Slava Rosandić | Sjećanje trave na leptire

Sjećaš li se?,

o, travo,

vlatovita: 

leptirova rađanja

jedva čujna lepršanja

titrava lepetanja

suncolika svjetlucanja

peludna opijanja

cvjetasta mirisanja

listolika oblijetanja...

srčuć' 

nektar bivanja...

učas! rasap - 

praškast

mrvanj

nestajanja...

Slava Rosandić | Katedrale

Kristalne zjene

sveboje vitražne

punina vedrina.

Slava Rosandić | Zweigu i Kafki

Da su... moji knjiški bogovi -
barem na zalasku

dragocjenih života

smogli ljekovitu imunost:

na neljudske mutacije,

bezumne kontrakcije,

preburne reakcije,

sluđene degeneracije...

Da su svoj vijek

proživjeli

nerazočarani

skulpturama

okovanih tijela

okrznutih umova

okljaštrenih čula...

Da su s lakoćom

obletjeli

život

poljubili svijet -

ne bi za vječnost

sročili

maestralne opservacije -

i svijet bi bio okrutno zakinut

za racio i emocije veličajne....

Slava Rosandić | Dani, godine...

nestade vitalnost

za njom elan gipki

potom skliznu duh

u suton:

praškast - 

sipki...

Opasne emocije  

bivaju već plahe

panike da l' skrivaju 

u tihane -

sate?

Jošte samo čežnje

nuđaju se sjajne

sutrašnjice bit će 

nadajmo se - 

bajne!

Slava Rosandić | Vu štacunu - zagorski haiku

Vu štacunu čudaj sega

same vu gertajšlinu 

černa rupa brez penez!

_____________________________________________

Objašnjenje izraza: štacun, dućan; čudaj, obilje; gertajšlin, novčanik; černa, crna, zjapeća; brez, bez; penez, novaca

Slava Rosandić | Zima je zamka

u koju neželjeno ulijeću poluljudske ptice - oni koji su sjeverno rođeni
oni koji bježe od ljudi i društvenih normi
oni koji su se slučajno zatekli u četiri godišnja doba
oni koji prividno vole kristal i staklo opasnih pločnika.

Zima je zamka koja te prikuje unutar svojih čeličnih ruku
i badava se batrgaš nastojeći prokrčiti trag prema zelenilu, morima, suncu i svjetlima.

Jedino svjetlo koje zima pruža jest zelenkasta jeziva aurelia borealis a kad je zapaziš znaj! već si ugrabljen u zamci aljaških bespuća.

Slava Rosandić | Nemir...

...

nuđa meni mir
u grozničavu srljanju
u nove svjetove
premirisne cvjetove
diljem daljina...

Omamljena
vrludanjem
očarana
krivudanjem
sred nizina -
rasplinem se
odapnem se
put visina...

Uncom Sunca
poljubljena
beskrajem tek
zarobljena...

Slava Rosandić | Nedjelje...

nedjelje su oduvijek najdosadniji dani...

svijet se pokoči

zabetonira

zamrzne u vremenu

kao igličasto inje 

na zamućenu staklu.

Nedjelje uopće  ne dišu

pokreti su šetača oteščali

i kao da bezvoljno bacaju 

drvene noge 

jednu pred drugu

besciljno, mehanički.

 

Um je uspavan

misli mutne

emocije tupe

odnosi klišeizirani

otuđeni.

Nedjeljom

samo vjetar 

podigne pokoji vlažan list

i on načas pokrene

životne sokove.

 

Slava Rosandić | Bjehu pa ne bjehu (Maku Dizdaru)

Stećcima
nalik

krasnopisom

sročen

vječnosti 

srodan

uklesan

znamen - 

epitaf moćan

ko granitni 

kamen.

Prispodobi

znakovlje

Inkama 

poput

astralnim

kodom:

Čovjek

i bi - 

i ne bi...

pod 

nebeskim 

svodom.

Slava Rosandić | Espresso lamentacija

 

Jutrom... 

Nakon dva jaka espressa

zapitam se:

tko će duže 

lelujati

u ovoj 

trivijalnosti dana!?

Čovjek ili leptir?

Jer tad dan

krene carevati

u svoj svojoj površnosti

u svoj svojoj bezdušnosti

nepredvidljivosti

bešćutnosti;

grubomekoj

sazdanosti

od papira; 

sazdanosti

rasutosti

krhkosti

od

praškova

smrvljenih

kratkoživućih

leptira...

I na kraju dana

pomalo zavidim 

praškastim leptirima

jer su zrnce svemira 

a ja još ispijam kave

na teturavu tlu Zemlje.

Slava Rosandić | Snježni psić

Pršte raspršene grudice
bjeličaste pahuljaste mrljice
lebdeć' na sve strane
kuštrave livadice zaigrane...
Tko to snježni nosić ima
kog to ogrnula sad je zima?
Psić svoj repić
ukrug lovi
paperjastim oceanom
rasnježen sad plovi.

