Tatiana Filipović | Oholost i poniznost u čovjekovu životu

U svakodnevnom životu često susrećemo različite ljude, od onih koji su tihi, skromni i spremni pomoć, do onih koji se uzdižu iznad drugih. Biblija o tome govori vrlo jasno: oholost čovjeka vodi prema padu, dok poniznost donosi mudrost i poštovanje. U Knjizi Izreka stoji: „Oholost ide pred propast, a uznosit duh pred pad.” Pretjerano uzdizanje vlastite važnosti često završava razočaranjem. Ponekad nam život donese takve ljude koji misle da su važniji od drugih i koliko god da je teško s njima, osobito u poslovnom okruženju, uvijek nas nečemu nauče. Mene su naučili postavljanju granica. Bog nas uči da budemo ponizni, ali ne potlačeni. Ne smijemo biti bahati i bezobrazni, već se na dostojanstven način trebamo zauzeti za sebe, odnosno biti asertivni kada i ako je potrebno.

Ohol čovjek ponekad vjeruje da je bolji od drugih, a takav stav može stvoriti udaljenost među ljudima, jer oholost često dolazi zajedno s nedostatkom razumijevanja i empatije. Ljudi koji su previše usmjereni na vlastitu veličinu teško prihvaćaju kritiku ili priznaju pogrešku.

Suprotno tome, poniznost ne znači slabost, nego svjesnost vlastitih granica i poštovanje prema drugima. Ponizan čovjek zna da uvijek može nešto naučiti i da svatko ima svoju vrijednost. Biblija to izražava jednostavnom, ali snažnom porukom: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.” Ova životna mudrost može se shvatiti kao da oni koji ostanu skromni često lakše grade odnose i zadobivaju povjerenje drugih.

Poniznost pomaže čovjeku da bude otvoreniji, strpljiviji i spremniji na suradnju. U društvu koje često naglašava uspjeh, moć i natjecanje, poniznost nas podsjeća na važnost poštovanja i međusobne podrške. Ona nas uči da vrijednost čovjeka ne dolazi samo iz postignuća, nego i iz načina na koji se odnosi prema drugima.

Izuzetno je važno pronaći ravnotežu između samopouzdanja i skromnosti. Nije dobro biti samopuzdan bez pokrića, ali također nije dobro biti bez samopouzdanja. Svi imamo određene talente i vještine koje trebamo njegovati, ali ne se uznositi zbog istih, kao ni misliti da smo manje vrijedni ako nemamo vještine kao drugi. Čovjek može biti svjestan svojih sposobnosti, ali pritom ostati otvoren i poštovati druge ljude. Upravo takav stav vodi prema istinskoj mudrosti i miru u odnosima s drugima.

Tatiana Filipović | Moja nona

Beli vlasi

Vredne ruke

Umorne od dela

Ma vavik vesela

I njurgat nikad ni otela

Va školu me spravljala

Z finin obedon dočekala

Kot mića san š njun po nedelje 

Šla na mašu

A potle smo hodeć do doma

kantale onu pjesmu našu

Da ni none puno toga ne bin znala

I zato nona moja puno ti fala

Tatiana Filipović | Budimo radost u nečijem tužnom danu

 

Bila je subota ujutro. Bila je jako tužna. Čekala je red na kasi u dućanu. Prodavačica je starijoj gospođi koja je bila ispred nje pomogla pospremiti stvari u vrećice. Nakon što je platila, gospođa je rekla prodavačici: „Hvala Vam, malo je takvih koji pomažu. Bog Vas blagoslovio.“  Prodavačica se nasmijala i pozdravila gospođu.

Onda je došla ona na red, a prodavačica ju je dočekala s razdraganim osmijehom i dobre volje. 

Na izlazu iz trgovine vidjela je ženu s malim djetetom koja je skupljala s poda naranče i jabuke, jer joj se razbila vrećica. Brzo je pritekla u pomoć i odnijela joj preostale vrećice do auta. Žena se zahvalila i zagrlila ju, kao i mala plava kovrčava djevojčica.

Otišla je do svog auta drugačije raspoložena. Bila je vidno bolje volje, nasmijala i sretnija.

Kako kaže Poslanica Efežanima 4:32„Budite dobrostivi jedni drugima.“

Budimo radost u nečijem tužnom danu, osmijeh u nečijim suzama, pomažimo bez očekivanja.

Tatiana Filipović | Nonićeva barka

Va lučice na Staroj vode

nonićeva barka stoji i muči

Kad ni bonace

Kad zapuše bura

More ju zibje

More ju lula

Kad daž pade

nonić brzo na Staru vodu pojde

da je ošeka od vode

A kad proliće dojde

kad tići zakantaju

nonić po ranoj zore

sede va barku, zapali motor 

i pojde na zbonacano more

pa dok još celi svit spi

on uživa i ribe lovi

 

Tatiana Filipović | Ljubav

Kažu da je Valentinovo Dan zaljubljenih i da je veljača mjesec ljubavi. Tako eto kažu. Ja kažem da je lijepo svakodnevno pokazati ljubav i to ne samo riječju, nego i djelom. Zapravo, više sam za djela, a ne riječi. Lijepo je čuti "volim te", ali meni riječi nisu toliko važne, važna su djela. Svi bismo htjeli ljubav, ali da li je i dajemo? Često kažemo da želimo da je partner dobar, pažljiv, da nas poštuje, ali rijetko se pitamo da li smo mi takvi kakvi i dajemo li partneru ono što tražimo od njega.

