Zorica Antulov | Hvala

Dok nestaje svijet šarene pjene

a s njim mašne, baloni i priče, 

kako samo pored svega proći,

ostat smiren, 

da te se ne tiče?

Dok je gledaš stvorenu od snova, 

nju, tu radost spuštenu sa neba,   

kako biti nesebičan sasvim 

dok je s dlana letjet pustit treba?

I dok stavljam biser oko vrata, 

i kosu dok nosim uzdignutu, 

svečano, dok tiha tama pada,

zahvaljujem na danom nam putu.

Zahvaljujem što življaše s nama

i što vječno bit ću njena mama.