Vjetre, otpuhni me
do dubina kostiju
gdje sačuvala sam pijesak
koji golicao je kožu
za samotnih djetinjih jutara.
U danima kada nije postojalo
ništa onkraj Ovdje i Sada,
samo sjena oblaka
mekanih na pogled,
očiju gladnih Života,
i vlažno tlo plaža
koje služile su kao dom,
utočište i hram
za zadržati što dulje
puninu osjećaja
samotnih djetinjih jutara.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.