Milan Novak | Robert Roklicer: Nebo nek' je i dalje samo nebo

 

»Trenutak pada bogova« (Udruga Jutro poezije; Zagreb, 2011)

Nekako dvojim s pisanjem. Ne zbog toga što autor to više ne može pročitati, baš zbog toga trebalo bi mi biti lakše. Ne, nešto zamagljeno se proteže kroz misli koje sastavljaju refleksiju Robertovih riječi. Istini na volju, s njim je najteže upravo početi. Ne pronalazim hvatište u kojem bi se uhvatio bljeskovitih događaja s kojima autor započinje svaku svoju pjesmu. I paradoksalno, on prokleto dobro zna, koja je prva misao prvoga stiha.  Natanko nam objasni u koji period prošlosti nas vodi, čiji lik i glas će upotrijebiti, s kim će komunicirati.

A meni nekako ne polazi za rukom. Zapravo teško, možda s poštovanjem  ulazim u sadržaj, jer se pjesme u zbirci ''Nebo nek' je i dalje samo nebo''

uglavnom oslanjaju na prolaznost ili završavaju u dijalogu sa smrću. S naglaskom na činjenicu da ga smrtonosac kolovoza 2018., dobrih sedam godina nakon objave zbirke, stvarno dostiže. 

Ili zato jer su pjesme toliko neposredne da rasprave i raspredanja o njima postaju nepotrebna i nesmislena. A može bit' zato jer su mnogi zaključci pjesama toliko otkačeni koliko je mogao biti otkačen samo Robert Roklicer. Tome je teško još nešto dodati.

Ili pak zato jer većina pjesama, iako se autor tome želi izmaknuti, uhvate neki titraj iz njegove neizbrisive ratne prošlosti. Slavonac, kojem bi brige oko novogodišnjeg bora za Božić bile potpuno dovoljno, u pjesmi NE BIH GOVORIO O TOME iskaže gotovo molbu:

»…meni dajte ono nebo i onu zemlju

da ih spojim u jedno i zaspem

zaboravim sanjati zaboravim zauvijek.«

Očito rodnu zemlju nikada nije izbrisao iz sjećanja. Ili bolje, kako sam autor piše »maknuti s lica«. A u pjesmi OŽILJCI skrušeno priznaje da  bomba u njegovom džepu ima posve određenu namjenu.

Robert Roklicer zbirku pjesama »Nebo nek' je i dalje samo nebo« stvara kao neki kaleidoskop vlastitih pogleda na život. Dotakne se bijede gastarbajterske sudbine neke majke u Stuttgartu i to zazvoni kao hvalospjev za sve koji su svojoj djeci željeli najbolje i pod cijenu vlastite patnje. U svoj ekspresivan odnos prema povijesnim i aktualnim događajima unosi cinizam i prijezir. To postaje autorov prepoznatljiv izraz. 

Najjače iznenadi posljednji Robertov zamah na kraju knjige. Čitatelja stavi u budućnost, a sam, promatrajući svoju izgubljenu dušu, zapisuje jauk snova kao riječi stvarnosti. 

I odlazi. Već tada.

»…licemjerski – roklicerski

čekamo red

za neki

novi nered.«

Prijevod sa slovenskog: Ljubica Ribić

Beretinec, 19. 1. 2026.

Milan Novak | Nihad Mešić River: Bauk / Bogeyman

»Molba samom sebi«

Nihad Mešić River: BAUK / BOGEYMAN

(KULTura sNOVA; Zagreb, 2024)

Biti iskren prema samom sebi je za čovjeka vjerojatno najvažnije. Prije svega zbog toga što je to teško. Jer je obično prihvatljivije za okolinu biti netko drugi, a jednostavnije za čovjeka samog.  

Sa gotovo punih šezdeset godina Nihad Mešić River počinje obračun sa samim sobom. Svakako se mogu složiti s recenzentima ovog pretiska, čiji su prikazi objavljeni u knjizi, da je to hrabro djelovanje. A, posebno u ovoj životnoj dobi. Većina nas za to nema hrabrosti, radije svoje strahove nosimo u grob nego da se s njima suočimo.

Sreća, zadovoljstvo, ispunjenost životom, tako bih opisao stanje osobe koja je sama sa sobom poravnala račune. Na tom putu očito nema uhodane staze. Štoviše, kako autor navodi u pjesmi NEMA LINIJE:

»…

Ne polazi mi za rukom

Ne polazi mi ni za mozgom.

Ne polazi mi autobus

u pravcu sreće.

Nije da kasnim.

Linije nema.

