Zorica Antulov | U ovoj sirotinjskoj noći

„Nemoj me tražit u ovoj noći bez sna

u ovoj sirotinjskoj noći

nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći

nemoj me tražit u ovoj noći bez sna…“

Noć je ova duga i mračna.  I zviježđe je njeno daleko i mračno. „Ugasli tragovi nekih tuđih, prošlih vremena, zarobljeni u oku zemaljskog promatrača?“-  pitaš.  

Da. Možda. 

„Skrivena u njima možda su neka buduća djeca. Upravo probuđena, krmeljava, u zamišljenim i neznanim nam svjetovima“ - kažeš. 

Da, možda. Možda.

„Pješčani sat ne otkucava vrijeme. Samo ga obrće. I svejednako teče u Svemiru koji se obrće, premeće, krivuda i širi bez prestanka“ – pretpostavljaš.

I razmišljaš, razmišljaš kako si  možda na nekoj dalekoj zvijezdi i ti još dijete, možda tek misao na tebe na njoj postoji. Možda. Ne znaš to. Ali znaš da si jednom, baš na ovoj zvijezdi koju je noćas zarobila magla, i ti bila dijete. I baš kao i sada, tražila si zvijezdu repaticu željna barem jednog sjajnog trenutka. Onog koji se lovi cijeli život, a ulovi katkad il' možda nikad. Još uvijek ga čekaš, mada više nisi dijete, a repatice pokazuju svoje tragove nekoj drugoj djeci. I mada je noć ova noć bez sna, u kojoj se ne brišu grijesi prošlosti - ti osjećaš nadu!!!

Mada se takvi, kobni i razorni, pretvoreni u misli koje se prečesto ostvaruju, šire kao kletva otaca ka djeci koja će ih preuzeti nakon tebe (zbog čega si ih odavno odlučila ne imati) – ti osjećaš nadu.   

Noćas, baš noćas, u ovoj sumornoj noći. 

„…nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći…“

Dok odzvanja pjesma ti znaš … Znaš da i danas, kao i jučer, znaš da i sad, baš sad, u ovoj sirotinjskoj noći u kojoj i mjesečina zaobilazi  prag tvoga doma, a svijet se sve snažnije zaogrće maglenim plaštem,  ti imaš sebe.

 Postojiš. I prihvaćaš. I svjetlo i sjenu. Sve. Prihvaćaš sve. I postojiš. 

Postojiš u tišini svjesna svoje nevidljivosti i svjesna nevidljivosti onih koji odlaze. 

Ali i onih koji ostaju. 

Postojiš svjesna vječne nevidljivosti i vječne mijene Svemira.

Ali svjesna… Svjesna i vječne vidljivosti i vječnog trajanja njegova!

„I zvjezdanog trenutka koji stoga jednom ipak mora doći“- kažeš.

Možda. Da, možda.

Možda…