Đurđa Vukelić Rožić | Izvješće o pretilosti

 

Početkom druge četvrti 21. stoljeća, svjedočimo usponu nove ljudske podvrste, Obesus Occidents¹ (u daljnjem tekstu O. O.), pa pogledajmo tko je on zapravo. Hedonistički junak, sposoban unijeti ogromnu količinu hrane u svoje tijelo radi kratkotrajne sreće. Ova nova vrsta Homo sapiensa² razvila se samo u postindustrijskim društvima s naprednim gospodarstvima. Problem nije primijećen u nerazvijenim i siromašnim zemljama s niskim gospodarskim rastom i sveprisutnim siromaštvom.

O. O. ima želatinozne, piftie³ naslage masnog tkiva oko torza, poput napuhanog prsluka za spašavanje, stvarajući novu liniju ljepote⁴, kada ga se promatra iz profila. Promatran sprijeda, čvrsti je kao dva hrasta srasla zajedno oko međunožja. O. O. kreće se polako, gegajući se, jer ne koristi svoje noge u dovoljnoj mjeri. Uglavnom vozi automobil. Osim brzine koju postiže u oklopu svog vozila, zaštićen je od naprednog potrošačkog društva i idealnog obiteljskog života, automobil mu je svojevrsna maternica za odrasle. 

Ova nova rasa čovječanstva nema nikakve veze s Beringijom⁵, Colombovim vodećim brodom Santa Marijom, Ellis Islandom⁶, Angel Islandom⁷, pa čak ni s uvozom robova iz Irske i Afrike u SAD. Ili s izvozom osuđenika i političkih zatvorenika iz Velike Britanije u Australiju. Gust promet na oceanima, doista. Međutim, nešto od toga bi moglo biti povijesna prijevara, (hoax), treba biti oprezan sa zaključcima. 

Sada kada je znanje putem interneta postalo dostupno Zemljanima takozvanog razvijenog svijeta, ono educira O. O. mnogim različitim načinima gubitka viška kilograma. Čak mu mađioničari i vještice nastoje pomagati putem društvenih mreža. Bihevioralni terapeuti objašnjavaju da pretilost može biti posljedica kompulzivnog prejedanja uzrokovanog anksioznošću. I vice versa, žrtve pretilosti postaju anksiozne jer su debele i stoga zlostavljane od okolnog svijeta. Ne mogu nositi lijepu i seksi odjeću, ne žele plivati radi eksponiranja svojih naslaga sala pogledima zavidnih skeletona,  ​​ili planinariti jer nemaju dovoljno kondicije. Drugim riječima srame se svoga izgleda. Rijetko će pronaći ljubavnog partnera na online platformama za upoznavanje. Osim na web stranicama za „O. O. ONLY“, gdje se nižu poruke poput ove: „Smršavimo zajedno!“ Poznati hejter ugodno popunjenih ljudi na društvenim mrežama preporučio je da se sve debeljuce organizirano raketira na Mars, u svojevrsne radne kampove. Čovjek od 100 kg tamo bi težio samo 38 kg!  Mršavi trolovi, kojima je najveći uspjeh u životu to što su – mršavi, lepršali bi uokolo poput leptira, pa će ostati prizemljeni. Na Zemlji. Niks Mars.

Vjeruje se da većina korpulentnih ljudi želi da im noge izgledaju kao noge, a stopala kao stopala. Ankete su pokazale, pretili ljudi ne žele nositi lica prekrivena slojevima masnih naslaga, s malim očima koje vire iz masnog tkiva. A da ne spominjemo nesretne selfije, jer nikada nisu doista upoznali svoj istinski oblik lica. Naravno, postoji i zdravstveno upozorenje. Obruči sala oko trbuha, ali i ostatka tijela, odviše opterećuju zglobove i srce, te time ugrožavaju život čovjeka. 

