Petra Valković | Ostati dijete

Ostati dijete je nešto jako teško. Pod time ne mislim na ono zdravo prirodno odrastanje, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, plaćanje računa i ostalo što neminovno dolazi s godinama. Mislim na ono esencijalno malo biće u svima nama koje se guši pod pritiskom svijeta i njegovih ''vrijednosti''. Na ono dijete koje se veseli malim stvarima, koje vidi čovjeka na Mjesecu i ima neobične snove. Na dijete kojemu penjanje na drvo predstavlja pothvat jednak osvajanju Mt. Everesta, a vrata svakog ormara otvaraju put u nove svjetove. Dijete koje svim srcem vjeruje da će jednog dana postati astronaut iako su realne šanse za to minimalne. Dijete koje se svemu čudi i sve ga zanima, koje pleše na najblesavije melodije i veseli se čim vidi nečiji osmijeh. Dijete koje ima hrabrosti biti ono što jest. Dijete koje označava mladost duše i starost mu ne može nauditi. No, to se ipak zna dogoditi. Zna se dogoditi da se dijete rodi staro, da mlad čovjek ili žena u sebi iz nekog razloga ostare i prije negoli su upoznali to dijete, a možda su ga i bili prisiljeni sakriti, zatomiti. Čovjeku se zna dogoditi svašta, a da toga nije niti svjestan. Tako može biti nesvjestan činjenice da je izgubio nešto jako važno, nešto neopipljivo, ali veliko. Nešto što je imao, ali je zaboravio da ima i ne čuje plač unutar sebe.

Jedan od pisaca koji mi je obilježio djetinjstvo, C. S. Lewis, u knjizi Kronike iz Narnije napisao je posvetu koja me oduševljava svaki put kada je pročitam. „Draga moja Lucy, ovu sam priču napisao za tebe, no kad sam počinjao, nisam bio svjestan da djevojčice rastu brže nego knjige. Posljedica toga je da si već prestara za bajke, a kad knjiga bude otisnuta i uvezena, bit ćeš još starija. No jednoga ćeš dana biti dovoljno stara da opet počneš čitati bajke…“ To je, po mojem skromnom mišljenju, bit svega. Da se bez obzira na to što nam se u životu događalo i što će se događati, sjetimo tog djeteta u sebi i probudimo ga iz hibernacije nametnute starenjem.

Ja… Ja dosta šetam. Volim šetnje jer mi onda često misli odlutaju u razna sanjarenja i osjećam da me mašta obuhvaća poput omotača. Još više volim šetnje podijeliti s drugima. Jednom mi se  prilikom tako pridružila mlađa sestra. Sjećam se da je nebo bilo prekrasno plavo, a oblaci gusti i bijeli poput tučenog bjelanjka. Hodale smo tako uzduž obale kada je sestra odjednom na trenutak zastala da bi zavezala vezice na tenisicama. Podignula je glavu i rekla: „Ej, Pete, znaš kako ćemo znati da smo ostarjele? Kada više ne budemo vidjele oblike u oblacima.“ Tom izjavom ne samo da me iznenadila, nego je postavila i premisu mojeg budućeg računanja starosti duše. Ponekad me tako iz neočekivanih izvora znaju zasuti prava zrnca mudrosti i objeručke ih hvatam i pamtim u sebi ili na papiru. Nastavile smo hodati i do kraja šetnje naglas govorile i pokazivale oblake koji su nas podsjećali na zmajeve u letu, mačke koje spavaju, aute u utrci do cilja, praščiće, izvanzemaljce, proždrljiva čudovišta i svakojake pojave. Pretvorilo se to u jednu od meni najdražih šetnji koju pamtim još i danas iako se odšetala prije puno godina. 

Zato, ako me vidite da zurim u nebo kada je posuto vedrim oblacima, znajte da provjeravam postoji li još uvijek dijete u meni. I slobodno mi se možete pridružiti, besplatno je. To je jako važno naglasiti u današnjim vremenima.   Autor fotografije: Petra Valković