Ako je sam ne uvedem.«

I skromnost. Svojstvo zadovoljnog je i skromnost.  Mnogo puta malo je najviše što možete dobiti ili dati. U pjesmi PODSJETI ME DA NE ZNAM, Nihad piše: »… / Podsjeti me da je znati da ne znam / golem uspjeh. / …« i time potvrđuje da je zanos koji osjeća u pjesmi MI TO MOŽEMO pravi: »…Još je moguće graditi, a ne rušiti / …«

Kao molitva, mantra ili jednostavno molba samome sebi, tako odzvanjaju stihovi, neka mu bude dozvoljeno pomesti sobu duše, neka mu bude dozvoljeno biti dobar, blag, pravedan. Na prvi pogled nedostaje druga osoba kojoj su te molbe upućene. Iako se čini da su usmjerene na nekoga u njemu, možda na jednu od njegovih brojnih unutarnjih osoba. A tada pomislim, da bih taj koji nedostaje, mogao biti i ja, moj lik ispisan u Nihi Mešić Riveru. I mene obuzme ta radost. Volja i vjera, zapisane u knjizi BAUK / BOGEYMAN dopiru u me.

Zahvalan.

Beretinec, 20. 9. 2024

Milan Novak | Vera Vujović: Tintana olovka (Funditus; Zagreb, 2014.)

Iscrtani valovi vjetrova

Vera Vujović u sebi nosi snažne vjetrove. Oluje koje divljaju u njenim mislima skriva u sigurnoj zavjetrini svojih obzorja. Čitateljima svoje poezije samo odškrine pokrov kaveza, samo nakratko, da iz njega pobjegnu samo poneki dah.

U pjesmu udahnu djelići suhog lišća, pijeska i prašine. Nitko, osim same autorice, ih ne umije složiti u prave slike. No, postoje boje koje imamo na raspolaganju, čudesne i tajanstvene istovremeno.

Poeziju Vere Vujović treba čitati s mislima. I s osjećajem. Oči jednostavno nisu dovoljne. Samo u svijetu unutarnjeg šaputanja možemo spojiti vjetrove u jedan smjer. Koji obično nije ugodan maestral, nego tramontana koja se oštro zareže u kožu.

Vera Vujović u zbirci Tintana Olovka aktivira neke tajnovite, unutarnje motive iz prošlosti. Jesu li to stvarna sjećanja i obračun s prošlošću ili su motivi tek metafore nastale u autoričinom poetskom univerzumu, uopće nije važno. No, važno je koliko zadivljujući i senzualan prostor stvore. Okruženje u kojem privid oživljava. Ne prema pravilima logike ili bilo čega drugog razumom ostvarenog.

Prema iscrtanim valovima vjetrova. Upravo je ta neopipljivost najdragocjeniji dar ove zbirke.

Sama autorica za sebe kaže da je čudna: „Uvijek ste bile bijele vrane među crnima. / …” Ali možda i nije tako, možda je čudno vrijeme, svijet u kojem živimo. Autoričino “čudovanje” zapravo je smjer koji je današnje društvo napustilo, zaboravilo. Možda je došlo vrijeme da ga se ponovno sjeti. I kroz poeziju zbirke Tintana Olovka.

Milan Novak | »Granice nisu određene sa završetkom«

Hana Kunić – BOJLER KOJI NE RADI

(Sandorf; Zagreb, 2023.)

Kao što je u njezinoj profesiji bitno što zornije dočarati izmišljenu priču, kazališna glumica i pjesnikinja Hana Kunić u svojim pjesmama nastoji relativizirati stvarnost. Radnje koje inače činimo učini neobičnima. Istine za koje svi znamo da su istinite jer nam je tako rečeno i zato tako nastavljamo govoriti, predoči kao fikcije.

Autorica sve to naučeno na vrlo jednostavan način postavlja naopačke. Prije svega tako da posve nebitne i nelogične stvari (misli) stavi ispred, a logične na neko (možda) zadnje mjesto. Pjesme u zbirci BOJLER KOJI NE RADI, naime neke od pjesama u ovoj zbirci (mada se očito autorica toga kloni i namjerno stvari okrene u neuobičajene), započinju očekivano, počinju naznakom subjekta i onoga što bi trebalo biti glavna tema pjesme. Ovako koncipiran tijek pjesme odjednom propada i odvodi se sasvim drugdje, koristeći nelogičnosti i mnogo pjesničke mašte. Na kraju se pjesma pretvara u potpunu iluziju stvarnosti i na nekom van svjesnom nivou stvara osjećaj povezanosti svega sa svačim.