U međuvremenu, izumljen je način pretvaranja ljudskog masnog tkiva u energiju. Ne radi se o  druidima i kotlovima, te otapanju sala ekstrahiranog iz ljudskih rijela u hranu za ptice, primjerice, dodajući sjemenke i zrnje žita. Zatvorenici u Brazilu voze sobne bicikle kako bi generirali struju za obližnju uličnu rasvjetu kao dio programa u kojem mogu zaraditi smanjenje kazne. Za svakih 16 sati vožnje biciklom, zatvorenici mogu zaraditi jedan dan koji im se oduzima od izdržavanja dosuđene im kazne. Vraćaju se kući ranije sa snažnim i lijepim kvadricepsima. Njihova kriminalna priroda otapa se i odbacuje s potrošenim kilogramima, poput zimskih kaputa u proljeće. 

Postoji mnogo razloga za prejedanje. Zlostavljanje i maltretiranje na radnom mjestu, vršnjačko zlostavljanje u školama i truli brakovi sa stopom razvoda od 50% ili čak i višom. To je život u postpatrijarhatu, unutar društva kojim dominiraju muškarci... Međutim, kada stvari krenu po zlu, uvijek preostaje moć izbora. Umjesto gutanja prekomjerne količine hrane, osoba može odabrati nastaviti s nimfomanijom ili se preusmjeriti na kleptomaniju. Prekvalifikacija.  Mada je prejedanje najjeftiniji, najlakši i najsigurniji način kompulzivnog ponašanja, on također ne nanosi štetu obitelji i drugim ljudima. Samo što hrana postaje sve skuplja u ovom stoljeću. Neki istraživači kažu da je samo 10% ljudi sposobno prestati s prejedanjem bez povrata kilograma. Promašili su poznati Pareto princip⁸ za 100%. 

______________________________________________________________________

¹debeli zapadnjak (prijevod autora) 

²Životinje koje pripadaju biološkoj obitelji velikih majmuna. (Wikipedia) 

³(rumunjski), aspik/mesni žele https://en.wiktionary.org/wiki/piftie 

⁴Teorija da se ljepota postiže „serpentinskom linijom“ engleskog umjetnika Williama Hogartha, njegovim skraćenim simbolom za raznolikost, složenost i izražajnost prirode. https://www.britannica.com/biography/William-Hogarth 

⁵Bilo koji u nizu oblika reljefa koji su nekoć periodično i u raznim konfiguracijama postojali između sjeveroistočne Azije i sjeverozapadne Sjeverne Amerike, a koji su bili povezani s razdobljima svjetskog ledenjaštva i naknadnim snižavanjem razine mora. https://www.britannica.com/search?query= ⁶ Od 1892. do 1924., 

⁶Ellis Island bio je najveća i najaktivnija američka imigracijska postaja, gdje je obrađeno preko 12 milijuna imigranata. (Wikipedia) 

⁷ Američka imigracijska postaja na zapadnoj obali od 1892. do 1924. https://www.aiisf.org/history 

⁸Paretovo načelo Paretovo načelo može se primijeniti na poboljšanje kvalitete, budući da većinu problema (80%) uzrokuje nekoliko ključnih uzroka (20%).

https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/pareto-principle

Mirjana Gaura | Ne želim više čekati!

Neizmjerno želim svoj, dobar svijet,

ne svačiji, već moj, drugačiji.

Želim k'o nekada otvorena vrata

svih privatnih, gradskih i državnih aparata.

Želim upoznati lica tih ljudi,

čut njihov glas bez skrivenih ćudi.

Želim otvoreno rješavati probleme,

ne želim nerad i njihove smjene.

Želim bit čovjek u pravome smislu,

nikakve meilove il' molbe u pismu.

Ne želim samo davati, već želim i primati,

ne želim šutjeti i pokorno klimati.

Ne želim biti pas i pokatkada lajati,

želim dostojno živjeti i dugo trajati.

Želim da opet rad stvori čovjeka,

ne u sjećanju, već za moga vijeka!

Boris Lalić | Zrno po zrno

Rođen sam u izuzetno siromašnoj obitelji. Dok su druge familije pred zimu klale krave i svinje, mi smo se krpili da zakoljemo miša. Nikada neću zaboraviti kako nam je, tek kada bi ga zaklali, mati odmah pekla džigericu, pa kako bi se meni moj komad zavukao među zube, tako da noću nisam smio leći na stomak, od straha da ću se u snu zakašljati i ispljunuti ga. To je ujedno razlog zbog čega i dan danas najviše volim mišju pastrmu.

