Tamara Pantović | Moderni roman

 

Daješ mi samo akciju i ništa više

baš kao u nekom modernom romanu,

živimo u galeriji likova koji se svode

na ravnu crtu koja daje jednostavne forme,

nešto hladno i monotono dok gledam.

 

I znam da mi nikada nećeš dopustiti

da lutam predjelima tvoje duše,

vidim da tu nema nikakve deskripcije,

tvoj izražaj je bez stilskih figura

čak ni prostoproširenih rečenica,

valjda zato i to malo tvojih riječi

čuvam kao najveće dragocjenosti.

 

To je moderno i to je ispravno,

sakriti sebe iza šturih rečenica

konkretnih odgovora koje imaš za sve,

jer ti si tako pametan i mudar

i dobro barataš materijom i životom.

A ja se vrlo teško privikavam na to

ja,koja ośećaje razbacujem kao pahulje

u milionima nagovještaja koji mogu

asocirati na ljubav- tebi nepoznatu riječ.

 

I ne znam da li je ima u tvom svijetu,

da li je to ono što zoveš navikom,

onom čudnom višegodišnjom povezanošću

naših zajedničkih minuta,

jer “voljeti” je prevaziđena kategorija.

 

I tako. stojim tu na kiši sa hrpom starih

i tebi dosadnih pisaca pod miškom

koje sam željela dovesti u tvoj svijet,

osvrćem se i tražim put kojim ću krenuti

do tebe i tvoje praznine,

jer to je ono što je meni potrebno,

a tebi je ionako svejedno.