»čao bok šta ima
baš je lijep dan danas nije li
nema snijega i zrak titra
pa želiš li možda da odemo do obale
kupimo sladoled
uništimo grlo
i deranjem oponašajući
hans zimmerove soundtrackove
hranimo ribe kornetom …/…« (zimske radosti)

Mašta sama po sebi pretjeruje. Kad Hanu Kunić obuzme mašta, zajedno odlaze korak dalje. Tok pjesme prelazi granice vjerojatnosti, slike opisa silaze u apsurd. Nedostaje samo vješt obrat i pjesma visi na žici, puna napetosti. Poezija koja ne želi biti ništa više od svakodnevnog razgovora. Autorica koristi riječi koje inače koristimo, uključujući i jezik ulice. Time se približava jednostavnosti izraza i vjerujem da autoricu baš zbog toga mnogi od nas bolje razumiju. Poezija u kojoj ima puno muzike. Iako se ne čuje niti jedan ton. Poezija koja traži. Smisao života možda, a možda samo električara koji bi konačno prije zime popravio taj bojler. U biti, kako autorica završava mnoge promišljajuće pjesme, to je jedno te isto. Oboje je izazov.

Ritam misli poziva na književne događaje

Udruga Ritam misli iz Varaždina vas poziva na bogate programe tijekom veljače.

10. 2. 2024. s početkom u 11:00 održat će se, nedaleko raskrsnice ulice Otona Župančiča i ulice Eugena Kumičića u Varaždinu, program ‘’Na kavu s umjetnikom’’. Uz poeziju i glazbu obilježit ćemo Slovenski dan kulture. Osvrnuti se na književni rad slovenskog književnika Otona Župančiča, i hrvatskog književnika Eugena Kumičića.

13. 2. 2024. s početkom u 19:00 u kavani Stara vaga , IMPULS 92 MASKENBAL STIHOVA i ove godine stavit ćemo maske i uz stihove biti na trenutak netko drugi. Pošaljite svoju pjesmu na e-mail ljubica.m.ribic@gmail.com i dođite na maskenbal. Pročitat ćete stihove nekog drugog i pokušati pogoditi čiji su. Vaše stihove će pročitati netko drugi. Bit će to maskenbal osmijeha.

15. 2. 2024. s početkom u 18:00 Gradska knjižnica Ivana Belostenca Lepoglava - izložba "Naoko nespojivo" i performans "Lađa od lubja"

17. 2. 2024. s početkom u 18:00 Dom kulture Sračinec, promocija zbirke poezije "Molitva za ljubav" Terezije Flegar

20. 2. 2024. s početkom u 16:30, Dom za starije i nemoćne Varaždin, večer poezije i glazbe "Put emocija"

Milan Novak | Marija Hlebec: Pođi u šumu, zagrli stablo

 

Marija Hlebec; Pođi u šumu, zagrli stablo, (HZKD; Klanjec, 2021.)

piše: Milan Novak

"RITAM KAPI I TIŠINA"

Vitka zbirka pjesama Pođi u šumu, zagrli stablo, s ukupno četrdesetak pjesama, podijeljena je u tri ciklusa. U prvoj su sabrane pjesme s temom prirode, osobito šumske slike. U drugom su pjesme pune neostvarenih želja upućene dragoj osobi. Pjesme u trećem ciklusu su duhovnog karaktera. Zbirka koja se može uzeti u ruke ležerno, bez oklijevanja, takva poruka proizlazi iz fotografije na naslovnici i samog naziva zbirke.

Pjesnički subjekt zadržava ženski oblik, ali se već na početku prve pjesme POSTAT ĆU BREZA odvaja od ovozemaljskog. Ona mijenja svoj izgled kroz pjesme, ali kroz cijelu zbirku je lirski raspoložena. Najčešće se pojavljuje kao nekakva šumska vila, iako njezin oblik nije niti bitan. Vjetar opremi suptilnom osjetljivošću za šumske stanovnike ili tek tako kao misao putuje šumom. Negdje u sjeni, u prizvuku odjeka svjetla na kapljicama rose, ponekad se zamijeti i doziv uspomena. Autorica ih nenametljivo spaja u slike šumskih prikaza: »U sjeni stara bagrema, / istog što se jutros rasuo / cvijetom / mirisom, / čarolijom… / što ispod ogrubjelih ramena / čuva prijateljstvo i nježna sjećanja.« (U SJENI STARA BAGREMA)

Lirske pjesme drugog ciklusa prožete su tišinom, samoćom i željom, neispunjenom čežnjom. Slike koje autorica bira ne vrište, ne jadikuju, one su meke, poput snježnih pahuljica, što je očito ujedno i autorici draga metafora: »… Zagledana u svjetlucavu, / snijegom prekrivenu stazu, / brojim tvoje stope / što ostaju kao podsjetnik / da bio si tu. // Sakrit ću ih u pjesmi / prije nego ih ukradu / neki tuđi koraci.« (STOPE)

U zbirci poezije Pođi u šumu, zagrli stablo pronašao sam dosta vrlo lijepih poetskih elemenata, ali svakako treba istaknuti ritmičnost. Marija Hlebec očito ima vrlo dobro razvijen osjećaj za unutarnju melodiju pjesme. No taj sklad vrlo osjetno blijedi kod rimovanih pjesama, osobito u posljednjem ciklusu.

