Sjedim u čekaoni. Ugodna, po svoj prilici i opuštajuća, glazba lagano svira. Kiša pada već danima, sivilo se nadvuklo nad grad. Ljudi ulaze i izlaze, otresajući kapljice sa svojih kaputa i brišući cipele od masivni crni otirač. Sjede u toj čekaoni. Većina ih pognute glave gleda u mobitel. Zabrinuto, odsutno, nasmiješeno…
Neki gospodin u žutim cipelama svoj mobitel drži na žutom ruksaku, dok kroz svoje podeblje naočale s posvemašnjom ozbiljnošću zuri u njega. Tipka po zaslonu pa ga prisloni na uho diktirajući nešto. Stariji bračni par sjedi uz njega, razgovaraju, izmjenjujući tek poneku riječ svakih par minuta. Promatraju svakoga tko uđe, gledaju prema pultu. Potom opet razgovaraju, no bez riječi i pogleda. Ostatak grupe, manjina koja se ne zabavlja mobitelom, ne djeluje ništa manje zabrinuto. Gledaju u daljinu. Ne diraju se pogledima.
Sjedim u redu na suprotnoj strani. Gledam sve te ljude; kao da ih ja jedini promatram u cjelini. Možda nisam samo ja, pomislim na trenutak. Okrećem se na sve strane, nisam ulovio nijedan pogled. Svaki je bio fokusiran na svoju točku i ljubomorno je držao. I dalje ih promatram, dok glazba prelazi na malo veselije note. Oni se ne obaziru na to.
Počinjem gledati dublje u njih. Vidim ih kao djecu, svi su jednako stari. Razdragani su, igraju se zajedno. Bez mobitela. Čak i bez naočala. Što im se dogodilo kroz sve ovo vrijeme, što ih je natjeralo da izgube djetinju iskru? Hoće li ikada prestati čekati, sjedeći i dalje u stolici vlastitog života?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.