Tomislav Dretar | Riječ, moj socijalni stan

Amaterski radim slobodu, ulijevam nadu u zalazak sunca

Riječ, moj socijalni stan nije sirotinjsko skrovište,

ona preobiluje nadom u aspirin nepoznat ljudima

kojima Riječ, moj socijalni stan nikad neće pripasti

i o kojoj oni nikad neće znati izreći neku riječ,

skrivenu u srcu, gdje se ne plaća stanarina, niti

se prlja stubište susjedima, a da se ne plati trošak,

gdje se ne kasni svoju krišku samoće namazati jadom.

Riječ, moj socijalni stan grije moje zamrzlo tijelo,

srce koje kuca na peacemaker, na Gare du Midi.

Riječ, moj socijalni stan je najljubaznije biće na svijetu.

Žurim se ukrcati ga bez ekumenskog političkog ustezanja

na spasilačku splav, splav bez busole, kormila i jedra.

Ô stanovnici kraljevskih dvorova, ne bojte se!

Riječ, moj socijalni stan iako može podići revoluciju ne miješa se

s pokojnim idejama vatre za izgaranje budućnosti.

Ja uredno plaćam stanarinu, slobodu slikam amaterski,

i u zalazak sunca zalijevam petparačkim vinom.