Radi se o drugoj knjizi pjesama Marije Hlebec. Nedvojbeno, ovo je druga u dugom nizu, pa se veselimo njezinim budućim.

Milan Novak | Slavica Božičević, Vremenu u prkos

 

Slavica Božičević, VREMENU U PRKOS, (KULTura sNOVA; Zagreb, 2017)

»NE ŽIVIMO UZALUD«

Pjesme predaje. Pjesme osjećaja i vjere. Autorica je morala objaviti ovu knjigu. Inače bi pukla, od sve te nakupljene energije života u njoj. Jaka je Slavica Božičević, jaka kao šipak.

Čvrst izvanjski zagrljaj njeguje u sebi nježno sjeme, krhke misli dobrote. Svaka misao zapisana u knjizi VREMENU U PRKOS ima svoju svrhu, ima osobu, mjesto kojem je posvećena.

Autorica je godinama prikupljala pjesme, nastajale su spontano i predano. Prozni tekstovi koji zaokružuju ovu zbirku čista su esencija mudrosti. Mudrosti koju je autorica oblikovala godinama vlastitog iskustva. Iako to nije njezina prva zbirka poezije, prožeta je duhom netaknutosti. Kao da je prva i posljednja u isto vrijeme. Bezvremenska. Vječna.

Udruga Ritam misli proslavila je osmi rođendan poetsko glazbenog programa Impuls poezija u kafiću.

Osam godina poetskih riječi, glazbe i osmjeha, osam godina poezije i zagrljaja. Osam godina prijateljevanja.

U utorak, 27. rujna, u Rock Art Caffeu, održan je osamdeseti rođendanski Impuls poezija u kafiću. Pjesnici iz Zagreba, Vrbovca, Čakovca, Sračinca, Ivanca, Ključa, Brezničkog Huma, Novog Marofa, Maribora i naravno Varaždina darovali su svoju poetsku riječ i s pažnjom slušali poeziju izuzetne žene, književnice, višestruko nagrađivane autorice romana, kratkih priča, eseja i samozatajne pjesnikinje Marine Šur Puhlovski. S književnicom je uz poetski par Ljubicu Ribić i Milana Novaka razgovarala pjesnikinja, Anka Dorić.

Milan Novak | Zlatko Kovačević - Sax: Ego ipak, (SINKO institut; Virovitica, 2022.)

piše: Milan Novak

»list na grani, ptica u satu, vrijeme u mislima«

Jutro dojmova, puno tišine, praznih misli, crnih sjećanja i vedrih planova koji kroje novi dan. Pjesme u kojima Zlatko Kovačević – Sax kratkim potezima slika pticu, list drveta, vlat trave, glistu u zemlji. Sitne događaje koji sukreiraju veliku kreaciju, život svemira. Promatrajući te minimalizme svemira, autor se stalno vraća na propitivanje svoje uloge u njemu, na poimanje smisla. Ne postavlja pitanja, niti nudi odgovore. Jednostavno zapiše sliku. Čitatelj sam dodaje boje, prema vlastitom sudu: »U ulici mirno / duga sjena rogača / neprimjetno klizi«,, (Pogled u jutro).

Autor napominje da vrijeme otkucava poput zidnog sata i podsjeća da ono postoji. Da moraš pronaći svoju ulogu. Ili pak ne. Naime, pred kraj zbirke Ego ipak nanizane su i neke društveno-kritičke misli, a gotovo sve se dotiču praznine života i protraćenih dana. Kao kritički promatrač društva, autor je uglavnom nezadovoljan onim što vidi.

Tko traži, naći će. Tako kaže izreka, tako kaže i autor. Ali tko traži sreću, neće je naći. Sreća se može samo stvoriti. I tako, kao ptičica na grani, cvrkućući zaključi knjigu. Nema velikih lekcija. Zlatko Kovačević – Sax ne želi pametovati, on u tome ne vidi ulogu poezije. No, možda i nesvjesno, svoju je prvu zbirku poezije prožeo važnom spoznajom. Vrijeme nas sve podsjeća da putujemo. Kao zrnca u pješčanom satu odbrojavaju se naši trenuci. Oni su tu da se upiju, dožive što je više moguće.

Dugi otok, 18.8.2022

Glazbeno – pjesnička večer, Impuls poezija špancira

Udruga Ritam misli vas poziva na, glazbeno – pjesničku večer, Impuls poezija špancira

Četvrtak, 25. kolovoza 2022., s početkom u 20:00 u atriju Franjevačkog samostana (u slučaju kiše u Franjevačkoj crkvi, crkvi Sv. Ivana Krstitelja) održat će se još jedna večer poezije i glazbe s izuzetnim pjesnicima, posebnim gostima. Nakon španciranja ulicama baroknog bisera, Varaždina, zaustavite se i uživajte u riječima hrvatske pjesnikinje Lane Derkač i slovenskog pjesnika Ferija Lainščeka. Oni će vas, svojim bogatim i nadasve emotivnim pjesničkim slikama, povesti u svijet poezije. 

