Rudolf Ćurković | Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

 

Prostirač djetinjstva zlatnoga

Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

Uvod

Najnoviji tekst Jagode Šimac Despotović Divlja horda Šimaca posvećen je, s ljubavlju,  kako je napisano na početku dječurliji [podebljao a.] s Guvna u Šimaca, s kojom sam nekad zajedno tkala prostirač sunčanoga, zlatnog djetinjstva. 

Knjigu je izdalo izdavačko poduzeće Beletra.

Pejorativni augmentativ dječurlija arbitrarni je naziv za djecu koja se ne ponašaju onako kako pojedinac očekuje. Za nekoga komu je formalizam dio identiteta dječurlija su djeca koja svojim ponašanjem izlaze iz okvira formalizma, čak ako je njihovo ponašanje u skladu s etikom koja nadilazi etiku promatrača i bliži se etici univerzalna značenja. Djeca su se nazivala dječurlijom i samo zato što nisu naša ili samo zato što u danom trenutku ne rade ono što se od njih očekuje. 

Radnja se romana događa 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, tijekom ljetnih mjeseci, odnosno ljetnoga školskog raspusta, u Sinju i njegovoj okolici.

U svojem ću se ogledu osvrnuti na nekoliko elementa iz autoričine pripovijetke, koji najbolje predstavljaju autoričin izraz. Naravno, to je prikazivanje lišeno sintaktične cjelovitosti, odnosna surječja u kojem ti elementi žive.  

Pejzaž ili tajanstveni dodir s djecom

Mislim da bilo tko u svijetu može osjetiti svetost prirode kada sjedi u šumi i sluša njezine zvukove.

Ne mogu se sjetiti da je netko u književnim djelima, osim u bajkama, prikazao pejzaž i u funkciji usmjeravanja, praćenja i trajna oblikovanja likova. Dječji  djetinjstveni dodir s prirodom neće nikad iščeznuti, jednom doživljen blagoslovljen je da bude izvor života. Za njezin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput zaštitnika koje se ne nameće životu nego ga prati i otkriva.

Ljeto je iscjeljujuće. Živo. Poklanja nam dane i trenutke, dragocjene i nezaboravne. 

Djeca su se odlučila susresti s, tada, tajanstvenim Bradašem, ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Taj susret nadilazi dječje snage, ali ne nadilazi dječju maštu i dječju ludost u kojoj nema opreza. Odakle crpe snagu i hrabrost. Što ih pokreće, tko ih iscjeljuje od paralizirana straha. Tko im daruje trenutke, dragocjene i nezaboravne, tko ih čvrsti u zajedništvu… Bez surječja to je nemoguće zamisliti, makar bili maštoviti kao divlja horda Šimčevih. 

U trenutku kad sunce najžešće sija i svoj vreli otisak pretvara u živu uspomenu, pjevaju radosne pjesme koje samo poneki izabranici ljudske vrste mogu čuti. I vidjeti mogu je samo čežnjom za nekim višim osjetilima obdarena djeca, one sanjalačke, u svoj svijet duboko uronule dušice. One koje osluškuju govor tišine i misli puštaju za vjetrovima. (Podebljao a.)

– A takva si ti [autorica Jagoda Šimac Despotović, prim. a.], uostalom. – zatreptala je promišljeno u me. 

Kao dobar istraživač naših bezbrižnih dječjih tokova brinula je priroda darežljivo da ne odrastemo bez mašte i, izgubivši svoj izvor, ne postanemo suha korita [podebljao a.]. Ponijeli smo je sa sobom zauvijek jer u nama izvire, teče i utječe, žuboreći o neprimjećenosti, njezina tiha rijeka. 

Za autoričin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput svjetla koje se ne nameće pejzažu nego ga otkriva.

