Željko Krznarić | Uvijek ćeš mi biti nedovršen Arsene

icrna ploča se vrti u krug igla preskače na istom mjestu tamo gdje si počeo pričati o njoj o nekoj tvojoj ženi iz finog kvarta koja je mirisala na skupe sapune pjesma pukne na pola zašušti i ostane visiti u zraku kao neplaćeni račun u obližnjem kafiću

i neka je tako
uvijek ćeš mi biti nedovršen moj gospodine Dediću.

tvoji stihovi nikad nisu imali klasičan kraj
onaj sa sretnim parom koji odlazi u zalazak sunca dok sviraju violine
tvoji su završeci uvijek mirisali na naglo ugaslo svjetlo
na praznu čašu crnog na vlak koji je otišao tri minute ranije
i na ženu koja je zaboravila ključ na noćnom ormariću

ti si bio previše pametan za čiste račune
znao si da je život ono što ostane u pukotinama
u onome što nismo rekli dok smo se gledali preko stola
gušeći se u dimu i vlastitom ponosu

ja sjedim ovdje u svom blatu, s nekim njemačkim pivom
i slušam tu tvoju otmjenu gorku nedovršenost
obojica znamo da se najbolje priče nikad ne ispričaju do kraja
jer kad sve kažeš onda je gotovo onda si mrtav

ti si ostavio te pjesme poluotvorene
kao vrata na haustoru kroz koja puše propuh i ulazi ulični mrak
pustio si nas da sami dopišemo zadnji stih
da sami iskrvarimo na tom tvom klaviru

pijem za tvoje nedorečene rečenice Arsene
za sve ono što si prešutio jer si znao da bi velika riječ sve pokvarila
ti i ja u ovoj hladnoj sobi.
ti na izgrebanoj plastici ja na rubu kreveta.
savršeno nesavršeni
i prokleto živi u tom tvom vječnomnedovršenom mraku