Lada Franić | Moj Andrić iz 1964.

 

"Ne pase svaki mozak istu pašu",

govorila je moja draga teta Manda

Šalinović, knjižničarka moje mladosti.

Tiskan je ovaj moj Andrić davne 1964. godine prošloga stoljeća. Volim taj jeftini komplet njegovih sabranih djela; miriše posebno, na prašinu, na mladost.

Nije to knjiga za regal, već za čitatelje vezane uz priče, maglu i memlu, uz nadmudrivanje i beznađe.

Za one koji su spoznali da se nikad ništa promijeniti neće, a da unatoč tomu treba čitati, čitati, čitati... iznova iščitavati te rečenice, bez obzira na to što nam se često čini da smo zaglavili u 'prokletoj avliji'.

Andrićev jeftino ukoričeni komplet izabranih djela vratio me u srednjoškolske dane...

Kao srednjoškolka imala sam sreću da smo u Vrgorcu imali jednu divnu ženu, moćnu knjižničarku, voljenu i nikad prežaljenu pok. Mandu Šalinović.

Vikala bih joj s vrata knjižnice prisno i jednostavno:

"Teta Mande, šta ima danas za moj mali mozak?"

Pritom bih otpuhivala, još vruća od rukometnog treninga, spuštajući loptu na pod.

Ona bi me pogledala sjedeći za svojim velikim stolom krcatim knjigama, karticama i džepićima preko naočala, smiješeći se radosno, a miris ljepila širio se sve do ulaza. Obožavala sam taj miris! To je ono bijelo ljepilo u okrugloj posudici s malenom plastičnom lopaticom kojom sam joj često pomagala lijepiti džepiće na nove knjige... iako mi nikad nije dozvoljavala dirati knjige rukama prljavim od treninga.

Pogledala bi me s osmijehom, pogledom koji je zagrijavao ne samo moje srce, nego i cijeli književni svijet što je snivao na policama u Tinovoj kuli, gdje je jedno vrijeme bila smještena Gradska knjižnica.

Bože moj, jesi li mogao smisliti bolje mjesto za knjižnicu nego rodnu, tursku, kulu najvećega pjesnika u Hrvata i šire?

Kako je to, zapravo, bilo nešto neponovljivo snažno, duboko i bitno za mene: Tin, kula, teta Manda, knjige, ljubav prema svemu tome, ja, rukomet i pluća puna sreće i života!

Bila je to tolika količina sreće da je tada nisam mogla pojmiti!

E, moj Tine, koji si ti genije bio, jesi i bit ćeš.

Amen!

E da, moja teta Manda...

Ona bi mi odgovorila:

"Ne pase svaki mozak istu pašu! Haha."

Ta mi je rečenica nezaboravna i često je ponavljam svojim učenicima.

Nakon obaveznoga ćaskanja i pregledavanja novih knjiga, nekako smo jednom došli i do Andrića.

Rekla mi je:

"Dat ću ti nešto njegovo za početak, a poslije ćemo vidjeti. Pročitaj pa mi reci kad završiš."

Uručila mi je zbirku

"Jelena, žena koje nema", a prva priča u njoj bila je "Anikina vremena".

Progutala sam tu zbirku u jednom dahu, ali ta priča, ta Anika...

Uh, tada me je Anika snažno uzdrmala!

I tako se rodila moja ljubav prema Andriću.

Da mi je teta Manda odmah u ruke tutnula

"Na Drini ćupriju", možda u tim godinama ne bih mogla osluhnuti svu Andrićevu veličinu.

Veličinu genijalca i Nobelovca osjetila sam upravo u "Anikinim vremenima", a "Ćupriju" i ostala djela čitala sam poslije, po redu.

Anika je došla u pravo vrijeme i u prave ruke, ruke istinske ljubiteljice knjiga.

A odlična literarna psihologinja, moja teta Manda, bila je i ostala moja intelektualna majka; njegovala moj književni ukus i pratila sazrijevanje, zalijevala me i pazila.

Nikad k njoj, u taj predivan prostor Tinove kule, nisam došla samo po knjige, nego i na razgovor o njima.

U jednoj posebnoj kutiji čuvala je sve naše školske časopise, pjesme, proglase, crteže, grafike...

U to vrijeme bila sam dio sjajne ekipe vrgorskih sanjara, budućih intelektualaca, umjetnika, liječnika...

Teta Manda je nekako slutila da ćemo životne lekcije učiti iz knjiga i da nikad nećemo propustiti raditi greške i srljati u život, bez obzira na rane i ozljede.