Poezija Lane Derkač je svakako poezija koja je izričaj vremena u kojem živimo i uskovitlana energija čula. Višestruko nagrađivana autorica je svoj poetski put snažno obilježila, kako na hrvatskoj tako i na svjetskoj pjesničkoj sceni. Po njemu kroči vješto i promišljeno ostavljajući neiscrpno bogatstvo poetskih slika.

Feri Lainšček, višestruko nagrađivan književnik iz Slovenije, autor je više romana koji su postali bestseleri, dobitnik najprestižnijih nagrada. Romanopisac čije knjige rado čita i hrvatska čitalačka publika. Pjesnik koji poezijom dodiruje i najzatvorenijeg čovjeka, čovjek dubokih emocija i neiscrpne energije. Poezija Ferija Lainščeka je poezija čistih emocija i snažnih slika života.

Uz glavne goste, u samom programu svoju poeziju će nam govoriti; Anka Dorić iz Zagreba, Branka Kamenšek iz Kamnika (Slovenija), Lana Kunić i Ernest Fišer iz Varaždina. Poezija i glazba su u neprekidnoj simbiozi u kojoj se emocije udvostručuju, a slike postaju bogatije, riječi postaju glazba, a glazba postaje poezija. U glazbenom dijelu programa, Impuls poezija špancira , sudjelovat će dvije glazbenice, mlada harfistica Tanja Franjić i izuzetna vokalistica Petra Antolić.

Zaustavite sat, budite poezija u glazbi i glazba u poeziji, poručuju vam organizatori i voditelji: Edita Kutnjak Zlatar, Ljubica Ribić i Milan Novak.

Milan Novak | Dražen Rubić: Susreti (Udruga umjetnika Vjekoslav Majer, Zagreb, 2021.)

piše: Milan Novak

"zbirka misli o sreći"

Draženov smijeh je iskren. Njegove brige, njegov očaj, njegova želja za dobrim su iskreni. Zbirka poezije SUSRETI sastoji se od četiri ciklusa pjesama koje se međusobno nadopunjuju, odn. nadograđuju, stvaraju svojevrsni mentalni luk osjećaja, između davnih i ne tako davnih događaja i pouka ili motivacije koja je, duboko urezana u sjećanje, ostala. Autor se osvrće na prošlost i procjenjuje bol, čežnju i sreću iz vizure sadašnjosti. Ova zbirka poezije, unatoč brojnim dramatičnim slikama u sebi, zbirka je misli o sreći.

U ciklusu IZ DUŠE pamti, oživljava osjećaje i kleše ih u zapise. Da ostanu. Da opet ne zaboravi koliko je vrijedno znati da nisi sam. Da smo svi važni, i oni koji su bili i oni koji će tek doći. Da je ta razlika među njima nevažna.

Milan Novak | Željko Grmuša: Maslačak

»Misao klizi kroz riječi poput frizbija«

Odmah na početku zbirke poezije MASLAČAK nalazimo pjesmu USPOMENA. Iz perspektive zrnca pijeska razotkriva se praznina svemira. Svemira u kojem se stvara nešto važno. Ili se možda upravo sada raspršilo u lutajuću prazninu. Pa, čini se da je prvo. Autor crta nebo, crta ju kroz smrt, kroz sveobuhvatnost, kroz sebe i vječnost u isto vrijeme. Iz perspektive nepostojanja, u koju nas autor vodi, jednostavna svakodnevica potpuno je drugačija. I gluposti koje nas obično zbunjuju postaju prihvatljive. Neprimjetno, nesvjesno skliznemo u igru ​​boja neba. Iz te neodređenosti, kad postane puno u isto vrijeme prazno i moguće je nemoguće, iznjedri se osjećaj za život. U obliku ptice zatvorene u kavezu, koji je za nju i sigurnost i smrt. Ili u obliku savjesti, koja razlikuje osjećajne od onih koji to nisu: »…Čovjekov hroptaj na svim jezicima zvuči isto. / Osjećaj beznađa i bespomoćnosti, / tupi pogled u kraj staze… / Nije problem boja ili križ ili klanjanje / onoga koji pada u jamu. / Oni su svi različiti. / Problem su oni koji udaraju. / Oni su svi isti. / …«

Milan Novak | Ivanka Blažević Kiš: MONTAŽNA PTICA (Litteris; Zagreb, 2021)

»potraga i bijeg«

46 pjesama sastavljenih u tri ciklusa. Zasigurno nije slučajno što se poglavlje u kojem se otkriva alter ego nalazi na početku zbirke. Na taj način autorica otklanja sumnje i odgovara na nagađanja jesu li pjesme autobiografski materijal ili ne. Sve su pjesme autobiografske. Čitatelj samo treba znati kako postoji više osoba.

