Božica Jelušić | Dva vrana gavrana

Nauči sjediti mirno. Naglas ne uzdiši.

Ako je sve tvoje dosad kretanju shodno,

Umiri se, pa ono što pamtiš skromno zapiši,

Što vrijedi krunski dragulj, živiš li neslobodno?

Mlada lica u dimu: nogom ispituju crtu.

Nemarna ruka sitniš po džepovima zbraja.

Svoju herezu traže, neposluh gaje u vrtu:

Ovo stoljeće nećeš dijeliti s njima do kraja.

I premda se na breskvi ružičast ushit gruša,

Loše je počelo jutro: nemir i spazam.

Misli o zlu i ratu, o patnji nevinih duša.

Skotrljao se u snu olupan tanjur, prazan.

Sveukupno iskustvo jednom prosine u rani.

Srce je svijeta daleko, tamno i neprozirno.

Dva vrana gavrana smo na  osušenoj grani.

Ne žali za prošlim životom. Nauči sjediti mirno.