A bilo ih je mnogo...

I imala je pravo.

I istina je, ne pase svaki mozak istu pašu, ali ne bole ni životne ozljede svakoga jednako.

Istina je i to da sam puno o životu naučila iz knjiga, ali sam i živjela život.

A život mi je, kako je rekla jedna mudra francuska književnica, protumačio mnoge knjige.

Knjižničarka u Vrgorcu bila je moj svjetionik.

Vječno sam joj zahvalna.

Počivala u miru, draga, vidimo se opet negdje u nekoj nebeskoj biblioteci ... pripremi tursku kavu, donijet ću ti sve naše knjige ...

Lada Franić | nemaju nikakva smisla za život

pokušavaju

spoznati sebe i

sve oko sebe

vole snažno

ljute se žestoko

svađaju se k'o

djeca

grade nove svjetove...

ruše i zidaju kule

u zraku i na Zemlji

strše

iznad

svih...

postaju ukorijenjeni

u život koji teče...

duboko

ispod površine vena

i arterija

u šupljini

njihovih

kostiju

šumore

nepresušna

vrela

riječi ...

a opet

nemaju

nikakva

smisla

za

život...

Pjesnici.

Lada Franić | S hrabrošću se ne slažem dobro

 

Ulazim u tvoj život lako.

Nečujno.

Nježno.

Sjedam

nasuprot tebi.

Malo se primaknem 

da ti vidim oči,

osjetim disanje i otkucaje 

na vratnoj žili.

I sve postane toplije.

Pričamo kao da se znamo 

oduvijek 

i kao da ćemo 

ostati 

zauvijek.

Volim početke

u kojima ništa ne moram,

bez odgovornosti.

Kad postanemo prebliski,

ja odem.

Ne zato što ne želim, 

nego zato što ostajanje

traži hrabrost.

A ja se s gospođom 

Hrabrošću 

ne slažem najbolje.

Proguta me cijelu.

Ako ostanem dovoljno dugo, 

nestat ću.

Lakše mi je nestati, 

nego biti izgubljena.

Kažu da je to sloboda!

Naučila sam

kako 

otići 

prije 

nego

me 

vežu.

Lada Franić | I imaš me!

Život se ne smanjuje

kad završi.

Samo dalje teče.

Vrijeme ne stane.

Stojimo mi.

Skupimo se.

Sušimo. 

Zastane:

korak, dlan, glas,  propuh i ime

u zraku, 

u snu, 

zamiriše na kadulju...

I imaš me!

Lada Franić | Monolog

Znam da  

u toj nepoznatoj ulici

dišu zastakljene duše.

Ali jedna od njih 

nisam 

ja.

Ja 

sam 

ona 

pukotina 

kroz 

koju 

prolazi 

zrak.

Lada Franić | Spoznaja

Moj

život

guž

van

je

van 

red

no

i

efi

kas 

no

.

.

.

i čuva

redoslijed

obješenih 

strahova

Lada Franić | U uskom struku pješčanoga sata

Kad već nestajemo,

nestanimo 

kao 

pijesak 

u uskomu

struku pješčanoga  sata

.

.

.

Nestanimo 

zrnce po 

zrnce 

uz 

trnce 

ljepote

.

.

.

Lada Franić | Živimo u jeziku

Volim te kroz prazna sela

u kojima korov pamti prezimena.

Kroz more

koje ljeti prodajemo strancima

da bismo zimi šutjeli pred računima.

Volim te kroz bolnice

u kojima se redovi množe.

Volim te kroz mlade

što odlaze bez nade.

I ne bojim se ja

što nas je malo.

Malo je

i sjeme i atom

i kap vode

pa su moćni

Bojim se dana

kad će majka djetetu

reći prvu riječ

na tuđem jeziku.

Bojim se učionica

u kojima će hrvatski

postati samo predmet,

a ne dom.

Narod ne nestaje

kad ostane bez novca.

Narod ne nestaje

kad ostane bez vojske.

Narad ne nestaje ni

kad se granice istanje

kao stara tkanina.

Narod nestane

kad se više

ne prepoznaje

u vlastitoj riječi.

Ako nam uzmu tvornice,

posadit ćemo vrtove.

Ali ako izgubimo jezik,

nećemo znati

zašto smo plakali

zbog čega smo se smijali

zaboravit ćemo koga smo

duboko voljeli,

kome smo opraštali

za koga smo se molili

komu smo pjevali...

Zaboravit ćemo kako zvuči istina.

