Stvorena kako bi davala onima čistog srca.
Kako bi odbijala zavidne i pohlepne.
Gutala licemjerne.
Kamenila zlobne.
Mala Lada cijeloga je života slušala priče. Upijala ih poput malene spužvice dok bi se igrala ispod stola kad bi stari prenašali predaje. Govorili su da je Šuma obilja sakrivena iza horizonta nepreglednih žitnih polja i dva toka najmodrije rijeke; omeđena krunom ciklama, prekrivena koprenom najgušće magle i vidljiva samo uz zvuk galopa konja. No, otjerali bi je u štagalj k sestrici Inji u trenu kad bi na red došla ona ružna strana. Onaj važan dio priče; poučan i prepun upozorenja. Starija i mudrija, Inja bi je milovala po kosi dok ne bi zaspala i govorila kako čarolije ne postoje, pa da se mani mašte jer u njoj nema kore kruha.
Godine su se nizale, a Lada je rasla.
S godinama su se nizali problemi.
S problemima su se nizale brige.
S brigama želje.
Željama žudnje.
Bilo joj je tek trinaest proljeća kad su ona i Inja ostale same. Umirali su tada ljudi i stoka, sušila se polja i trunula ljudskost u onima koji su ostajali. Prije ili kasnije i njih je čekala smrt, znale su to obje. Kad je sredinom ohola ljeta u bunaru vjedro zastrugalo dno, pa se vratilo suho poput baruta, obje su svojim suzama natapale bijele halje. Bez blaga i žita, vode i oblaka, smrt će stati kucati na vrata.
Tih dana, kad je nebo bilo nemilosrdno i pusto, Lada se prisjetila onoga što je davno upijala. Šuma obilja u njenoj je lijepoj glavi prkosila jalu i gladi. Tako je, te noći puna Mjeseca, odabrala najsnažniju ždrebicu. Napojila je s ono malo vode koju je čuvala za svoje tijelo koje kopni, pa pod okriljem noći ispunjene ljudskim plačem odjahala na istok.
Ujutro je stigla do žitnih polja. Zlato klasja sezalo je dokle pogled nosi. Sunce se probijalo kroz polomljene stapke, a tek kad je sjahala, vidjela je da je blagonosno zrnje utabano u prašnu zemlju. Ždrebica joj tada klone, praznim trbuhom zemlju zagrebe, pa ju Lada pusti da se najede prašine i odbačena zrna.
Zajedno su gazile put horizonta, nemirne i prazne.
Rasule su klasje.
Gazile utabane pute.
Nadale se kraju puta.
I kao da je potrošila dva života, Lada napokon stane na zvuk rzanja ždrebice njene. Potrčala je plemenita životinja i ostavila ju samu dok se glas mlade djeve za njom gubio u razdaljine naizglednog nepovrata. Potrčala je i ona samo kako bi tren kasnije ugledala pratilju svoju kako poji na ušću najmodrije rijeke. Pojila je i ona. Gurala krhke prste u studenu vodu koja joj je protjecala kroz pore, gurala se pod nokte, vlažila vrške vlasi. Možda priče starih ipak nisu bile lažne. Pomislila je to dok je maštala o licu sestre svoje, ali moralo se nastaviti dalje. Uskoro su prešle preko drvenog mosta, pa zakoračile na polje ciklama. Ružičasta bješe toliko jaka da pekla je oči, a miris cvijeća kojem ovdje mjesto nije bilo, postao je nesnosno jak, pa je pekao i pekao kroz porezotine od klasja.
Na prizor guste magle, ždrebica se na stražnje noge uspe, pa zarza i razmakne veo. Lada tad ustukne. Okamenjeni ljudi i konji, barabe i hulje, činili su zid nadomak sada vidljive šume. Po prvi se puta u životu zapitala je li vrijedna, ima li čisto srce. Tjeraju li je pohlepa i jal ili samo želja da svima tamo daleko doma bude bolje.
Pomilovala je ždrebicu boje plodne zemlje.
Zarinula nos u njene crne grive.
Pa ju lupila po butini snažnoj kako bi se vratila.
Da bar na spomen Inji ostane ako nikad se ne vrati.
Zakoračila je među okamenjene ljude, vršcima prstiju pipala kalcificirane konje, pa zaklopljenih očiju zakoračila stopalima bosim preko barijere prvog drveća. Čula je kako joj pod nogama pucketa sitno granje. Osjećala kako se meka mahovina probija između prstiju. Pluća su joj se nadimala od najčišćeg zraka koji je u životu udahnula, a koža se ježila od studeni koja je bila pitoma.
Lada zabaci mudru glavu, pa otvori oči gledajući tamo gore. Zrake sunca probijale su se kroz zelenilo krošanja bujnih bukvi i hrasta. Usta su joj se otvorila u čudu, pa pomisli da ipak sanja. Gljive duginih boja blago su se njihale oko njenih stopala. Lišće je veselo plesalo zrakom kao da naizgled nikad neće pasti tamo dolje. Stotine cvjetova boje maka cvjetali su naizmjence kao da žive u otkucaju njezinog srca. A ona je bila tamo dolje.
U kotlini Šume obilja Vesna je čekala podanike svoje.
Čekala je neokamenjene.
Čiste.
Iskrene.
Lada pohita preko meke mahovine i pucketavog granja, pa padne na koljena pred noge boginje obilja. Nisu progovorile ni riječi. Nisu ni trebale. Dvije djevojke, ljudska i besmrtna, prenijele su želje i obećanja. Vesna tek samilosno spuzne sa svoga prijestolja od magle, pa ledenim dlanovima prigrli lice lijepe Lade.
„Dijete moje, znaš li da bez smrti ni život ne može?“
Lada je pogleda svojim očima boje riječne pjene, pa iskrivi blagost u kut rumenih usana.
„Tako neka onda bude.“
Ladino se lice natopi suzama.
Suze se ispare u oblak magle.
Tijelo se rasprši u sitne fragmente.
Pa putuje gore.
Samo gore.
Dok je ždrebica jahala kroz gusto, ugaženo polje, nebo se osulo tamnim oblacima. Vjetar je stao puhati, gromovi udarati. Galopirala je brže, a vjetar joj se hvatao za crnu grivu i šibao ju po snažnim butinama. Jedino je ona mogla osjetiti Ladu, njene meke skute i miris meke kose. Osjetila je i kad je Lada, sada u obliku kapljica kiše, stala natapati grivu boje plodne zemlje.
Kad je ugalopirala u selo, pa sve do svoje staje, plodna je kiša i na ulice istjerala seljane. Izmamila je i Inju. Plakala je i rukama hvatala kapi. Sada, kad je kiša donosila život, znala je da se u svakoj kapi nalazi žrtva sestre njene. Tako su ona, starija i oštra, koja lije suze, ali i mlađa sanjarka, koja je dala tijelo i život svoj, napokon znale da se više vidjeti za života neće, ali do posljednjeg će dana, svaki čovjek na svakoj kapi kiše zahvaljivati mladoj Ladi i znati da bez smrti nema života.
Proći će tisuće godina prije no što će čarolija biti izbrisana s lica Zemlje, a stari se bogovi, svi do jednoga, povući u prostore svoje. Sve dok ima ljudi čista srca, koji nesebično kroz gusti veo magle kroče i daju živote za voljene svoje, Vesna će se smilovati.
Pa tako sada, usred Šume obilja ona i kap vode u kojoj počiva Ladina duša, sjede na prijestolju magle.
Okamenjuju one jalne.
Ubijaju zle.
Poje žedne i hrane gladne.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.