Dario Samardžija | Istina al dente

Sve te mrtvačke jame u gori zelenoj,
Sve te rupe u pravilnom redu,
Svi ti kvadri vjetra u zemlju utisnuti
Ne kriju ništa ni u kom pogledu.
Reći će mnogi poklonici Njemu,
Visočanstvu Običaju i Priležnici Sentimentu:
Kosti pradjedova uzvišene liježu.
I prkosit će meni, ljutom oponentu.
Dabome, koštana masa slegla se u svemu
I po prilici koračamo po raspadnutom velu
Tjelesina očeva naših.
Ali, što je duša prokljuviti ne znamo,
Ni ukoričiti je zglobom, epifizom, kemijom...
Pa ni stupicom zemljanom grobova posvemašnjih.

Dario Samardžija | Sve vode teku u jedno

Sve vode teku u jedno.
Sve tuče, snjegovi. I kišne kapi.
Svi potoci, rijeke
putuju ko jedno
stojećoj majci. 

Ni da bi uzeli
ono što je vrijedno,
ni da bi ponijeli stabla
polje nepregledno.
Goli kreću na put.

Kamenje izbace,
mostove sklone.
Na njihovu putu
ne treba prepreka.
Znaju kojoj majci hode.

A ona ih tako nesebično čeka,
pokrita velom tajne.
Što više djecu grli svoju,
izgrlit ih je teže.
I sve vode teku u jedno.

Dario Samardžija | Odrastanje

u laguni mladosti moje
brodovi tonu

navrh pramca stoji sam
nedorastao dječak 

Dario Samardžija | Pjesma Luciji

Sanjam te u svome zagrljaju,
još te ljubim i kad zora svane,
ali sunce skrovito i plaho
s prsa mi te otme prema običaju. 

I na goloj hridi od njedara
igraju se zrake ko u zavičaju.
Djeca trče, kola voze
putnike i torbe arbitara. 

Svi se mire, ko da netko gleda
rat da proglasi i s vojskom da krene,
a ja samo žudim tebe

Preklinjem te, samom mi se ne da
stišavati graju kuda god da krene,
dođi tiha, nesređena i strastveno ljubi mene!   

Dario Samardžija | Ja osuđenik

Ta patina s moga lica
krije tugu ukosnica
preplanule kose njene.

Svak je ima mjesto mene,
pa je vjenča krunicom od zlata.

Nije meni do takvog zanata!
Ma ni vraški pobjeći ne mogu
od tog traga njenih nogu.

Jer krik se rađa, krik umire, krik ostaje…
A moja duša za njim plovi.

I krvno meso stić' će sokolovi.

Dario Samardžija | San

Tiho u noći postelja diše
– kao gonič tjera misli što se kote.
Gle čuda, u sjenci što vrluda
vidim zjene napukle dobrote.

Vidim polja usnula od srama
gdje ih mokro klasje čežnjom omotava.
Vidim krdo toplih ovaca
čiji meket ruši, zastire i baca.

One davne bujice što huče
neke razdiru, a neke duše glade.
Ljudi tuđom kosti svoju skelet grade
pa ih ona često u dno srca vuče.

Dario Samardžija |Trenutak na Trgu

 

Siguran sam da za mnoge Zagrepčane Trg znači isto: prostor toliko sveden na životne minijature da ga već i same šahovske figure doživljavaju otrcanim. Gomile ljudi u torbama svakoga dana nanašaju tuđe i vlastite misli i emocije te ih često nemarno prosiplju njegovim pločama. Asfaltni bridovi što ga mjestimično okružuju naoko su otupjeli od siline udara svih tereta iz torbi sebičnjaka.

Generacije su stvarale Trg kakav poznajemo. Generacije su iza sebe ostavile bezbroj tragedija, komedija,  kronika i crtica kojima se danas prisjećamo i nadamo.

Preko svega ne bih mogao prijeći, a da ne spomenem svoju bizarnu zgodu.

Zagurao sam je kao robinju negdje u fusnote te joj ne dam mira svojim promišljanjima i upadicama. Noću sam često spreman otkinuti kosu i zube u zamjenu za miran san bez njenih vitkih nogu što pomodno koračaju hodnikom mojih misli. Pseto je ona što na povodcu katkad zatrza i probudi vodiča iz sna. No, bilo kako bilo, odavno je bilo tih petnaest sati na Trgu. Stara štrikana vesta našla se tik do mog tijela, a crne zimske cipele poskakivale su mi na nogama kao kakav jeftin komad obuće iz Pakistana ili Etiopije. U ruci sam nosio bijelu neokaljanu kuvertu i čokoladu načrčkanu raznim božićnim ukrasima.