Pejzaž autorica pretvara u živo biće u kretanju jer ga temelji na živosti i dinamičnosti. Plastičnost slike omogućuje čitatelju da osjeti prostor, miris, svjetlo i pokret. Uvjerljivost je pritom reducirana: pejzaž se ne razlaže na sitne dijelove, nego se oblikuje kroz nekoliko autentičnih, pomno izabranih elemenata, autorica je u tome – elegantni virtuoz. Njezina slikovitost pejzaža otkriva se riječima koje ne nameću ton, nego ga otkrivaju. 

Druguje, bolje reći prijateljuje s likovima: gdje su oni, tu je i on.

Tončila, lik koji izlazi iz priče

Likovi su djeca, braća, sestre, rođaci (de Šimcima narratur) i susjedi, s ponekim odraslim, vrlo živopisno prikazanim. Ako samo pročitamo njihova imena, štošta se znakovito dade iz njih očitati. 

Primjerice, ime bake Tončile ne može nikako biti Tonkica, Tončica pa ni Tonka. Za svijet koji opaža Tončila i razumije ga treba snage da se nadiđe strah, kukavičluk, bijeg… da se taj svijet udomaći u sebi. Svijet vila, vilenjaka, patuljaka, raznih zvijeri i fantastičnih bića. Za taj svijet Tončila kaže: 

Počneš pomalo ka stvarno razaznavat i ono šta je nestvarno, a zapravo stvarno, samo za nas nestvarno. 

I mudra je baka Tončila: Ne misli o zlu, dogodit će se. Da, i ono što je potrebno očitati u podtekstu baka Tončila posjeduje izraziti dar za mistična bića i pojave, kao i strašne priče o njima i ona je najbolja pripovjedačica strašnih priča. Nije tajna čija se svojstva kriju u Tončili koja posjeduje neku vrstu arhetipske snage. 

Za Tončilu bi se moglo napisati: nadmoćna je, a u tome ne sudjeluje.

Kako se stvara atmosfera 

Najkraće bi bilo kazati da je opća atmosfera u djelu kemija među riječima – nevidljiva, ali presudna sila koja drži smisao na okupu i daje mu dah života. Autoričin prikaz atmosfere proizlazi ne iz fizike riječi (djela koja se temelje na fizici riječi nemaju nikakvu atmosferu, osim općeg dojma nepovezanosti), njihova zvuka, značenja ili oblika, nego iz njihove međusobne kemije: iz odnosa, prijelaza, napetosti i šutnji među njima. Njezina rečenica postaje atmosfera tek kad stoji uz ono što joj prethodi i slijedi kad se uklopi u emocionalni ritam cjeline. Jer, atmosfera je poput začina koji se ne smije razaznati, ali se mora osjetiti. Ako je ima previše – djeluje umjetno; ako je nema – sve postaje bljutavo, mehaničko. Autentična je atmosfera rezultat mjere, slutnje i prisutnosti neizrečenoga. 

(Mnoga su djela napisana (pogotovo se u novije vrijeme pišu!) kao, pa hajdemo malo biti postmoderni, dekonstrukcija atmosfere, koja je sama sebi svrhom. Rečenice se u takvim djelima doimaju kao strnište u kojem strnine može ujediniti samo jača sila propasti.)  

 Ljeto je za nas djecu predstavljalo kartu neistražena krajolika predivnih trenutaka zezanja, smijeha, prepričavanja šaljivih dogodovština ili pak pričanja strašnih priča. Veselih, razdraganih i zaigranih lica, ne misleći i ne žaleći za trenutcima koji se nikada više neće vratiti, guštali smo i puštali vrijeme u nepovrat. Druženje ga je odnosilo neprimjetno, sigurno i neumoljivo. Zauzvrat, ispunjalo nas je pregrštom snova i razvijalo u nama maštanja noseći nas kroz odrastanje. Odavalo nam je tajnu nas samih, neizbrisivu i nezaboravnu dobrotu i naivnost koja će zauvijek ostati u nama. Igrom, vikom i smijehom razdrmavali smo u drijemež zapalo gumno i tjerali vrućinu. Starijima se naša energija opuštanja činila kao bombardiranje.  