Jedne prilike otac je donio pastrmku. Nismo je odmah mogli prepoznati jer bila je mala, mršava i nekakva blijeda, bezbojna, sa očima crvenim kao da je albino. Otac je rekao da je riba takva zato što ima neku bolest, ali neku riblju, koja nije opasna za ljude. Mati se umiješala i, oblizujući se kao mačka, rekla da je ta riba zdrava kao dren, a baš u tom trenutku blijeda ribica živnu, povrati nešto žuto i smiri se u potpunosti, gubeći iz očiju sjaj.

Otac se grdno namučio dok nije obuzdao majku da je ne pojedemo odmah, jer sutradan nam je u kuću trebala doći televizija, emisija “Socijalni slučaj”. Poslije te emisije ja sam postao poznata faca u gradu, ponajviše zbog završnog kadra, u kom sažvaćem i progutam pastrmkinu glavu.

Jedan od benefita koji su se iz toga rodili, recimo, bio je taj što su ocu počeli iz ribarnice davati riblje glave, među kojima je znalo biti i pravih glavuša, a ponekad uz to još i iznutrice.

Bio sam premlad i nisam znao kako da se s tim nosim. Umislio sam da sam slavan, da me svi znaju i poštuju, od čega sam se promijenio iznutra. Nisam više htio oblačiti rite, a izgubio sam bio i moć da u mrežastim vrećama od kupusa i krompira vidim najfinije zelene i crvene engleske pulovere. Misleći da me ljudi gledaju, da se između sebe gurkaju i išarete očima kad me gdje vide, dobio sam izuzetno snažnu želju da se odijevam u stvari markirane i drečave, a marka koja mi je zapela za oči i dušu bio je Fishbone.

Dragan Mišćević | Drugo mišljenje

Pročitao sam anegdotu o tome kako se suprug naljutio i supruzi  sasuo niz uvredljivih riječi. Između ostaloga joj je rekao da je nikakva u krevetu. Na poslu se sjetio da je pretjerao. Nazvao je suprugu. Ispričao se i pitao što ona radi. Odgovorila je da leži u krevetu. Začudio se i pitao:

• Što ti je?

• Ništa. Tražim drugo, treće … mišljenje.

Nikola Šimić Tonin | Mali oglasi

Ne vjerujem kako postoji itko tko je ikada uzeo novine u ruke da nije bacio oko bar na kratko na rubriku: Mali oglasi. Prodaje se tu sve i svašta od dijelova za automobile, poljoprivrednih alatki, namještaja, kućnih ljubimaca, ogrjevnoga drveta, stanova… od igle do lokomotive što bi se ono narodski reklo.

Priča mi prijatelj pri jutarnjoj kavi u jednome zadarskome kvartovskome kafiću, kog sam došao posjetiti, o jednoj Malo-oglasnoj (ne)zgodi. A po njegovom kazivanju, uz moju dakako obradu, dogodilo se nekako ovako. Nazove zainteresirani broj iz Maloga oglasa:

 - Alo! Je to Filip Jakov?

Ovaj od tamo s druge strane žice odgovori:

 - Je. Recite.

Nazivatelj će:

 - A s kim razgovaram s Filipom ili s Jakovom?

Denis Vidović | Trči, trči, pa jedva muško

Nije bilo puno žena koje bi znale cijeniti količinu muškog majstorskog  znanja koju imam pohranjenu glavi. Ali eto, sudbina je htjela da nisam okružen budističkim redovnicama kojima je ideal, praznina.

„Jesi ti ikad krečio?“ pitala me Najljepša Doktorica Na Svijetu.

„Ne“, odgovorio sam u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima.

„Ni gletao?“

„Ni to“, obećao sam sam sebi potražiti taj pojam kod Klaića.

„Hoćeš li mi pomoći promijeniti pločice?“

„Imaš dupliće?“ svojedobno sam stalno mijenjao sličice Životinjskog carstva.“

„Što bi ti napravio, da ja kažem da se slavina potrgala?“

„Složio bih se s tobom da zaista jest“, pokazao sam želju za suradnjom.