Zato još govorim hrvatski

polako i uporno

kao da gradim kuću

za svoju djecu,

za poeziju...

I vjerujem u ovo:

dok god netko

djecu uspavljuje

hrvatskim riječima,

nismo sasvim

izgubljeni.

Lada Franić | Mi, svoje najbolje pjesnike...

Mi,

svoje najbolje pjesnike

za njihova života

šikaniramo,

ponižavamo,

cipelarimo,

guštajući

gledati

koliko su izdržljivi,

oni što pjevaju

"krvareći ljepotu".

Brojimo im

čaše vina,

zalogaje

suha kruha

i paštete.

Bilježimo svaku

progutanu gorčinu.

Jer, Bože moj,

ako nema boli,

nema ni dobre poezije.

A kad umru,

skidamo im

zvijezde s neba,

dolazimo se slikati

pokraj odra

kao pobjednici,

kao tužni pajaci

šupljega života.

Tapšu se po ramenima:

„Bravo! Lijepo si to rekao.”

Izdavači će, konačno,

prodati njihove zbirke

što su godinama

skupljale prašinu

po skladištima.

Čak će i kipari

izlijevati

njihova

iscrpljena

lica

u bronci

i postavljati ih

ispred kavana i haustora

kojima su se noćima

provlačili

kao izgubljeni

psi.

Lada Franić | Kad netko umre

Kad netko umre,

umiri se

šuštanje lišća.

Utišaju se ptice

u gradu i šire.

Nastane gluha tišina,

kao kad bjelina snijega

zatrpa kuće,

ulice

i stabla.

Kao da se ljudi

utope u besmislu.

Kad netko umre,

nastane rupa u zraku

kroz koju

isele svi zvukovi.

Zrak postane hladan

i nijem,

kao taj Netko

koji više

ne diše.

Njegov oklop

se spljošti

i izgubi težinu.

Obrazi,

pluća,

kosa,

oči

i trbuh

se stanje.

A noge se konačno

ispruže

i miruju,

kao da se odmaraju

od dugog

trčanja.

Lada Franić | Uvijek kažeš da sam ista

Uvijek kažeš da sam ti ista.

A nisam!

Kad zašutim,

ostanem bijela

poput neispisanog papira.

Mislim da sam predugo

šutjela umor.

Sada moje noge

govore umjesto mene,

one prve ustaju,

posljednje odustaju,

drže moj svijet

da ne umre naglo.

Tijelo se više ne buni.

Naviklo je nositi

i ono što ne može.

Ali tko je ta žena u meni

koja još uvijek spaja

krajeve i okrajke,

koja pamti račune, lijekove, gulaše,

i lica svih

kojima je trebala

biti stijena?

I uvijek kažeš da sam ista.

A nisam!

Samo mirno nosim

neizgovoreno i odrađeno

ne uznemirujući

talasanje vjetra.

Kad zašutim,

ostanem bijela

poput neispisanog papira,

ne zato što nemam što reći,

nego zato što sam se

umorila

od

vlastite

nevidljivosti.

Lada Franić | Ostalo nam je još desetak posto

Rekao je usput, smijući se

kao da govori o pršutu i vinu,

muž moje prijateljice iz djetinjstva:

„Uživajte u šetnji, ostalo nam još

desetak posto!”

Dovoljno da ne odgađamo.

Premalo da se razbacujemo.

Nije nas

ni šokirao,

ni zaustavio,

nego pokrenuo.

Nas dvije, koje se znamo još

od mirisa ciklama što smo ih brale

verući se po vrgorskom parku,

otišle smo u Maksimir na kavicu

što nikud ne žuri,

što nikud ne curi,

u duge razgovore bez zaključka.

Odjednom,

stvari su bile točno

onakve kakve moraju biti:

kavana, divlji kesten, ugažena staza,

komunikacija koja nije prazna.

Nas dvije, kad smo zajedno,

još smo one djevojčice

povezane nevidljivim nitima

koje stvaraju osobe

što su:

disale isti zrak,

pile istu vodu,

jele istu hranu,

nosile istu kecelju

koju smo nakon nastave

grčevito, brzo svlačile

i gurale u torbu.

Više ne čekamo ono „važno”.

Važno je već ovdje:

u bujici riječi što spontano teče,

u koraku što lokvice preskače.

Desetak posto, ne zvuči kao kraj,

nego kao mjera;

koliko još biti ovdje bez izgovora.

Ona mi objašnjava:

"Ma, pusti njega i njegove izračune,

on je ekonomist,

sve računa u postotcima!"