Zbirka Montažna ptica prepuna je metafora, izraza s dvostrukim značenjem, neke pjesme su kao sendvič za dušu kad ne znaš što zapravo jedeš, ali sve je jako ukusno.

Ptica, let, krila, perje motivi su koji se arhetipski pojavljuju u pjesmama Ivanke Blažević Kiš. Uvijek sa sobom nose bit. Bilo da nešto važno donesu ili odnesu iz prostora. Prostori su vješto skriveni i istovremeno se preklapaju (tako da ih ptice mogu premostiti). Potraga i bijeg obično su isprepleteni. Ptice lete, mijenjaju oblike, ali sa sobom uvijek nose bijeg: »… snom obavijaju svoje metafizičko nebo. / Šalju mentalne poruke. /…« (Žene).

Ptice se pojavljuju prikriveno, ponekad samo kao asocijacija na galeba: » Ako mi dopustiš, čitat ću ti nebeske stihove / Livingstonove mame, / pa ćemo se, uz dim, vinuti. / Možda nas pronađe inspiracija. / Nasloni se na moja leđa bez granica. / Smotat ćemo se u metafizičku kuglu / i zagrliti irealno, / kao jedini put.«

Netko bi izabrao Brzo, brzo za onu koja karakterizira autoricu i svrstava je u antologije suvremene poezije. Ja odaberem pjesmu Između mene, koja govorim i mene, koja šutim. Jer, pjesma Brzo, brzo govori o odlasku, o bijegu. Ta pjesma predstavlja jaču struju od mnogih žila rijeke koje se u delti ulijevaju u istinu. Međutim, moja odabrana pjesma ujedinjuje. Predstavlja rijeku koja je već postala istina. Objedinjuje sve autoričine teme u jednu melodiju. Imam osjećaj da Ivanka Blažević Kiš u cijeloj zbirci, u svim pjesmama, upravo to pokušava postići, spajanje u jedinstvo.

Moju pozornost privuče Nebeska hipoteza. Pjesma u kojoj je ptica uhvaćena u prostoru između. Kad nije ni u jednoj ni drugoj projekciji. Slike se miješaju jedna s drugom, stvaraju se nerođeni oblici, nestvorena nebesa. Sve je pojednostavljeno u nekoliko znakova s tipkovnice: » … Razmak. // Točka. // Zarez. // Točka. Razmak. // Zarez. // Dvotočka. // Razmak. // Tri točke.« Ostatak teksta pjesme, međutim, kao da se raspao u prostoru između i tamo samo hipotetski postoji.

Zanimljivi su izrazi, neobičnosti koji oduševljavaju, lijepo zvuče kada su tako zajedno i sukreiraju potpuno drugačiji koncept, osjećaj. U pjesmi Kontekst – drugi obraz teksta (već je naslov takav) nalazimo: »Ne dopusti da sva tvoja prisutnost, / postane nečija slijepa točka!« I dalje: »Dobio si razbacane oči koje spajaju nemoguće.«

Zapisi Ivanke Blažević Kiš prepuni su sitnih detalja koji osvježavaju slike, ističu ih ili im daju potpuno novi kontekst. Najčešće se neobičnosti nadograđuju, pa poruke postaju sve skrivenije, tako se značenja odgonetavaju samo najustrajnijim čitateljima.

Svakako ne mogu reći da se radi o jednostavnoj poeziji. Iako bi zbog lakoće i prozračnosti tekstova čitatelj tako pomislio na prvi pogled. Ali samo na prvi pogled. To je zapravo jedna od karakteristika poezije Ivanke Blažević Kiš. Čista i bistra kao voda kroz koju se vidi do dna. Ali duboka je, opasno duboka.

