kao mala, voljela sam se igrati gumenim lutkicama iz iličke „Jugoplastike”. izbor igračaka i osobito lutaka nije bio velik, a prvu barbiku samo sam gledala u izlogu Posrednika u Petrinjskoj. nisam baš bila zagrijana za takvu mršavu spodobu u veličanstveno širokoj roza krinolini, ali sam je voljela pogledati jer je iskakala iz uobičajene ponude. a onda sam dobila lutku. iz tuđine. kose boje meda s dodatnim umetkom za rep. bio je to svojevrsni stres jer beba je bila fakat hoh u odnosu prema svemu što sam dotad imala. uz to, govorila je nešto poput „mama” kad bih je prevrnula kao što se prevrće prava beba da podrigne nakon cicanja. pa kako mi je bio jedan od najveselijih trenutaka kad sam je dobila, tako mi je bio jedan od najtužnijih kad se nekaj sfrčkalo u njoj i kad je zanijemila. ni a ni be. svi su je popravljali, nitko je nije popravio. kad sam zaključila da joj nema spasa, upustila sam se slobodnije u njeno modificiranje, ošišala je, skratila joj haljinu, nalakirala nokte, pa čak i izvršila malu korekciju nosa tatinim skalpelom za papir. uglavnom, lutku sam sasvim prilagodila svojim potrebama i željama i zapravo je upravo tada, kad je zapravo postala lutka s greškom, postala moja lutka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.