Nasmijem se:

Briljantno je izračunao ostatake

naših života.

(Ako budemo imali sreće.)

I zato:

nećemo ubrzavati,

nećemo rezati na sitno,

nećemo popravljati

nećemo uljepšavati

stvarnost u kojoj živimo.

Život je nepodnošljivo stvaran,

samo ga ne treba propustiti.

Kava se ohladila.

Nas dvije gledamo datum

na bočici ricinusova ulja

kupljen na akciji u ljekarni.

Moram ga potrošiti za mjesec dana.

Pomislim: odlično,

imam vremena,

izdržat ću toliko.

Ali

to je

manje

od

onih

deset

posto.

Lada Franić | Tijelotišje

 

Tijela govore

ono što riječi

ne mogu.

Kad se osjećaji

razliju po koži

kao boje,

pa više ne znaš:

gdje završavam ja

gdje počinješ ti

gdje ono što osjećamo.

To je trenutak

kad isprepletemo

vlastite ruke,

noge,

pupčane vrpce.

Čuvaju se

u tijelotišju

gdje

zajedno

diše

tišina i

vrućina,

grleći

noći

čuvajući

ih među

možđanima,

leđnim moždinama,

bedrima.

Lada Franić | Dar

Dao si mi

dah i duh

dao svjetlo

koje ne gasne

mi se ne moramo

sresti

nama ne trebaju

susreti

mi smo prožeti

moja krhkost je s Tobom

oduvijek

susret ne postoji

jer to je putovanje i

prožimanje

od postanka

nestanka ne može biti

svjetlost koja

mi je

udahnta

u

krhkost

tijela

i duha

jača je

od

tame

Lada Franić | Očev bilac ljubimac

Bija je bil k’o snig,

očev bilac, ljubimac.

Bija je bil k’o oblak

što se spusti nisko

da ga dite može dotaknit.

Bija je bil k’o snig,

ćaćin bilac, ljubimac.

U njegovu oku

bila je tišina

i neka stara blagost

što se razumi bez riči.

Nosija me liti u polje

prema rijeci koja je

mirisala na slobodu

uz vinograde

di je sunce kapalo

svoje zlato

na ćaćine loze.

Dok me nosija na leđima

svit je bija siguran,

širok i sočan

k’o izvorska voda.

Držala sam se za njegov

snažan vrat,

upijala njegovu toplotu.

Dava mi svoju snagu

k’o obećanje

da me ništa

ne može povridit,

a ipak je ukra dio

moga srca.

Prije povratka kući

svraćali bi na pojilo,

na izvor ladan

di noge trnu do kostiju.

Bija je ćaćin ponos

pretvoren u dobrotu.

A meni

bija je nešto između

oca i sna

koji još uvik sanjam.

Volija me,

onako kako samo

konji znaju:

bez pitanja,

bez sumnje.

Volila sam ga

onako kako se voli

bezuvjetno

i bez računice.

Frknuo bi

kad me vidi tiho:

pozdrav samo za mene,

razumi to samo srce.

I vraća me je uvik kući

iz polja s ladnog pojila

na svojim velikim leđima,

kroz prašinu dana,

kroz miris modre galice

i bistrog izvora...

kroz ditinjstvo

koje još traje

negdi u meni.

Bija je bil k’o snig,

očev bilac, ljubimac.

Lada Franić | Teško je...

Teško je pustiti čovjeka blizu

Svatko gradi svoje zidine:

zidove od opeklina,

oklope od taštine,

zidine od tjeskobe.

Mnogi nikad ne prijeđu

na drugu stranu.

A u tvrđavi

čuči djevojčica.

Djevojčica zna:

iza zidova stoje

priče,

neispričane,

nečujne,

tihe.

Čekaju da ih

netko

čuje.

Teško

je

raz

b(v)iti

blisko

st.

A u

tvrđavi

čuči

djevojčica...

Lada Franić | Kućni red za ljubimce

Živa sam,

iako

život

previše

ne

mari

za

mene.

Pravila sam znala.

Nijedno

nije znalo mene.

Pravila vole

one

koji se boje

praznine.

Meni nisu prioritet.

Čuvam

samo jedno

krhko

mož

da

za moje buduće

ljubim

ce.

Lada Franić | Otpusno pismo

Pacijentica se otpušta

u stabilnom stanju

svjesna obrasca

bez potrebe za daljnjom racionalizacijom.

Preporučuje se prekid kontakta

koji se ne može

razviti u odnos.