Richard B. Hays kaže: " Ljubav daje smisao inače nerazumljivom svijetu."

Iako nisam baš neka romantična duša, složit ću se s Richardom. Vjerujem da g. Hays ne misli samo na partnersku ljubav, već ljubav općenito. Svi možemo dati smisao nerazumljivom svijetu, ako kroz njega kročimo bez gorčine, bijesa, loših osjećaja, već da širimo ljubav.

Pavao pak u poslanici Korinćanima kaže: "Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." (1 Korinćanima 13)

Mnogo puta nam se dogodilo da se naljutimo, rastužimo pa lijepi trenuci izblijede i na kraju nam bude žao. Nemojmo nikad zaboraviti na lijepe trenutke i uvijek se prisjetimo koliko nekog volimo i zašto.

Ljubav znači živjeti, voljeti, biti sretan.

Tatiana Filipović | Prijateljstvo

Božićne lampice, smijeh i veselje po gradu. U nečijem srcu tuga, neopisiva tuga i nemir. Nabujale misli vrte se iz dana u dan. Ne vidi sreću ni radost, mada je sve to, eto baš pred nosom. To klupko tuge nosi svaki dan sa sobom, iako ne želi da to svijet vidi, jer zašto da druge opterećuje svojim tugama. Onda dođe dan kada se prijatelj pojavi kao anđeo i to baš onda kad je najpotrebnije. Onda kad anđeo u ljudskom obliku vidi tužne oči i neda prijatelju da i dalje bude tužan. Dođe dan kad, ni najmanje ne očekujući, dođe prijatelj i uzme ruku prijatelju dajući mu do znanja da je uz njega i da se ne miče nikamo. Ima i prijatelj koji nije pokleknuo, tu je, neda se, pronađe rješenje i za one naizgled nepremostive probleme. Kad se najmanje nadaš, kad ti je najteže, podigne te s tla. Neda ti da potoneš, pruža ti ruku.

Nisu svima blagdani radost i veselje, mnogi ljudi vode svoje bitke. Ne morate sve sami, samo dopustite ljudima da vam se približe, da vam pomognu i da vas vole.

Kao što kaže Paola Klug: "Kad se osjećaš tužno, dijete, spleti kosu: zarobi bol u klupko i pusti je da pobjegne kad zapuše jak sjeverni vjetar."

Tatiana Filipović | Jesen

Volim jesenska jutra. Bez obzira na kišu, lišće na dvorištu koje me iznova podsjeti na druženje s metlom, zaista ih volim. Posebno vikendima kad se probudim oko sedam sati pa uz jutarnju kavu gledam kroz prozor tu rapsodiju boja. Često čujem kišne kapi koje lagano, u ritmu lupkaju po prozoru. Volim ta mirna i spokojna jutra, kad je sve još tiho i usnulo. Osim toga, volim šetati prirodom i čuti šuštanje lišća pod nogama. Priroda je veličanstvena. Vjetar se poigrava s granama drveća, lagano ih trese i s njih spadaju listovi. Pogledam u vis i ostanem bez daha. Da, rapsodija boja lišća. Možda nema toliko sunca, možda moram češće staviti šal, možda mi ponekad ona škura bura okrene kišobran, ali ne marim...volim jesenska jutra i volim jesen.

Tatiana Filipović | Rijeka

Živim u gradu koji teče
Srce mi zaigra i nema veće sreće
Kad čujem domaće „ča“ i poznato
Riječko „šta da“

Često šetam Korzom
Ponekad smijući se upijem sunčeve zrake
A ponekad bude sitne tlake
Kad se od kiše i bure
Moram barem na kratko skloniti
Ispod gradske ure

Bez obzira što danima kiša pada
Što zna puhati jaka bura
Što mi ponekad kišobran okrene ona škura
Tad me pak iz melankolije prene
Ljubav prema gradu mom
Sjetim se ljeta, plaža i mora
Valova i najdražeg škoja
Rijeku moju volim srcem svim
Ona je moj dom

Tatiana Filipović | Dobro je činiti dobro

 

Potaknuta ponovnim gledanjem američke drame iz 2000. godine ''Pay It Forward'' dobila sam malo inspiracije za pisanjem na tu temu. Film se temelji na istoimenom romanu Catherine Ryan Hyde, a režiju potpisuje Mimi Leder. Radnja filma događa se u Las Vegasu, gdje je 11-godišnji Trevor McKinney ( Haley Joel Osment ) idejni tvorac pokreta dobre volje poznatog kao "šalji dalje". Da ne spoilam ovaj krasan film sa prekrasnom porukom, puštam vam na volju da ga pogledate ako već niste.