„A što, na primjer, da nam se auto pokvari?“

„Stopirali bi dalje.“

„A auto?!“

„Pa ne možemo njime kad je pokvaren.“

„Što znaš o laminatima?“

„Svašta se priča o njima u zadnje vrijeme.“

„A knauf?“

„Mislim da sam od njega i čuo te stvari. Lajavi knauf.“

„Jesi ti ikad naložio centralno?“

„Davno je to bilo“, pomalo sam se uskomešao ne znajući kako je saznala za moje nehotične piromanske grijehe s paljenjem roštilja u centralnoj Dalmaciji, točnije na Murteru.

„Dihtunzi, sifoni, brtve?“

„Dlakonozi, Šturovi, Bljedoliki“, ponosno sam nastavio niz ostalih plemena Hobita.

„A što je sa kućanskim aparatima i strujom? hladno je nastavila Najljepša Doktorica Na Svijetu, nimalo impresionirana mojim znanjem iz Shirea. 

„Znam za Golfsku, i protivnik sam bacanja kućanskih aparata u more!“ znao sam da ću ju dobiti s ekološkom savješću.

„Joooj, Denise! Ne znam…

„Ni ja. Razumijem te“, zagrlio bih ju pun suosjećanja, da Najljepša Doktorica Na Svijetu nije tresnula vratima pred mojim nosom. Bio sam presretan što su se tako lako zatvorila jer ne bih bio od neke koristi da štekaju i da ih treba popraviti.

Denis Vidović | Sistematski izlazak

Kada izlazite s liječnicom , možete biti sigurni da ćete o svom zdravlju saznati sve ono što vas zanima, ali i ono ostalo.

Moji izlasci s najljepšom doktoricom na svijetu, koju ću u ovoj priči zvati Najljepša Doktorica Na Svijetu, postali su sve češći. Samim tim, naši su razgovori poprimili opušteniju notu.

„Kosa ti se prorijedila“, primijetila je Najljepša Doktorica Na Svijetu čim smo sjeli za stol.“

„Nemam pojma“, nonšalantno, kao i uvijek, sam uzimao svoju vanjštinu.

„Jest“, nastavila je kirurški precizno. „Alopecija, vjerojatno. Možebitan poremećaj u ravnoteži hormona. Ne bi me iznenadilo da naginješ drugim bolestima. Vrlo lako moguće su pityriasis amiantacea baš kao i saboreja. Kakav ti je rad štitnjače? Unosiš li ti dovoljno željeza i cinka?“

Denis Vidović | Zoološko novo ruho

„Bitno je očima nevidljivo“, tvrdio je Exupery. Unatoč ustaljenom mišljenju da je time govorio o ljubavi, on je, zapravo, opisivao posjet zoološkom vrtu u vrijeme dok su životinje spavale zimski san.

„Svakoj životinji damo ime“, objašnjavao je vodič Lani, meni i ostatku grupe. „U stvari, mi stanovnike našeg zoološkog vrta ni ne vidimo kao životinje, već kao dio velike zajedničke obitelji.“

Zastali smo ispred prve nastambe.

„Ovo je Joško koji spava zimski san“, nastavio je vodič. „Vidite kako je Joško samo druželjubiv, veseo i skakutav“, pokazao je rukom. „On zaista uživa u posjetiteljima. Slobodno ga fotografirajte.“

Iako sam se usredotočeno zabuljio u prazan prostor nastambe, jedino što sam uspijevao vidjeti bio je prazan prostor nastambe. Odnosno, trava, ukrasni grmići i kamenje. Ali ni traga od nečeg druželjubivog, veselog i skakutavog, a kamoli Joška.

Denis Vidović | Priče iz zen baštine

 

Zen društvenost i mreže

Došao jednom moćni šogun po savjet zen učitelju.

„O mudri i veliki čovječe, trebam savjet tvoj“, zazove šogun s vrata zen učitelja u meditaciji. „Prestaje li čovjek postojati kad ga netko blokira na facebooku?“ upita.

„Sve dok ima WhatsApp, ima i njega“ odvrati zen mudrac ne otvarajući oči.