Preporučuje se distanca

radi duhovne higijene.

Očekivana nuspojava prekida:

privremeni osjećaj praznine.

Praznina se ne smatra regresijom,

nego prostorom oporavka.

Daljnje liječenje uključuje:

ponovno učenje trajanja,

toleranciju na mir,

i razlikovanje intenziteta

od bliskosti.

Prognoza je povoljna

uz uvjet da pacijentica

više ne pristaje biti

mjesto regulacije

tuđe praznine.

Otpušta se;

stabilno je,

bez ekstaze,

bez velikoga

poboljšanja

što se smatra

napretkom

Kontrola za tri

mjeseca.

Lada Franić | Prokletstvo emocionalne inteligencije

 

(Tko osjeća duboko, nije rođen da živi plitko.)

Ja to nisam naučila, to sam oduvijek imala. Kao dijete sam znala kad je tišina teža od riječi, kad se odrasli smiju, a nešto u njima puca.

Znala sam kome se ne postavlja pitanje jer odgovor ne bi izdržao svjetlo.

Dok su drugi bili djeca, ja sam bila promatrač koji čita skrivene emocije između pogleda, pokreta, mimike i uzdaha.

Netko tko osluškuje raspoloženja više nego vlastite potrebe, netko tko rano nauči biti „dobra“ jer osjeća da nema alternative i prostora za istinu.

To je bilo moje prvo prokletstvo:

- razumjeti prije nego biti zaštićen i

- ne imati mogućnost izbora.

S vremenom sam naučila čitati ljude bolje nego što oni čitaju sebe.

Vidim nesigurnost iza glasnog samopouzdanja.

Vidim manipulaciju prerušenu u brigu.

Vidim „volim te“ koje zapravo znači „ne znam biti sam“.

I vidim sebe u tome:

svaku svoju sumnju, svako popuštanje, svaki put kad sam znala, a ipak prešutjela, kad sam se smanjivaila da drugima ne bude neugodno...

Najgore nije to što vidim druge.

Najgore je što se ne mogu sakriti od sebe.

Ne mogu se utješiti lažima koje drugi koriste.

Ne mogu povjerovati u isprike koje ne žele promjenu.

Ne mogu ostati ondje gdje se istina stalno umanjuje da bi netko mogao rasti.

Ne mogu ostati ondje gdje prestajem disati da bi netko cvjetao.

Ponekad bih dala sve da manje 'vidim':

- da mogu voljeti bez skeniranja

- da mogu vjerovati bez rezerve

- da mogu ne primijetiti kako se odnos raspada dok se još uvijek naziva „bliskim“

Ali istina je i ovo:

- ta (samo)svijest me učinila nježnom

- naučila me slušati bez prekidanja

- vidjeti bez osuđivanja

- razumjeti do same srži i

- otići bez uništavanja

- biti ranjena, a ne osvećivati se

- gledati tuđu radost te pri tom osjetiti toplinu i ljubav

Emocionalna inteligencija me nije spasila boli, ali me spriječila da postanem netko tko je stvara.

Kad me umori to prokletstvo koje nosim od djetinjstva, znam da onaj -

tko osjeća duboko, nije rođen da živi plitko.

Lada Franić | Poetski monolog: Kako je govorio Tesla?

 

Sve bila je laž.

Ne velika, 

nego mala, tupava, 

ona koja se godinama 

skuplja

kao hrđa u 

osiguračima.

Bili su buktinja.

Brzi, nestrpljivi.

Puni kratkih spojeva.

Njihov strujni krug

izmjenične struje 

vrcao je iskre

visokoga napona

sve dok nisu

postali

pepeo.

On šuti i odlazi.

Ona gleda i 

dinsta 

kupus.

Pazi da ne 

zagori.

Zatim čita o Tesli.

Lakše je ploviti umom 

genija,

nego se gušiti

u pepelu vlastitoga

prosjeka.

Dijagnoza:

Tesla je neurodivergentan

genij! 

Pita se:

Jesu li onda

neurotipičini 

blijede kopije božje sjene

razvučene po ulicama i trgovima?

Zatvara knjigu.

Slova više ne drže misli.

Kakve veze ovo ima 

s njima?

Možda nikakve.

A možda baš sve!

I ljubav 

i genijalnost

znaju izgorjeti isto:

tiho, 

neprimjetno,

između dva 

udisaja

i mnogo malih 

laži.

Možda 

genijalnost

živi 

ondje 

gdje je

ljubav 

prevelika.