Jutros sretoh jednu ženu u sebi.
Nije bila "sva pri sebi".
Nije bilo svjedoka. Nitko izvan njenog tijela nije mogao znati kakav se lom odvija unutra, u potpunoj samoći. Ali poezija u njoj... ona je osjetila sve. Zajaukala je. Zaplakala je. Zacvilila je bolno i divlje, kao jedan stari Stradivari pod preteškim gudalom života.
Bila je to napetost koja se više nije mogla izdržati. I tada, u toj gluhoj tišini jutra, pukla je jedna nevidljiva nit. Najtanja žica što je godinama tvrdoglavo držala ravnotežu.
Sve se dogodilo u sekundi, u praznom prostoru između dva otkucaja srca. Odjednom, svaki je stih postao krik.
Instrument je popustio pod vlastitom težinom. I nitko izvan mene nije čuo kako se ruši taj stari, skupocjeni instrument. Ostala je samo tišina u grudima i žena koja napokon, u krhotinama, ponovno uči disati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.