Šogun istog trena osjeti prosvjetljenje i s poštovanjem se udalji.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

E dragi moji ljudi, završila je moja radionica kreativnoga pisanja. Rekli su mi da imam potencijala, al da moram još puno delati na svojem pisanju. Ne bum baš lagal, to je jedan šamar za jednoga pisca u pokušajima. Bil sam vam ja jako tužan taj dan kad su mi rekli da još puno kruha pojesti moram. Tak tužan da sam ostavil motor ispred knjižnice i krenul doma pješke. Da se malo zluftam i posložim prioritete, jel'.

I hodal sam ti ja tak polako po pločniku. Gledam u pod i mislim si kaj dalje. Kaj bum zbilja do kraja života samo poštar? I od jednom se zabušim u nekakvu gromadu. Ljudi moji, osjećal sam se k'o da me oboril tenk. Pogledam gore, kad ono…Anka i njene lijepe oči gledaju u mene. Mislim si, nije to od vraga. Sudbina mi je odlučila dati drugu šansu! Je, ljudi dragi, to je bil prvi dan kad sam našel hrabrosti i pozval Anku u birtiju na topli kakao. Drugi dan, dok sam razvozil poštu, me je pričekala kod plota i dala mi deci rakije. Da se zagrijem. Brižna žena.

Tjedan dana kasnije sam ju pozval na sajam da si skupa pojedemo kotlovinu. I kupil sam joj kilu paprike. Znam, nije baš romantično. Al, koga vraga ja znam o romantki?! Ono bitno je da je upalilo!

Ljudi dragi, prošlo je mjesec dana i Anka me pozvala da se preselim k njoj! I znate kaj još? Ženimo se. Je, je. Sve je to brzo. Al' takva je ljubav! Brza! Dobro, moja ljubav nije baš tak brza jer ima sto i trideset kila, al' znate na kaj mislim.

Bilo kak bilo, ja sam sretan. I rekel sam Anki za svoje pisanje. Pročitala je i rekla da je to nekaj najljepše na ovom svijetu. Bil' je to trenutak u kojemu sam shvatil da mi niš drugo ne treba. Ak sam ja za svoju Ankicu banankicu pisac, onda sam i za cijeli svijet. Možda još kaj napišem, al' sad se prvo moram posvetiti ljubavi. Kupujemo si kravicu i traktor. Velike su to investicije. Tak da. Knjigica moja draga, ideš ti meni na klin. Možda te i napišem. Ali za Ankicu. Ne za tam neke kritičare. Fala ti lepa kaj si mi bila tu, al' skužil sam ja da nije uopće loše biti samo poštar.

Kraj

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

Dragi moj romane. Vratio sam ti se ja i na dobrom smo putu da od nas nekaj i postane. Saznao sam da se u susjednom selu održava radionica kreativnog pisanja, pa sam ti svaki dan nakon pola motorom išel na predavanja. Bome, mogu ti reći, nije loše opet se osjećati ko da si u školskoj klupi. Samo kaj ovaj puta nitko sa mnom nije htio ići krasti trešnje kod susjede Marice. Rekli su mi Lojzek, nemoj biti bedast. Em si prestar, em predebel. Ali zato smo svi skupa lijepo poslije išli na čaj. To ti se tako pije kad želiš biti pisac.

No, nebum ti lagal. Nakon drugoga čaja sam rekao konobarici da mi u čajeka stavi i malo konjaka. Onako, poskrivečke.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

Berbe i borbe

Život pisca nije lagan, ljudi moji. Za to treba najti vremena. Za to treba imati inspiracije. Nije zajebancija. I evo ti vraga…prošla su dva tjedna od kad sam imal vremena zadnji put pisati, ali imal sam dobar razlog. Znaš, kod nas na selu su počele berbe grozdja, a to je vrijeme kad su svi vredni ko' male pčelice i bedasti ko' stršljeni. I svake se godine dogodi neka nova predstava u selu, pa tak i ove. Ali ove je godine nekaj drugačije. Kaj, pitaš se? E, pa, ove godine je Lojzek odlučil biti pisac i staviti sve u anale vremena. Ili se piše analne?

(Bilješka: provjeri koje je točno).