U džep sam duboko zagurao kutijicu s interijerom baršuna. Čekao sam šesticu – jedan od tramvaja kojima je moje sunce moglo granuti sa zapada ka istoku. Godinama prije maštali smo o obiteljskoj kući na osami koja je sada svakim trenom bila sve izglednija. Nisam bio pretjerano nervozan dok je nisam ugledao na kolosijeku života. Stidljivo se pojavila u sjeni tramvaja držeći šal i vunene rukavice.

Svoj britki marš započela je ravno ka mojim raširenim njedrima.

Ove dosad opisane trenutke mnogo kasnije sam doživljavao u retrospektivi. Kao kreda su se prelomili u mom i životima drugih svjedoka: djevojku je, naime, napao pas. Povukao je svojim zvjerskim zubima šal i kaput te ih zauvijek odnio u suton. Pokoja lokvica krvi ostala je kao dukat stajati na Trgu – njih prolaznici, doduše, nisu kupili. Danas često prolazim Trgom ne pomišljajući na dijelove prošlosti.

Bilo bi od mene suviše sebično da roman bez prve i posljednje stranice svodim na riječ pa najčešće fotografijom zabilježim prolaznike što i dalje bezglavo jure betonskim pločama.

Dario Samardžija | Carmina puniunt poētas

Da nisam pjesnik bio bih ratnik
što napinje oruđe svoje
ne štujuć' zakone onoga
koji ga je Zemlji uputio.

Tako krut i isprazan
ne bih ni tebe pronašao
jer si kapljica jutarnje rose
na dlanu prvog šetača.

Brušena kao dijamant
sjajiš unutarnjom ljepotom
koju moje tupo oko
ne bi ugledalo.

Ali, ja sam ipak samo pjesnik
i već danima besciljno
kolaš mojim pjesmama.
O da sam barem ratnik…

____________________________________________

 

Carmina puniunt poētas (lat.) – pjesme kažnjavaju pjesnike
štujuć' – štujući 

Dario Samardžija | Nedostižna ljubav

Tonem u brazde vrličkih poljina,

a ptice grakću i raznose moj bol.

Vjetar otima jesenje klasje

da ogoli polja u dol.

Čujem još uvijek tvoj topli glas

što kudi vječnost ljubavi naše.

Moli da tonem još dublje u ponor

gdje ljubavi stare odagnaše.

Kad bi me barem primila za ruku

i povela sa sobom u nedostižan svijet,

izliječila bi moje rane

kao klasju crni snijet.

Živio bih sretno s tobom

izvan grana usnulog planeta

da mi na čas pružiš osjet

nedostižnog božjeg svijeta.

Dario Samardžija | Nedodirnjiva ljubav

Nedodirljivo je nebo nad gradom u ponoć.

Treperi svaka zvijezda ko da viče da je uzmem.

Nedodirljiv je mjesec što luta u samoći

kao starac u sljepoći.

Nedodirljiva je ljubav koja granice ne pozna,

a i dalje raste pored podjela i mržnje.

Nedodirljiva je ljubav čiji pramac dere vale

-velike i male.

Nedodirljivo je stablo koje pomladak nam pruža

da produži grane i lišće rasplete.

Staro lišće još vrluda

dok ga jesen ne pomete.

Dario Samardžija | Upile su moje oči

Upile su moje oči
slova, riječi bespomoći.
Nekad hladno odbačene,
Sada srcu posvećene. 

Trebalo je samo znaj,
Pružit knjizi zagrljaj.
Pa da duša okorjela
slavi mudrost cijelog svijeta.

Sad u život moram dalje
put okrutnog i grubog svijeta,
al mi sreću nose znanje,
knjiga, klavir, kastanjeta.

__________________________________

14.god.

Dario Samardžija | Misli pozitivno

 

Sjetih se što mi davno reče:
„Život dalje kormilari,
Život dalje teče.“
Al' ipak nisam mog'o,
Ne odgovoriti na tu strogo,
Pa kažem:
„Život dalje kormilari,
Život dalje teče,
Al' pod komandom vjetra.“
Pa opet reče:
„Ne misli crno,
Crno boja nije,
Misli pozitivno,
Da te život ugrije.“

Dario Samardžija (13)

mog'o – zbog rime