Zorica Antulov| Kavanska

"Pati bez suze, živi bez psovke,

i budi mirno nesretan."-

to reče pjesnik star i znamenit

i trgne jednu za dobar dan.

Nas dvoje - ljudi od kavane-

sjedimo tako- gubimo dane.

Nekad u Kavkaz- češće u Blato,

on drmne drugu, ja makijato.

Stari moj bard je, puno mi znači,

al ne znači da u svem slažem se s njim. 

Približim stolac još bliže k njemu

 jer želim da me čuje moj Tin.

Šapnem mu:  - Tine,

vjetru života podat se pjanom

ponekad moram, ko kakav list,

al kad me gorkom snu zločest preda

pružit ću njemu ja srednji prst.

"Tvrda ti pamet", kori on mene,

(al ipak znam da sam voljena).

Namigne pjesnik, milo me gleda,

a ja mu sjedoh uz koljena.

- Igračka vjetra ne želim biti,

mada sam cvijet bez korijena,

baš kao vjetar ja život volim

i kad mu vir je sudbina.

Suze su melem kad vir te vije

i tama kad ti priprema kraj,

psovka je nekad zavoj za rane

prepreka nije za put u raj.

"Leti k’o lišće što vir ga vije,

za let si, dušo, stvorena;

al pazi da ti ne slome krila

kad od sna budeš umorna."-

to reče  bard moj, nakrivi šešir

(možda sam malo mu zamorna?)

Rekoh mu - Tine, zbilja te volim,

ti moj si idol , moj dragi bard.

Volim tvoj šešir i um tvoj moćan

kavane tvoje, cijeli tvoj gard.

I znam da nekad „pustiti“ moram,

a tad nek vije bilo kud,

al čim se malo sastavim opet

izazvat ću život  - dobar il hud.

"E luda glavo ...", moj Tin će na to.

(Nemam što reći pa slegnem samo)

Već mu je dosta pa šuti zato.

Tad  drmne treću, ja makijato.