Zoran Hercigonja | Okovani Epimetej

***

Puno je tema i žanrova, mnoštvo fikcije i razmetljivih stilova pisanja. Današnje doba vrvi različitim spekulativnim oblicima književnosti i alternativnim fikcijama koje se predstavljaju kao svojevrsni dijaloški misticizam između čitatelja i pisca.

Fikciju i ozbiljne teme moguće je pronaći na svakom uglu i u gotovo svakom mediju. Gledano iz perspektive zadovoljnog čitatelja – ima se, može se. Sadržaja uvijek ima, premda je dio toga tek pusto naklapanje i recikliranje već izgovorenoga. Ipak, čitateljeva dinamika čitanja zadovoljena je obiljem tema, područja i prostora za apstraktno mišljenje. Čitatelj uvijek ima gdje skloniti glavu i zagnjuriti je u jastuke alternativnih istina. Ta uljuljkana spisateljska stvarnost i raskoš fikcije zadovoljavaju elementarne, ali nipošto ne i beznačajne potrebe publike za održavanjem vlastite mentalne higijene.

Unatoč zasićenosti trendom prepisivačke književnosti, koja sve više zauzima prostor originalnim djelima i sustavno potiskuje izvornu ideju, čitatelji su i dalje spremni konzumirati ono što im je već poznato, tradicionalno i gotovo genetski usađeno. Deficit čitateljske potrebe za novim idejama ne očituje se u neprekidnoj potrazi za drukčijim svjetovima, nego u beskonačnom prihvaćanju novih varijacija na iste stare teme. Sve ono što su naši arhetipski autori nekoć utemeljili na snažnoj i originalnoj zamisli danas se prečesto svodi na pokušaj drukčije izvedbe – promijenjenim tonom, drukčijom bojom ili novim sustavom znakova.

Nedostatak perspektive mnogih mladih autora krije se upravo u uvjerenju da se obrađivanjem već poznatih tema može najlakše osvojiti pozornost čitatelja. Zašto kročiti na posve neistraženo područje originalnih ideja kada varijacije na poznato često donose publiku, priznanja i slavu?

S druge strane, izostaje i glad za novim idejama. Uljuljkani u sigurnost poznatoga, bavimo se varijacijama umjesto istinskim iskoracima. Kao da više nemamo hrabrosti zakoračiti na neispitane putove književnosti. A ne može se vječno pisati o istome. Potreban je istup, rizik i spremnost na istraživanje novih područja problematike i tematike. Još uvijek nisu svi putevi utabani niti su sva neba otkrivena.

Prepisivačka književnost ili, blaže rečeno, književnost varijacija ne vodi čitateljevu osobnom prosperitetu niti razvoju kulture društva u cjelini. Ostati u zoni komfora koja literarnu fikciju pretvara u beskrajno ponavljajući obrazac znači ostati lizati utabane tragove vlastitih prethodnika. Gubitak individualnosti pisanja neumoljivo zatvara književnost u začarani krug vlastitih ponavljanja.

Doduše, književna povijest poznaje svoje evolucije i revolucije, buntovnike i reformatore. No i oni su često ostajali unutar granica istih arhetipskih tema. Ono što danas nazivamo novom temom nerijetko samo vuče korijen iz dubokih niša već jednom ispričanih priča, odjevenih u suvremenije ruho. Zagonetka pisanja postala je gotovo predvidiva. Čitatelj, čini se, uživa u poznatom habitusu književnosti jer unaprijed naslućuje što ga očekuje, zadovoljavajući vlastitu potrebu za sigurnošću i svojevrsnim književnim proroštvom.

Možda ovom vremenu prezasićenosti nije potreban nihilizam kao izlaz iz nastale situacije, ali mu je svakako potrebno odmicanje od ustaljenih obrazaca. Tek će udaljavanje od poznatoga omogućiti da književnost ponovno diše punim plućima i sačuva vitalnost svojih rodova.

Ova gotovo incestualna zatvorenost književnog stvaranja teško može donijeti išta dobro. Postoje još neotkriveni i neopjevani svjetovi, neispričane ljudske muke i neistraženi prostori iskustva u kojima se mogu rehabilitirati ostaci ruševne civilizacije i kulture, svijeta sve više omeđenog okvirima, algoritmima i predvidljivošću.

Zato velike nade još uvijek polažemo u istinske stvaratelje književnosti – u one koji će imati hrabrosti napustiti sigurnost utabanih putova i otvoriti vrata novim svjetovima. Književnost ne umire kada nestane tema; ona umire onda kada nestane odvažnosti da se tema vidi drukčije.

Od sada pa do neke nove, izazovne budućnosti.