Dominik Tomić | Umišljaj

Na trenutke bih htio

požudom i bludi gonjen

zgrnuti ti vrat, i,

naslonivši o ramena,

sjediniti naša lica,

tjelesine, trudne, i usne,

iz dvoga ujediniti se,

na djelić vremena

naših konačnosti:

između dvaju udaha

jedan cjelov, jedini,

može li se susresti?

No, to bi bila lažnost,

a ionako samo je sanja

i maštarija, i umišljaj

iz neka ina svijeta,

u koji često zalazim,

a tebi je nedohvatljiv

(kao i meni tvoj)…

Ostao od mene l' ti je

makar impuls il'

izblijedjeli fragment

neka davna (i, čini se

zaboravljena) sjećanja?

Tišina viče svoj odgovor.

Dominik Tomić | Obmana

 

Misliš – ljubiš,

i da je lako,

od sebe da dolazi,

da se živi,

svakodnevno,

baš, eto, tako.

Pretanka je granica,

i često se prijeđe,

i prebrzo minu

onaj iskonski žar,

i gasne i gasne

svih dana, ljeta,

a kad splasne

što li ostaje

neg' stareži jar

i onaj zov

iz mladosti:

„Oh, da bar!“

Dominik Tomić | Nemo

Tko može prebrojiti zvijezda,

tko im starost odrediti?

Tko može izbrojiti kapi,

pahulje, pijesak ili duše?

Tko se usudi uzeti za mjeru

od propadljiva, zemaljska,

zemlju, vode il' sunčev sjaj,

taman i sebe, ili svijet?

Tko li se može uzdati u se,

tko li si može odbrojiti dne,

tko li može bez drhtaja biti,

tko li si je dovoljan?

Gdje li je taj čovjek,

gdje li su ti ljudi?

Može li čovjek pronići svijet

kad ne umije ni sebe?

Dominik Tomić | Pred gimnazijom

Pozdravljam usnule betonske dveri, vas, kokete cementa i žbuke, kćeri kongolmerata začete u miješalicama - vas oronule, blijedosive pogrbljenice, kapitole nekih drugih vremena, uvele uzdanice futurizma probavljene osobnim bezličjem, agresijom i monolitnim dinamizmom. Prezirući vaše ohole priležnice staklen-kule, onako zbijene, umišljene u sjeni viših, vitkijih i bezličnijih, produžim do susjeda vam nebodera, bogalja lažna ukusa, neželjenih sinova urbanizacije, suvremenih urvina bez mirisa i sjećanja, osakaćenih još u izgradnji, svakodnevno ranjavanih neumjetničkom grafiterijom.

Dominik Tomić | Odluka

Na tom putu, prtini od kala,

susreću raskrižja me mnoga,

u svakom kutu, od rala do rala.

i izbjeći ne mogu ih stoga.

Račvišta ta dvojaka su sobom

jer dva su smjera na toj Stazi –

ili s njime ili s Tobom,

a život sipi, melje, gazi.

Dok niču utrenici, prostrani, široki,

sučelice zavija sjenovit povijarac

zarast'o u gustiš i troskot visoki.

I tvrde putari, uvjeravaju me zna(n)ci

stranputica to je – a ja već hodim

i slutim jur oluju u toj maloj barci.

Dominik Tomić | Tebi

Čitat ću ti mnoge

što spjevat ću ti pjesme,

Grade.

Jer na tvoj spomen zadrhtim,

i ulicam ti, obalama,

prugama i gajevim

osluškujem

tvoj tih, al' stalan, ljupki zvon.

Vidim te u tramvaju,

u cvijetku, na Zrinjevcu,

na Žičari il' splavi,

na Uspinjači, na Savi.

U meni rišeš te vedute,

rojiš metafore, motive,

tu ljubav uzvraćam ti šaptom –

pod Vratim užegla u plamen

pronosim te kadom Katedralom.

Ima jedan Vječni Rim,

i Jeruzolim, Beč i Prag,

no Zagreba ja imam rad,

najrajši je sarcu, drag.

Ti si taj kog zovem Dom,

Tebi stog je pjesan ova

Grade,

Tebi, Grade moj.

Dominik Tomić | Slava Olimpa

Uspinjući se na postolje
upriješe pogled
k plamenu.
Sve one sate, dane,
sva nadanja, čeznuća,
sve boli, padove, strepnje,
za taj jedan, savršen, najdalji skok
zrcalio taj je plamen.
Čvrsto je stisnula odličje
i zaplakala.
Svjesna da će se sutra
vratiti svojoj običnosti.
Samo plamen ostaje svijetliti
kao goruća Oda prolaznosti.

Dominik Tomić | Ako jednog litnjeg dana jedan tuđin...

 

Danas blješti sve, sjaji,

u glamouru pršti

od Antištine.

Nije tomu zaživija

Stipice Radića brat,

jur protivština.