Slava Rosandić | Istanbulski čemer

Uza sav

kinđurav rusvaj

mnogoljudnog meteža

kakofoniju raspletenih

euroazijskih jezika

mističnost veličajnih

mramornih

veduta;

uza svu

krotkost bosporskoga plavila

grkost svesvjetskijeh začina

ćutilsvetost i svirepost

iskonskoga Istoka - 

uza sva minula i supostojana carstva;

carstva nasrtaja

carstva  preobilja

carstva rasipanja...

uslijediše:

doba posrnuća

doba zamiruća

doba rasprsnuća 

poput nara

krvavijeh

propadanja...

Slava Rosandić | Ljepota prolaznosti

Nimamo, nimalo 

nije tuge 

u neminovnosti prolaznosti; 

čak vedrinom stakla

zrcalimo prošlost neku - 

je l' to bilo tvoje

ili moje postojanje?

Ah! baš je divno nevažno - 

kad si ljuljaj čestice

kad si vitlaj čestice 

u toj rupi Bezvremena

u toj rupi

Svevremena... 

Slava Rosandić | Bježim... bježim...

 

u egzotične predjele

jer sam vazda 

razmažena

žena;

vječno žedna 

osjećaja punoće

i savršenstva bivanja.

Svugdje 

drugdje

ja sam JA,

osim u svojoj 

svakodnevici

i predvidivu trajanju.

Ostaviti kosti

u tuđim

u

morskim 

u

zavičajima - 

zagrcnuta

neumjerenošću

razuzdanošću - 

raspadnuta

slobodom

plutajućeg

tijela...

Slava Rosandić | Weltschmerz studenoga

 

Na bezbrojnim meridijanima
s četiri godišnja doba

nezvano došulja - 

pozna se

jesen.

Weltschmerz

neizdrživi - 

obhrva čula i 

vuuuuče dan 

ko raspuznuta 

crijeva.

Ne znam nikog 

koji voli studeni...

jer

vonj truležna listja

svjetsku tugu

gomila

u 

ledenim maglama

sibirskih tajga...

Slava Rosandić | Mrtve nedjelje...

nalik 

ukočenoj

poluraspadnutoj ptici - 

vlažnoj skulpturi prolaznosti.

Nedjeljom 

vrijeme zamire

nepokretno

poput

muljava 

jezerca bešćutnosti...

Slava Rosandić | Kolovoška sjeta

 ... još s opojem joda
u porama ljuskaste kože

misli se vrzmaju, skanjuju - 

panično

glože i množe;

već!

kišnim će galopom

jurnuti jarosna jesen

u um još zlatastom bakljom

žarsuncem zanesen.

Ah! te molekule orosne -  

ko razbludne

orgijaju lascivne vode - 

zar oskvrnut' ljeto nam moraju!?

... jer kolovoz, eto, nam...

 ode...

I kiše jedared će kisnuti

poput svemirska plača

i pokisle nas će obujmiti -

jer voda se zanavijek 

vraća...

Slava Rosandić | Dodir Atlantika

Poljubac

nedogledna

oceana

ovije

ogoli

pore

tvoga tijela - 

i koža ti  se zastakli

bezbrojnim kristalićima

nalik rosi

nalik suzi

nalik božanskome svjetlucanju:

i razmnožena

ticala

svih kapljica svijeta

učine da 

nestaneš

otpustiš

gutljaj postojanja...

Slava Rosandić | Ljetna pjesma

 

Svilen-vali
razigrani -
kovitlasto
pjenušasto
mjehurasto
pahuljasto;
bjelopjeno
umućeni
kristalsuzno
raspršeni
ko eoni
razmrvljeni
nalik školjki
razlomjeni
nalik školjki
usitnjeni
ko ocean
raz-vod-nje-niiiiii...

Slava Rosandić | Tako mrtav

Sve što i bila jesam –

više nisam, 

sada nisam!

Jer u tratini na grobu

grozničavo tražim 

tebe 

i tebe

i tebe

zaspalog poput crne tratinčice 

u sutonskome 

umiranju 

u smiraju dana. 

Dan je tako nujno uzdisao za tobom; 

noć te tako halapljivo 

zatrpala zvijezdama. 

Vjerojatno kiše nisu znale 

da me tako neporecivo

tako neizrecivo 

zagrobno i voliš

razaraš

i boliš!

Vrištala bih

sve do grlenoga krika 

sputana nedokučivošću, 

neomeđenošću, 

nestalnošću, 

nestvarnošću, 

neponovljivošću…

Jer slutih – 

bio si 

savršen u svojoj paperjastoj mladosti, 

pahuljastoj dražesti, 

mjehurastoj (ne)postojanosti…

Sad pak

jesen 

nemoćna već ludi – 

crne vlati 

nit' su razigrane

nit' su raspjevane

nit' su raznjihane…

tek ljupko uzbibane 

od tvog tkanja 

rascvjetanog

od tvog tkanja

rasparanog!

Ćutim krotko

tebe, o baš tebe!

sićušna tratinčice

u svitaje nijeme

u ranjeno vrijeme…