Zorica Anulov | Grad u kojem je nestalo empatije

Gledam grad bez empatije

Gledam kako se otužno smije

(Ko AI slika : 

bliješti, ne grije)

Grad  u kom nema molitve

Bez protesta, bez pobune

(Gledam ga:

i žao mi je)

Gledam mu zjene isprane

Gledam mu duše isprazne

(A kao pametne:  

sve silno pametne)

Gledam grad koji sam voljela

Gledam mu obrise amorfne

(Fasade prazne, ruševne…

I žao mi je)

Dok povijest i dušu prezire

truli taj grad bez empatije

(što u  njem voljeh,

nestalo je)

I žao mi je. Ne zna da živjet prestao je

(i još se naizgled smije)

I žao mi je. Živ mrtvac postao je

bez bljeska emocije.