U trenu tišine, kad se magla svijeta
nadvije nad grad
srebrn sjaj ukradi usamljenoj zvijezdi
odnesi joj svjetlo, nek' nestane trag
Da ne bdije stalno nad prozorom drage
kojoj misao ti leti i u snu
Ukradi sjaj zvijezdi pa možda i usneš
ove tamne noći
ne misleć na nju
Možda tama noći sakrije joj odraz
i posljednje riječi koje tebi reče,
a ti usneš mirno,
nasmiješeno, lako…
Bez šumova noćnih što sve jače ječe
Ipak, znaj:
Erato kći je Mnemosine,
a k zvijezdi što gasne ona cijela teče
Zbog nje tko upozna sjaj ugasle zvijezde
Zna-
što više tamni, Ta to jače peče
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.