Rudolf Ćurković | Martin Tower: Sveta Cecilija

Izdavača kuća Naklada Bošković iz Splita objavila je u svibnju godine 2021. roman Sveta Cecilija koji je napisao Martin Tower (pseudonim). On se u tome svom romanu predstavio kao vješt pisac koji se povijesnom građom koristi samo utoliko što lik svetice Cecilije smješta u prostor i vrijeme. U prikazu njezina lika autor je izbjegao pokazivati lažnu poniznost, pogotovo onu koja se pokazuje i dokazuje, s čestom odsutnošću radosna života.

Sveta Cecilija, gotovo bi se moglo reći, raduje se svemu što čini: u pomaganju ostavljenoj i siromašnoj djeci, u davanju novca od prodana nakita potrebitima, u smirenu ali snažnu iznošenju svojih stavova koji su oštra suprotnost očevima, u ljubavi prema zaručniku Valerijanu i njegovoj preobrazbi pod njezinim utjecajem. Preko Cecilijina anđeoskoga glasa nebesa su slavila Gospodina, a svi koji su je slušali zanijemjeli su od slavujeva poja i nezemaljske svjetlosti njezina lica. Cecilijina se autentičnost sastoji u tome što svoje svagdane daje [nikako daruje, kako se u svojoj oholosti mnogi od nas vole bahatiti!, jer s darom daju duhovni uteg kojeg se ne mogu odreći], drugima, djeci potrebitoj, ponajprije. Baš kao što na jednome mjestu svetica kaže:

… ne možeš vidjeti istinu i ostati slijepa kraj nje. Ne možeš vidjeti patnju i ne činiti ništa. Gospodin nas sve poziva da mijenjamo svijet. Svi smo pozvani da damo svoj obol u toj promjeni jer Gospodin kaže: ‘Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

I zaista, toliko toga treba učiniti i toliko toga možemo učiniti. Način kako Cecilija izgovara te riječi, neka je vrsta pretpjevanja [ne recitativa, iako se mnogi od današnjih pjevača u toj razini, ili s kiretiranim glasnicama ili s nesposobnošću da glasom iziđu iz oktave i pol], rezonira s najdubljim dijelovima osobnosti onih koji dolaze u dodir s Cecilijom. Izvor je snage njezina glasa u tome što su te riječi odjelotvorene, ono što nedostaje mnogima od nas, nego smo svoje kršćanstvo i svoju ljudskost sveli na riječi, najčešće ispražnjene od sadržaja. Pa počnimo slijediti Ceciliju u djelima, ili ćemo ostati zarobljeni situacijom Waiting for Godot. Sve je to kazao Tower jednostavno, lako poput morske površine u sutonu.

Život je svete Cecilije nadahnuće svima koji žele biti autentično radosni.

Jesu li to komendijaši što izvikuju ime Gospodnje poput brokera koji arlauču o skokovima i padovima dionica, ili propovjednici koji govore Draga braćo i sestre u Kristu!, a žive, ne u stanovima, ne u kućama, ne vilama, nego u palačama, a puk ispred njih najčešće u podstanarskim sobama.

Nisu li to komendijanti ispod čije lažne poniznosti i pobožnosti (bilo bi dobro pročitati i razmisliti o Maráijevoj travi 189., iz njegove Knjige o travama) viri prava oholost.

Zar su komendiofili koji se pokazuju u svim medijima nudeći nam svoje bezbožne istine i vrijednosti.

Tower piše kako se naša autentičnost ne sastoji u govorenju, u plitkoći brbljanja, već u našem življenju, naročito za druge, kao što je to činila sveta Cecilija. Ali ne na moralizatorski način, već kako je, nešto više od stoljeća prije nje, napisao njezin concivis Seneka: To je dobronamjeran čin [dobročinstvo] čovjeka koji daje radost i prima je istodobno samim činom davanja, koji je s voljom spreman činiti to što čini. Stoga nije bitno što je učinjeno i što se daje, nego u kakvom je duhu to učinjeno, jer dobročinstvo se ne nalazi u onomu što se radi ni u predmetu koji se daje, nego u duši onoga koji dobročinstvo iskazuje ili daje [podebljao r. ć.]. (De beneficiis).

Towerova sposobnost da oblikuje likove i približi ih čitatelju kao da je nadahnuta Farleyjevim poznatim radom Što je junak (Psychology Today, 1995.) koji je psihološki prilično precizno naveo područja koja definiraju junaka. Ako pozorno pratimo način kako je autor prikazao Luciporov lik, možda ćemo Lucipora pridodati junacima antičkih mitova, s kršćanskom dimenzijom skrivene žrtve. Jedan od bezimenih… Lucipor se naučio kretati među sjenama. Čak štoviše, katkad bi mu se učinilo da je i on sam sjena. I nije ga to smetalo. Nije ni sjena ni bezimen, a njegov šopovski odlazak sa Zemlje, kazan je u posljednjim rečenicama prikaza, i junački je i lirski.

Može se reći da Tower piše u Svetoj Ceciliji iz nekoga kuta gledanja, nazvao bih ga djetinjstvenim kutom (nikako djetinjim), izaziva i nutka da možemo biti milosrdni i vidjeti ono što prije nismo mogli vidjeti i čuti ono što prije nismo mogli čuti.

Ne treba svjetiljnjaka i svjetla, možda nam meko srce (treba ga dugo mekšati!) podari oči kojima možemo ugledati slavu Božju pa da jednom, kad budemo napuštali ovu zemlju, ugledamo zvjezdani pokrov zemlje, a posljednje što ćemo vidjeti bit će krijesnice u mekoj tami koje će i za našu dušu gorjeti.