Milan Novak | Anđelka Korčulanić: Bit će ti žao

»Osušeni poljupci u pijesku«

Metaforički i u slikovitim sjećanjima reflektirano lirsko razmišljanje i utjelovljenje kulta ljubavi, kulta tijela. U prizvuku koji u nekim pjesmama postaje glavni krik, moguće je razumjeti ocjenu subjekta prvog lica kao osobe koja je zaslužila više. Koja je ponudila više, više ljubavi, ali nije dobila pravo ispunjenje, zadovoljštinu. Nerijetko se pjesnički subjekt uzalud obraća tom neimenovanom, toj prošlosti, tom neponovljivom. Fizički užici previše su zasjenili obje osobe željne ljubavi. Čini se da je prava emocija pobuđena u vezi jednostavno izblijedila u nemar. Nastali cvjetovi pustinjskog cvijeta sušili su se jedan za drugim, a da autorica nije ni shvatila zašto. Neprimjetno su se pretvorili u kamen, u zrnca pijeska zalijepljena strašću. Pjesma BIT ĆE TI ŽAO, po kojoj je zbirka i nazvana, jasno ilustrira ovu dilemu: »…/ Zbog tužaljke mora / bit će ti žao u vrijeme oseke, / kad vrata srca ogluše na kucanje vjetra / i moja krhkost poprimi oblik sna, / kad rukom dodirneš prazninu / hladne posteljine na drugoj strani, / šutljivo snježno polje / u tami, bez tragova stopa, / bit će ti žao što nisi mogao / voljeti me više.«

Milan Novak | Ljiljana Vuglač: Mušmule je okitio snijeg

  

"Iskrenje nevidljivog u kristalima snijega"

Neka se radost krije u pjesmama Ljiljane Vuglač. Radost ljubavi. Iako je tuga ta koja ostavlja najjači trag. Teško je napisati ljubavne pjesme koje će privući, osim samog autora i druge. Ljiljana Vuglač u tome često uspijeva. Autorica utka ljubav u slike fragmenata iz prirode. Cvrčci, jorgovani, jagode, ptice, potoci govore umjesto nje. Čokoladu, šahovske figure, vlakove, konduktere i peron utka u jezik ljubavi. Na taj se način čitateljska pozornost preusmjerava "na drugi kolosijek", daleko od pogleda ocjenjivanja i prosuđivanja. Na kolosijek gdje je moguće čuti pucketanje toplinskog širenja u zaustavljenom željezu. Tamo gdje se osjeća unutarnja toplina naizgled bezobličnog hladnog metala.

Posebice su privlačne pjesme koje se metaforički i istinski obraćaju drveću. Na primjer, u pjesmi ŠTEDI DAH: »… Kad nam se krvnici primaknu, / neka glasnije zašumi tvoja srebrnasta haljina, / neka gipkije i nježnije budu tvoje ruke / i tijelo senzualnije nego ikada prije. / Ako bude sreće, / čut će te drvosječa / i spustiti strašni mač. // I…preživjet ćemo! / Samo štedi dah, brezo moja!«. Ili u TUŽNA VRBA, gdje autorica potiče drvo neka ustraje u vjeri u ljubav, unatoč sivilu koje ga je obuzelo.

Milan Novak | Zvonko Zečević, Drhtaji proljeća

''Željezničar surove romantike''

Melankolija. Posve neuobičajeno ''skulirana'' čežnja, koju autor izražava u pjesmama iz zbirke Drhtaji proljeća. Navikli smo na intenzivne osjećaje u odnosu prema drugoj osobi, ponekad i na pretjerivanja. Zvonko Zečević to ispisuje na svoj jedinstven način. Njegovi ulasci u sjećanja su ulasci u nadrealističko kazalište. Tamo postoji Marija, odabrana glavna glumica. Kad se ona pojavi svi ostali likovi postaju samo statisti. Voljena osoba u knjizi ciklički odlazi s pozornice i opet se na nju vraća. Poput kometa koji se svako toliko opet pojavi na nebu. Upravo to je, ako dobro razmislim, neprimjetno prisutno u svim pjesmama.

Nešto posve drugo je pjesma PRVI APRIL, koju posvećuje majci. Mnogo riječi, mnogo događaja u nekom paralelnom svijetu, u vlaku. Da bi se na kraju ipak ponovno prepustio zagrljaju majke, zagrljaju u kojem se osjeća posve siguran. Sa svojom izvornošću upravo tako istupa pjesma MAGARAC. Priču iz Svetog pisma Isusovog rođenja autor osvijetli iz posve neuobičajenog kuta: »…Znam da bezuvjetno ljubiš / pa, eto, pitam: / Što bit će s magarcem? / Tko brinut će za njega / dok tebe čeka gorki tjedan?…« i tako zaključuje pjesmu: »…Možda prihvati izbjeglog, možda siromaha, / zahvalan za šaku zobi, / žvačući svako zrno kao prvo, / jer jednom nosio je Boga«.

Milan Novak | Aron Baretić – Abe, Razgovori s tobom i samim sobom »(samo)spoznaja u zagradama«

 »(samo)spoznaja u zagradama«

(udruga RITAM MISLI; Varaždin, 2020)

RAZGOVORI S TOBOM I SAMIM SOBOM je knjiga promišljanja. U trideset i jednom  kratkom pjesničko – proznom uratku su sabiti mnogi sati vaganja i umovanja, traženja. Svi tekstovi su jednako imenovani: »(ne)verbalna komunikacija«. Dodavan im je samo usporedan broj, zapisan rimskim pismom. Poruke se stupnjuju sa svakim rimskim brojem nešto novog, dubljeg. A sve se događa preko razgovora (monologa) s nekom drugom osobom koja se čas čini stvarna (iz sjećanja), čas nestvarna (koja je sada i tu i predstavlja drugo ja, drugu stranu autorovog uma).

