kako nam je nakon puno godina pričao, pomislio je ‘ili ja ili on’, izvukao iza pasa svoj nož, okrenuo se i zamahnuo. I to više puta...zatim se opet okrenuo i bježao glavom bez obzira, bojeći se drugih koji su pristizali.

Dobio je prvo dvadeset godina, a nakon žalbe je kazna preinačena na deset godina. Problem je bio još veći jer je nastradali bio Musliman a ujko Hrvat, pa se to u ona poslijeratna vremena socijalizma tretiralo još strožije, kao nešto političko.

No međutim dido je prodavao zemlju i unajmio najbolje advokate. Borio se za sina, ne žaleći livada, pašnjaka i šljivika. Na kraju su te žalbe urodile plodom (prepolovljena je kazna) jer su advokati ipak uspjeli ubijediti sudca da je bila nužna odabrana u pitanju. Zato se didino imanje od 50 duluma zemlje svelo samo na jedan dulum zemlje u prigradskom naselju. Nakon nekoliko godina dido i Teta Đerekuša su na tom komadu zemlje napravili novu kuću i sa dvije kćeri i starom babom preselili u grad u blizini crkve.

Dido je u to doba počeo ići redovno u crkvu. Naročito otkad ga je stigla nova tragedija, nakon one sa sinom - ubojicom. Naime mamina mlađa sestra Lucinka, didina druga kćer bila je još od djetinjstva bila blijeda, slaba i osjetljiva. Izrasla je u pravu ljepoticu i upravo su je lijepo udali. Krajem prve godine braka Lucinka je dobila spontani pobačaj. I tada, u bolnici, pošto se nikako nije oporavljala doktori su joj postavili dijagnozu: tuberkuloza. Bila je to smrtna presuda, jer u to doba penicilin još nije stigao u ‘ tamni bosanski vilajet’. I tako smo svi izgubili tetu Lucinku, koja je umrla u dvadeset i sedmoj godini. Bila je iste sreće kao njena mater, moja baka Marica.

Moja majka se nikad nije oporavila od ovoga udarca. Kad god bi mi kasnijih godina spomenula svoju sestru Lucinku bile su joj pune oči suza.

- Znaš , pričala sam ti da sam se ja o njoj brinula u vrijeme rata, kad sam imala devet godina. I uvijek sam bila njena ‘velika sestra’.

I onda bih ja, djevojka koja je odrasla u drugim prilikama, zagrlila svoju mamu i obe bi pustile suzu za tetom Lucinkom. Neutješan je bio i dido. Kako je dido bio stariji, nekako ga je život šibao i stizale nesreće a on i njegova Đerekuša su se sve više počeli oslanjati na vjeru i redovno ići u crkvu. Najmlađa kčer iz drugog didinog braka je napustila u ljutnji vrlo mlada kuću i dugi niz godina nisu znali ni gdje je ni kako joj. Otisnula se u konobarski život od kafane, do kafane. Dido se sramio zbog nje, njeno ime se nije spominjalo u kući, ali je u potaji patio i molio Boga za nju, da se smiluje i vrati je kući...

Nakon što su joj pastorčad odrasla, Đerekuša je počela pobolijevati. Do toga doba imala je    
puno puta spontani pobačaj. Njeno tijelo bi svaki put jednostavno odbacivalo plod. Sad je bila u menopauzi, oslobodila se toga tereta, ali je došla druga boljka. Imala je neku vrstu raka kostiju, koji ju je polako razarao i sušilo. I pored silnih tableta koje je uzimala svakodnevno i molitvi za spas, trajala je njena bolest i trajala...

Kada je teta Đerekuša nakon koju godinu pala u postelju dido je taman otišao u mirovinu. Ne samo da je trebalo skrbiti za bolesnu ženu, nego i za njegovu staru majku, koja je bila prešla već devedesetu i bijaše od reume pognuta u struku, kao da stalno nešto traži na zemlji...

U to vrijeme me mama svaki ljetni raspust slala kod njih da im malo pomažem. Rado se sjećam tih ljeta. Sve troje starih su me držali k’o kraljicu. Teta Đerekuša mi je ležeći pričala bajke a dido bi svaki dan čitao priče iz Biblije. Bila je to jedina knjiga koju su imali. Zauzvrat, ja bih navečer po instrukcijama bolesnice kuhala večeru, mijesila kruh. Malim ručicama, kao nekad moja majka u ratnom dobu. Bili su to moji prvi časovi kuhanja u životu. Kako dido nije imao televizora, poslao bi me poslije večere kod ujaka, koji je živio uz njihovu kuću da malo gledam dječje programe. Kod ujne i ujaka sam se divila njihovom namještaju, hrani, odjeći njihove djece. Ujaci su dobro zarađivali i glancali imidž kuće ali su im žene bile istinske gospodarice unutar kuće...Sve su imali prvoklasno, što nije bio slučaj u našoj kući.

