Glazbeno – pjesnička večer, Impuls poezija špancira

Udruga Ritam misli vas poziva na, glazbeno – pjesničku večer, Impuls poezija špancira

Četvrtak, 25. kolovoza 2022., s početkom u 20:00 u atriju Franjevačkog samostana (u slučaju kiše u Franjevačkoj crkvi, crkvi Sv. Ivana Krstitelja) održat će se još jedna večer poezije i glazbe s izuzetnim pjesnicima, posebnim gostima. Nakon španciranja ulicama baroknog bisera, Varaždina, zaustavite se i uživajte u riječima hrvatske pjesnikinje Lane Derkač i slovenskog pjesnika Ferija Lainščeka. Oni će vas, svojim bogatim i nadasve emotivnim pjesničkim slikama, povesti u svijet poezije. 

Poezija Lane Derkač je svakako poezija koja je izričaj vremena u kojem živimo i uskovitlana energija čula. Višestruko nagrađivana autorica je svoj poetski put snažno obilježila, kako na hrvatskoj tako i na svjetskoj pjesničkoj sceni. Po njemu kroči vješto i promišljeno ostavljajući neiscrpno bogatstvo poetskih slika.

Feri Lainšček, višestruko nagrađivan književnik iz Slovenije, autor je više romana koji su postali bestseleri, dobitnik najprestižnijih nagrada. Romanopisac čije knjige rado čita i hrvatska čitalačka publika. Pjesnik koji poezijom dodiruje i najzatvorenijeg čovjeka, čovjek dubokih emocija i neiscrpne energije. Poezija Ferija Lainščeka je poezija čistih emocija i snažnih slika života.

Uz glavne goste, u samom programu svoju poeziju će nam govoriti; Anka Dorić iz Zagreba, Branka Kamenšek iz Kamnika (Slovenija), Lana Kunić i Ernest Fišer iz Varaždina. Poezija i glazba su u neprekidnoj simbiozi u kojoj se emocije udvostručuju, a slike postaju bogatije, riječi postaju glazba, a glazba postaje poezija. U glazbenom dijelu programa, Impuls poezija špancira , sudjelovat će dvije glazbenice, mlada harfistica Tanja Franjić i izuzetna vokalistica Petra Antolić.

Zaustavite sat, budite poezija u glazbi i glazba u poeziji, poručuju vam organizatori i voditelji: Edita Kutnjak Zlatar, Ljubica Ribić i Milan Novak.

Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora - 3.dio

Tišina

Ulična rasvjeta u gradu se ugasila. Puste ulice obasjava samo nježna svjetlost tisuća i tisuća zvijezda. Mrak se uvukao između obiteljskih kuća, visokih zgrada, obgrlio drveće u parkovima, sjeo na njihaljke u dječjim igralištima. Mrak i u knjižnici. Tišina se provlači nijemim prolazima između polica punih knjiga. Njoj nije potrebno svijetlo. Poznaje svaki prolaz, svaki kutak toga mjesta. Obitava ovdje desetljećima. Dobro su joj znani svi tragovi prema njoj dragim knjigama u koje voli zaviriti. Nije joj potrebno sunce koje će obasjavati riječi i rečenice književnika i pjesnika. Snalazi se ona i noću. Kroz vrijeme provedeno u ovim prostorima u njezin um urezale su se mnoge misli pisaca koje su ispisane na stranicama ovih knjiga. Ponekad uđe među listove Salomonove Pjesme nad pjesmama, a Barbara Jacquesa Préverta, joj je najbolja prijateljica dok sluša šum kiše s druge strane prozora. Kada se zaželi promjene, Rostuharom otputuje na Sjeverni pol u ledena prostranstva vječne tišine ili u džungle pune zvukova i izazova.

Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora - 2. dio

KNJIGE

Pažnju mi privuku žaruljice u prozorima knjižnice. Neka nevidljiva snaga me vuče tamo. Mislim si, dobro, samo da bacim jedan pogled unutra. Neću dugo. To se valjda smije. Prvo što vidim su knjige posložene na prozorskoj dasci, osvijetljene žaruljicama. Tako će ih noćni šetači bolje uočiti i vidjeti o kojem autoru i naslovu se radi. Lijepo! Gledam ih ali nažalost ih ne mogu uzeti u ruke, prolistati i pročitati rečenicu, dvije te odlučiti da li je koja za mene jer nalaze se s druge strane prozora. Šutim trenutak u svojim mislima i pokušavam zatomiti emocije koje se javljaju u mojoj nutrini. I odmah se pojavi misao kako sam i ja mnogo puta stajala s te strane prozora i ukrašavala ih, ne samo knjigama već licitarskim srcima, velikim cvjetovima od papira, slikama naših domaćih umjetnika, fotografijama ljudi koji mogu zabilježiti foto aparatom trenutak vječnosti prirode, simpatičnim dječjim radovima, umjetničkim djelima kipara, pjesmama znanih pjesnika, najvažnijim crticama iz života Kerstnera i Hlasteca i još mnogih poznatih književnika.

Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora

Kod kuće hrpa pročitanih knjiga. Mislim si, idem do knjižnice i možda me kolega pod okriljem noći pusti da si na brzinu s one naše prve police novih knjiga odaberem nešto za čitati. U knjižnici svijetla. Zaključana vrata. Zvonim. Netko dolazi. Zabezeknut pogled. Edita? Ti? Čemu čuđenje, mislim si. Radimo već trideset godina zajedno. Pa, zna me. Potvrda? Nemam. Stojim na ulazu kojim sam prolazila tisuće i tisuće puta i gledam u njegove oči, ostatak lica ne vidim. I pomislim na dio upravo pročitane knjige: Što čini jabuku? Amosa Oza, kada ga novinarka pita koji je dar književnosti, a Oz odgovara, dar je dvostruk. Prvo uzmeš u ruke knjigu i tamo recimo na dvadeset i četvrtoj stranici zastane ti dah: pa ovo sam baš ja, kako je to pisac znao. On me ne poznaje, a govori o tajnama koje nisam nikome nikad otkrila. To je prva vrsta dara. Drugi dar je potpuno suprotan. Čitaš stranicu za stranicom i tamo na osamdeset i četvrtoj stranici odjednom si zatečen, kažeš: vau, ovo nikad ne bih mogao biti ja. I da mi daju milijun dolara ne bi tako nešto mogao napraviti. Eto, baš to sam u tom trenutku pomislila, ja to ne bih mogla. Gledati u oči naše dugogodišnje čitače i reći im ne možeš dalje? Ljude koji žele samo ući u prostor knjižnice, prošetati među policama i pronaći neko dobro štivo za čitati? Posuditi knjigu? Pitam se što je tu loše? Zbog čega brinu oni na vlasti? Što misle da će ti ljudi saznati iz romana i priča koje stoje na našim policama? Da, priznajem prašine ima mnogo, neke knjige stoje godinama i čekaju čitača koji će se zainteresirati baš za tu knjigu i malo je iznijeti van na zrak, listajući i čitajući provjetriti stranice i skinuti dugogodišnju prašinu. Ali prašina nije štetna, svuda je oko nas. Ako misle da su knjižnice pune ljudi kao što je u kafićima ili u dućanima ili na nogometnim stadionima, varaju se. U knjižnice u zadnje dvije godine dolaze samo oni koji još uvijek imaju snagu razmišljanja i koji mogu svoje misli zaokupiti romanom, pričom, pjesmom ili bajkom i na trenutak otići u neki novi i bolji svijet, možda i mračniji, nije važno. Malo je takvih. Mnoge je zarobio ovaj svijet i zato knjižnice ostaju prazne i čekaju neka bolja vremena. Jedino što mi pada na pamet da bi moglo mučiti one na vlasti je to da bi netko od čitača želio posuditi neku znanstvenu knjigu, možda iz biologije ili kemije i tako naučiti nešto važno. A upravo te važne knjige u našoj knjižnici stoje odmah na ulazu, lijevo, 001 znanost i znanje općenito ; 008 kultura i civilizacije. Ali probajte i sami izračunati koji postotak ljudi od tih malo koji dolaze u knjižnicu bi izrazio želju za nekom znanstvenom knjigom? Zato još uvijek ne razumijem.