Umjetnost sva je Anti,

u tizin antijunacin,

svojin žićin proturječnim.

Tako san i ja reka:

neće meni Mletak onaj

prodikavat,

toplu vodu otkrivat,

ča bi bilo kad bi

jedne zimske noći

neki putnik.

Ni velija nije ča bi.

Zato sad ja pišen

što namirnik taj

bija ne bi.

Ne bi putova ljetin,

nit' bi putova ki taki,

a ni staja oli čeka

na kolodvoru,

il' u redu prid pošton.

Možda bi zasta na rivi,

osunčanoj, živahnoj,

ozvučenoj ćakulama,

valovin, mistralom i galebovin,

bučnoj, ali i umirujućoj.

Bi li to bilo prid Donatom,

Dioklecijanom, Dujom ol' Jakovom,

to vam ja ne bi zna kazat.

Moždan bi ga očara Stradun,

vrata Radovanova il' koji od Kaštela.

Nekako najviše virujen da bi,

kad bi s Jadrolinije nogon stupija

na naš kamen, na crljenicu,

i izgubija se u mriži kala, kaštela,

konoba, balustrada, pošta i dobri judi

zasta prid prvon crkvon i prozborija:

O, Bože, kamo sreće da sam Dalmatinac.

A sveti bi se Jere nasmišija, s volte.

Dominik Tomić | Puer ludens

Pogjedaj u igri dite,

nesputano, sritno, čilo,
razigrano njeg'vo bilo
nove otvara ti svite.

Osluhni ga dok kantaje,
sjedini njimi svoje poje,
nek u duši čisto tvoje,
dičje ono, ne prisuši.

Siti se da nima škola
dol' baluna i skrivača
ter lovica i balota,
kauboja i Indijanca.

Dičja smija, to je lipost,
nima u nje nik'va grija,
ki bi tak'u moga radost
platit, mirijarder bi bija.

__________________________
*Puer ludens - dječje igre

Dominik Tomić | Antisepticum

 

Čuvstvujem te amalgame,

sels d'ammonium,

što nadražuju me zrakom.

Prska se odasvud,

uzmać' im se ne da.

Ržem kao vranac

jer nadražaji

razdriješe mi nosnice.

A vjeđe, crvene,

zasuziše, zaplakaše,

ali ostade mi osmijeh

zamaskiran.

Skrio ga, pak, nisam

jer se i kondukter

u plavu odijelu

nasmiješio.

Dominik Tomić | Ad Via purgāmentōrum

 

„Prati trag novca“

iskusna njuškala vele.

Poslušao bih taj savjet,

ali novac se ne kotrlja ulicama.

Dolar je, doduše, zelen,

ali dolara ja ne vidim.

Podsjeća na papiriće,

ali sve je to varka,

opsjena,

azurna krinka.

Padoše maske,

lažne sve grimase

i grijesi jezika

zakotrljaše se ulicama.

Kao u memeovima,

masques,

masques sont partout.

Dominik Tomić | Zagubiš li u tom humku

Zagubiš li u tom humku
šaputanja prošlih jek,
sluhni lišće šušteć štono
otkucava mi pravorijek.

Pribjegneš li toj lijeposti,
pustim tim utoneš li snima,
ne zakreći mi lica plačna,
već snažna ostaj u kreposti.

Zaplivaš li rijekom suza
u bezizlazju smrtne zore,
kliči, skači, slavi, pjevaj,
ta nadvisit duša sve će more.

Mjesto da u gaju snatriš
jalna gdje te vreba java,
taži žeđi krepkoj duši
na Vrutku spasa zaborava.

Dominik Tomić | Pjesnici umiru mladi

Pjesnici umiru mladi,
golobradi, još u snima.
Ko zapuhe vjetra što uzdižu vale
glušna oblijeva ih mjesečina.

Dominik Tomić | Moje srce visoko je gore u planinama

Moje srce visoko je gore u planinama,
u gorama ono visoko je gore -
a duša, duša moja, prokleta, gmiže u nizinama,
muljava kala buktinje ju more.

Lice tvoje duboko je, duboko u moru,
dublje sve ono utapa se k oceana dancu:
a tijelo tvoje, tijelo je tvoje beživotno,
tijelo to tvoje nije - jer ono pripada strancu.

Dominik Tomić | Ča si mi more?

Asti uvik kad te vidin
oli si mi lipo more,
uni kad te čujen zoron
nalipji ti men si poj.

Kušin vaki niko nima
još i lancun, taki, mek,
ča potribom te gri i ladi,
ča je misto tvojin snima.

Ča postelja si - nima zlata,
blaga nima da se tobon zlati,
škudi nima tobon da se vlasti.

A i životon ko bi voljan bija
ka miljari nesritne ti dice
vikovin počinak u krilu tvon platit.

A ča mi nisi more?