Zorica Antulov | Nisam

Ne, ja nisam svjetionik dalek

što sigurnog svjetla zlatnu traku baca,

brodolomcu nisam draga sprud spasenja,

slomljeno sam veslo čamca bez veslača. 

Nemam silne moći da zauzdam more 

kad te snaga vjetra potjera ka hridi.

Niti imam zavoj, ljekovitu vodu,

za ranu što ne daš svjetlu da je vidi.

Nisam, ja nisam ključ odaja tajnih

nit sigurno mjesto kavane što voliš,

skrovit, miran kutak koji tajno kriješ,

tvoj osobni anđel koga noću moliš. 

Ne uzdiži mene međ' oblake neba

jer sve će ti nade procvale ugasti.

Sve latice zlatne ruže izmaštane

umjesto na zemlju, na kamen će pasti.

Nisam, ja nisam talisman ni znamen,

običnost me krasi. Obična sam žena.

Ne pretjeruj zato, ne očekuj  bajku.

Nisam vila noći ni palica njena.

Nemam sjajne kose glatko izglačane,

smirenost prikladnu kad me zvijeri rane. 

Neposlušne vlasi, nemirno mi biće.

I voda u vatri moga srca plane.

Pa kad luč ti ona zaiskri u oku -

k'o presvijetle zvijezde što sjaje u mraku -

nisam ja u njima, sjajna i daleka …

U srcu me nađi, a ne u oblaku.