Milan Novak | Maja Heršak: "33.birka poezije"

 

"Pripitomljene uspomene na oltaru"

Mogao bih lako napisati brzo i nepromišljeno kako Maja Heršak zapravo piše ljubavne tekstove, nešto na prvi pogled sasvim obično, nešto što se već previše puta opjevalo, o tome sanjalo i što je do kraja uvenulo. Ali ne. Njezin ozbiljan pristup na neki način prizemlji svu tu patetiku ljubavnih ispovijedanja i želja. Poetski izraz Maje Heršak dovoljno je racionalan da mnogi klišeizirani izrazi ne zvuče plitko, već su svojevrsni izravni prečac do suštine koju autorica što jasnije želi izraziti. Dijalozi s voljenom osobom ili osobom koja je donedavno to bila sočni su, živahni i ne preuveličani. U tekstovima izbjegava nepotrebne parabole koje bi ionako osjetljivu temu ljubavne lirike odvele u neukus. Jer kad jednom golubica prhne, dobar ukus je više ne prepoznaje. Stoga autorica pazi da je ne uplaši. Pjesma Uvjeri me primjer je takvog zrelog (samo)dijaloga.

Milan Novak | Krešimir Bagić: "Krošnja"

»Fragmenti pojmova, bez veziva povezani u priču.«
   (Naklada MD i Meandar; Zagreb, 1994)

Sjeća li se još netko male džepne knjige poezije iz 1994. godine? Krešimir Bagić je tada bio usred svojih studijskih vizija i vjerujem da su razbuktane misli znatiželjnog jezikoslovca još i danas aktualne. Iako, sam tvrdi kako se do sada udaljio od nekih zamisli iz tih ranije nastalih pjesama. Pošto se radi o njegovoj četvrtoj pjesničkoj zbirci, usprkos tome mogu zadržati svoje mišljenje da se radi o već oblikovanom izrazu zrele pjesničke riječi.

Bljeskovi, fragmenti nekih događaja, činjenica, radnji, na prvi pogled potpuno nepovezani i konfuzni. Kao spajanje djelića u neku širu sliku. Iz osnovnih temelja boje – jednostavnosti života. Pjesme nemaju posebnih naslova, možda upravo zato da ne postanu individualizirane, no ostaju djelići cjeline. Koji su, kako se pokaže, s jedva vidljivim nitima  već povezani. Pojedini pojmovi iz neke pjesme pojave se u slijedećoj, između mnogih novih ponovno primijetim slijed, varijantu na prethodnu temu. Motivi se, iako ne linearno, nižu skladno s ispostavljenim naslovom pojedinog ciklusa, gdje je ujedno skriven neki ključ značaja.

Milan Novak | Luko Paljetak: Odustajanje od dana

 

"Zov ka zvijezdama"

Pjesnička zbirka ODUSTAJANJE OD DANA Luke Paljetka je »postavljena  naglavačke«. Iz više razloga. Pjesme u toj zbirci nisu prve koje autor posvećuje svojoj životnoj suputnici, Anamariji Paljetak. No, prve, koje su nastale, nakon njene prerane smrti. Zbog toga su pjesme u toj zbirci drugačije od prethodnih. No usprkos tome još uvijek je moguće razabrati Paljetkov znakoviti, tekući, ritmično razigrani stil. Zbirka, usprkos izrazito izraženoj noti tugovanja, zadržava melodioznost tekstova, pjevnost stiha. I rime ili asonance, koje se ponekad pojave kao garniranje – za sjećanje ili opomenu.

Zbirka je kronološki uređena, u razdoblju od dobrih pet mjeseci, iako u obratnom redoslijedu.  To tekstovima, koji su u pozadini povezani s pričom o već spomenutoj protagonistkinji, daje posebnu notu. Od širom otvorenog pogleda, prostranog poput svemira, u prvoj pjesmi: »…zvijezdo, damo nebeska, nemoj biti ničija,… «, do zgusnute misli zamišljenog dijaloga s Anamarijom, koji se, paradoksalno, pretvori u nežive oblike stvarnosti: »Voljeti treba zdjele glinene, vrč i blato na cipelama, kišu i vlagu, bljuzgu, tijelo ljubljeno tvoje u to pretvara se, …«. Na taj način autor zgušćuje energiju riječi u sve svjetlije sjećanje na osobu koja mu je, bez dvojbe, značila mnogo, vjerojatno više od bilo čega.