S druge strane didine kuće živio je didin drugi sin, koji je već davno odslužio zatvorsku kaznu. Čim se dokopao slobode odmah se oženio i našao posao . U zatvoru je izučio zanat za šofera i sad je vozio Špediciju po cijeloj Jugoslaviji.

Tako je moj dido svaku noć čitao Bibliju, a bolesna Teta Đerekuša je završavala svoje molitve sa :

- I sjeti se Bože svoje službenice, uzmi me i riješi muka. Na to bi dido svaki put rekao:

- Amen, neka je volja tvoja.

Ali je Bog imao druge planove. Trebao se dido iskupiti. Tako je bar on govorio. Kad god bi Teti Đerekuši pozlilo, a to je bilo puno puta djed bi sjeo na biciklo i pravac u crkvu po svećenika. I stvarno bi ovaj svaki put došao i ispovjedio bolesnicu. Jer, ona je molila didu da joj spasi dušu, a ne tijelo. Bog je uslišio njene molitve tek nakon dvanaest godina, kad je bila gola kost i koža.

Dvanaest godina je služio svoju bolesnu ženu i mater, kao pravi pokajnik, bez otpora.

Njegove dvije snahe koju su plivale u raskoši nisam nikad vidjela da su nešto skuhale ili same došle nešto pomoći u didinoj kući. Međusobno nisu bile u dobrim odnosima i stalno su se takmičile koja će imati bolji namještaj, bolju odjeću, ljepšu kuću...

Kad bi se završio moj ljetni raspust dido bi mi dao dobru napojnicu, od njega sam jedinog dobijala novac u mom malom, tadašnjem životu. Svaki put bi mi, nekoliko dana prije no što ću ići kući, kupio štof za haljinu i odveo me kod šnajderice u njegovom susjedstvu, koja bi mi sašila novu haljinu. Tako bih ja svaku jesen krenula u didinoj lijepoj haljini u školu.

Kad sam jedanput došla kući iz grada gdje sam studirala zatekla me vijest da se dido oženio.

 -Četvrti put, rekla je moja majka suho.

Otišla sam u posjet mom voljenom didi, mladoženji. Stari par dočekao me sjedeći na kauću. Dido je ustao , zagrlio me i jednostavno rekao:

- Ovo je moja Ruža.

Žena je izgledala zdrava i ljubazna. Saznala sam da pored svoja dva sina i snahe nije imala kud. Niko je nije htio. Svi su je se željeli riješiti, sad kad su unučadi već odrasla. I ona je pronašla rješenje. Našla je udovca, koji je bio sam. Navikao na obaveze tolike godine, dido se stvarno osjećao usamljen i nikome potreban. Razumio je dobro suze ove žene, koju su odbacila sopstvena djeca. Činilo mi se da se uz Ružu bio pomladio. Na polasku me zagrlio i u šali rekao:

- Samo se nadam da neću i ovaj put ostati udovac. Nasmijala sam se i rekla:

- Pa, ne bi ni bilo pravedno. Inače ćeš morati i peti put stati pred oltar, k’o holivudska zvijezda.

Nisam ni slutila da će to biti naš zadnji razgovor.

Kad se dido razbolio njegova Ruža ga je predano njegovala. Sa respektom i bez ijedne ružne riječi proveli su pet godina u braku. Dido je doživio u vrijeme bolesti i jednu radost. Vratila mu se najmlađa kćer kući, ona konobarica. Sama, bez muža, novca i kuće. Pomirili su se, ispričala mu je svoj mukotrpni život i potucanja od kafane do kafane zadnjih četrnaest godina. Našto je dido  zaplakao i odmah joj je rekao da će joj nadoknaditi njegove propuste iz vremena kad je ona bila mlada djevojka, i da će joj prepisati pola kuće. Što je ona sa radošću i zahvalnošću prihvatila. Drugu polovicu je dobila Ruža poslije njegove smrti, a ostali su morali čekati da i ona umre da bi dobili svoju porciju.

Kad sam počela studirati imali smo predmet ‘povijest umjetnosti’ gdje smo proučavali kako je nastala svjetska umjetnost. Cijelo slikarstvo, književnost i druge umjetnosti su bile bazirane i  inspirirane pričama i motivima iz Biblije. Moje studentske kolege, koji su odgojeni bez biblijskih priča, morali su se po prvi put uhvatiti Biblije da bi bolje shvatili umjetnost. Ja sam već bila pripremljena jer sam sve te priče već znala. Zahvaljujući didi.







Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.