Mario Volf | Cvjetić

U dalekoj Africi, na rubu pustinje i savane, 

gdje sunce jutrom visoko grane, 

jedan je cvjetić niknuo, 

i cijelom svijetu na pozdrav kliknuo.

Skrivenog u suhoj travi, 

prvo ga pozdraviše mravi. 

Pa zatim slonova krda,

i jedna hijena sasvim luda.

Došla su potom i dva orla druga,

i jedna zebra šarenih pruga. 

Pa zatim žirafa vitkog vrata, 

i jedan mravojed prava smlata.

Govorili su mu svi da je krasan 

i kao sunčev dah jasan.

No kada se cvjetić u oku antilope vidio, 

malo se sam sebi previše svidio.

Umisli da ljepoti njegovoj samo je sunce ravno, 

a ono je u svugdje u svijetu slavno.

Čangrizav odjednom posta čak,

i svi su mu počeli dizati tlak.

Tvor mu je smrdio, 

žirafu je grdio. 

Slona je za surlu potezao, 

a ni od ružnih riječi nije prezao.

„Budite pristojni,

ljepote moje niste dostojni.

Samo je sunce mojoj ljepoti ravno

a ono je od davnina slavno.“

Zaobilazili ga potom svi u širokom luku,

prepuštali ga njegovom narcisoidnom muku.

No jednoga dana nije ni slutio cvjetić taj

da njegovoj ljepoti bliži se kraj. 

Mario Volf | Neposlušna sjena

Jedna je sjena

postala prava bena.

Hoće da samostalna bude. 

Neće više da slijedi ljude.

Nakanila da se odvoji,

i sebi posebnu posebnost prisvoji.

Postala odjednom tvrdoglava,

i sasvim svojeglava.

"Zašto ja nekog da u stopu slijedim,

kao da sama ništa ne vrijedim."

"Hoću da lunjam,

hoću da cunjam."

"Hoću da radim što me volja,

moja ideja je puno bolja."

"I neću nikoga više slijediti,

nitko mi ne može to narediti.“

No kako joj je iskustvo bilo slabo u samostalnom hodu,

često bi naprimjer pala u vodu.

Pa bi je i poneki auto zgazio,

ako vozač nije pazio.

Pa i sunčati se nije znala prestati,

a mogla je tako sasvim nestati.

I nakon već dva, tri sata,

vidjela sjena da je smlata.

Da samostalna nikako ne može biti,

pa se stala i pomalo kriti.

A kada vlasnika slučajno srete,

odmah se sa njim ispreplete.

I sretna sjena sad svijetom hodi,

s vlasnikom svojim bezbrižno brodi.

Mario Volf | Medo pred sudom

 


Izveli medu pred medvjeđi sud
pod optužbom da je lud.

Da prekida zimski san
izlazeć´ u bijeli dan.

Pa se šumom tako šeta
i svim drugim medvjedima smeta,

što u miru sanak sniju
i salom se svojom griju.

Branio se medo jadan
da je bio samo gladan.

Da je samo nešto gricn’o,
pa u krevet opet šicno.

Ne sluša ga prijeki sud
već mu viče da je lud.

Sudac strogi, medo stari,
pravedni je svejed pravi.

Mrgodi se, batom lupa,
optužba mu nije glupa.

Svjedoka je more jedno,
svjedočenje svako vrijedno.

lija kaže:

Pustio mi kokoš tustu
u noć zimsku, bijelu, pustu.

zec kaže:

Vijao me, lovio me,
ganjao me, smijao se.

vjeverica kaže:

Orahe mi stalno krao 
pa ih s medom grickat stao,   

ježić kaže:

Budio me bez razloga
iz kreveta udobnoga.

svi kažu:

Spuštao se niz ledinu!
Sanjkao se niz padinu!

Stuštio se u dolinu!
Pokrenuo lavinu!

Snješka pravio!
Grudve gradio!

Na jezeru zaleđenom,
klizao se i ne jednom!

medo kaže:

Sve je šala bila,
nikom nije naškodila.

sudac prdac, pardon, mudrac kaže:

Optužbi bi bilo dosta,
presuda sad samo osta!

Pa kad lupi sučev bat,
prekide se zimski sat,

i medo se iz sna prene
pa protrlja oči snene.

„Ludi sanak što sam snio,
ja na sudu da sam bio.“

Ilustracija naslovnice: Agnez Volf

Mario Volf | Oblak

Hvalio se oblak jedan
čuda svakog da je vrijedan.

„Svi sad strepe, svi se boje
ledonosne djece moje!“

Smijao se, tuštao je,
ledom silnim, pljuštao je.

„Gdje god prođem pustoš osta,
svi me mole dosta, dosta!“

Ljetinu je uništio,
i tome se samo smij´o.

„Vladar neba samo ja sam,
kraja nemam kad se glasam!“

„Sto godina vladar bit ću,
pustoš silnu ostavit ću!“

Nije znao oblak silan,
da on zvuči kao pijan.

Jer sve mora da se vrati,
sila svaka da se plati.

Mislio je vječno trajat´
al´ ga vjetar stade skrajat´.

Pa kad nasta vjetra huk,
od oblaka osta muk.

Ilustracija naslovnice: Agnez Volf