''Šalji dalje'' (engl. pay it forward'') jednostavno znači uzvratiti dobrotu primljenu dobrim djelom nekom drugom. Kako se ono kaže: ''Dobro se dobrim vraća''. Netko će me sada nazvati naivnom, ali ne marim. Puno puta sam se uvjerila u istinitost ove tvrdnje i to posebno da dobro stiže kad se najmanje nadamo, osobito ako smo nekome pomogli bezuvjetno. 

Tatiana Filipović | Kad se male ruke slože

Svanuo je novi dan. Sneno protrljam oči, sjetim se poznatih stihova ''Probudi se, pokreni se''. Otvaram prozor i gledam u čudu. Ok, još se nisam umila ni kavu popila, a možda još i spavam… vani pada snijeg? Da, stvarno u Rijeci pada snijeg. 

    - Mama, gdje si ti?' – stiže moj mališan sneno do mene.

Pokažem mu rukom kroz prozor i eto njega razdragano: 

    - Ajme mama snijeg, pao je snijeg. Ajmo van raditi Snješka.'

Srećom ipak nismo u pidžamama išli raditi Snješka i bio je tužan što nije palo toliko snijega da ga može spremiti u torbu, uzeti u školu i pokazati učiteljici i prijateljima. Dječja mašta može svašta.

Snijeg me podsjetio na djetinjstvo i meni tada omiljeni roman Mate Lovraka ''Vlak u snijegu“. Taj roman prvi put pročitala sam tijekom ljetnih praznika prije polaska u 4. razred osnovne škole. Sjećam se da sam sa mamine police sa knjigama nasumičnim odabirom uzela baš tu knjigu, krenula je čitati i pročitala u jedno popodne. To nije ništa neobično, jer je roman pisan u obliku djeci bliske proze. Radnja je jednostavna, a opet dinamična što je i svojstveno Mati Lovraku. 1976. godine nastao je istoimeni film u režiji Mate Relje. Naime, osim režije, Relja je preradio Lovrakov roman i napravio scenarij za film u kojem glavnu ulogu tumači Slavko Štimac kao Ljuban.

Tatiana Filipović | Kad bismo barem

Kad bismo barem malo pognuli glavu
Spustili taj naš uzjogunjeni ego s visina
Možda bismo tada vidjeli tuđu patnju i nemoć
Možda bi nas tada preplavio muk i tišina

Kad bismo barem mogli malo prestati mudrovati
Priznati pred sobom i drugima
da smo puni kao šipak
Unutarnjih borbi i nadanja
Možda bismo bili bolji ljudi ipak
Možda bismo vidjeli tuđe tmine, brige i unutarnja previranja

Osluhnimo svoje srce
Empatije neka bude više
Možda nekome naš osmijeh i lijepa riječ
S lica suze obriše

Tatiana Filipović | Advent u Opatiji

Subota 7 sati ujutro, standardno pijem kavu i doručkujem u kuhinji dok slušam Laganini FM. Upravo svira legendarna ''Bohemian Rhapsody'' grupe Queen i moje srce je veliko kao kuća.

''Dobro jutro mamice ranoranilice.'' – pojavi se moj sin na vratima trljajući oči. Spustio je podignutu nogavicu svoje pidžame i došao mi dati poljubac. ''Na radiju ti je tvoja Škarabu škarabu pjesma''.

Oboje smo se glasno nasmijali. Kad je imao dvije godine, čuo me da pjevam stihove ''Scaramouch, scaramouch will you do the fandango'' pa je po principu missheard lyrics čuo ''Škarabu Škarabu i tako je ostalo do danas.

Tatiana Filipović | Čari roditeljstva

Kao roditelj jednog uskoro sedmogodišnjaka, ponekad se borim sa izazovima roditeljstva. Često postavljam pitanje samoj sebi kako biti prijateljski nastrojena i zadržati autoritet? Da li je to moguće? Pročitala sam razne knjige, pogledala razna videa na temu roditeljstva.

Dijete nije knjiga, dijete je osoba sa svojom osobnošću i karakterom. Naš zadatak kao roditelja je dati sve od sebe da odgojimo svoju djecu u dobre i poštene ljude. Moj pristup djetetu svodi se na poštovanje njega kao osobe. Osluškujem njegove želje i zajedno pokušavamo pronaći najbolje rješenje. Kada sam ljuta dajem mu do znanja da sam ljuta na njegovo ponašanje, ali da ga neopisivo jako volim i da ću ga zauvijek voljeti. Želim da dijete osjeti sigurnost, da se ne boji reći mi što ga muči, posebno kad poraste. Želim da zna da sam uvijek tu i da ga nikad neću napustiti.

Dugo sam željela biti mama, a prva godina njegovog rođenja mi je bila najbolja i najteža u životu. Gotov sve što sam naučila iz knjiga je palo u vodu. Kada sam prvi put uzela u naručje svog sina osjećala sam neopisivu sreću, ali i neopisivu odgovornost. To malo nježno, krhko biće je ovisno o meni; hoću li se ja znati brinuti o njemu…