Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Jasminke Tihi-Stepanić "Dom iza žice"

Piše: Mirjana Mrkela 

Razjasnimo

— Šališ se? — ozbiljno sam pitala Jasminku kada mi je rekla kako je naslovila svoj novi roman.

— Ne, ne šalim se. — zadovoljno će ona — Htjela sam da zvuči baš tako kako zvuči: dom iza žice. Ali ovo i nije priča o jednome domu nego o jednome djetinjstvu koje nudi malo, a ponekad nimalo šanse za odrastanje u sretnoga čovjeka.

— Pa dobro. — tmurno sam promrmljala.

Međutim, nisam od onih koji čitaju samo komedije. To bi bilo kao za svaki obrok natrpavati se slatkišima. Pročitala sam roman "Dom iza žice", pronašavši u njemu, kulinarski rečeno, mnogo raznih okusa. I morala sam priznati svojoj prijateljici da je izvrsno odabrala naslov. Izraz iza žice ima obuhvatnije značenje nego iza rešetaka. Iako i rešetaka, tj. zatvora, zaista ima u jednome dijelu priče.

"Na tamnom kvadratu noći isticale su se rešetke kroz koje je načas navirio mjesec, a onda otplovio u potrazi za nekim veselijim mjestom."

Mala obitelj, veliki problemi

Gabrijel živi s majkom koja je zdrava i uglavnom popustljiva. Njihov dom nalazi se u običnoj zgradi u većem gradu. Najbliža susjeda je osobito dobra, brižna i nesebična. Time su opisane sve povoljne okolnosti Gabrijelove svakodnevice. Ostalo je sve tuga i jad. Čak i za blagdane. "Nije se sjećao niti jednog Badnjaka koji bi po bilo čemu sličio predodžbi koju je o tom danu stvorio na temelju priča i filmova."

U školi nije ništa bolje. Osim Lune, nitko od vršnjaka ga ne podržava. Naprotiv, rugaju mu se i ismijavaju ga, čak i kad je došao u novoj odjeći. Profesori površno zaključuju. Primjerice, pozivanje majke u školu samo je pogoršalo situaciju.

"Tesa je izvadila mobitel da slika ovaj nesvakidašnji prizor. Na fejsu će se uskoro naći slika njegove mame i ljudi će lajkati kao ludi. Njegova će mama biti meta urnebesnih komentara.

Mama je izišla iz učionice jednako naglo kao što je ušla. Čim su se za njom zalupila vrata, razredom se prolomio grohotan smijeh. Kao da su čekali znak da svi jednoglasno prasnu. Gabrijel je poželio izletjeti iz razreda, no onda se sjetio da bi time podsjećao na mamu."

Mama ne kuha, nema stalan posao i općenito se ne brine za Gabrijela koji je još uvijek dijete. Također, ona ne zna odabrati prave prijatelje. Zato nije čudno što ni dječak ne bira ispravno. Njegove odluke su sve gora od gore.

"Pokušao je bocu strpati u traperice ,ali nije mu išlo. Donji dio boce bio je preširok. Zato ju je utaknuo u hlače grlom prema dolje, pridržavajući je ispod jakne. Ni prebrzo ni presporo, uputio se prema izlazu."

Izbor riječi

Gabrijel ne zna kako se obraniti. Ne zna reći prave riječi u pravome trenutku. Oni s kojima se mora sukobiti imaju više samopouzdanja i čini se da su jači.

"Što buljiš, budalo? I tebe ću jednoga dana smazati k'o ovu paštetu!"

Malo-pomalo, pobjeda će ipak biti njegova. Čini se kako i on može, kao Što je Jasminka spomenula, izrasti u sretnog čovjeka.

Možda netko misli da je piscima lako pronaći prave riječi. Uglavnom jest, ali ni pravi pisac nije lako postati. I za to je, kao za sve u životu, potrebno puno rada i razmišljanja.

Još jednom ću za odličan odabir riječi pohvaliti autoricu ovoga romana, Jasminku Tihi-Stepanić. Primjerice, mamin rječnik se uvijek mijenja u ovisnosti o tome kakve je volje. A evo i opisa Gabrijelovog raspoloženja u jednom napetom trenutku:

"Kad je ušao u učionicu, profesor mu je dao listić sa zadacima. Nije ih raspoznavao. Činili su mu se kao milimetarski vojnici koji čekaju da budu nekamo raspoređeni, da se udruže, zbroje, ili poginu u oduzimanju. No Gabrijel nije znao što bi s njima. Zato je samo gledao u papir i osjećao kako mu srce čekića ispod majice."