Temeljna atmosfera u djelu proizlazi iz skladnog prožimanja misli, osjećaja i slike svijeta koje autorica stvara. Kada svaka rečenica prirodno niče iz prethodne, nastaje cjelina koja diše, pulsira i prenosi unutarnje stanje likova ili društva. Atmosfera tako postaje ogledalo duše djela – bilo da je mutna, tjeskobna ili svijetla. Kao u Krležinu “mutnom” početku ili Dostojevskijevoj mračnoj Rusiji, ton prostora i jezika oslikava moralni nered i duševni nemir, pokazujući da prava umjetnost ne opisuje svijet, nego ga iznova stvara u dahu svake rečenice. 

Kako nastaje priča ili

odrastanje u djetinjstvenom svijetu

Ono što djeca najviše istražuju misteriozno je biće Bradaš u bunaru zvanom Brezdan i začudna suncokretica s kojom tajanstveno druguje tada desetogodišnja autorica kojoj se otkravila … zakočenost suhoparnoga, uštogljenog svijeta odraslih i strepnja od njegovih pravila ishlapjela u ponos šaptačice zamišljanju. I nastala priča, kao kristalno stvarna, nepresušna i živahna poput proljetnih voda, bez stajanja navire i brbori mojim bićem.

Poučak o dječjim dijalozima

Dječji dijalog odlikuje se kratkoćom i izravnošću izraza, lišen je dvosmislenosti i prenemaganja. Ovo je primjer gdje djeca razgovaraju, zapravo, verbalno zasipaju s namjerom zatrpavanja Bradaša, tada tajnovita stvorenja.

– Buu!

– Mulac! 

– Urliči! Plači! 

– Oš' našega Svemicu? Govno ti pod nos! 

– Buu! Uaa! 

– Prisilo ti je, a! 

– Mrš, dlakavi stvore! 

– Stavi nan soli na rep!

– Pas ti mater! 

– Đava ti dlake obrija! 

Povremeno se u dijalozima javlja sarkastična dosjetka, ali uvijek u obliku riječi ili sintagme, pa takav i nije usmjeren na uvredu, više na akrobatsku figuru (Čujte, mukte sad razbijamo glave.). Takav dijalog nosi napetost koja ga pokreće – kad ona iščezne, razgovor prestaje. 

Nema mjesta brbljanju jer svaka replika proizlazi iz neposrednog doživljaja i nutarnje potrebe djeteta da reagira, a ne da govori radi govora. 

Pobjeći od jame bezdanke u sebi – najčešće je govor odraslih. 

Σίσυφος bar zna početak.     

Autoričin amarcord 

Autoričin amarcord (sjećanje na djetinjstvo) dodiruje stihove Bajke o vratima D. Dragojevića U svjetlosti zlata / život ima za te otvorena vrata, samo ako se ostane u dodiru (taktilnom osjetu) s djetetom u sebi, prirodom i – Bogom. Samo se tako može slijediti svjetlo u sebi koje nas diže. Inače postajemo suho korito ili stara zapuštena tvrđava u tmini, kakav je najčešće svijet mnogih odraslih. Odrastati bez tog svjetla jednostavan je način kako propadati i kretati se u suhoparnu i krutu svijetu odraslih. Osvrnimo se sada i pogledajmo kakav je taj svijet u kojem živimo. 

Rat(obor)an!

Tako je nastala autoričina gorko slatka priča posvećena djetinjstvu iz kojeg vode dva puta: jedan vodi u svijet odraslih iz kojeg nema povratka u djetinjstvo. Drugi nosi u svijet odraslih vlastito nikad zaboravljeno djetinjstvo kristalno stvarno, nepresušno i živahno poput proljetnih voda. Ovakav život uvijek ima otvorena vrata.

U svjetlosti zlata!

Rudolf Ćurković