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

Poglavlje druge

Bilješka pisca: dobil sam špotance. Rekao sam ja svojoj strini Lojzi da pišem roman i pokazal joj sav ponosan kaj pišem, kad ono…hop! Strina Lojza je skoro poludela. Znaš, ime sam ustvari dobil po njoj. I možda bi se trebal na ovaj način ispričati. Moje pravo ime je Lojzek Bamfek. Alojz ustvari, al me svi zoveju Lojzek. Od danas budem tak i pisal jer je strina rekla da se svaki pravi pisac ne srami svojega imena. ja si pak mislim da je njoj samo do toga da si bude glavna u selu onoga dana kad postanem slavan. Ha, bumo videli. A sad idemo dalje s pričom.

Znaš, na selu ljudi vjeruju koje kakve bedastoče, ovaj, gluposti. I stalno si misle da ih netko od nekud vreba. Istina je to da ih netko vreba, al većinom su to drugi susjedi koji ne mogu svoj nos držati dalje od tuđega plota. I ja sam si tak mislil da koje kakve babaroge i ostale bedastoće ne postojiju. Jaj, kak sam se prevaril.

Bila je srijeda. Ova sad kaj je prošla. Završil sam posel ranije i nisam baš imal volje vratiti se u centralu jer, ne bum ti lagal, bi mi našli posla nekakvoga, a meni se to baš i nije dalo. I tak sam ti se ja „Kod kobile“ našel s dečkima s baušete, ovaj, gradilišta, i jedna runda pive je prešla na drugu, pa na treću i sve znaš kak dalje ide. Nakon pol gajbe krenuli smo mi s kratkima. Pa rakijica jedna, pa druga. Nakon dva-tri sata netko se sjetil da bi možda bilo pametnije da idemo dalje piti do Štefekove kleti, jer, Bogek dragi, nemremo ni cijelu plaću ostaviti u „Kobili“. Znaš, treba nekaj i ostatak mjeseca jesti.

I tak smo ti mi završili na brijegu. Gemišt za gemištom, popevka za popevokom i polako je došla noć. Kak su dečki svi oženjeni, tak su bogcci morali i doma krenuti. I hvala Bogeku dragomu da jesu, jer da nisu tko zna gde bi završili. A sad moram napisati ono kaj je ključno za ovo poglavlje.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

   Mislil sam si ja cijeli tjedan i mislil, Lojzek, kak pisati ovoga romana? Možda da napišem autobiografiju? Niš od toga. Nisam baš nekak zanimljivoga života imal i to bi brzo bilo gotovo. Pa si mislim, da pišem o ljubavi? Niš ni od toga. Cure bježiju od mene ko' komarci od Autana. Cijeli Božji tjedan si ja tak postavljam pitanja i na kraju sam se zmislil. Budem pisal bajku. A kak i svaka prava bajka moram početi ovak:

Poglavlje prve

Bilo jednom jedno malo mjesto po imenu Zaritek. Smješteno između lijepih brega i Kobilice gornje i Kobilice doljnje. Nije to bilo veliko mjesto,al svi koji su tam živjeli imali su velika srca, riti i trbuhe. Ja, Lojzek, dobil sam poštarsku službi i sad znam sve kaj se u Zaritku znati može. A vjerujte mi, dragi ljudi, svega se tu događa.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

Ha, nemam pojma ni kako da ovo započnem. Možda da se predstavim ko' da sam opet u osnovnoj školi? Moje ime je Lojzek Bolfek i po zanimanju sam poštar. Uvijek sam htjel biti ili učitelj ili kauboj ili postolar. Za učitelja sam bil malo prebedast. Kauboj nisam mogel biti jer mi tata nije dal da jašem krave po dvorištu. A za postolara sam na kraju odustao kad mi je stric našao posao na pošti. Na početku sam samo sortirao pisma. A majke ti drage, toga ima i ima. Ko' da ljudi nemaju pametnijega posla nek samo nekaj šalju.

I tak sam ti ja sortirao pisma dobrih petnaest godina, prije nek su me pitali,

   „Lojzek, imaš to možda položeno za motor?“

Nisam imal, al me bilo sram reći. I kaj sad, rekao sam da imam pa kud puklo da puklo.

Onda su me pitali,

   „Lojzek, a, jel znaš ti sve adrese i ljude tu po susjednom selu?“

E tu sam si bil frajer. „Kak ne bi znal. Pa sam po tom selu još puce naganjal, pardon, cure lovio, dok na cesti asfalta nije bilo.“